Adneauer (desno) tijekom semestra1896/97. naK.st.V. Arminia Bonn
Konrad Adenauer se rodio kao treće od petoro djece Johanna Konrada Adenauera (1833. -1906.) i njegove žene Helene (1849. -1919.) u Kölnu. Bliži rođaci (braće i sestre) su bili August (1833. -1906.), Johannes (1873. -1937.), Lili (1879. -1950.) i Elisabeth, koja je umrla ubrzo nakon rođenja. Godine1894. počeo je studiratipravo ipolitiku na sveučilištu uFreiburgu,Münchenu iBonnu. Bio je član nekoliko rimokatoličkih studentskih udruga, kao npr. K.st.V. Arminia Bonn uBonnu. Studij je završio1901. Nakon toga radio je kao odvjetnik na sudu uKölnu.
Kao pobožan rimokatolik, Adenauer se1906. pridružioDeutsche Zentrumsparteiu, te je iste godine izabran u gradsko vijeće gradaKölna. Godine1909. postaje dogradonečalnikKölna. Od1917. do1933. obnašao je dužnost gradonačelnikaKölna. Imao je neugodan zadatak da vodi Köln kroz period britanske okupacije nakonPrvog svjetskog rata koji je trajao sve do1926. Uspio je uspostaviti vjeran odnos sa britanskim vojnim autoritetima i zagovarao jeRhenski separatizam (Rhensku državu unutar Njemačke, ali izvan Prusije). TijekomWeimarske Republike, bio je predsjednik Pruskog državnog vijeća (Preußischer Staatsrat) od1922. do1933., reprezentativnog vijeća pruskih gradova i provincija.
Kada sunacisti došli na vlast1933.,Deutsche Zentrumspartei je izgubila"izbore" u Kölnu, a Adenauer je pobjegao u Opatiju Maria Laach, nakon što su mu prijetili jer se nije želio niti rukovati sa lokalnim nacističkim vođom. Adenauerov jednogodišnji boravak u opatiji obznanjen je tak nakon rata od strane njezinog opata, kojega suHeinrich Böll i drugi optužili za kolaboraciju sa nacistima.
Bio je ukratko zatvoren nakonNoći dugih noževa. Sljedeće dvije godine Adenauer se često selio zbog represalija koje su mu naturili nacisti. Godine1937. bio je uspješan u dobivanju bar nekakve kompenzacije za svoju nekad zaplijenjenu kuću, te je uspio živjeti u samoći sljedećih nekoliko godina.
PremaAlberu Speeru u njegovimDnevnicima iz Spandaua, Hitler se divio Adenaueru. No, iHitler i Speer su se slagali da Adenauer zbog svojih političkih pogleda i sveopće tvrdoglavosti nije mogao igrati veću ulogu u pokretu, niti pomoćinacističkoj stranci.
Nakonneuspjelog atentata na Hitlera1944., Adenauer je zatvoren po drugi put zbog činjenice da je bio protivnik režima. No, nakon štoGestapo nije uspio dokazati njegovu povezanost sa urotom, pušten je nakon par tjedana. Ubrzo nakon rata, Amerikanci su ga postavili za gradonačelnika Kölna, no britanska administracija ga je otpustila zbog navode nesposobnosti.
Nakon njegovog otkaza na mjestu gradonačelnika Kölna, Adenauer se posvetio osnivanju nove stranke,Kršćansko demokratsku unije (CDU), nasljednice Katoličke centralne stranke, koja bi u jednu stranku prihvatila i protestante i katolike. U siječnju1946. Adenauer je započeo politički miting buduće CDU u britanskoj zoni kao njezinAlterspräsident, te je na tom sastanku formalno izabran za vođu buduće stranke. Adenauer je neumorivo radio na razvijanju kontakata i potpore za CDU tijekom sljedećih nekoliko godina, te je sa varirajućim uspjehom želio postaviti svoju ideologiju u stranci. Njegova ideologija bolje je stajala od ideologije onih u CDU-u koji su željeli ujedinitisocijalizam ikršćanstvo. Adenauer je preferirao pritiskati dostojanstvo individualca, te je smatrao da su ikomunizam inacizam materijalističke ideologije koje razaraju dostojanstvo.
