Nagrada BAFTA za najbolji film 1991.Goodfellas Nagrada BAFTA za najboljeg redatelja 1991.Goodfellas Nagrada BAFTA za najbolji adaptirani scenarij 1991.Goodfellas Nagrada BAFTA za životno djelo (2012.)
Martin Marcantonio Luciano Scorsese (Queens,New York,17. studenog1942.) američki je filmski redatelj, scenarist, producent i povjesničar filma. Osnivač jeSvjetske filmske zaklade te dobitnik nagradeAmeričkog filmskog instituta za životno djelo za svoj doprinos filmu teZlatnog globusa,BAFTA-e i nagrade Ceha američkih redatelja. Scorsese je predsjednik Filmske zaklade[1], neprofitne organizacije posvećene očuvanju filma i prevenciji propadanja filmskog materijala.
Scorseseovo djelo obrađuje teme kao što su identitet talijanskih Amerikanaca, katolički koncept krivnje i iskupljenja,[2] mačizam i nasilje. Scorsese se smatra jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih američkih redatelja svoje generacije, pogotovo zbog režije filmova kao što suTaksist,Razjareni bik iDobri momci; na sva tri je surađivao s jednim od svojih najvjernijih suradnika, glumcemRobertom De Nirom.[3] Za filmPokojni osvojio jeOscar za najboljeg redatelja te zaradio titulu magistra primijenjenih umjetnosti u filmskoj režiji na Tisch School of the Arts.
Martin Scorsese rođen je u New York Cityju. Njegov otac, LucianoCharles Scorsese (1913.–1993.), i majka,Catherine Scorsese (1912.–1997.), radili su u njujorškoj tvornici odjeće.[4] Kao dječaka roditelji su ga često vodili u kino; u tom je razdoblju svog života razvio svoju strast za film. U ranoj dobi opsjednut povijesnim spektaklima, čini se kako su bar dva filma tog žanra,Zemlja faraona (1955.), iEl Cid (1961.), ostavili snažan i trajan utjecaj na njegovu filmsku tehniku. Kasnije se prisjetio tog utjecaja u dokumentarcu o talijanskom neorealizmu te komentirao kako su gaKradljivci bicikla zajedno s filmovimaPaisà,Rim, otvoreni grad inspirirali te kako je to utjecalo na njegov pogled i prikaz njegova sicilijanskog nasljeđa. U svojem dokumentarcu,Moje putovanje u Italiju, Scorsese je istaknuo da je sicilijanska epizodaPaiseRoberta Rossellinija kao prvo što je vidio na televiziji zajedno sa svojim rođacima, koji su sami bili sicilijanski doseljenici, izvršilo veliki utjecaj na njegov život.[5] Kao još jedan veliki utjecaj na svoju karijeru naveo je indijski neorealizam redateljaSatyajita Raya.[6][7] Njegova prvotna želja da postane svećenik dok je pohađao Cardinal Hayes High School u Bronxu, zamijenjena je ono za film - sjemenište je zamijenio za Njujoršku školu filma, gdje je 1969. stekao magisterij.
Iako jeVijetnamski rat počeo u to vrijeme, Scorsese je uspio izbjeći vojnu službu. Pohađao je filmsku školu u sklopu njujorškog sveučilišta, snimajući kratkometražne filmoveŠto tako lijepa djevojka radi na ovakvom mjestu? (1963.) iNisi samo ti, Murray! (1964.). Njegov najpoznatiji kratki film iz ovog perioda bio je crnohumorniThe Big Shave (1967.), u kojem se nepoznati čovjek brije sve dok ne počne obilno krvariti, režući vlastiti vrat britvicom. Film je bio svojevrsna optužba američke vojne intervencije uVijetnamu, a alternativni naziv filma bio jeViet '67.[8]
Iste godine, Scorsese je snimio svoj prvi dugometražni film, crno-bijeliTko to kuca na moja vrata, s kolegom studentom, glumcemHarveyjem Keitelom i montažerkom Thelmom Schoonmaker, s kojima će dugo i uspješno surađivati. Film je bio preteča kasnije snimljenog filmaUlice zla. Iako nedovoljno razvijen, već je tada bio evidentan "Scorseseov stil": osjećaj za ulični život talijanskih Amerikanaca, dinamična montaža, eklektičnarock glazba za film i problematični muški protagonist.
