a Nakon Staljinove smrti,Georgij Maljenkov je privremeno bio čelnik Partije jer je u tom trenutku bio njezin najviši živući dužnosnik; Staljinov službeni nasljednik,Nikita Hruščov, preuzeo je čelnu poziciju14. 9.1953. godine.
Josif Visarionovič Staljin (pravo prezimeDžugašvili,gruzijski:იოსებ ბესარიონის ძე სტალინი,ruski:Ио́сиф Виссарио́нович Джугашвили „Сталин”) (Gori, 18. decembra 1878. –Moskva, 5. marta 1953.), sovjetski političar i državnik. S titulomgeneralnog sekretara komunističke partije vladaoSovjetskim Savezom oko 25 godina.
Tokom tog razdoblja ovaj beskrupulozni, ali efikasni organizator, vodeći se vlastitim konceptom stvaranjasocijalizma u jednoj zemlji i provodećiindustrijalizaciju ikolektivizaciju, pretvara poljoprivrednu državu u industrijsku supersilu. Ova državna transformacija se provodi zajedno s zatvaranjem milijuna ljudi ugulage, a na svom samom početku je proizvela i katastrofalnuglad poznatu pod imenomHolodomor (1932. –1933.) od koje će preminuti oko 4,000.000 ljudi. Potom će u događaju poznatom pod imenomVelika čistka (1936. –1939.) strijeljati veliki broj svojih bivših i potencijalnih budućih političkih protivnika i stotine hiljada drugih osoba čimede facto preuzima svu vlast u državi. Ubrzo potom1939. godine sudjeluje u potpisivanjupakta Ribbentrop-Molotov sTrećim Rajhom čime odgađa ulazak SSSR-au rat i istovremeno vraća državu naevropske granice iz dobaRuskog Carstva.
Nakonnapada Trećeg Rajha na SSSR1941. godine Staljin predvodi svoju državu do pobjede1945. godine koju dočekuje na vrhuncu moći, ali istovremeno i kao iscrpljena osoba drastično pogoršanog zdravstvenog stanja. U poratnom razdoblju SSSR postaje jedna od dvije priznatesupersile skomunističkim tampon državama između sebe ikapitalističkog svijeta. Tokom poratne obnove dolazi do početkaHladnog rata i izbijanjaKorejskog rata kojem se on na početku nije niti protivio, a niti ga podržavao. Staljin umire5. 3.1953. kada izbija do tada prikrivena borba za njegovog nasljednika iz koje će kao pobjednik izlaziNikita Hruščov koji1956. godine osuđuje svog prethodnika. Više od 70 godina nakon smrti Staljin ostaje vrlo kontroverzna osoba. DioRusa uopće nema definiran stav o njemu, drugi dio ga smatra velikim menadžerom i modernizatorom što se od2008. godine uči u ruskimškolama[1] ili ako ništa drugopobjednikom u ratu,[2] a treći i po broju najmanji dio stanovništva smatra ga masovnim ubojicom.[1]
Djetinjstvo i mladost
Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno)
Staljin se rodio21. 12.1878. godine ugruzijskom graduGori. Njegov otac Visarion Ivanovič je biostolar, dok mu je majkaJekatarina Geladze bila domaćica koja je povremeno obavljala kućne poslove kod bogatijih gruzijskih porodica. Uz pomoć jedne od tih porodica on će naučitiruski jezik, a potom možda i dobiti pomoć pri upisu u školu za pravoslavne svećenike. Kako je do upisa u školu došlo u skladu s majčinim željama odnosno protiv onih Visariona Ivanoviča, on će izazvati incident uGoriju nakon čega od strane policije biva izbačen iz grada. Kako je tokom početnog školovanja primjećen potencijal Staljin dobiva stipendiju za školovanje sjemeništu u Goriju gdje će se upisati tokom jeseni1894. u doba kada je ono već desecima godina bilo poznato kao centar okupljanja i stvaranja gruzijskih revolucionara[3].
