Julije II. pravim imenomGiuliano della Rovere, bio je jedan od najenergičnijih i najmoćnijihrenesansnihpapa - njegovi nadimci bili suStrašni papa (Il Papa Terribile)[2] iRatnički papa (Il Papa Guerriero),[3]. Njegovpontifikat obilježila je agresivna politika, velika graditeljska aktivnost i pokroviteljsvo nad umjetnicima.
Giuliano della Rovere rođen je kao sin osiromašenogaristokrataRafaella della Rovere iTeodore Manerola, damegrčkog porijekla.[4] Giuliana je od najranijeg djetinstva uzeo pod svoje okrilje njegov moćni stric Francesco della Rovere (kasniji papaSiksto IV.). Odgojen je međufranjevcima usamostanuLa Pérouse, ali se nije zaredio, već je ostao laik.[1] Zaredio se tek kad ga je njegov moćni stric, koji je u međuvremenu postao papa - postavio zabiskupaCarpentrasa ufrancuskojSavoji1471.[1] Na kraju iste godine njegov moćni stric postavio ga je za kardinala 15. decembra, sa titularnomrimskom crkvomSan Pietro in Vincoli. Uz pomoćSiksto IV. bio je biskup u osam biskupija, između ostalog iAvignonu iCataniji.
Nedugo nakon toga1480. poslan je kao papinskilegat na francuski dvor kodkraljaLuja XI., gdje je ostao 4 godine. Tamo mu se rodila vanbračna kći Felice della Rovere.
Unutar kardinalskog kolegijaGiuliano je bio na glasu kao vođa opozicije protivAleksandra Borgie koji mu se zamjerio još od izbora za papu. Naime na konklavi za izbor pape11. augusta1492., u uži izbor ušla su trikardinalaRodrigo Borgia,Ascanio Sforza i Giuliano della Rovere. Nakon dva kruga neodlučenog glasanja, Borgia je potkupio Sforzu da mu prepusti svoje glasove i tako nadglasao Giulijana.[5]
Giovanni di Candida: Medalja Giuliano della Rovere iz 1495
Nakon smrti pape kratkoživućeg papePija III. gotovo jednoglasno (37 od 38) je izabran za papu na konklavi održanoj31. oktobra1503 u dobi od gotovo 60 godina.Uspio je sačuvatiapeninski poluotok od uticaja stranih vladara u vrijeme kad je on bio ionako rastrzan unutrašnjim borbama između različitih vojvodstava.
Odmah po preuzimanju tronaJulije II. odlučno je krenuo u niz akcija da vrati moćPapinske države i crkve, koja je bila ozbiljno poljuljana nakon papeAleksandra Borgie. Na samom početku uhapsio jeCesara Borgiu i vratio pod svoju vlast sve teritorije kojima je on vladao. Nakon tog se okrenuo protiv njegovih saveznikaGian Paolo Baglionija izPerugie,Giovanni Bentivoglia izBologne.
Julije II. je shvatio da je snažna francuska vojska najveća opasnost zaApeninski poluotok , zbog tog je obustavio neprijateljstva i potpuno neočekivano sklopio pakt sa njima i osnovao Svetu ligu4 oktobra1511., u koju su pored njih dvoje ušli icarSvetog Rimskog CarstvaMaksimilijan I., tadašnji savezšvicarskihkantona, iaragonski kraljFerdinand II. Njen politički cilj formalno je bio opet borba protivOsmanskog carstva a u pozadini istjerivanje Francuza izApenina. Francuzi su uspjeli pobjediti koalicijske snage Svete lige kodRavene, ali su ipak istjerani iz sjeverne Italije. Nakon tog je Papinska država ponovo uspijeva povratiti sve gradove i teritorije u svoj sastav.
Julije II. poznat je kao osnivač -Švicarske garde, vojničke jedinice koja se trebala brinuti za sigurnost papa. Prvih 150 unovačenih vojnika stigli su uRim22. januara1506 iz kantonaUri.[6]
Francuski kralj Luj XII. nije se služio samo vojnim sredstvima u sukobu saJulijem, već mu je pokušao potkopati i crkveni autoritet. U tom cilju organizirao je održavanje koncila1. septembar1511 u savezničkojPisi, na koji su se odazvali francuski kardinali i papini apeninski neprijatelji. Taj koncil ostao je upamćen kao šizmatički, kao odgovor na tu očiglednu provokaciju,Julije je sazvao svoj V. lateranski koncil19. aprila1512. uLateranskoj palači. Taj koncil poznat kaoV. lateranski koncil završio je s radom tek za vrijemepontifikataLava X.,16. marta1517. sa zaključcima o potrebi crkvene reforme (uvođenje narodnog jezika u liturgiju).
PorodicaOrsini bila je poznata po gotovo trajnom sukobu saporodicom Colonna – najviše radi utjecaja uRimu. Razmirice je dokrajčilabulapape Julija II. iz godine 1511. Godine 1571 pak su se vođe obiju obitelji srodili te vjenčali nećakinjamapapeSiksta V.. Ubuduće suhistoričari zabilježili, da "ni bio sklopljen izmeđukršćanskimknezovima nijedam mir, u kojega ne bi bile uključene po imenu obje porodice".[7]
I pored toga što je većinu svog pontifikata ratovao,Julije je našao vremena za gradnju i umjetnost -Rim njegova vremena, bio je zapušten grad koji su već neki apeninski gradovi pretekli - sjajnim građevinama i lijepim umjetninama (Firenca,Venecija). Zbog tog jeJulije odlučio napraviti najveću i najljepšu katedralu na svijetu - na mjestu stare i ruševneBazilike svetog PetraJulije je1505., naručio i unaprijed platioMichelangelu izradu vlastite grobnice koja se trebala nalaziti u sredini te monumentalne gradnje. Zbog razno raznih razloga, i unatoč tome što se broj skulptura stalno smanjivao Michelangelo nije nikad uspio dovršitiJulijevu grobnicu.Nakon tri godine pripremnih radova i odabira planova,Julije je18. aprila1506. postavio kamen temeljac za gradnju noveBazilike svetog Petra po nacrtimaDonata Bramantea koji je ujedno vodio gradnju. Na preporukuBramanteaJulije je1508. angažirao mladogRafaela da oslikafreskama njegove privatne odaje u Vatikanskoj palači, iste te godine angažirao jeMichelangela da oslika svod inače neugledne papinskeSikstinske kapele - Michelangelo je svod dovršio1512.