Početkom desetljeća postaje prijatelj i znanac sa takozvanim "filmskim balavcima" sedamdesetih:Francisom Ford Coppolom,Brianom De Palmom,Georgeom Lucasom iStevenom Spielbergom. De Palma ga je upoznao s glumcemRobertom De Nirom, koji mu postaje veliki prijatelj i suradnik na mnogim projektima. Tijekom ovog perioda radio je kao jedan od montažera na filmuWoodstock i upoznao glumca i redateljaJohna Cassavetesa, koji će mu također postati veliki prijatelj i mentor.[9]
Scorsese je 1972. snimio gangsterski filmBoxcar Bertha, radnjom smješten u dobaVelike depresije, za producenta B-filmovaRogera Cormana, koji je lansirao karijere redatelja kao što su Francis Ford Coppola,James Cameron iJohn Sayles. Iako je smatran manje vrijednim djelom, nedvojbeno je naučio Scorsesea kako snimiti film jeftino i brzo, te ga pripremio za prvi film s De Nirom,Ulice zla.
Ulice zla je bio film koji se pokazao kao prekretnica u karijerama za Scorsesea, De Nira i Keitela. Sad se već dobro osjetio Scorseseov rukopis: macho držanje, krvavo nasilje,katolički osjećaj krivnje i iskupljenje, dinamična montaža irock glazba za film. Iako je film bio inovativan, njegova napeta atmosfera, skoro pa dokumentaristički stil i "ulična" režija najviše su dugovali redateljima Cassavetesu i ranomJean-Luc Godardu.[10]
1974. je glumicaEllen Burstyn izbabrala Scorsesea da režira filmAlice više ne stanuje ovdje, za kojeg je osvojilaOscar za najbolju glumicu. Iako dobro prihvaćen, film ostaje anomalija u redateljevoj ranoj karijeri budući da se fokusira na središnji ženski lik. Vrativši se u Malu Italiju kako bi istražio svoje etničke korijene, Scorsese je snimioItalianamerican, dokumentarac u kojem su se pojavili i njegovi roditelji, Charles i Catherine Scorsese.
Dvije godine poslije, 1976., Scorsese je šokirao kino publiku diljem svijeta kad je režirao kultnogTaksista, mračni i nasilni prikaz čovjeka koji lagano tone u ludilo u paklenoj vizijiManhattana.
Film je važan iz niza razloga. Prije svega, Scorsese je s njim stekao reputaciju kompletnog redatelja koji djeluje na visokoj razini zajedno sa snimateljemMichaelom Chapmanom čiji stil teži izrazitim kontrastima, snažnim bojama i složenim pokretima kamere. Osim toga, bila je to izvedba prekretnicaRoberta De Nira u ulozi poremećenog i psihotičnog Travisa Bicklea, te je isti trenutak film postao jedan od najlegendarnijih filmskih prekretnica. U filmu su nastupili iJodie Foster u izrazito kontroverznoj ulozi maloljetne prostitutke, teHarvey Keitel kao njezin svodnik, Matthew ili "Sport."
Taksist je označio i početak suradnje sa scenaristomPaulom Schraderom. Film dijeli tematske veze s radom francuskog redateljaRoberta Bressona, ponajviše s filmomPickpocket (u smislu "dnevnika" osamljenika i opsjednutog čovjeka koji traži iskupljenje). Scenarist/redatelj Schrader često se vraćao Bressonovim radovima u svojim filmovima kao što suAmerički žigolo iLight Sleeper i u Scorseseovom kasnijem filmu,Između života i smrti.[11]
Kontroverzan od samog objavljivanja,Taksist se našao na naslovnicama ponovno pet godina kasnije, kad jeJohn Hinckley Jr. pokušao ubiti tadašnjeg predsjednikaRonalda Reagana. Nekoliko puta se opravdavao svojom opsesijom likom Jodie Foster (u filmu, lik kojeg glumi De Niro, Travis Bickle, pokušava ubiti senatora).[12]
Taksist je osvojioZlatnu palmu naFilmskom festivalu u Cannesu,[13] te zaradio četiri nominacije za Oscara, uključujući onu za najbolji film, međutim nije osvojio nijednu nagradu.
Scorseseu je nakon toga ponuđena ulogaCharlesa Mansona u filmuHelter Skelter i epizodna uloga u ratnom filmuVelika prva divizija, ali je odbio obje ponude. Međutim, prihvatio je ulogu gangstera u filmuCannonball redateljaPaula Bartela. U to se vrijeme govorilo i o nekoliko nikad snimljenih redateljskih projekata kao što suHaunted Summer, oMary Shelley i film sMarlonom Brandom o masakru nadIndijancima kod Wounded Kneeja.