Tokom školovanja će upoznati pisca i revolucionaraLada Kechovelija[4][n 1] kojeg će potom sam Staljin nazivati svojim učiteljem. Ubrzo će se obojica učlaniti u markističku organizaciju (Kechoveli1897., Staljin1898.[5]), a potom1899. godine Staljin biva izbačen iz sjemeništa. Razlozi za izbacivanje su ostali nejasni pošto je s jedne stranesjemenište kao razlog za izbacivanje29. 5.1899. spomenulo nepojavljivanje na ispitima[6], dok će Staljin spominjati svoju marksističku aktivnost što nije mogla biti istina s obzirom da je istovremeno dobio potvrdu o uspješno završenoj 5. godini školovanja[7]. Postoji i verzija po kojoj je izbačen zbog nemogućnosti plaćanja školarine[8]. Bez obzira na stvarne razlog izbacivanja, iste1899. Staljin je uz pomoć tamo stečenog znanja i vlastite sposobnosti postao lokalno poznatipjesnik zahvaljući poeziji koju je napisao1895. godine[9], uvjerenilamarkist što kasnije dovodi do njegove podrškeTrofimu Lisenku[10], te uvjerenimarksist.
Dolazak budućeg sovjetskog predsjednikaMihaila Kalinjina naKavkaza dovodi1900. godine do radikaliziranja tamošnjih marksista koji se organiziranjemštrajkova počinju boriti za popularnost na Kavkazu. Staljin će u tom cilju1901. dobiti zadatak da pokrene lokalnu marksističku organizaciju u mjestuBatumi gdje godinu dana kasnije izbija velikištrajk nakon čega on biva uhapšen i protjeran uSibir. Dok se nalazio u Sibiru unutar ruskih marksista su nastale frakcije Lenjinovih boljševika i Martovljevihmenjševika s tim da će prevlast u cjelokupnomRuskom Carstvu imati prvi, a uGruziji koja je ruska pokrajina ovi drugi. Staljin koji se vraća u Gruziju1904. godine dava svoju lojalnostboljševicima čime postaje jedan od njihovih najvažnijih članova partije na tom području. Tokom1904. godine on organizira uspješni štrajk u graduBakuu, a iduće godine izlazi njegovo prvo političko djelo „Kratko o neslaganju u partiji”. On istovremeno na području Gruzije koja je kao i cijeloRusko Carstvo potresenoPrvom ruskom revolucijom vodi boljševičku paravojnu organizaciju koja se bavi napadom na policiju ipljačkama. Veliki dio tamo opljačkanog novca Staljin je slaoLenjinu što dovodi do porasta njegovog značaja u boljševičkoj frakciji i potom organizacije velike pljačke banke uTbilisiju1907. tokom koje je ubijeno 40 ljudi[9] i ukradeno oko 3,400.000USD u današnjem novcu.
Lenjin će o tadašnjem Staljinu reći da je on baš čovjek kakav mu je potreban[9], a to će i dokazati pozivajući Staljina na okupljanja najvažnijih ruskih marksista1904.,1905. i1907. godine. Nakon službenog raspada markističkeRuske socijal-demokratske radničke partije1912. na boljševike i menjševike i potom hapšenja velikog broja prvih, Staljin biva postavljen ucentralni komitet boljševičke partije i za glavnog urednika časopisaPravda koji se izdaje uPetrogradu. Naredne1913. godine Staljin će na zahtjev Lenjina napisati političko djelo „Marksizam i nacionalno pitanje” koje će potencijalno biti vezano s kasnijim njegovim postavljanjem za ministra. Tokom svoje revolucionarne karijere Staljin biva više puta uhapšen od strane ruske policije i gotovo uvijek uspijeva vrlo brzo pobjeći izSibira natrag uGruziju iliPetrograd. Nakon vremenski posljednjeg hapšenja1913. on se prema svemu sudeći miri sa sudbinom i ne uspijeva ili ne želi pobjeći, tako da uSibiru zasniva porodicu[11].
Komesar za nacionalnosti (1917. – 1923.)
U pripremiOktobarske revolucije i njenom samom organiziranju, Staljin će odigrati manju ulogu prije svega kao urednikPravde, časopisa boljševičke partije. Nakon uspjeha revolucije, glavne teze njegovog djela „Marksizam i nacionalno pitanje” postaju sastavni dio prvog sovjetskogustava, a on sam biva postavljen na položajnarodnog komesara za nacionalnosti. TokomRuskog građanskog rata i potomonog s Poljskom, Staljin obnavlja prijateljstvo sVorošilovom odnosno neprijateljstvo s Trockim, te u vojsci stvara grupu izCaricina koja će ga kasnije podržavati u političkom osvajanju vlasti. Njegova politička pozicija tokom četri godine obavljanja ministarskih i vojnih dužnosti bila jepopulistička za današnje standarde. Kao i većina boljševika protivio se korištenju carskih oficira pri zapovjedanju vojnim trupama što jeTrocki podržavao, a potom se usprotivio i upotrebi vojske protiv nezadovoljnih radnika što je Trocki zahtijevao.
