| Kriegsmarine | |
|---|---|
.svg) | |
| Osnivanje | 1935. -1945. |
| Deo | Wehrmachta |
| Angažovanje | |
| Komandanti | |
| Komandant | Erich Raeder Karl Dönitz Hans-Georg von Friedeburg |
Kriegsmarine (Ratna mornarica doslovno prevedeno sanjemačkog) bilo je ime za vidWehrmachta (oružane snageNacističke Njemačke) od1935. do1945.
Nakon poraza uPrvog svjetskog rata,Versajski sporazum je nametnuo stroga ograničenjanjemačkojratnoj mornarici. Njoj je bilo zabranjeno projektiranje i izgradnjapodmornica,nosača aviona,mornaričke avijacije, teške obalneartiljerije i limitirana izgradnja novih brodova, čija ukupnatonaža nije smjela premašiti 10 000 tona. Ali kad suNacisti došli na vlast1933. odpočela je snažna kampanja za reviziju tih ograničenja, pa je na krajuHitlerova upornost urodila plodom -18. juna1935. potpisan je novi anglo-njemački sporazum, koji je istina i nadalje limitirao veličinu njemačke mornarice, na 35%britanske, ali je ipak dozvoljavao Njemačkoj posjedovanje i gradnju podmornica i drugih brodova koja joj je Versajski sporazum zabranjivao. Ali jeHitler tek1939. par mjeseci prije početkarata odobrioPlan Z (ambiciozni ratni plan izgradnje moćne mornarice).
Prema Planu Z,Kriegsmarine je trebala izgraditi do1947.
ukupno 800 brodova a broj mornaričkog osoblja trebao je narasti na preko 200 000 ljudi (na početku rata bilo ih je samo 78 000). NaHitlerovu interveciju roka za dovršetak Planu Z pomaknut je na1945.
Kad je u septembru1939. započeoDrugi svjetski ratKriegsmarine nije bila spremna za sukob sasavezničkim pomorskim snagama.Za razliku od drugih vidovaWehrmachta;Heer iLuftwaffe, - koje su unatoč zabranama izrasli u moćne sile (i tehnički i veličinom), mornarica je ostala patuljak (ipak se veliki brodovi nisu dali graditi skrivečki).Plan Z otpočeo je svega nekoliko mjeseci prije početka rata. Zbog toga broj i snaga raspoloživih brodova Kriegsmarine nije bio adekvatan za potrebe velikog rata.[1]
U godinama prije rata,Kriegsmarine je bila čvrstog uvjerenja da eventualni budući vojni sukob neće ponovno biti protivVelike Britanije. Ona je kao svoje potencijalne neprijatelje vidjelaPoljsku iFrancusku, pa su i napori brodogradnje bili usmjereni na njih. U mogući sukob sa najvećom pomorskom silom onog vremena, nije se vjerovalo i predviđalo se da će izbiti tek krajem1940-ih., kad jePlan Z trebao biti dovršen. Kad su napetosti saVelikom Britanijom počela rasti -1938., strah od vojnog sukoba sBritanijom rezultirao je užurbanom gradnjom novihbrodova. No čak i tada - Kriegsmarine je još uvijek vjerovala da je rat sBritanijom još uvijek udaljen za nekoliko godina.[1]
Na samom početku rata Kriegsmarine je ostvarila nekoliko zavidnih operacija, poput invazijeNorveške i uništenja nekoliko velikihbritanskih brodova, ali taj sretni niz je prekinut potapanjem njihovog novog bojnog brodaBismarck umaju1941. Od tog događaja Kriegsmarine se praktički usidrila i brižljivo čuvala svoje veće brodove, koji više nisu korišteni tako smjelo kao na početku, jer se smanjenim brojem operativnih brodova, svaki gubitak činio još većim.[1]
PočetakDrugog svjetskog rata - Kriegsmarine je dočekala sa 11 većih brodova, uz sedam brodova na navozimabrodogradilišta. Tu malu flotu podržavalo je 21razarač, 57podmornica, od kojih je većina bila sposobna samo za manje obalne operacije,[2] i 20torpednih čamaca. Za ilustraciju patuljaste snageKriegsmarine treba reći da suSaveznici imali na raspolaganju čak 260razarača.
Do kraja rataKriegsmarine je izgradila samo 19 novih razarača, od kojih je samo njih 15 neoštećeno dočekalo kraj rata. Neke od njih su preuzele su mornarice Saveznika i služili se njima sve do sredine1950-ih.[3]
Tokom rata sa navozabrodogradilišta ušli su u službubojni brodoviTirpitz iBismarck,teška krstaricaPrinz Eugen.
U usporedbi s britanskom, američkom ili francuskom flotom toga doba,Kriegsmarine bila je vrlo mala, ali su unatoč tome brodovi Kriegsmarine postigli neke spektakularne pobjede protivbritanske kraljevske mornarice.[2]
Iako su njemačke podmornice na samom početku rata bile stvarna prijetnja zasavezničkimkonvojima naAtlantiku i ozbiljno ugrozile opskrbuBritanije i to je popustilo odmaja1943, ponajviše zbogtehnološkoškog napredkasavezničkih snaga, ali i zbog problema u opskrbi gorivom, pa i radi pogrešnebrodograđevne politike ali i zbog operativnih ograničenja koje jeKriegsmarini nametalo političko vodstvo, pa ona nije više bila u stanju nastaviti svoje uspjehe iz perioda1939. -1941.[2] a podmorničke operacije su odtad postale gotovo nemoguće.[1]
Na kraju rata su samo dva veća brodaKriegsmarine bila operativno sposobna, sve ostale potopili suSaveznici, što u direktnim pomorskim sukobima, a što tokom posljednjih mjeseci i tjedana rata u njihovimbazama.[1]
Za razliku od drugih suvremenihmornarica onog vremena,Kriegsmarine nije imala vlastitumornaričku avijaciju. Sviavioni, bez obzira na to dali su bili stacionirani na kopnu ili brodovima, bili su pod komandomLuftwaffe, a njihovi piloti -oficiri Luftwaffe, u skladu saGöringovimmotom -sve što leti pripada meni. Zbog tog su izbijali česti sukobi na relaciji Kriegsmarine - Luftwaffe, pa nije čudo da zbog tih sukoba mornarički dio Luftwaffe nikad nije bio toliko efikasan kao rivalske avijacije savezničkih snaga. To je bilo zbog toga što je operativno planiranje pripadalo Luftwaffe umjesto Kriegsmarine. Praktički je samo 30 aviona, stacioniranih na brodovima bilo pod operativnom komandom Kriegsmarine.[4]
Unatoč vrlo malom brojuaviona koji su bili raspoloživi za mornaričke zadatke, a to bilo nešto ispod 200 aviona (5% od ukupne snage Luftwaffe), ti avioni su istovremeno uspjevali obavljati više zadataka. Od obalnog patroliranja, preko lova na protivničke podmornice i spašavanja vlastitih pretraživanjem i izviđanjem sjevernogAtlantika, sve do specijalnih operacija poput snabdjevanja gorivom vlastitihpodmornica uBarentsovom moru ili snabdjevanjaarktičkihmeteoroloških stanica.[4]