Kritički uspjehTaksista ohrabrio je Scorsesea da krene sa svojim prvim visokobudžetnim projektom: raskošnimmjuziklomNew York, New York. Počast Scorseseovom rodnom gradu i klasičnim holivudskim mjuziklima bio je veliki neuspjeh na box-officeu i kod kritike.
New York, New York je bila treća redateljeva suradnja s Robertom De Nirom, uz kojeg je nastupilaLiza Minnelli (počast i aluzija na njenog oca, legendarnog redatelja mjuzikalaVincentea Minnellija). Unatoč vizualnoj raskoši i stilskim bravurama, mnogi kritičari zamjerili su filmu na dosta olovnoj studijskoj atmosferi u odnosu na ranije Scorseseove projekte. Gledano s današnjeg stajališta, film ostaje jedna od redateljevih ranih studija muške paranoje i nesigurnosti (koja dijeli dosta toga s njegovim drugim filmovima kao što suUlice zla,Taksist,Razjareni bik iPokojni).
Još se jedan Scorseseov dokumentarac pojavio 1978., nazvanAmerican Boy, s fokusom naStevena Princea, drskog prodavača oružja koji se pojavio uTaksistu. Slijedio je period divljih tuluma, koji su naštetili ionako slabom Scorseseovu zdravlju.
Prema mnogim izvorima (uključujući Scorsesea),Robert De Niro praktično mu je spasio život kad ga je uvjerio da se mora skinuti s kokaina da bi mogao snimiti, za većinu svoj najbolji film,Razjareni bik (1980.). Uvjeren da više neće snimiti nijedan drugi film, usmjerio je svu energiju u stvaranje nasilne priče oboksačkom prvaku u srednje teškoj kategoriji, Jakeu La Motti, nazivajući to "kamikaza metodom" snimanja filma.[14] Film je posvuda smatran remek-djelom te je u glasovanju engleskog prestižnog magatinaSight & Sound proglašen najboljim filmom osamdesetih.[15][16] Zaradio je osam nominacija zaOscara, uključujući onu zanajbolji film,najboljeg glumca Roberta De Nira i prvu Scorseseovu za najboljeg redatelja. De Niro je osvojio, kao i Thelma Schoonmaker zamontažu, aliOscar za najboljeg redatelja otišao jeRobertu Redfordu zaObične ljude.
Razjareni bik, snimljen u izrazito kontrastnoj crno-bijeloj tehnici, označio je trenutak kad je Scorseseov stil dosegao svoj zenit:Taksist iNew York, New York rabili su elemente ekspresionizma kako bi naglasili psihologiju, ali ovdje je stil doveden do novih ekstrema, uvodeći duge usporene snimke, kompleksne snimke, ekstravagantno iskrivljenje perspektive (primjerice veličina boksačkog ringa mijenja se iz borbe u borbu).[17] Tematski također jer su teme prenešene izUlica zla iTaksista: nesigurni muškarci, nasilje, krivnja i iskupljenje.
Iako je scenarij zaRazjarenog bika pripisan Paulu Schraderu i Mardiku Martinu, konačni scenarij dosta se razlikovao od Schraderove originalne verzije. Nekoliko puta su ga prepravljali pisci kao što je Jay Cocks (koji je surađivao na pisanju scenarija za kasnije Scorseseove filmoveDoba nevinosti iBande New Yorka). Veći dio završne verzije napisali su Scorsese i Robert De Niro.[18]
Scorseseov sljedeći projekt bila je peta suradnja s Robertom De Nirom,Kralj komedije (1983.). Bila je to apsurdna satira svijeta medija i zvijezda, odstupanje od emocionalno intenzivnih filmova s kojima je najčešće dovođen u vezu. Vizualno je bio mnogo manje pokretljiv za razliku od stila koji je redatelj postigao do tada, često upotrebljavajući statičnu kameru i duge snimke.[19]Ekspresionizam iz njegovih prijašnjih radova ustupio je mjesto gotovo totalnom nadrealizmu. Međutim, bio je to očito Scorseseov rad i odmak od New Yorka. Zaradio je mnoge usporedbe sTaksistom, najviše zato što se bavi nezadovoljnim samcem koji ironično zarađuje status ikone nakon kriminalnog čina (ubojstva i otmice).[20]
Kralj komedije nije najbolje prošao u kinima, ali je dobio dobre ocjene kod kritičara u godinama nakon objavljivanja. Možda je tematika o ispraznom šoubiznisu i opsjednutošću zvijezdama mnogo aktualnija za današnje prilike nego za doba kad je film objavljen.
