Sir Laurence Olivier (Dorking,22. svibnja1907. - Brighton,11. srpnja1989.),engleskiglumac,redatelj iproducent. Jedan je od najslavnijih i napoštovanijih glumaca 20. stoljeća, zajedno sa svojim suradnicima Johnom Gielgudom, Peggy Ashcroft i Ralphom Richardsonom. Olivier je u kazalištu i na filmu igrao široki raspon uloga, od grčkih tragedija, šekspirijanskih i restoracijskih komedija do modernih američkih i britanskih dramskih komada. Bio je prvi umjetnički direktor Britanskog državnog kazališta, a danas njegova glavna pozornica nosi njegovo ime. Općenito se smatra najvećim glumcem 20. stoljeća, u istoj kategoriji kao David Garrick, Richard Burbage, Edmund Kean i Henry Irving u svojim stoljećima. Četrnaest je puta nominiran zaOscara, s dvije pobjede zanajboljeg glumca inajbolji film zaHamleta iz1948., te dvije počasne nagrade uključujući statuu i certifikat. Osvojio je i petEmmyja, od ukupno devet nominacija.
Olivier je rođen1907. u Dorkingu, Surey,Engleska. Odrastao je u uglednom, strogom i religioznom domu, kojim je dominirao njegov otac, Gerard Kerr Olivier (1896.-1939.), anglikanski svećenik čiji je otac, Henry Arnold Olivier, bio rektor. Mladi Laurence je utjehu našao u pažnji svoje majke, Agnes Louise Crookenden (1871.-1920.), te je bio strašno pogođen kad je ona umrla (s 48 godina) kad je njemu bilo samo 12. Richard i Sybille bili su njegovi stariji brat i sestra.
1918. je njegov otac postao svećenik u novoj crkvi u Letchworthu, Hertfordshire, dok je njegova obitelj živjela u Old Rectoryju, sada dijelu St. Christopher Schoola.
Nastupao je u školskom kazalištu, a u prosincu1924. kao zamjenik i pomoćnik redatelja u manje poznatom komaduTrough the Crack. U travnju1925. je glumio Lennoxa uShakespearovuMacbethu i bio pomoćnik direktora kazališta.
Školovao se u St. Edward's Schoolu, na Oxfordu, a u 15. godini je glumio Katherine u školskoj produkciji komadaThe Taming of the Shrew, s odličnim kritikama. Nakon što je njegov brat Richard otišao uIndiju, otac je odlučio da će Laurence - ili "Kim", kako ga je obitelj zvala - postati glumac.
Olivier je nakon toga sa 17 godina počeo pohađati Central School of Dramatic Art.1926. se pridružio glumačkoj družini Birmingham Repertory. Isprva su mu u kazalištu dodjeljivani beznačajni zadaci, kao što je zvonar, no njegove su uloge s vremenom postale značajnije, a1937. je nastupao u ulogama kao što suHamlet ili Macbeth. Tijekom svoje karijere je tvrdio da je njegova gluma bila čista tehnika, dok je prezirao kolege koje su prisvojili 'Metodu' koju je populariziraoLee Strasberg. Olivier je upoznao i25. srpnja1930. oženio Jill Esmond, obećavajuću glumicu, i dobio jednog sina, Tarquina, rođenog1936.
Olivier međutim u prvom braku od početka nije bio sretan. Obuzdan, kako je on to vidio, svojim religijskin odgojem, Olivier se u svojoj autobiografiji prisjetio razočaranja iz svoje bračne noći, što je kulminiralo njegovo impotencijom. Zauvijek je odbacio religiju i postao ljut na svoju ženu, iako će brak trajati još deset godina.
Filmski debi je ostvario filmomPrivremena udovica, te odigrao glavnu ulogu uŽutoj karti; međutim, nije puno cijenio film. Kazališnu slavu je stekao uPrivatni životima Noela Cowarda1930., i uRomeu i Juliji1935., mijenjajući uloge Romea i Mercutija s Johnom Gielgudom. Olivier se nije slagao s Gielgudovim glumačkim šekspirijanskim stilom te bio izritiran činjenicom da je Gielgud dobivao bolje kritike od njega. Tenzije su se užarile1940. kad je Olivier prišao londonskom impresariju Binkieju Beaumontu i pitao ga hoće li financirati repertoar četiri Shakespearove velike tragedije,Hamleta,Othella,Macbetha iKralja Leara, ali Beaumont je rekao kako to dolazi u obzir samo u slučaju ako Olivier i Gielgud zamijene svoje uloge Hamleta/Laerta, Othella/Iaga, Macbetha/Macduffa i Leara/Gloucestera te da Gielgud režira bar jednu produkciju, što je Olivier odbio s gnušanjem.