U pogledu nacionalnog pitanja Staljin nije izbjegavao niti sukob s Lenjinom protivljeći se davanju samostalnostinacijama unutar bivšegRuskog Carstva. Po njegovom često javno kazanom mišljenju, nacije dotadašnje ruske države su se dijelile u tri skupine. U prvoj suPoljaci iFinci koji su bili u nekoj vrsti unije s Ruskim Carstvom pa imaju pravo na nezavisnost. Članovi druge skupine su bili prije svegaUkrajinci iBjelorusi, ali i drugi kao npr.Tatari koji su činili temelje ruske države, pa stoga nisu imali pravo na nezavisnost. Zadnju skupinu su činilicentralnoazijski narodi i oni sKavkaza koji su po njemu bili previše zaostali da bi imali vlastitu državu[12]. Iako se po pitanju ovih zadnjih našao u sukobu sLenjinom, njegovo razmišljanje bilo je podržano od većine prije svega ruskih boljševika.
Do vrhunca tih razlika u razmišljanju izmeđuLenjina kao vođe revolucije i Staljina kao komesara za nacionalnosti doći će1922. tokom rasprave o budućnosti države i dvije gruzijske krize (1921. i 1922.) do kojih dolazi uz njegov blagoslov. Dok se Lenjin zalagao za stvaranje federacije Ujedinjenih Sovjetskih Republika Evrope i Azije, Staljin se zalagao za direktnuaneksiju Sovjetske Ukrajine, Sovjetske Bjelorusije i drugih uSovjetsku Rusiju čime je ponovno zastupao popularno stajalište među ruskim boljševicima. Tokom ove rasprave doći će do stvaranjaSaveza Sovjetskih Socijalističkih Republika kao neke vrste kompromisa između Lenjinovog i Staljinovog gledišta[13]. Neupitno dokazane Staljinove organizacijske sposobnosti kao i istovremena suprotna stajališta u odnosu na Lenjinove konačno dovode do ukidanja njegovog ministarstva odnosno postavljanja Staljina na položaj generalnog sekretara komunističke partije koja je u to doba bila potpuno neorganizirana. Na tom položaju on će naslijediti svog prijatelja i saveznikaVjačeslava Molotova.
Borba za vlast (1922. – 1930.)
Ja sam bio nepoznat, bez talenta za teoretiziranje i generalno drugorazredni političar. Trocki je bio veliki govornik i javno znani Lenjinov prijatelj. Kako da ga ja porazim? Trocki je pogriješio jer je sve htio rješavati glasovanjem Centralnog komiteta. U kontrastu s tim obični članovi partije mene su podržali radi uspjeha u organizaciji partije.
Lenjin će doživjeti svoj prvisrčani udar nešto više od mjesec dana nakon što je Staljina postavio na položaj generalnog sekretara partije, zbog čega je on postao ide facto predsjednikCentralnog komiteta Komunističke partijeSSSR-a[15]. Osim te dvije partijske pozicije Staljin je1922. ujedno bio i predsjednik ustavotvorne komisije, ali to ga je sve u javnosti stavljalo na tek četvrto mjesto tadašnje službene hijerarhije.
Lava Trockija tada su svi smatraliLenjinovim nasljednikom jer je imao svoju političku bazu u vojsci kao ministar rata, a osim toga bio je istovremeno prvi zamjenik premijera (Lenjina). Nakon njega je po svojim političkim funkcijama dolazioLev Kamenev koji je tada bio zamjenik premijera ide facto predsjednikpolitbiroa, a treći u tadašnjoj službenoj političkoj hijerarhiji bio jeGrigorij Zinovjev, predsjednikKominterne.
