| Karl Kraus | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | (1874-aprila-28)28. aprila1874..svg) Gitschin |
| Smrt | 12. juna1936. (dob: 62) Beč |
| Nacionalnost |  Austro-Ugarska |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | Novinar,književnik,književni kritičar |
| Opus | |
| Jezik | Njemački |
| Znamenita djela | |
| |
Karl Kraus (Jičín,1874 –Beč,1936),austrijski prozaist, publicist i dramatik.
Rođen je 28. aprila 1874. u graduJičínu (njem.Gitschin) u sjevernojBohemiji, unutarAustrougarskog carstva. Potjecao je iz stare njemačko-židovske porodice, od oca Jakoba Kraußa (1833-1900) i majke Ernestine Kantor (1839-1891).[1] Porodica će imati jedanaestero djece, od kojih će mnoga umrijeti u nacističkim logorima.[a]
_Cover.jpg)
Od1899. do smrti Karl Kraus je izdavaočasopisDie Fackel[b], u kojem je briljantno, upravo ubojito podvrgavao kritici sve sfere austrijskoga života, napose korupciju u štampi, manipulaciju javnim mnijenjem, licemjerje i glupost akademskih krugova i vladajućih slojeva. Imao je veliku ulogu u javnosti, o čemu svjedoče zbirke eseja, kritika i feljtona „Moral i kriminal” (1908), „Propast svijeta djelovanjem crne magije” (1922), „Literatura i laž” (1929). Osobito je isticao kulturnu i općecivilizacijsku važnostjezika i jezičnoga izraza, te jasnoće iskaza: u tom je polju najvažnije djelo „Jezik” (1937).
Interesantno je napomenuti da je Kraus u svojim uvidima identičan mudracu i osnivaču klasičnekineske civilizacijeKonfuciju.[nedostaje referenca] Iako različito motivirani, i unatoč razdoblju od preko 2.500 godina koje se protezalo među njima, oba su etičara spoznala važnost jezika kao priopćajnoga sredstva zajedničke doživljajnosti, mogućnosti društvene i ine manipulacije iskrivljavaljem značenja sadržanoga u jezičnim kodovima, kao i razaranja osobnoga i kolektivnoga integriteta kroz medij izobličenoga jezika.[nedostaje referenca]
Kraus bijašežidovskoga porijekla (kasnije je prešao na katoličku vjeru), a jedna od značajki židovske subkulture srednje i istočneEvrope je insistiranje na varavosti jezika i tvorbi kalambura, što je možda i jedan od izvora Krausovih jezičnih opsesija. Verbalni vatromet, iskričavost i prodornost odlika su mnogih Krausovih zbirkiaforizama i kratkih jezičnih formi, među kojima se ističu „Riječi i proturječja” (1909) „Pro domo et mundo” (1912). U njima pisac stilskim bravurama (paradoksima, premetanjima slogova, kalamburima) učinkovito karikira i destruira svoje omiljene teme: snobizam, psihoanalizu kao šarlatansku igru namijenjenu seksualno blaziranim bečkim višim krugovima, feudalni mentalitet išovinizam, užase i besmisao imperijalističkog rata. Slična je i tematika Krausa dramatičara, autora grotesknih tragikomedija „Igra snova” (1923); „Nesavladivi”, te piščeva magnum opusa, složene dijaloške kompozicije „Posljednji dani čovječanstva” (1918-1922). U tom je golemomu i višeslojnom dramskom kompleksu koji ne podliježe ni eksperimentalnim dramaturškimzakonima (pa i nije zamišljen za scensku izvedbu) autor dao sveobuhvatnu panoramu života austrijskoga društva u dobaPrvog svjetskoga rata i prikazao truljenje i raspad jedne epohe i države.
Nakon teškog srčanog udara u „Café Imperial” 10. juna 1936, Kraus umire od srčanog i moždanog udara u svom bečkom stanu[c] 12. juna 1936. godine. Sahranjen je na Bečkom centralnom groblju (Wiener Zentralfriedhof) uz počast gradaBeča. Kraus je imenovao Heinricha Fischera, Karla Jaraya, Philippa Bergera i Oskara Sameka upraviteljima njegovih imanja.