Nakon uloge Romea, pozvala ga je Lilian Baylis kako bi nastupao u Old Vic Theatreu 1937./'38. Olivierove izvedbe u ulogama Hamleta i Iaga su dobile negativne recenzije, dok je uloga Macbetha podijelila kritiku. Ali njegova pojavljivanja u ulogama Henrika V., Coriolanusa i sir Tobyja Belcha uDvanaestoj noći bili su trijumfi, a njegova popularnost među publikom u Old Vicu učinila ga je jednim od glavnih šekspirijanskih glumaca uEngleskoj do kraja sezone.
Olivier je nastavio prezirati film, i iako je konstantno radio s Alexanderom Kordom, još je osjećao kako je njegov pravi dom na kazališnim daskama. Snimio je svoj prvi šekspirijanski film,Kako vam drago, s Paulom Czinnerom, no, Olivieru se nije svidio, smatrajući kako Shakespeare ne funkcionira dobro na filmu.
Laurence Olivier vidio jeVivien Leigh uThe Mask of Virtue1936., a prijateljstvo se razvilo nakon što joj je on čestitao na izvedbi. Dok su glumili ljubavnike u filmuVatra iznad Engleske (1937.), Olivier i Leigh su se zaljubili, a nakon završetka snimanja započeli su vezu.
Leigh je igrala Ofeliju u OlivierovuHamletu u produkciji Old Vica, a Olivier se kasnije prisjetio kako joj se rapoloženje iznimno brzo promijenilo kad se u tišini pripremala za izlazak na pozornicu. Bez neke očite provokacije, počela je vrištati na njega, a onda odjednom zašutjela i počela zuriti u prazno. Odigrala je ulogu bez poteškoća, a sutradan se vratila u normalu bez da se prisjećala događaja. Bilo je to prvi put da je Olivier svjedočio takvom njezinom ponašanju.
Olivier je putovao uHollywood kako bi započeo snimatiOrkanske visove u ulozi Heatcliffa. Leigh je ubrzo pošla za njim, djelomično da bude s njim, ali i zbog vlastitog sna da dobije ulogu Scarlett O'Hara u filmuZameo ih vjetar (1939.). Olivier je ubrzo shvatio kako će snimanjeOrkanskih visova biti teško, ali bila je to i prekretnica za njega, zbog njegova uspjeha uSjedinjenim Državama koji mu je do tada izmicao, ali i zbog njegova stava prema filmu, kojeg je smatrao inferiornijim medijom u odnosu na kazalište. Producent filmaSamuel Goldwyn je nakon nekoliko tjedana snimanja bio jako razočaran Olivierovom prenaglašenom izvedbom pa mu je zaprijetio da će ga otpustiti. Olivier je glavnu glumicu,Merle Oberon, nazvao amaterkom; međutim, kad je svoje mišljenje iznosio Goldwynu, podsjetili su ga da je Oberon zvijezda filma i već dobro poznato ime u američkom filmu. Rečeno mu je da bi morao biti malo više popustljiviji i tolerantniji prema Oberon. Olivier se kasnije prisjetio kako je Goldwynove riječi uzeo k srcu, ali je kasnije uvidio je bio u pravu; smanjio je intenzitet izvedbe kako bi ona bila u skladu s osobnijim medijom filma i počeo cijeniti mogućnosti koje je nudio.
Film je bio hit, Olivier je hvaljen zbog svoje izvedbe, a uskoro je nominiran zaOscar za najboljeg glavnog glumca. Leigh je osvojilaOscar za najbolju glavnu glumicu uZameo ih vjetar, a par se odjednom našao u situaciji da su bili najslavnije zvijezde u svijetu. Htjeli su se vjenčati, ali i Leighin muž i Olivierova supruga, Jill Esmond, se isprva nisu htjeli razvesti. Konačno razvedeni, vjenčali su se31. kolovoza1940.