1983. je Scorsese počeo raditi na dugo pripremanom projektu,Posljednje Kristovo iskušenje. Film je trebao financiratiParamount Studios, ali neposredno prije početka snimanja, studio je odustao od projekta pod pritiskom religijskih skupina. U ovoj nedovršenoj verziji iz 1983.,Isusa je trebao glumitiAidan Quinn, Poncija PilataSting. (U verziji iz 1988., ove uloge odigrali suWillem Dafoe iDavid Bowie).
Nakon kolapsa ovog projekta Scorsese je opet osjetio da mu se karijera nalazi na kritičnoj točki. Primjetio je da u komercijalnom svijetu osamdesetih visoko stilizirani i osobni filmovi iz sedamdesetih, na kojima su on i drugi izgradili svoje karijere, nisu više uživali isti status, te se odlučio na gotovo potpuno novi pristup svom radu. S filmomU sitne sate (1985.) vratio se na gotovo "underground" stil snimanja filmova - njegov način da ostane živ. Sniman s vrlo malim budžetom, na lokaciji i noću uSohou, film je crna komedija o jednoj nesretnoj noći u životu prijaznog njujorškog službenika (Griffin Dunne). Iako stilska anomalija za Scorsesea, film se dobro uklopio s popularnim niskobudžetnim "kult" filmovima osamdesetih, kao što suDivlja djevojkaJonathana Demmea iRepo ManAlexa Coxa.
Zajedno s videospotomMichaela Jacksona za pjesmu "Bad", Scorsese je 1986. snimioBoju novca, nastavak cijenjenog filmaHazarder sPaulom Newmanom iz 1961. Iako vizualno dopadljiv,Boja novca bio je prvi Scorseseov izlet u snimanje komercijalnih mainstream filmova. Paul Newman je osvojio Oscara za najboljeg glumca, a Scorsese je konačno osigurao financije za svoj dugo pripremani projekt:Posljednje Kristovo iskušenje.
Nakon koketiranja s komercijalnimHollywoodom sredinom osamdesetih, Scorsese se 1988. vratio snimanju više osobnih filmova sa scenarijem Paula Schradera zaPosljednje Kristovo iskušenje. Temeljen na kontroverznoj knjizi Nikosa Kazantzakisa iz 1951., film prepričava priču oIsusovu životu na humaniji način za razliku od dotadašnjeg prikazivanja Isusa kao božanstva. I prije samog objavljivanja film je izazvao masovni bijes, demonstracije diljem svijeta protiv navodnog bogohuljenja te tako od niskobudžetnog filma postao medijska senzacija.[21] Najviše kontroverzi odnosilo se na kraj filma u kojem Krist na križu pod utjecajemSotone halucinira kako je oženio Mariju Magdalenu i podigao obitelj.
Prevladavši kontroverze,Posljednje Kristovo iskušenje zaradio je dobre kritike i ostao važan dio Scorseseova rada. Zaradio je drugu nominaciju za najboljeg redatelja, ali i ovaj put neuspješno. Oscar je otišaoBarryju Levinsonu zaKišnog čovjeka.
Nakon desetljeća manje-više uspješnih komercijalnih rezultata, mafijaški epDobri momci iz 1990. bio je povratak u formu za Scorsesea i njegov vizualno najvjerodostojniji film još odRazjarenog bika. Vrativši se Maloj Italiji, De Niru iJoeu Pesciju,Dobri momci su ponudili virtuozan prikaz redateljeve vještine i ponovno ga etablirali kao jednog od vodećih redatelja u Hollywoodu. Film se smatra jednim od redateljevih najvećih postignuća.[22][23][24]
Međutim,Dobri momci su označili pomak u redateljevu radu, inaugurirajući eru u njegovoj karijeri koja je tehnički bila potpuna, ali neki su prigovarali da je bila i emocionalno hladna.[25] Unatoč tome, mnogi su vidjeli film kao Scorseseov arhetip – najviše dostignuće u njegovim redateljskim vještinama.