Iako je Staljin službeno bio tek na četvrtom mjestu, članovi partije znali su da će se borba za vlast voditi između arogantnog Trockog i ambicioznog Staljina[16]. U doba postavljanja na položaj generalnog sekretara partija je bila u totalnoj anarhiji ili kako je to Zinovjev rekao: „Rad Partije je blokiran zbog borbe za vlast članova partije”[17]. Dotadašnji pokušaj daMoskva određuje pozicije svih članova partije Staljin je zamijenio postavljanjem podobnih osoba samo na važnije pozicije, dok je na nižim razinama dopustio da lokalna partija sama izabere svoje sekretare koji izborom dobivaju praktički diktatorske ovlasti na na toj razini pošto ih potom nije bilo moguće smijeniti.
Zbog takve svoje politike,de facto partijskediktature na svim razinama i Sultan-Galijeve afere, Staljin se cijelu1923. brani od kritika svojih partijskih protivnika koji zahtijevaju realnu unutarstranačku demokraciju gdje članovi mogu smijeniti partijske dužnosnike i zamijeniti ih drugima. Tek kada je Lenjin umro1924. Staljin odgovara otvoreno, napadački na napade frakcije Trockog koji želi demokraciju riječima: „Demokracija zahtjeva određeni nivo kulture od članova partije i organizacije u cijelosti, mi je danas ne možemo dopustiti”[18]. Tokom borbe za vlast1924. dužnosnici partije su trebali izabrati između na jednoj strani vizije Trockog o unutarstranačkoj demokraciji i svjetskoj revoluciji, te na drugoj strani vizije Staljina o koji im garantira dotadašnje partijske položaje i stvaranjesocijalizma u jednog državi. Vizija Trockog je bila jednostavno neprihvatljiva partijskim dužnosnicima kojima je prioritet bio očuvanje dobivenih položaja.
Lav Trocki, Staljinov najpoznatiji protivnik u borbi za vlast
Jedino što je moglo1924. zaustaviti taj pohod na vlast bio jeLenjinov testament u kojem je on osudio sve svoje potencijalne nasljednike[16]. Po tom testamentu Staljin ima preveliku moć u svojim rukama i pitanje je da li će ju znati ispravno koristiti[16], dok je Trocki koji vodi borbu protivcentralnog komiteta možda najsposobniji čovjek, ali problem je u njegovoj aroganciji i pretjeranom bavljenju administrativnim poslom[16]. Po Lenjinovim riječima to su dva lidera između kojih će se voditi borba za vlast. U doba kada su te riječi kao i druge u kojima je detaljnije osudio Staljina postale poznate partiji Staljin je već bio pobijedioTrockog u borbi za vlast, tako da on početkom1925. biva smijenjen s pozicije ministra rata.
Ta politička pobjeda koja dolazi uz pomoćZinovjeva iKameneva koji su također bili osuđeni u Lenjinovom testamentu[16] dovodi istovremeno do raspada ovog političkog saveza odnosno krajem1925. stvaranja ujedinjene opozicije Trocki-Kamenev-Zinovjev protiv Staljina. Ovaj savez tada više nije imao nikakve šanse jer je po podacima ureda za informiranje napisanog u decembru1926. održano više od 100 okupljanja ovog saveza samo uMoskvi,Lenjingradu iOdesi, dok je on na svim drugim mjestima praktički ignoriran. Te1926. godine svakom realističnom sovjetskom političaru postalo je jasno da bi njegovo protivljenje onome što je Trocki još1923. godine nazvao režimom partijskih sekretara ravno političkom samoubojstvu[19] što na kraju dovodi do nestanka stvarne opozicije Staljinu.
Posljednji samostalni visokorangirani sovjetski komunist koji je još ostao na svojoj dužnosti1927. bio jeNikolaj Buharin kojeg u svom testamentu Lenjin naziva ljubimcem partije i osobom koju se vrlo teško može smatratimarksistom[16]. Njegova neupitna podrška međukomunistima nepopularnojNovoj ekonomskoj politici[20], protivljenje industrijalizaciji i kolektivizaciji označilo je njegov politički poraz i smjenu do koje dolazi u aprilu1929. godine.
Nakon što je porazivši jednog po jednog svoje političke protivnike osvojio vlast u partiji, Staljin još uvijek u svojim rukama nije u pravnom smislu imao vlast u državi pošto ni premijerAleksej Rikov nitipredsjednik SSSR-aMihail Kalinjin nisu bili pod njegovom kontrolom. Do tog posljednjeg političkog obračuna u borbi za vlast dolazi1930. godine kadaAleksej Rikov na19. 12. biva smijenjen s pozicije premijera i zamijenjen sVjačeslavom Molotovom. Po završetku ove borbe Staljin će svojim poraženim protivnicima dopustiti da otiđu u izgnanstvo, ali tu ponudu će prihvatiti samoTrocki[n 2].