Olivierova američka filmska karijera je procvjetala s hvaljenim izvedbama u filmovimaRebecca (1940.) iPonos i predrasude.
Olivier i Leigh zajedno su nastupili u kazališnoj produkcijiRomea i Julije uNew Yorku. Bila je to raskošna produkcija, ali komercijalni podbačaj. Brooks Atkinson je napisao zaNew York Times, "Iako su gđica. Leigh i g. Olivier zgodan mladi par, jedva izvode svoje uloge." Par je uložio gotovo svu svoju ušteđevinu u produkciju, a komercijalni podbačaj za njih je značio katastrofu.
Zajedno su snimili filmHamiltonova žena (1941.), s Olivierom u ulozi Horatija Nelsona, i Leigh u ulozi Emme Hamilton. Kako se Britanija uključila uDrugi svjetski rat, Olivierovi su se vratili u Englesku, a1944. je Leigh dijagnosticirana tuberkuloza na lijevom plućnom krilu, ali nakon što je provela nekoliko tjedana u bolnici, izgledalo je da se oporavila. Na proljeće je snimalaCezara i Kleopatru (1945.) i otkrila da je trudna, ali je pobacila. Pala je u duboku depresiju koja je dosegnula najnižu točku kad se okrenula protiv Oliviera, verbalno i fizički ga napadajući sve dok nije pala na pod jecajući. Bio je to prvi od mnogih većih živčanih slomova povezanih s maničnom depresijom, ilibipolarnim poremećajem. Olivier je počeo prepoznavati simptome nadolazeće epizode - nekoliko dana hiperaktivnosti praćenih periodom depresije i eksplozivnim slomom, nakon kojeg se Leigh ne bi ničega sjećala, ali bi se osjećala posramljeno i pokajnički.
Olivier i Leigh po dolasku u Brisbane,Australija, lipanj1948.
Olivier je1947. proglašen vitezom, a1948. se našao u Odboru direktora Old Vic Theatrea. On i Leigh su otputovali na turneju poAustraliji iNovom Zelandu kako bi prikupili sredstva za kazalište. Tijekom šestomjesečne turneje, Olivier je postavioRicharda III. i s Leigh nastupio uŠkoli za skandale iThe Skin of Our Teeth. Turneja je polučila veliki uspjeh, a iako je Leigh mučila nesanica te je umjesto jedan tjedan nastupala zamjena, općenito je razumjela zahtjeve koji se pred nju postavljaju, dok je Olivier primijetio kako zna "očarati novinare". Članovi glumačke družine kasnije su se prisjetili svađa između para, od kojih je najdramatičnija bila ona u Christchurchu kad je Leigh odbila izaći na pozornicu. Olivier ju je ošamario, a ona mu je uzvratila i opsovala ga prije nego što je izašla na pozornicu. Krajem turneje, oboje su bili iscrpljeni i bolesni, Olivier je rekao novinarima, "Možda ne znate, ali razgovarate s parom hodajućih leševa." Kasnije je rekao kako je u Australiji "izgubio Vivien".
Uspjeh turneje ih je ohrabrio da se prvi put zajedno pojave na West Endu, u istim djelima, s dodatkomAntigone, na Leighino inzistiranje jer je htjela odigrati ulogu iz tragedije.
Leigh je nakon toga htjela ulogu Blanche DuBois u kazališnoj produkcijiTramvaja zvan čežnjaTennesseeja Williamsa na West Endu, a ulogu je dobila nakon što ju je producentica Irene Mayer Selznick vidjela uŠkoli za skandale iAntigoni, a Olivier je potpisao režiju.
Leigh i Olivier su1951. nastupili u dvije predstave oKleopatri, uAntoniju i KleopatriWilliama Shakespearea iCezaru i KleopatriGeorgea Bernarda Shawa, mijenjajući predstave svaku večer i zaradivši dobre recenzije. Preselili su produkcije uNew York, gdje su jednu sezonu nastupali u Zigfield Theatreu. Kritike su uglavnom bile pozitivne, ali ih je kritičar Kenneth Tynan razljutio kad je napisao da je Leigh osrednji talent koji je natjerao Oliviera da kompromitira svoj. Tynanova žučljiva kritika umalo je izazvala novi kolaps; Leigh je, prestrašena od neuspjeha i s namjerom da postigne veličinu, prihvatila njegov komentar, ignorirajući u isto vrijeme pozitivne recenzije drugih kritičara.
