Meknes (arapski: مكناس;berberski:Meknas ili Ameknas;francuski:Meknès,španjolski:Mequinez) je grad u sjevernomMaroku, oko 130 km istočno odRabata i 60 km sjeverno odFesa. Glavni je grad pokrajineMeknes-Tafilalet, a za vrijemeMulaja Ismaila (1672.-1727.) bio je prijestolnica Maroka. Uz Fes,Marakeš i Rabat, jedan je od četiri „kraljevska grada“ Maroka.
Meknes je nazvan poberberskom plemenu Miknasa (berberski:Imeknasen) koji su dominirali ovim područjem usrednjem vijeku. Stari grad (medina) je na popisu mjesta svjetske baštineUNESCO-a od1996. godine.
Panorama Meknesa
Okolina grada je poznato kao mjesto uzgoja voća i povrća, osobito maslina, što je Meknes učinilo glavnim marokanskim gradom za poljoprivredu, trgovinu i obrt. Gospodarstvo Meknesa se temelji na industriji proizvodnje hrane, tkanina, kemikalija, metala i strojeva, ali i sve razvijenijeg turizma. U gradu se prave tepisi, vunene tkanine i cement, a Nacionalna poljoprivredna škola je smještena u staroj Palači el Hedim.
Berbersko pleme Miknasa je napravilo prvo utvrđeno naselje (kazba) na ovom mjestu u 8. stoljeću oko kojega je polako izrastao grad kojeg su utvrdiliAlmoravidi u 9. stoljeću. On se odupruo opsadiAlmohada, da bi ga oni kasnije ipak zauzeli i obnovili u još veći grad sdžamijama iutvrdama.
Početkom 14. stoljeća, za vladavineMerinida, grad je dobio značajnemedrese, kazbe i džamije, i grad se nastavio razvijati za dinastijeVatasida.
Podsultanom Mulaji Ismailom (1672.-1727.) iz dinastijeAlaouite, Meknes je postao glavnim gradom Maroka i doživio je svoj vrhunac. On je dao izgraditi veliki zatvor za zarobljene kršćanske mornare, ali i brojne vrtove, monumentalna gradska vrata, džamije i velike obrambene gradske zidine duge 40 km. Nakon njegove smrti, glavni grad je premješten natrag uFes.
Meknès je poznat i po nekoliko nacionalnih islamskih bratovština (Tariqas) kao što je Isavija (ʿĪsawīya) koja je nazvana po svecu zaštitniku grada,Sidi Muhammed ibn ʿIsa (1465.-1523.), tesufi sekte kao što je Hamadša s neobičnim ritualima u kojima središnju ulogu igraju vjeorvanja Aiša Kandiša, Dšilala (Jilala, Ǧilāla) i Miljāna narodaGnaja. Na nacionalnoj razini su i sufistička vjerovanjaTidžani propovjednika Muhameda al-Arabi al-Darkavija.
Danas starom gradu Meknesa prijeti propadanje usljed nepostojanja odgovarajućeg sustava odvođenja padalina[1]. Tako se nakon nekoliko kišnih dana, 19. veljače 2010. godine, minaret džamije Bab Berdiejine iz 17. stoljeća srušio usred molitve petkom, pri čemu je poginula 41 osoba, a mnogi su bili ranjeni. KraljMuhamed VI. je naručio obnovu minareta u povijesnom obliku[2].
Grad je podijeljen na dvije polovice, Stari grad (medina) na zapadu i rezultat francuske vladavine,Nouvelle Ville, na istoku. Prirodnu granicu između njih čini dolina rijekeBou Sekrane. Zbog brojnih arhitektonski značajnih zgrada Stari grad (medina) je 1996. godine upisan naUNESCO-vpopis mjesta svjetske baštine u Africi.
Široki trg ispred poznatog gradskog ulaza Bab Mansour je natkrivena tržnica (sokak) hrane. Sokaci Meknesa su među najboljima i najoriginalnijima u zemlji. Najznačajnija građevina Medine jeMedresa Bou Inanija iz vremena dinastije Merinida (14. stoljeće), te Sultanova palača iz 1680. godine koja je bila poznata kao mjesto gdje su bili zatočeni kršćanski robovi iz cijele Europe, a koju je uništio potres 1755. godine. Tu je i mauzolej Moulaj Ismaila, koji je obnovio Muhamed V. tako što je bijeli lijes uokvirio s dva barokna sata, dara francuskog kraljaLuja XIV., koji izgledaju strano na orijentalnom dekoru.
Na Zapadu, na ulazu u veliko groblje izvan starog grada, nalazi se cijenjenimauzolej (Qubba) Sidi Mohameda Ben Aissa, osnivača državnog islamskog bratstvaAisaja.
U blizini grada su i rimske ruševineVolubilisa iMoulaj Idris, mjesto hodočašća od velike važnosti za muslimane.
.jpg)
