| Lizistrata | |
|---|---|
| Napisao: | Aristofan |
| Zbor | Starci Starice |
| Likovi |
|
| Radnja | IspredPropileja, vrata Akropole |
Lizistrata (grčki: Λυσιστράτη,atički:Λυσιστράτα, "Ona koja raspušta vojske") jedna je od jedanaest sačuvanih drama koje je napisao znamenitistarogrčkikomediografAristofan. Originalno je izvedena uAteni godine411. pne., vjerojatno naLenejskom festivalu.[1] Radnja prati napore jedne žene da prekine za Aristofanove suvremenike još uvijek aktualnipeloponeski rat. Lizistrata to pokušava učiniti tako što žene cijele Grčke nagovori da prestanu sa svojim muževima imatiseksualne odnose te ih tako prisile da sklope mir, a što izaziva rat spolova.
Komad je izazvao veliku pažnju kasnijih generacija zbog svog prikaza odnosa spolova iseksualnosti uopće, odnosno skrivenih seksualnih aluzija i otvorene opscenosti svog teksta. Djelo je prvi put izvedeno411. pne., iste godine kada iŽenska skupština u Tesmoforiji, još jedan Aristofanov komad koji se bavio odnosima spolova i seksualnošću. Smatra se da je jedna od inspiracija autora bio katastrofalni atenski poraz usicilijskoj ekspediciji. Današnji kritičari i teoretičari često ovo djelo navode kao primjer iznošenjafeminističkih ipacifističkih ideja ugrčkoj književnosti.
Kako muškarci nisu uspjeli postići svršetak rata, dođe na ideju Lizistrata (= ona koja raspušta vojske) da bi žene trebalo da preuzmu stvari u svoje ruke i nametnu mir, i to prije svega tako što će uskratiti svojim muževimaseksualne odnose, a osim toga i tako što će zazetiAkropolu i državnu blagajnu koja se čuva uPartenonu, jer bez novcaAtena neće moći nastaviti s ratom. Lizistrata u Atenu sazove skupštinu žena iz svih zaraćenih polisa, među njima i Lampitu iz Sparte. Nakon izvjesnog oklijevanja, one sve prihvate njen plan i zakunu se da će ga sprovesti.
Žene se vraćaju svaka u svoj grad, a Lizistrata s drugim Atenjankama zauzme Akropolu.Kor atenskih staraca pokuša ga preoteti, no odbija ga drugi kor atenskih starica sipanjem vode iz kanti. Postariji vijećnik (proboulos) također je nagnan u bijeg, a s njim i četaskitskih strijelaca (koji su u Ateni obavljalipolicijske dužnosti). Umjesto uobičajeneparabaze dva kora se nadmeću razmjenjujući uvrede (korskiagon).
No ženama teško pada održavanje zakletve jer su se, kako Lizistrata postiđeno priznaje, pomamile za muškarcima. Lizistrata ih mora jednu za drugom odvraćati od nakane da se vrate kući, a svaka ima svoju ispriku: jedna bi da vidi svojuvunu, druga da provjerilan, treća da se tobožeporodi. Stiže iKinezija, jedan od muževa, kako bi nagovorio svoju suprugu Mirinu da se vrati kući. Mirina raspiruje strast u svom zaljubljenom mužu i na kraju ga ostavi nezadovoljenog.[2] Najzad dolazi jedan poslanik izSparte i javlja kako i tamo muževi trpe veliku nevolju, pa je Sparta spremna za pregovare o miru. Okupljaju se poslanici obje zaraćene strane, a Lizistrata ih u sjajnom govoru sve prekorava i uspijeva ih pomiriti. Konačno se sklapa mir, žene završavaju svojbračni štrajk, a Spartanci i Atenjani odlaze na Akropolu na gozbu.
Ova je komedija napisana i prikazana u dramatično doba po Atenjane, poslije propastisicilijske ekspedicije413. pne., kad su sesaveznici Atene jedan za drugim počeli dizati na ustanak i kad jeSparta osigurala savezništvo sperzijskimsatrapomTisafernom protiv zajedničkog neprijatelja ‒ Atene. No premda je to značilo osjetno slabljenje Atene, to nikako nije značilo da je propast bila bliska ili neizbježna. Komad je izraz prirodne želje da zavlada mir, dok god je on kompromisan i ne dovodi Atenu u stvarnu opasnost. Pjesnik zapravo zagovara povratakKimonovojpanhelenskoj politici i stvaranje jedinstvene fronte protiv Perzije.
U ovoj komediji nemaparabaze, što predstavlja novinu zastaru atičku komediju.