1991. je donijelaRt straha, obrada istoimenog kultnog filma iz 1962., i sedmu suradnju s De Nirom. Bio je to još jedan izlet u mainstream, film je stilizirao Grand Guignol obilno preuzimajući atmosferu filmaAlfreda Hitchcocka iCharlesa LaughtonaNoć lovca iz 1955.Rt straha zaradio je podijeljene kritike, a prigovarano mu je zbog ženomrzačkih scena nasilja. Međutim, mračna tema filma dala je Scorseseu priliku da iskoristi niz blistavih vizualnih trikova i efekata. Film je zaradio dvije nominacije za Oscara. Zaradivši osamdeset milijuna dolara samo u Americi, ostat će najveći Scorseseov komercijalni uspjeh sve do filmaPokojni iz 2006.
Raskošno namješteni filmDoba nevinosti (1993.) bio je neobičan projekt za Scorsesea jer je morao adaptirati romanEdith Wharton o konzervativnom visokom društvuNew Yorka u kasnom19. stoljeću. Kritičari su pisali hvalospjeve o filmu, ali je podbacio u kinima. Kako je u dokumentarcuScorsese on Scorsese naglasio montažer/intervjuer Ian Christie, Scorsese je bio privučen likovima i pričom Whartonina teksta te je htio da njegov film bude emocionalno iskustvo kao što je to njemu bila knjiga, a ne klasičnaadaptacija književnog djela. Kako bi to postigao, Scorsese je tražio inspiraciju iz različitih povijesnih filmova koji su ostvarili emocionalni utisak na njega. UScorsese on Scorsese, on navodi utjecaje filmova kao što suSenso iGepardLuchina Viscontija kao iVeličanstveni AmbersonoviOrsona Wellesa teLa Prise de Pouvoir par Louis XIVRoberta Rossellinija. Iako seDoba nevinosti od ovih filmova prvenstveno razlikovalo u pogledu naracije, priče i tematike, prisutnost izgubljenog društva, izgubljenih vrijednosti kao i detaljiziranih oživljavanja društvenih običaja i rituala nastavljaju tradiciju ovih filmova.
Film je na veći odaziv naišao u europskim zemljama, pogotovo u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj, nego u Americi. Film je zaradio pet nominacija za Oscare (uključujući onu za Scorsesea za najbolji adaptirani scenarij), osvojivši onaj za kostimografiju. Ostvario je i značajan utjecaj na redatelje kao što su kineski autorTian Zhuangzhuang,[26] i britanski redateljTerence Davies[27] koji su naveli film kao jedan od deset najomiljenijih.
Bila je ovo prva Scorsesova suradnja s Danielom Day-Lewisom, s kojim će opet surađivati naBandama New Yorka.
Kao iDoba nevinosti, i raskošniCasino iz 1995. je usko fokusiran na povrijeđenog muškarca čiji je dobro organizirani život poremećen dolaskom nepredvidljivih nepogoda. Činjenica da je to bio nasilni gangsterski film oduševila je one Scorseseove obožavatelje koji su se osjećali prevarenima njegovim zadnjim filmom. Kritike, međutim, nisu bile tako jednoglasne. Većina kritičara zamjerila je filmu da je presličanDobrim momcima. I doista, mnogi su vizualni izrazi i trikovi podsjećali na raniji film, a preneseni su dosta netaktično. Najočitija sličnost bio je lik psihopata kojeg glumiJoe Pesci. Neki suCasino smatrali njegovim najnasilnijim filmom, a neke uvodne scene podsjećale su na dokumentarce. Ipak, film je tehnički bilo izvanredno postignuće, a trajao je skoro tri sata.Sharon Stone nominirana je za Oscara u kategoriji za najbolju glumicu.
U izdanju časopisaFilm Comment za siječanj 2000., posvećenom najboljim filmovima devedesetih, Thierry Fremaux izInstituta Lumière izjavio je: "Najbolji film desetljeća u isto je vrijeme najpodcjenjeniji film desetljeća:Casino", dok je Michael WilmingtonDobre momke iCasino nazvao "Sjajnim kasnim vrhuncima noira".[28]
Osobno putovanje Martina Scorsesea kroz američki film
Scorsese je 1995. snimio četverosatni dokumentarac ponudivši iscrpno putovanje kroz američku kinematografiju. Pokrio je eru nijemog filma do 1969., godinu kad je Scorsese počeo svoju profesionalnu karijeru, izjavivši: "Ne bi bilo u redu da komentiram sebe ili svoje suvremenike."