U siječnju1953. je otputovala u Ceylon kako bi snimalaSlonov hod sPeterom Finchom. Ubrzo nakon završetka snimanja, pretrpjela je još jedan živčani slom, a Paramount ju je zamijenio sElizabeth Taylor. Olivier ju je vratio u njihov dom u Englesku, gdje mu je u periodu nedosljednosti Leigh rekla da se zaljubila u Fincha te da ga je prevarila s njim. Nakon nekoliko mjeseci se oporavila. Mnogi Olivierovi prijatelji su nakon toga saznali za njezin problem.David Niven je rekao kako je bila "tiha, tiha, luda", a Noel Coward je u svojem dnevniku izrazio iznenađenost da su "stvari bile loše i pogoršavale se od 1948. ili tu negdje".
Leigh se oporavila dovoljno kako bi 1953. s Olivierom glumila uUspavanom princu, a1955. su cijelu sezonu nastupali na Stratford-upon-Avonu u ShakespeareovimDvanaestoj noći,Macbethu iTitu Androniku. Predstave su uvijek bile dobro posjećene, a kritike su bile dobre. Leighino zdravlje se činilo stabilnim. Noel Coward je uživao u uspjehu s komadomSouth Sea Bubble, s Leigh u glavnoj ulozi, ali je ona zatrudnila i povukla se iz produkcije. Nekoliko tjedana poslije je pobacila i zapala u period depresije koja je potrajala mjesecima. Pridružila se Olivieru na europskoj turneji sTitom Andronikom, ali je turneja poremećena Leighinim čestim izljevima bijesa na Oliviera i druge članove družine. Po povratku u London, njen bivši muž Leigh Holman, koji je još uvijek vršio veliki utjecaj na nju, je ostao s Olivierovima i pomagao da je smire.
1958., smatrajući kako je brak okončan, Leigh se upustila u vezu s glumcem Jackom Merivaleom, koji je poznavao njeno zdravstveno stanje i uvjerio Oliviera kako će se brinuti za nju. 1959. je postigla uspjeh s komedijom Noela CowardaLook After Lulu, s tim da ju je kritičarTimesa opisao kao "prekrasnu, ugodno opuštenu, zapravo, ona je domaćica svake situacije."
Ona i Olivier su se razveli u prosincu1960., a Olivier se oženio s glumicom Joan Plowright, s kojom je kasnije dobio troje djece.
Kad je izbioDrugi svjetski rat, Olivier se namjeravao pridružiti Kraljevskom zrakoplovstvu, ali je bio pod ugovorom za druge projekte. Prezirao je glumce kao što suCharles Laughton i sirCedric Hardwicke, koji su održavali dobrotvorne kriket mečeve kako bi pomogli ratnim naporima. Olivier je uzimao i sate letenja i skupio ih preko 200. Nakon dvogodišnje službe je stekao čin poručnika, ali nikad nije vidio pravi rat.
1944. su on i glumac Ralph Richardson dobili dopust iz mornarice kako bi oformili novu glumačku družinu Old Vic Theatrea u New Theatreu (kasnije Albery, danas Noel Coward Theatre) s noćnim repertoarom s tri komada, prvotno sPeer GyntHenrika Ibsena,Oružje i čovjekBernarda Shawa i ShakespeareovimHenrikom III.. Probe su se održavale 10 tjedana uz zvuke njemačkog bombardiranja. Projekt će se na kraju produžiti na pet hvaljenih sezona završivši1949., nakon prestižne turneje1948. poAustraliji iNovom Zelandu, koja je uključivalaVivien Leigh u produkcijamaRicharda III.,Škola za skandale Brinsleyja Sheridana iThe Skin of Our Teeth Thorntona Wildera.