Kažu nam druže Terehov da si odličan govornik, ali izgleda i da odlično pišeš priče. Izmisliti takvu priču o gladi u Ukrajini?! Mislio si da ćeš nas uplašiti, ali to neće uspjeti. Zar ne bi bilo bolje da napustiš poziciju sekretara i učlaniš se uudruženje sovjetskih pisaca: ti ćeš izmišljati priče, a budale će ih čitati.
Staljin (17. 6. 1932.), govor članu ukrajinske delegacije prilikom prijaveHolodomora u politbiro
Po izvršenoj smjeni premijera Staljin 1930. godinede facto postaje prvi među jednakima u sovjetskom politibirou. To jačanje njegove osobne moći dolazi istovremeno s početkom prisilnekolektivizacije koja se provodi već 1929. godine. Zadovoljstvo početnim rezultatima na području donjeVolge[23] će rezultirati agresivnijim pristupom, a kadažetva1930. ispuni sva državna očekivanja zaključak Staljina koji uvijek posebno kontrolira proizvodnju žita će biti da je taj rezultat postignut zbog kolektivizacije, a ne povoljnih vremenskih uvjeta. Upozorenja ministra poljoprivredeJakovljeva iz1931. da je navedeni ishod postignut iscrpljivanjem zemlje i ignoriranjem pravilaplodoreda će biti ignorirana od Staljina ipolitbiroa[24], a praktički istovremeno će30. 7.1931. godine biti donesena i katastrofalna odluka da sedomaće životinje prisilno stave ukolhoz[25].
Iscrpljenost poljoprivredne zemlje, nedostatak mehanizacije, masovno umiranje teglećih životinja u kolhozima (brojkonja je smanjen sa 35,000.0001. 7.1929. na 16,000.0001. 7.1934.[26]) i loši vremenski uvjeti dovode do drastičnog smanjenja proizvodnježita, a kao odgovor Staljin šaljepoliciju itajnu službu da oduzimaju žito seljacima što će rezultirati masovnom glađu. Na zahtjeveukrajinskog rukovodstva koje17. 6.1932. godine dolazi tražiti pomoć Staljin odgovora da je glad napad na vlastkomunističke partije i da su oni za to sami krivi, ali u privatnoj poruci ministruKaganoviću koji je pored ostalog bio zadužen za oduzimanje žita seljacima priznaje postojanje „apsurdne gladi” u Ukrajini[27].
Tokom ljeta1932. godine, suočeni s prije svega izgladnjelim seoskim stanovništvom, donesen je drakonski zakon kojim se krađa žita osuđujesmrtnom kaznom, a kada ubrzo potom jedan čuvar ubija maloljetnog izgladnjelog lopova dolazi do svađe u politbirou. Ministar obraneKliment Vorošilov je ubojicu osudio na 10 godina robije samo da bi nakon svađe Staljin poništio odluku i ubojicu ne samo oslobodio nego i unaprijedio[28].
Tek nakon što te brutalne mjere nisu stvoriležito kojeg nije bilo i nakon što su milijuni umrli od gladi, politbiro predvođen Staljinom napokon počinje popuštati. Prva od mjera postaje smanjenje državnih zahtjeva za žitom tako da je prvobitni državni zahtjev usmjeren premaseljacima smanjen više puta sa 25,800.000 na 19,600.000tona žita, a potom će1933. kada postaje prekasno za veliki broj žrtava biti dano 1,600.000 tona pomoći glađu pogođenim krajevima[24]. Iako ne postoje točne brojke pretpostavlja se da će od na ovaj način izazvane gladi umrijeti oko 3,900.000 ljudi, dok će cjelokupni demografski gubitak iznositi oko 10,000.000 ljudi[29].
