Mango je neraskidivo je povezan sfolklornim i vjerskim običajima uIndiji. Plodovi i listovi manga koriste se za ukrašivanje svatova te javnih i religijskih ceremonija. I samBuda je sjedio ispod drveta manga kad je doživio prosvjetljenje, pa se mango i danas koristi u mnogim obredima.[2]
Stablo manga je zimzeleno, naraste od 15 do 18 metara u visinu, i živi izuzetno dugo (do 300 godina). Listovi manga su duguljasti narastu do 30 cm,cvijetovi su mali, ružičasti i neobično mirisni, rastu u velikim bokorima.Poligamni su, odnosno neki imaju iprašnik itučak, a drugi samoprašnike.[2]
Plodovi manga variraju kako veličinom tako i ostalim osobinama, najmanji nisu puno veći odšljiva, dok najveći mogu težiti od 1.8 do 2.3 kg. Oblik im varira od ovala, lopte, kruške do srcolike forme. Neki plodovi su jarko obojeni crvenom i žutom, dok su drugi jednolično zeleni. U sredini ploda je velika plosnata sjemenka, okružena sočnim mesom od žute do narančaste boje, vrlo prepoznatljivog okusa.[2]
Stabla Manga ne zahtijevaju nikakvu posebnu zemlju, ali ukoliko je tlo dobro i suho stablo daje više plodova. Ukoliko raste na vlažnom tlu, oboljeva od gljivične bolestiantraknoze koja uništavacvijeće i mlade plodove.[2]
Mango se razmnožava presađivanjem ili kalemljenjem plemki na postojeća stabla. PoAziji se prakticira relativno skup i zamoran postupak kalemljenja novih stabljika. PoFloridi su razvijene efikasnije metode kalemljenja plemki, koje se danas koriste u komercijalne svrhe.[2]
Mango je oko500. pne. prenesen je izIndijskog podkontinenta u ostale dijelove tropskeAzije. Vjerojatno se zbog teškoća u transportu sjemena (koji vrlo brzo propadnu), mangova stabla nisu dugo mogla presaditi po zapadnoj hemisferi, tek oko1700., uspješno su zasađena prva stabla poBrazilu, a naKaribima tek oko1740.[2]
Plod Manga (cijeli i razrezan)
Imemango, po kojim je to voće danas poznato, izvedeno je iztamilskogman-kay iliman-gay, kojeg suPortugalci čuli kao mango kad su se naselili u zapadnoj Indiji.[2]