Ako jeDoba nevinosti odvratio i zbunio neke obožavatelje, onda jeKundun (1997.) otišao nekoliko koraka dalje, prikazujući rani život Tenzina Gyatsoa, 14.Dalaj Lame,kinesku invaziju naTibet i Dalaj lamin progon uIndiju. Tematski odmak nije bio jedini vidljiv u Scorseseovu radu, nego i novi pripovjedački i vizualni pristup. Tradicionalna dramatska sredstva zamijenjena su zadivljujućim slikovitim vizualnim predodžbama.[29]
Film je izazvao uzbunu u uredima svog distributera,Disneyja, koji je u to vrijeme planirao ekspanziju na kinesko tržište. Studio je isprva prkosio kineskim vlastima, a onda se distancirao od projekta, ostavljajućiKundun na nemilost tržišta.
Između života i smrti bio je povratak na domaći teritorij i nova suradnja s redateljom i scenaristom Paulom Schraderom. Ovaj put radilo se o mračnom djelu koje po atmosferi podsjeća naTaksista.[30] Kao i prijašnje suradnje između Scorsesea i Schradera, zadnje scene prikazivale su iskupljenje koje su opet prizvale filmove Roberta Bressona.[31] Kritike su većinom bile pozitivne,[32] iako se nije radilo o apsolutnom priznanju kao kod njegovih drugih filmova.
1999. je Scorsese producirao dokumentarac o talijanskim redateljima nazvanMoje putovanje u Italiju. Dokumentarac je nagovijestio redateljev sljedeći projekt, epskeBande New Yorka (2002.), inspirirane (između ostalog) velikim talijanskim redateljima kao što suLuchino Visconti. Film je u cijelosti sniman uRimu, u glasovitom filmskom studiju Cinecitta.
Uz budžet za koji se govorilo da je prešao 100 milijuna dolara,Bande New Yorka bio je Scorseseov vjerojatno najveći mainstream projekt. Kao iDoba nevinosti, radnjom je bio smješten u New York 19. stoljeća, iako se fokusirao na ljude s druge strane društvene ljestvice. Produkcija je bila ometana glasinama da se redatelj sukobio sa šefom Miramaxa Harveyjem Weinsteinom.[33] Unatoč demantijima o umjetničkom kompromisu,Bande New Yorka postale su redateljev najkonvencionalniji film. Originalna glazba koju je skladao redoviti Scorseseov suradnikElmer Bernstein odbijena je potkraj produkcije u zamjenu za onu konvencionalnijuHowarda Shorea i mainstream rock glazbenikaU2 iPetera Gabriela.[34] Konačna verzija filma trajala je 168 minuta, dok je redateljeva verzija bila duža od tri sata.
Bez ikakve sumnje, središnje teme filma bile su u skladu sa Scorseseovom tradicionalnom problematikom: New York, nasilje kao kulturna posebnost i supkulturne podjele po etničkoj pripadnosti.
Originalno sniman za objavu zimi 2001. (da se natječe za Oscare), Scorsese je odgodio konačnu produkciju filma sve do početka 2002.; studio je neprestano odgađao film sve do izlaska u sezoni Oscara, krajem 2002.[35]
Bande New Yorka donijele su Scorseseu njegov prviZlatni globus za najboljeg redatelja. U veljači 2003., film je dobio nekoliko nominacija, među kojima su bile one za najbolji film, redatelja i najboljeg glumcaDaniela Day-Lewisa. Bila je to Scorseseova četvrta nominacija za Oscara te su mnogi mislili kako bi konačno mogao pobijediti. Ipak, film nije odnio nijednu nagradu, a Scorseseu je pobjedu odnioRoman Polanski s filmomPijanist.
2003. je objavljenThe Blues, dugi dokumentarac u sedam dijelova o povijesti bluesa odafričkih korijena, preko delteMississippija i dalje. Sedam filmaša, među kojima su biliWim Wenders,Clint Eastwood,Mike Figgis i sam Scorsese, snimili su svaki svoj dio filma od po 90 minuta. (Scorseseov dio zvao seFeel Like Going Home).
Scorseseov filmAvijatičar (2004.) raskošna je i opsežna priča o redatelju, producentu, ekscentriku, multimilijunašu i pioniru avijacijeHowardu Hughesu. Kao iBande New Yorka, te posebnoNew York, New York prije toga, film je bio još jedan pokušaj da spoji vlastiti kreativni senzibilitet s konvencijama zlatnog doba Hollywooda. Film je zaradio odlične kritike,[36][37][38][39][40] iako je manji broj kritičara zamjerio filmu da mu nedostaje nešto "Scorseseova potpisa". Pobrao je uspjeh u kinima diljem svijeta i dobio priznanja od Akademije.