Ti milijuni umrlih postaju neupitna odgovornost Staljina koji kada je postala očita katastrofa priznaje da je ministar poljoprivrede Jakovljev bio u pravu pa se na njegov prijedlog već26. 3.1932. poništava kolektivizacija seljačkih životinja[25], a krajem1932. biti će vraćen u upotrebu plodored. U svom februarskom govoru1933. Staljin događaje iz prošle godine po pitanju seoskih životinja opisuje kao nesporazum saseljacima i najavljuje kako je državni cilj da svaki seljak ima svojukravu[30]. Ta kao i ona „greška” o obrađivanju poljoprivrednog zemljišta će na kraju koštati 3,900.000 života, a naposljetku će u Velikoj čistki oduzeti i život ministra poljoprivrede iz jednostavnog razloga što je bio u pravu odnosno Staljin u krivu.
Industrijalizacija
Mi smo 50 ili 100 godina iza razvijenih država. Moramo to nadoknaditi kroz 10 godina ili će nas oni uništiti.
Polovicom1920-ihSSSR se našao na ekonomskoj prekretnici.Nova ekonomska politika koja stupa na snagu1921. uspijeva stabilizirati sovjetsku ekonomiju, ali istovremeno dovodi do drastičnog povećanja klasnih razlika na selu i stvaranja kulaka što je bilo neprihvatljivo komunističkoj vladi. Drugi razlog tadašnjeg političkog nezadovoljstva ekonomijom su činile neispunjene stope ekonomskog rasta koje nisu bile dovoljne da se u dogledno vrijeme dostignu kapitalističke države. Politički vrh SSSR-a tada biva podijeljen po pitanju kako dalje.Buharinova skupina je htjela nastaviti s dosadašnjom politikom,GOSPLAN je želio da se ulaže u laku industriju s nadom da će jeftina ulaganja u nju podići sovjetsku ekonomiju, a skupina okoTrockog je zahtijevala ubrzanu industrijalizaciju.Nova ekonomska politika, iako omiljena od zapadnih akademika, bila je jednostavno osuđena na propast pošto je njena budućnost ovisila o političkoj odluci po pitanju toga koliko je brzo potrebno izgraditi sovjetsku industriju[32] pa je stoga njeno ukidanje dočekano sa zadovoljstvom i olakšanjem[20].
Na kraju ćeStaljin kao politički pobjednik u borbi za vlast nametnuti Trockijev plan ubrzane industrijalizacije s početnim idejnim projektomJevgenija Preobraženskog koji se temeljio u prvoj fazi na prodaji poljoprivrednih dobara oduzetih seljacima za početnuindustrijalizaciju. Sam daljnji ekonomski projekt ubrzane industrijalizacije će imati svoje temelje u djeluGrigorija Feldman iz1928. po kojem dobiva naziv Feldmanov ekonomski model. Po ovom ekonomskom modelu kratkoročno žrtvovanje lake industrije to jest životnih uvjeta stanovništva na uštrb teške industrije će dugoročno gledano dovesti do stvaranja industrijaliziranog društva i poboljšanja životnih uvjeta[33].
U doba kada se prvi petogodišnji plan već nalazio u fazi realizacije, Staljin1929. naređuje da se u njega uključi i kolektivizacija što zbog povoljnih vremenskih uvjeta1930. prolazi bez problema, ali će potom dovesti doHolodomora i javno izraženog nezadovoljstva ranije spomenutog Preobraženskog. Iako je osnovni navedeni razlog za industrijalizaciju bila prijetnja napadom kapitalističkih država naSSSR, tokom ove po pitanju industrije uspješne petoljetke investicije u vojnu proizvodnju će činiti samo 2,6% ukupne proizvodnje u1930. godini[34], a1932. će narasti na 10,8%[35] ili 11%[34] zavisno od izvora podataka. Kako je osnovni cilj prvog petogodišnjeg plana bilo stvaranje industrijskih temelja on biva ostvaren pošto je proizvodnja električne energije povećana za 270%,cementa,nafte ilijevanog željeza za gotovo 100%, ačelika za gotovo 50%. Tokom drugog petogodišnjeg plana će se nastaviti taj proces ubrzane industrijalizacije kao i u trećem tokom kojegSSSR prelazi na vojnu ekonomiju tako da više od 70% svih industrijskih investicija ulazi u vojnu industriju, kao i 32,6% državnogbudžeta[36].