Adenauerova vodeća uloga u CDU-u britanske zone osvojila mu je poziciju uParlamentarnom vijeću 1948., koje su sazvali zapadni saveznici kako bi donijeli konstituciju za 3 zapadne savezničke zoneNjemačke. Bio je predsjednik konstitucionalne konvencije, te je, kao iGeorge Washington uSAD-u, iznenedno sa svoje trenutne pozicije izabran za prvog predsjednika vlade kada je novi"Osnovni zakon" donesen u svibnju1949.
Mađu Adenauerova postignuća ubrajaju se uspostavljanje stabilne demokracije u poraženoj Njemačkoj, trajuće pomirenje saFrancuskom, generalna politčka preorijentacija prema Zapadu, obnavljanje ograničenog, no dalekosežnog suvereniteta Zapadne Njemačke čvrsto je integrirajući u Euroatlansku zajednicu (NATO iOECD). Adenauera se povezuje i sa uspotavljanjem efikasnog sustava mirovina, koji je umirovljenicima osigurao neparalelno blagostanje, te da je, zajedno sa svojim ministrom ekonomije i kasnijim nasljednikomLudwigom Erhardom, napravio zapadnonjemački model"socijalne tržišne ekonomije", koja je mogućila period procvata znan kaoWirtschaftswunder. Adenauer je također osigurao i potpuno slobodno i demokratsko društvo koje je Nijemcima do tada bilo skoro pa nepoznato (osim pokušaja koji je od1919. do1933. trebala provestiWeimarska Republika), koje je danas ne samo uobičajeno, nego i duboko ukorijenjeno u njemačko društvo. On je time postavio temelje prema kojima bi Zapad trebao imati povjerenja u Njemačku unatoč svim zločinima koji su počinjeni tijekomnacističkogTrećeg Reicha. Baš zbog Adenauerovih prijašnjih politika je bilo moguće ujediniti dvije njemačke države u jednu i zadržati tu jednu državu uEU iNATO paktu.
Ploča koja komemorira obavljanje dobrih odnosa između Francuske i Njemačke, a prikazuje Adenauera (desno) i francuskog predsjednikade Gaullea (lijevo)
No u drugu ruku, kritičari su optuživali Adenauera da je betonirao podjelu Njemačke, žrtvovao reunifikaciju dvaju država, te da je žrtvovao područja koje je Njemačka izgubila odPoljske iSovjetskog Saveza u korist brze integracije na Zapadu. TijekomHladnog rata, advokatirao je ponovno naoružanje Zapadne Njemačke i mandatornu konskripciju kao odgovor sličnim procesima koji su se odvijali u susjednoj Istočnoj Njemačkoj.Staljinova poruka iz1952. ponudila je ujedinjenje dvaju država u jednu, neutralnu, razoružanu Njemačku kako bi utjecala na povlaćenje supersila izSrednje Europe. Adenauer je dijelio sumnju Zapada o vjerodostojnosti te ponude te ih je podržao u njihovim opreznim odgovorima. Adenauerovi kritičari, posebno oni nacionalistički orijentirani, su ga se odrekli jer je propustio priliku zareunifikaciju Njemačke. Adenauerovi simpatizeri su ga branili, a i danas se prepiru, rekavši da zbog prilika u Hladnom ratu, reunifikacija i dobivanje izgubljenih teritorija nisu bile realne opcije.
Ostali kritiziraju njegovu eru kao kulturno i politički konzervativnu, koja je željela cijelo društvo i politiku Zapadne Njemačke orijentirati oko ideja samostalnog individualca, individalca koji je imao određenu dozu nevjere prema vlasitom narodu.
Zapadnonjemački studentski pokret tjiekom1960-ih je zapravo bio protest protiv konzervativizma kojeg je naturao Adenauer. Još jedna točka kritike bila je ta o Adenauerovom trudu za pomirenje sa Francuskom, koji je bio u kontrastu prema trudu za pomirenje sa Staljinističkom Poljskom. Kao i mnoge druge vodeće zapadnonjemačke stranke,CDU nije priznavala aneksiju biviših njemačkih teritorija koje je SSSR dao Poljskoj, te je otvoreno govorila o vraćanju tih teritorija nakon što Zapadna Njemačka učvrsti svoju poziciu u Europi.
No, unatoč svim kritikama, Adenauerova vladavina u Zapadnoj Njemačkoj smatra se pozitivnom, te je u jednoj njemačkoj tele-anketi iz2003. izabran za"Najvećeg Nijemca svih vremena".
