Nahebrejskom jeziku zove se: ("ספר "בן סירא). Nalatinskom prvo se zvalaLiber Iesu filii Sirach, a kasnijeEcclesiasticus. U originalu je pisana na hebrejskom jeziku uJeruzalemu oko 180. g. pne. Autor jeŽidovBen Sira iz Jeruzalema (punim imenom Ješua ben Eleazar ben Sira), kasnije je živio uAleksandriji. Njegov unuk je uEgiptu preveo knjigu s hebrejskog nagrčki jezik i dodao kratki uvod. U 12. stoljeću, izgubio se hebrejski izvornik. Dvije trećine su pronađene u Kairu 1896. g.[1] Knjigu priznajukatolici,pravoslavni i manji brojprotestanata. Ne nalazi se u židovskom biblijskom kanonu, ali se citira uTalmudu irabinskoj literaturi.
Ilustracija u Knjizi Sirahovoj, oko 1751. godine.
U prvimkršćanskim zajednicama, knjiga je bila vrlo omiljena. Uvrštena je zajedno s ostalim deuterokanonskim knjigama u Sveto pismo na crkvenim sinodama uHiponu393. godine i uKartagi397. godine.
Ima 51 poglavlje. U knjizi se mogu razlikovati tri dijela: Sir 1–23,27; Sir 24–42,14 i Sir 42,15–51,30[2].
Sastoji se od mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva,molitvi i pouka vezanih na situacije iz svakodnevnog života. Autor je želio sačuvati duhovnubaštinu svoga naroda. U to vrijeme dolazi do upoznavanja Židova shelenističkom kulturom, prema kojoj je autor otvoren i spominje pozitivne primjere te druge kulture. Upozorio je na negativne pojave u društvu i poticao vjernike, da poštuju ZakonSvevišnjega i da se ne stide vjere. Ben Sira se osvrće i na biblijsku povijest, spominjeDavida iSalomona.
