Kadija (turski: Kadı, odarapskog: قاضي ) je naziv zaislamskogsudiju koji donosi odluke u skladu sašerijatskim pravom.[1]
Kadija se u načelu bavio samo vjerskim aspektom nekog pravnog predmeta, dakle predmetima oko nasljeđa,vakufima, brakovima i razvodima, iako se teoretski njegova nadležnost protezala i nagrađansko ikazneno pravo.[1]
Ispočetka je rad kadija bio ograničen na neku vrst savjetništva, oni nisu bili direktno administrativno osoblje, već su samo arbitrirali u sporovima i balansirali presude u predmetima koji su drugi obradili. Vremenom su oni preuzeli na sebe upravljanjevakufima (vjerskim zakladama), brigu o imovini siročadi, hendikepiranih osoba i svih drugih koji se nisu mogli brinuti o vlastitim interesima, te nadzor nad udajama žena bez skrbnika.[1]
U svim tim pitanjima kadijina odluka je bila konačna.[1]
Kako su kadije obavljale ključnu funkciju u ranomislamskom društvu, od njih se ispočetka zahtjevalo samo da bude punoljetni slobodni muškarac,musliman, dobrog karaktera, i da dobro poznaješerijatsko pravo.[1]
Kadije su već tokom7. i8. vijeka trebali biti sposobni isčitavati određene pravne propise iz dobrog poznavanjaKurana ihadisa (pouka koje je poslanikMuhamed izgovorio ili na neki drugi način sugerirao) i imati osjećaj zaidžmu (konsenzusuleme). Taj pogled je kasnije izmijenjen kako bi se omogućilo da se kadije koriste kao apsolutnim autoritetom u svom poslu, stavovima jedne odčetiri ortodoksne islamske pravne škole.[1]
DrugiKalifOmar je bio prvi islamski lider koji je počeo imenovati kadije da eliminira potrebu da osobno arbitrirara u svakom sporu koji je nastao u njegovojummi (zajednici). Nakon tog se smatralo da je vjerska dužnost vladara, da osigura provođenje pravde, preko imenovanja kadija.[1]
Kadije su bile nosioci pravnog sistemaOsmanskog Carstva, kojim je bio obuhvaćen dobar dioBalkana, iz tih vremena ostala je narodna uzrečica:Kadija te tuži, kadija te sudi.
.svg)