Druga sezona New Theatrea započela je s Olivierom u ulogama Harryja Hotspura i Justicea Shallowa i Richardsonom u ulozi Falstaffa uHenriku IV., Dijelovi 1 i 2, što se danas naziva vrhuncem engleskog klasičnog kazališta. Čarolija se nastavila s jednim od Olivierovih najslavnijih pokušaja, da u jednoj večeri odigraSofoklovaEdipa i SheridanovaKritičara; Olivierova tranzicija iz grčke tragedije u komediju u jednoj večeri postala je legendarna. Nakon ovog trijumfa slijedila je jedna od njegovih najdražih uloga, Astrova uUjaku Vanji.
Oliviera i Richardsona je 1945. Državna vojna udruga zabavljača proglasila počasnim poručnicima, a oni su nakon toga šest tjedana proveli na europskoj turneji, izvodeći za vojnikeOružje i čovjek,Peer Gynt iRicharda III.. Nakon toga su posjetili Comédie-Française uParizu, što je bio prvi put da se strana družina poziva da odigra predstavu na toj slavnoj pozornici. Kad se Olivier vratio uLondon, ljudi su primijetili kako se nešto u njemu promijenilo. Njegovo jedino objašnjenje bilo je: "Možda je to da sam ostario."
U novoj Olivierovoj biografiji Michaela Munna (nazvanojLord Larry) tvrdi se da je Olivier unovačen kao agent na tajnom zadatku u Sjedinjenim Državama za britansku vladu od strane filmskog producenta i MI5-ova operativca Alexandera Korde po uputamaWinstona Churchilla.
Prema članku u Telegraphu, David Niven, dobar Olivierov prijatelj, je rekao kako je rekao Michaelu Munnu, "To što je bilo opasno za njegovu želju je to da je (Olivier) mogao biti optužen da je bio agent. Bilo je to opasno za Larryja jer je mogao biti uhićen. Još gore, da su njemački agenti shvatili što je Larry radio, siguran sam, pošli bi za njim."
Nakon što je postigao opću popularnost na filmu, Oliviera je kontaktiralo nekoliko investitora (Filippo Del Giudice, Alexander Korda i J. Arthur Rank), kako bi snimio nekoliko šekspirijanskih filmova, temeljenih na kazališnim produkcijama. Olivier se okušao u režiranju i snimio tri iznimno uspješna filma:Henrik V.,Hamlet iRichard III.
Olivier je svoj redateljski debi ostvario s filmom o ShakespearovuHenriku V. Nije vjerovao da je dorastao zadatku, pa ga je pokušavao ponuditiWilliamu Wyleru,Carolu Reedu iTerenceu Youngu. Film je sniman uIrskoj (jer je ona bila neutralna), dok su irske planine trebale zamijeniti Agincourt. Tijekom snimanja jedne scene bitke, konj se sudario s kamerom koju je držao Olivier. Olivier je oko držao na viziru, a kad se konj sudario s njim, kamera se zabila u njega, posjekavši mu usnu i ostavivši mu ožiljak koji će postati poznat u njegovim kasnijim ulogama.
Kritike su bile odlične, unatoč Olivierovoj nesklonosti. Bio je to prvi naširoko uspješni šekspirijanski film, a mnogi ga smatraju umjetničkim djelom. Nominiran je zaOscare zanajbolji film inajboljeg glumca, ali Akademija, prema Olivierovom mišljenju, nije bila sklona ideji dodijeliti sve glavne nagrade strancu, pa su mu dodijelili Počasnu nagradu. Olivier je odbacio nagradu kao "prijevaru".
Olivier se nadovezao na uspjeh s ekranizacijomHamleta. Igrao je ovu ulogu više od one Henrika, te mu je puno bliži bio melankolični Danac. Međutim, nije mu posebno dobro sjela uloga introvertiranog Hamleta, koji je bio čista suprotnost ekstrovertima za čije je portrete stekao slavu. DuljinaHamleta (1948.) nije smjela prijeći 153 minute pa je Olivier izrezao gotovo pola Shakespearova teksta. Puristi su ga napali zbog toga, posebno Ethel Barrymore; Barrymore je izjavila kako adaptacija nije ni približno vjerna originalnom tekstu kao što je bila kazališna produkcija njezina brata Johna iz1922. Ironično, Ethel je te godine dodjeljivalaOscar za najbolji film - te je bila vidljivo potresena kad je pročitala, "Hamlet".
