Juan Manuel Fangio (Balcarce,24. lipnja1911. –Buenos Aires,17. srpnja1995.),argentinski vozač Formule 1. Imao je nekoliko nadimaka poput El Chueco (u slobodnom prijevodu "krivonogi"), zato što je kao dijete igrajući nogomet mogao savinuti lijevu nogu oko lopte pri udarcima na gol,[1] i El Maestro ("majstor"). Bio je vozač trkaćih automobila te je dominirao tijekom prvog desetljeća postojanjaFormule 1. Osvojio je titulu Svjetskog prvaka za vozače pet puta. Ovaj rekord nadmašio je tek nakon 46 godinaMichael Schumacher 2003. godine osvajanjem šeste titule Svjetskog prvaka.
Fangio je rođen na blagdansv. Ivana Krstitelja godine 1911. u Balcarce, malom gradu u pokrajiniBuenos Aires.[2] Zanimljivo je da je njegov rodni list greškom nosio kao datum rođenja 23. lipnja.[3] Bio je četvrti od šestoro djece u obitelji.[1]Fangiov djed Giuseppe Fangio emigrirao je u Argentinu 1887. godine. Nakon tri godine, zaradeći novac proizvodnjom ugljena, uspio je kupiti farmu u blizini Balcarcenakon. Fangiov otac Loreto, emigrirao je u Argentinu iz malog grada u središnjojItaliji,Castiglione Messer Marino. Njegova majka Herminia Dérano bila je iz mjestaTornareccio. Oboje roditelja bili su iz provincijeChieti u regijiAbruzzo. Vjenčali su se 24. listopada 1903. Živjeli su na različitim farmama gdje je majka bila domaćica, a otac je radio u građevinarstvu postavši kamenorezački pripravnik.[4]Kada mu je bilo 13 godina Fangio je prekinuo školovanje i počeo raditi kao pomoćnik mehaničara,[5] a sa 16 godina već je nastupao kao mehaničar za mušterije svog poslodavca. U to je doba jedva preživio upalu pluća.[6]. Razbolio se nakon nogometne utakmice u kojoj je pretjerao s trčanjem što je prouzročilo oštru bol u prsima. Sljedeća dva mjeseca, dok je ležao u postelji, njagovala ga je majka.[4].
Započeo je svoju karijeru u Argentini godine 1934., vozeći 1929 Ford model A kojeg je obnovio. Za vrijeme utrka po Argentini, vozio je Chevroletove automobile i bio je argentinski državni prvak godine 1940. i 1941.[7] Prvi put je došao u Europu za utrku godine 1948., kada su ga financirali argentinski autoklub i argentinska vlade.[7]Fangio je sudjelovao u svojoj prvoj utrci u Turističkoj kategoriji od 18. do 30. listopada 1938. kao suvozačLuisa Finocchiettia. Fangio je vozio većim dijelom utrke i osvojio sedmo mjesto. U studenom iste godine trebao je sudjelovati u natjecanju400 km Tres Arroyosa, ali je utrka bila otkazana zbog nesreće.[8]
Tijekom 1938. vodio je momčadChevroleta u "Turismo Carretera" klasi natječući se zaVeliku nagradu Argentine. Iako je trka bila privremeno prekinuta zbog jake kiše, nastavila se u Cordobi, gdje je Fangio ostvario prvu etapnu pobjedu za sebe i za momčad pobijedivši u četvrtoj etapi od mjestaCatamarca do San Juana.[9] Konačno je u listopadu te godine, nakon prijeđenih 9500 km utrkujući se na teritoriju Argentine, Bolivije i Perua, osvojio svoju prvu pobjedu u klasi "Turismo Carretera" osvajanjemMeđunarodne Velike nagrade Sjever. Tako je postao Prvak Argentine u toj klasi, prvi ikada koji je vozio za momčad Chevroleta.[9]
Tijekom 1941. pobijedio jeOscara Gálveza na Velikoj nagradiGetúlio Vargas u Brazilu. Te je godine po drugi put okrunjen za prvaka Argentine u klasi "Turismo Carretara". Iduće godine pobijedio je na utrci "Mar y Sierras", ali je zatim morao prekinuti sve s automobilizmom povezane aktivnosti zbog II Svjetskog rata.[8]
Nakon duljeg perioda trkaće neaktivnosti zbog rata tijekom 1946. i 1947. Fangio se vratio utrkama sudjelujući u dvije utrke vozeći čak iFord T, kao i na utrci za Nagradu grada Rosaria.[10]
Fangiovo prvo sudjelovanje na utrkama za Velike nagrade dogodilo se 1948. naVelikoj nagradi Francuske uReimsu. Vozio je automobilSimca Gordini startavši sa jedanaeste pozicije, ali je tijekom utrke odustao. Sljedeći pokušaj je došao tek iduće godine uSanremu, Ali ovaj put za volanomMaserati 4CLT/48 sponzoriranog odAutomobilskog kluba Argentine. Dominirao je pobijedivši u oba predviđena dijela utrke i osvojio ukupnu pobjedu sa gotovo minutom prednosti ispred poznatog vozačaPrinca Bire. Tijekom 1949. Fangio je sudjelovao u još šest utrka za Velike nagrade, pobijedivši u četiri, natječući se sa vozačima iz najviše klase.
Za razliku od kasnijih vozača Formule 1, Fangio je započeo svoju trkaću karijeru u već poodmakloj dobi te je u mnogim trkama u kojima je sudjelovao bio najstariji sudionik. Kao i ostali vozači njegovog doba utrkivao se praktično bez ikakve zaštitne opreme na stazama koje uglavnom nisu bile opremljene bilo kakvim sigurnosnim sredstvima. Bio je poznat po tome što se nije ustezao napustiti momčad i otići u drugu nakon uspješne sezone, pa čak ni usred sezone, ako je mislio da će u drugoj momčadi imati bolji autompbil i bolje šanse za uspjeh. Nekoliko rezultata koje je postigao u utrkama dijelio je s momčadskim kolegama nakon što bi preuzeo njihov automobil tijekom utrke kada bi njegov automobil imao tehničkih problema. Pri tome je s njima dijelio i bodove koji su se računali za svjetsko prvenstvo, a što je tada bilo u skladu s važećim pravilima. Vozio je u vrijeme kada su među njegovim rivalima na stazi bile vozačke legende poputAlberta Ascarija,Giuseppe Farine iStirlinga Mossa. Karijera mu je u znatnoj mjeri bila pomognuta i financiranjem od strane argentinske vlade pod vodstvomJuana Perona.[11]
Fangio je bio počasni predsjednik ispostave kompanije Mercedes-Benz u Argentini od 1987., godinu dana nakon otvaranja njemu posvećenog muzeja, do smrti 1995. godine. Godine 2011., na stogodišnjicu njegovog rođenja, u sjećanje na njega širom svijeta su održavane različite svečanosti.
.jpg)