Avijatičar je bio nominiran za šest Zlatnih globusa, uključujući one za najbolju dramu, režiju, scenarij i najboljeg glumca u drami –Leonarda DiCapria. Osvojio je tri, uključujući one za najbolju dramu i glumca u drami. U siječnju 2005.,Avijatičar je zaradio najviše nominacija na 77. dodjeli Oscara, čak 11, između kojih i onu zanajbolji film. Ostale nominacije su bile gotovo u svim glavnim kategorijama: po peti put Scorsese je nominiran za režiju, a osim njega film je nominiran u kategorijama za najboljeg glumca (Leonardo Di Caprio), najbolju sporednu glumicu (Cate Blanchett) i za najboljeg sporednog glumca (Alan Alda). Iako je bio glavni favorit po broju nominacija, film je dobio svega pet Oscara: za najbolju sporednu glumicu, scenografiju, kostimografiju, montažu i fotografiju. Scorsese je opet izgubio, ovaj put od Clinta Eastwooda za filmDjevojka od milijun dolara (koji je proglašen i za najbolji film).
No Direction Home je dokumentarac Martina Scorsesea koji prati životBoba Dylana i njegov utjecaj na popularnu glazbu i kulturu 20. stoljeća. Film ne pokriva cijelu Dylanovu karijeru, nego se fokusira na njezine početke, put do slave u šezdesetima, njegovu kontroverznu transformaciju s akustične gitare na električni zvuk i "povlačenje" s turneje 1966. zbog pada s motocikla. Film je premijerno prikazan u SAD-u i Velikoj Britaniji 26. i 27. rujna 2005. Osvojio je nagradu Peabody.
Scorsese se vratio kriminalističkom žanru svojim zadnjim filmom, trileru radnjom smještenom uBoston,Pokojni, temeljen na kriminalističkoj dramiPakleni poslovi izHong Konga. Film je opet ujedinio redatelja s Leonardom Di Capriom, glumcem s kojim je već radio na dva projekta.Pokojni su isto tako doveli do suradnje Scorsesea iJacka Nicholsona.
Pokojni su oduševili kritiku, a neki su tvrdili kako je to jedan od Scorseseovih najboljih radova od filmaDobri momci iz 1990.,[41][42] a neki su ga stavljali u rang s najslavnijim klasicima,Taksistom iRazjarenim bikom.[43][44] Sa zaradom od oko 130 milijuna dolara samo u Americi,Pokojni su komercijalno dosad najuspješniji Scorseseov film.
Scorseseova režijaPokojnih donijela mu je drugi Zlatni globus za režiju, kao i nagradu kritičara i, konačno, nakon pet neuspješnih nominacija,Oscar za najboljeg redatelja. Tu nagradu mnogi su smatrali kao zaostali dug, a neki kritičari su napisali kako je to Oscar Scorseseu za "životno djelo",[45] ili "Taksist/Razjareni bik/Dobri momci Oscar". Nagradu su mu uručili dugogodišnji prijatelji i kolegeSteven Spielberg,Francis Ford Coppola iGeorge Lucas, svi članovi generacije Novog Hollwooda. Akademija je reagirala na Scorseseov uspjeh zaglušujućim ovacijama.Pokojni su osvojili i Oscara za najbolji film 2006. godine, najbolje adaptirani scenarij i najbolju montažu dugogodišnje Scorseseove montažerke Thelme Schoonmaker. Bio joj je to treći Oscar za neki Scorseseov film.
Vječni sjaj je dokumentarac koji opisuje karijeru rock sastavaThe Rolling Stones. Film uključuje i snimke s nedavno završene turneje A Bigger Bang iz 2006.
Scorsese je snimao Stonese dvije noći u New York City's Beacon Theatreu, 29. listopada i 1. studenog 2006. Materijal s ta dva koncerta iskombiniran je sa snimkama iza kulisa, povijesnim isječcima i intervjuima s bendom.
Često za svoje filmove angažira Roberta De Nira, Harveya Keitela, Joe Pescija, svoju majku Catherine Scorsese prije njezine smrti 1997., a u nekoliko posljednjih godina, i Leonarda Di Caprija.