Film je, kao i njegov prethodnik, postigao veliki komercijalni uspjeh u Britaniji i u inozemstvu, osvojivšiOscar za najbolji film i najboljeg glumca na dodjeli Oscara 1948. Bio je to prvi britanski film koji je osvojio nagradu za najbolji film i Olivierova jedina glumačka pobjeda u kategoriji u kojoj će biti nominiran još pet puta prije smrti. Olivier je usto postao i prva osoba koja je režirala film i osvojila Oscar za ulogu u istom. Isti pothvat ponovio se1999. kad je ista stvar pošla za rukomRobertu Benigniju s filmomŽivot je lijep. Osim toga, Olivier ostaje jedini glumac koji je dobioOscara za Shakespearea. Olivier međutim te godine nije dobio nagradu za režiju, čime bi osvojio sve glavne nagrade za koje je film bio nominiran.
Olivierov treći veliki šekspirijanski projekt je bio režija i glavna uloga uRichardu III.. Prvotno je u četrdesetima Alexander Korda predložio Olivieru da reprizira svoju slavnu ulogu na filmu. Ta uloga smatra se Olivierovom najvećom kazališnom (uz kazališnu produkcijuMacbetha iz1955. i ulogu propalog izvođača Archieja Ricea uZabavljaču), a vjerojatno i filmskom. Tijekom snimanja scene bitke uŠpanjolskoj, jedan od strijelaca je pogodio Oliviera u gležanj, nakon čega je počeo šepati. Srećom, šepanje je bilo potrebno i za ulogu, pa je Olivier već šepao za dijelove filma koji su već bili snimljeni.
Iako je kritika dobro primila film, bio je komercijalni promašaj. Koda je prodao prava američkoj televizijskoj mreži NBC, a film je postao prvi koji je u isto vrijeme prikazan na televiziji i u kinima. Mnogi su nakon toga iz ogromne gledanosti zaključili da je više ljudi gledaloRicharda III. u jednom prikazivanju nego svi ljudi koji su ga ikad gledali u kazalištima.
Macbeth je navodno trebao biti Olivierov sljedeći šekspirijanski film. No, zbog komercijalnog neuspjehaRicharda III., zajedno sa smrću Alexandera Korde i Mikea Todda, film nikad nije snimljen. Njegova uloga Macbetha u Shakespeare Memorial Theatreu 1955. proglašena je jednom od najboljih svih vremena. Originalno ga je mislio snimati 1948. umjestoHamleta, aliOrson Welles je u to vrijeme snimao vlastitu ekranizacijuMacbetha koja je došla u kina prva, pa se Olivier odlučio zaHamleta.
Od krajaDrugog svjetskog rata, Olivier je osim šekspirijanske trilogije rijetko nastupao na filmu.
U drugoj polovici pedesetih, britansko kazalište se mijenjalo s uspjehom "Bijesnih mladih ljudi". John Osborne, autor komadaLook Back in Anger, napisao je kazališni komad za Oliviera naslovljenZabavljač, priču o istrošenom kazališnom komičaru zvanom Archie Rice, koja je premijerno prikazana10. travnja1957. u Royal Courtu. Kako je Olivier rekao, "Ja sam Richie. Nisam Hamlet."
Tijekom proba zaZabavljača Olivier je upoznao Joan Plowright koja je od Dorothy Tutin preuzela ulogu Jean Rice kad je produkcijaTonyja Richardsona iz Royal Courta prebačena u Palace Theatre u rujnu 1957. Kasnije,1960., Richardson je režirao filmsku verziju s Olivierom i Plowright koji su reprizirali svoje kazališne uloge.
Zbog Plowright je ostavioVivien Leigh, zbog čega je osjećao krivnju do kraja života. Olivier se oženio s Plowright na Dan sv. Patricka1961., konačno pronašavši sreću. Leigh je umrla1967.
Olivier je bio jedan od osnivača National Theatrea. Postao je njegov dirketor u Old Vicu prije nego što je sagrađena zgrada u South Banku.
Tijekom svog mandata je nastupio u dvanaest komada (preuzevši uloge u tri) i režirao devet. Međutim, njegova karijera u Nationalu je završila, po njemu, u izdaji i tragediji.
