Ricci u svilenoj odjeći kineskog Han naučenjaka odnosno zvaničnika. Slika iz poćetka17. vijeka
Klementova nastojanja za mir među narodima i crkvena prava u Europi su doživjela potpuni neuspjeh; ishodrata za špansko nasljeđe je pak značio zaPapinsku Državu pravu katastrofu in poniženje.
Više uspjeha je požnjeo svojim misijskim nastojanjima. Ustanavljao je misijske škole diljem Europe; poticao pak je misijski rad u inostranstvu, naročito u Indiji, na Filipinima i uKini. Ali baš u vezi saKineskim misijama doživio je još veći poraz odnosno nanio je širenju vjere nepopravljivu štetu. »Njegova odredba o zabrani takozvanihkineskih obreda, kojima suRiči i njegoviisusovci prilagodili kršćansku praksu kineskoj kulturi, je ustvari uništila cvatuće krščanstvo uKini (Duffy).
Takva uska usmjerenost je važila više od 200 godina, dok je nije papa Pio XII. tek godine 1939 opozvao.
Prvi nesporazum je bio u tome, što uRimu nitko nije znao kineski.
»Zapadnjaci« nisu razumljeli načina mišljenja ljudi izDalekoga istoka, koji su ipak posjedovali starodrevnu, ali drukčijuuljudbu.
Uostalom – u vjerskom smislu ni danas nije stvar potpuno jasna.
Možemo dopustiti, da je bila možda papina odluka posljedica dugogodišnjih tvenja među rodovnicima: na jednoj straniisusovci, od kojih je barem većina zagovarala veliko prilagođavanje kineskom načinu mišljenja. Na drugoj strani su bilifranjevci idominikanci – ili njihova većina; oni se u misionarjenju nisu toliko prilagađali domaćoj kulturi i posljedično nisu bili toliko uspješni kod obraćenja domorodaca. Više puta su se žalili u Rim zbog isusovačkih “novotarija”, koje tobože "uvode paganske navike".
Do kineskih misija ni sami pape nisu zagovarali jednako stajališta. Nekoji su nove obrede dopuštali, drugi ih podnosili, a treći – među kojima je bio najodrešitiji baš Klement XI., pak su ih izričito zabranjivali.
Očito su pape bili sve manje skloni isusovcima te su sve više vjerovali neutemeljenim tužbama njihovih protivnika, koje so dolazile s više strana. To je prouzrokovalo ne samo zabranu upotrebe nekih običaja, nego naskoro i potpunu zabranu i same Družbe Isusove (1773).[1]