Počinje filmove sa segmentima uzetima iz sredine ili s kraja priče. Primjeri suRazjareni bik (1980.),[46]Dobri momci (1990.),[47]Casino (1995.)[48] iPosljednji valcer[49] (u kojem je prva izvedena pjesma zapravo bis s koncerta).
Često koristi usporene snimke, npr. uUlicama zla,Taksistu iRazjarenom biku.[50]
Glavni junaci u njegovim filmovima često su sociopati i/ili žele postati prihvaćeni u društvu.[51]
Plavuše u naslovnim ulogama obično se u očima glavnog junaka smatraju anđelima i božanstvenima; nose bijelo u svojoj prvoj sceni te su snimane usporenom snimkom (Cybill Sheperd uTaksistu,Cathy Moriarty nosi bikini uRazjarenom biku,Sharon Stone nosi bijelu minicu uCasinu).[52]
Prije njihove smrti, angažirao je svoje roditelje, Charlesa i Catherine, za manje uloge, slučajne prolaznike ili sporedne uloge.
Nekad se sam pojavljuje nakratko u svojim filmovima (Ulice zla,Taksist,Kralj komedije,U sitne sate,Posljednje Kristovo iskušenje (u kojem je skriven pod kapuljačom),Doba nevinosti,Bande New Yorka). Osim toga, često koristi vlastiti glas u filmovima bez osobnog pojavljivanja ili pripovijeda priču uUlicama zla iBoji novca, a uRazjarenom biku pojavljuje se u svlačionici u zadnjoj sceni filma. U filmuIzmeđu života i smrti posudio je glas dispečeru hitne pomoći koji se u filmu ne vidi.
Kao mjesto radnje često koristi New York, npr. u filmovimaBande New Yorka,Taksist,Doba nevinosti,U sitne sate iNew York, New York.[54]
Nekad koristi kružni efekt iz filmova oJamesu Bondu kako bi istaknuo likove. Ovaj efekt može se vidjeti uCasinu (Sharon Stone) i uPokojnima (Matt Damon).
U mnogim njegovim filmovima nalaze se aluzije na filmShane (1953.).
Često je izjavljivao kako misli da su najbolje uloge Roberta De Nira pod njegovom redateljskom palicom bile one Jakea La Motte uRazjarenom biku ili Jimmyja Conwaya uDobrim momcima.
U zadnje vrijeme, u njegovim filmovima se pojavljuju korumpirani likovi, kao što su policajci uPokojnima iBandama New Yorka[55] i političari uBandama New Yorka[56] iAvijatičaru.[57]
Scorsese je bio poznat po angažiranju istih glumaca u svojim filmovima, posebno Roberta De Nira, koji je surađivao s njim na 8 filmova. Scorsese je često govorio kako je najbolja De Nirova izvedba pod njegovom režijom bila uKralju komedije u ulozi Ruperta Pupkina. Osim toga, u njegovim filmovima često su se pojavljivali i Harvey Keitel (5), Joe Pesci (3), Frank Vincent (3) te Leonardo DiCaprio (4, uključujući najnoviju suradnju[58]). Prije njihove smrti, u manjim ulogama su se pojavljivali i Scorseseovi roditelji, Charles i Catherine.
Od svoje ekipe, Scorsese je često radio s montažerkom Thelmom Schoonmaker,[59] snimateljima Michaelom Ballhausom[60] i Robertom Richardsonom, kostimografkinjomSandy Powell, scenografomDanteom Ferrettijem[61] i skladateljimaElmerom Bernsteinom[62] i Howardom Shoreom.[61] Schoonmaker, Richardson, Powell i Ferretti su osvojili Oscare u svojim kategorijama za njihove suradnje sa Scorseseom. Elaine i Saul Bass, od kojih je potonji bio Hitchcockov dizajner špice, dizajnirali su uvodnu špicu zaDobre momke,Doba nevinosti,Casino iRt straha.
Scorsese je od 1999. u braku s Helen Morris; ona mu je peta žena. Imaju kćer, Francescu, koja se pojavila uPokojnima iAvijatičaru. Iz prvog braka sLaraine Brennan ima kćer Catherine, a iz drugog braka sJuliom Cameron ima kćer glumicuDomenicu Cameron-Scorsese. Scorsese je od 1979. do 1983. bio u braku sIsabellom Rossellini. 1985. je oženio producenticuBarbaru De Finu; i njihov je brak završio razvodom.