ZaOthella, Olivier se podvrgnuo transformaciji, za što je bila potrebna posebna studija i veliko mršavljenje, kako bi postigao fizički izgled koji je bio potreban za Venecijanskog Maura. Govorilo se kako je sat vremena mukao na stado krava kako bi postigao željeni duboki glas. Kazališna produkcija Johna Dextera iz1964. ekranizirana je1965., za što je Olivier šesti put nominiran zaOscara za najboljeg glumca.
Olivierov posljednji film u ulozi redatelja bio jeTri sestre iz1970., temeljen na istoimenojČehovljevoj drami i njegovoj kazališnoj produkciji iz 1967. Prema Olivierovu mišljenju, bio je to njegov najbolji redateljski rad.
Njegove najupečatljivije izvedbe u National Theatreu u Old Vicu bile su one u ulozi Astrova u njegovoj produkcijiUjaka Vanje; kapetana Brazena u produkcijiThe Recruting Officera iz1963. Georgea Farquhara; Shylocka uTrgovačkom trgovcu iz1970.; i portret Jamesa Tyronea uDugom putovanju u noć Eugenea O'Neilla, produkciji Michaela Blakemorea iz prosinca 1971. Ove dvije zadnje produkcije kasnije su postavljene za televiziju i prikazane u Engleskoj i Sjedinjenim Državama.
Slavan tijekom cijele karijere po svojoj posvećenosti umjetnosti, Olivier je u svojim kasnijim godinama još više vremena posvećivao svojem radu, što mu je navodno bio način da sam sebi skrene pozornost od krivnje koju je osjećao zbog napuštanja bivše suprugeVivien Leigh. Češće se počeo pojavljivati u filmovima, posebno u karakternim ulogama, a ne onim romantičnim iz rane karijere. Nominiran je zaOscar za uloge u filmovimaNjuškalo (1972.),Maratonac (1976.) iMomci iz Brazila (1978.). Kako je bio prisiljen povući se iz uloge direktora Royal National Theatrea, bojao se da mu obitelj neće biti zbrinuta u slučaju njegove smrti pa je snimao televizijske specijale i manje filmske uloge, za što je odmah dobivao čekove. Kasnije je slobodno priznao kako nije bio ponosan na većinu tih uloga, i naglasio da posebno prezire film iz1982.Inchon, u kojem je glumio generala Douglasa McArthura.
Olivier se1967. podvrgnuo tretmanu zračenja zbog raka prostate, a bio je hospitaliziran i zbog upale pluće. Do kraja života je patio od raznih zdravstvenih tegoba, uključujući bronhitis, amneziju i upalu porebrice.1974. mu je dijagnosticirana distrofija mišića, a sljedeće godine umalo nije umro. Ipak je preživio sljedeće desetljeće, zarađujući novac u slučaju financijske katastrofe. Ovo objašnjava zašto je Olivier prihvaćao sve poslove koji su mu se nudili, kako bi njegova obitelj bila financijski osigurana nakon njegove smrti. Objašnjava to i njegovo pojavljivanje u filmu iz 1982.Inchon, koji se naširoko smatra jednim od najgorih filmova ikad snimljenih.
Jedno od Olivierovih najdugotrajnijih postignuća ne veže se ni za kazalište ni za film. 1974. je britanska Thames Television objavilaSvijet rata, 26-dijelni dokumentarac oDrugom svjetskom ratu za koji je Olivier, doduše nevoljko, posudio glas. Njegovo pripovijedanje bilo je "Božji glas" koji jadikuje nad razaranjima.
Kad je1985. dodjeljivaoOscar za najbolji film, odsutno ga je dodijelio pristupivši mikrofonu i jednostavno rekavši "Amadeus". Bio je dosta zaboravljiv pa je zaboravio pročitati nominirane.
1986. se pojavio kao prije snimljeni holografski pripovjedač u produkciji multimedijskog rock mjuziklaTime Davea Clarka na West Endu.
Umro je od raka u Steyningu, West Sussex,Engleska1989., s 82 godine. Ostavio je sina iz prvog braka, kao i suprugu i njihovo troje djece. Tijelo mu je kremirano, a pepeo pokopan u Westminster Abbey,London.