Održao povijesni govor uBundestagu u rujnu1951. u kojem je obznanio obligaciju njemačke vlade da kompenziraIzrael, kao predstavnikaŽidovskog naroda, zbogHolokausta.
Pomogao u osiguravanju puštanja posljednjih njemačkih ratnih zarobljenika1955., čak desetljeće nakon kraja rata.
Dogovorio se saSAD-om1957. oko dobivanja oružja sposobnog za prenošenje nuklearnih glava. Uz to, Adenauer je nastavio nuklearnu koperaciju sa ostalim zemljama sa ciljem da iZapadna Njemačka dobije mogućnost proizvodnje nuklearnog oružja.
Nadgledao reintegracijuSaarlanda sa Zapadnom Njemačkom1957.
Nakratko je mislio kandidirati se zapredsjednika1959. No, umjesto toga izabrao je kandidata (Heinrich Lübke) za kojeg je bio siguran da neće ugroziti njegovu kancelarsku poziciju.
Za sav svoj trud oko Zapadne Njemačke, Adenauer je1953. uzabran zaTIME-ovu Osobu godine. Godine1954. dobio jeKarlspreis, nagradu koju dodjeljuje gradAachen onim osobama koje su pomogle u razvoju europske ideje i mira. Adenauer je svoje slobodno vrijeme provodio igrajuči talijansku ugruBocci, te je na mnogim snimkama i dokumentarcima o Adenaueru vidljiv kako igra igru.
Kada je Adenauer1967. umro u 91. godini života, narod je pitan čemu su se kod Adenauera najviše divili. Većina je rekla da je to njegov trud oko povratka posljednjih ratnih zarobljenika izSSSR-a, povratka koji je znan i kao"Povratak njih 10,000".
Dana27. ožujka1952., paket za kancelara Adenauera eksplodirao je u središtuMünchenske policije, ubivši jednog policajca. Dva dječaka koja su plaćena da pošalju paket poštom privukla su pozornost policije na paket. Istrage su dovele do ljudi usko povezanih saHerutom i bivšimIrgunom. Njemačka je vlada sve dokaze držala pod pečatom. Pet izraelskih osumnjičenika koje su identificirali francuski i njemački istražitelji pušteni su da se vrate natrag u Izrael.
Jedan od sudionika,Eliezer Sudit, kasnije je natuknuo da je mozak cijele operacije bioMenahem Begin, kasnije premijerIzraela.[1] Begin je bio bivši zapovjednik Irguna, a u to vrijeme vodio jeHerut i bio je članKnesseta. Njegov cilj bio je oslabiti njemačke pokušaje da uspostave prijateljske odnose sa Izraelom.[2]
David Ben-Gurion, premijer Izraela, je cijenio Adenauerov trud da zataška aferu i da ne istražuje dalje jer bi to pogoršalo odnos između dvije novonastale države.
U lipnju2006., malo drugačija verzija priče izašla je u njemačknim novinamaFrankfurter Allgemeine Zeitung. Begin je ponudio svoj zlatni sat na prodaju kada su urotnici ostali bez novca. Bomba je bila skirvena u enciklopediji, a ubila je jednog stručnjaka za detonaciju, ozlijedivši dvojicu. Adenauer je bio meta jer je slao reparacije zbogHolokausta izraelskoj vladi, dok je Begin strastveno mislio da novac treba ići žrtvama. Sudit, izvor priče, je rekao da:
Cilj nije bio ubiti Adenauera, nego probutiti svjetske medije. Svima nama je bilo jasno da paket nikada neće stići do Adenauera.
Pet urotnika su uhićeni uParizu, od strane francuske policije. Oni su bili bivši članoviIrguna, organizacije raspuštene1948.[3]
Godine1962. izbio je skanadal kada je Adenauerov podkabinet naredio uhićenje pet novinara njemačkih novinaDer Spiegel, optuživši ih za veleizdaju, posebno za tiskanje priručnika koji prikazuje sve slabosti zapadnonjemačke vojske. Godine1962. članovi kabineta, koji su bili članoviFDP-a odmah su dali ostavku na svoje dužnosti. Nakon ovog udarca Adenauer je još nastavio voditi kabinet skoro godinu dana, kada je bio prisiljen dati ostavku. Na mjestu njemačkogkancelara nasljedio ga jeLudwig Erhard. PredsjednikCDU-a ostao je sve do1966.
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