Unatoč tome što je petnaest godina prošlo od njegove smrti, Olivierovo ime se ponovno našlo na filmskoj špici. Uz pomoć kompjuterske grafike, materijal s njim u mladim danima je uklopljen u filmGospodar neba i svijet sutrašnjice (2004.) u kojem je Olivier "glumio" negativca.
Od Olivierove smrti nekoliko je biografa napisalo knjigu o njemu, od kojih su neki ustvrdili kako je bio biseksualac.
Joan Plowright je rekla, "Uvijek sam zamjerala na komentarima da sam ja bila ta koja je uništila Larryjev brak sVivien Leigh. Danny Kaye je povezivan s Larryjem puno prije mene", referirajući se na tvrdnju biografa Donalda Spotoa da se Kaye i Olivier bili ljubavnici. Prema sir Noelu Cowardu, govoreći u seksualnom kontekstu, Olivier je je bio "povodljiv za svim iskustvima", kao što je rekao pokojni prijatelj Michael Thornton. Olivierova autorizirana biografija Terryja Colemana sugerira vezu između Oliviera i starijeg glumca, Henryja Ainleyja, što se temelji na korespondenciji od Ainleyja Olivieru iako knjiga osporava da je bilo ikakvih dokaza koji bi Oliviera seksualno povezivali s Kayeom. Olivierov sin Tarquin je to odbacio kao 'neoprostivo smeće' i pokušao spriječiti objavljivanje knjige. Osim toga, tijekom snimanja filmaTramvaj zvan čežnja, u kojem je nastupala Olivierova supruga, Vivien Leigh,David Niven je uhvatioMarlona Branda i Oliviera kako se ljube u bazenu. "Okrenuo sam im leđa i vratio se unutra k Vivien. Siguran sam da je ona znala što se događa, ali nije ništa spominjala. Niti sam ja." U kolovozu2006., na radijskom programu Desert Island Discs, Plowright je odgovorila na pitanje o Olivierovoj navodnoj biseksualnosti rekavši: "Ako je čovjek genij, on nije obična osoba. Ne vodi običan život. Ima ekstreme u ponašanju koje razumijete i pokušavate pronaći način da vas ne zahvate njegovi demoni. Držite se podalje. Nastavljate raditi vlastiti posao i zaokupljeni ste obitelji. A druge stvari na kraju nisu ni važne."
Olivier je bio osnivač Chichester Festival Theatrea (1962.-1966.) i Royal National Theatrea Velike Britanije (1962.-1973.), za što je dobio viteško odlikovanje.12. lipnja1947. je proglašen vitezom i proglašen barunom Olivierom od Brightona u okrugu Sussex, čime je postao prvi glumac s takvim priznanjem.1981. mu je dodijeljen Order of Merit.1984. su u njegovu čast preimenovane nagrade Društva londonskih kazališta, u Laurence Olivier Awards. Iako je bio doživotni plemić i jedna od najcjenjenjenijih osoba u industriji, Olivier je inzistirao da ga zovu "Larry". Jednostavno nije htio čuti da ga netko naziva po titulama kao što su "lord" i "sir".
Srebrna vrpca Talijanskog nacionalnog sindikata filmskih novinara za najboljeg redatelja - strani film (osvojio) Nagrada Kinema Junpo za najbolji strani film (osvojio) Nagrada Nacionalnog udruženja kritičara za najboljeg glumca (osvojio) Nagrada Njujorškog kruga filmskih kritičara za najboljeg glumca (osvojio)
Nagrada Bodil za najbolji europski film (osvojio) Zlatni globus za najboljeg glumca (won) Nagrada Njujorškog kruga filmskih kritičara za najboljeg glumca (osvojio) Zlatni lav (osvojio)
BAFTA nagrada za najboljeg britanskog glumca (nominiran) Srebrni medvjed na Berlinskom filmskom festivalu (osvojio) Nagrada David di Donatello za najbolju stranu produkciju (osvojio) Nagrada Jussi za najboljeg stranog glumca (osvojio)
BAFTA za najboljeg glumca (nominiran) Nagrada David di Donatello za najboljeg stranog glumca (osvojio) Zlatni globus za najboljeg glumca u drami (nominiran) Nagrada Njujorškog kruga filskih kritičara za najboljeg glumca (osvojio)
.jpg)