Bez obzira na te industrijske uspjehe, Staljinova politika ubrzane industrijalizacije se u prvoj polovici1930-ih našla u krizi zbog poljoprivrednih problema, industrijskih nesreća i pada životnog standarda. Kako bi izbjegao potencijalne partijske kritike, Staljin kao prvi među jednakima u ovom razdoblju odbija sazivati sastanke Centralnog komitetaKomunističke partije SSSR-a koji po partijskom statusu ima teoretsku mogućnost da ga smijeni[37]. To pitanje nezadovoljstva dijela partije ovom politikom će u drugoj polovici1930-ih postati jedan od razloga za pokretanjevelike čistke u kojoj će među ostalima nastradati i veliki broj ekonomista koji su joj se protivili.
Po završetkuDrugog svjetskog rata SSSR počinje sa svojom ubrzanom obnovom kojom bez obzira na glad koja1947. zahvaća cijeluEvropu vraća ekonomiju na predratno stanje, a1950. proizvodnja teške industrije je izjednačena s onom1940. godine. Također, proizvodnja lake industrije je 8% veća[39].
Kako je Staljin izgradio ekonomski model na strogo centraliziranoj i komandnoj ekonomiji, njen ekonomski uspjeh je ovisio o sposobnosti upravljača tj. donošenju ispravnih odluka. Pogrešne ekonomske odluke njegovih nasljednika ubrzo dovodi do početka postepenog urušavanja sovjetske ekonomije i povećanja smrtnosti stanovništva. Nakon što je svojim investicijama uzdravstvo Staljin povećaoživotni vijek stanovnika za 22 godine u razdoblju od1926. do1958., smanjenje tih ulaganja od strane njegovih nasljednika dovodi1965. do iz zapadne perspektive neobjašnjivog pada životnog vijeka sovjetskih stanovnika koji će trajati dopropasti SSSR-a[40]. Slične pogrešne odluke njegovih nasljednika stvaraju situaciju da SSSR kao dotadašnji izvoznikpšenice od1963. postaje uvoznik, a kompletnu ekonomsku situaciju SSSR-a nakon1968. godineMihail Gorbačov će opisati riječima: "Osim prodajevotke i viših cijenanafte sovjetska ekonomija nije rasla u zadnjih 20 godina"[41], tako da Staljinov plan o stvaranju pravogkomunističkog sistema gdje stanovnici imaju radno vrijeme od 6 ili samo 5 sati[42] nikada neće biti ostvaren.
Staljinov model modernizacije putem gradnje teške industrije će tokomHladnog rata postati interesantan primjer drugim nerazvijenim državama koje teže svom ubrzanom razvoju. Prva država koja će ga potpuno samostalno primjeniti bivaNehruova demokratskaIndija1956. godine. Indijski ekonomski model se kao i Staljinov tada temeljio na gradnji teške industrije i infrastrukture putem uvoza strojeva koji će graditi strojeve, ali za razliku od tog modela nije dopuštao smanjivanje proizvodnje lake industrije. Kako niti drugi niti treći indijski petogodišnji plan nisu ispunili očekivanja po pitanju rasta, Indija1969. godine odustaje od ovog ekonomskog modela[43]. Za razliku od Indije komunističkaKina će do početka1960-ih uz pomoć sovjetskih savjetnika[43] odnosno potom samostalno slijepo kopirati Staljinov tip modernizacije. Kao što su uSSSR-u polovicom1960-ih postali jasni nedostaci ovog modela zbog malene osobne potrošnje tako je to postalo jasno u Kini tokom1970-ih nakon čegaDeng Xiaoping pokreće masovne ekonomske reforme koje će dovesti do stvaranja najbrže rastuće ekonomije u svijetu[44].
Moje najveće zadovoljstvo je izabrati žrtvu, pripremiti detaljni plan, pokrenuti nezaustavljivuosvetu i onda otići u krevet. Za mene nema ničeg slađeg na cijelom svijetu.
Kao odgovor na ubojstvoSergeja Kirova (1. 12.1934.), sovjetski centralni komitet istog dana donosi novi zakon o kaznenom postupku kako bi se država zaštitila odterorista i terorističkih grupa[46]. Osim neobičnih istraživačkih tehnika (sprečavanje spavanja, samica do 20 dana, smanjivanje količine hrane u zatvoru) koje će sigurnosne službe koristiti po javnom memorandumu iz1947.[47] po odluci centralnog komiteta od10. 1.1939., od1937. godine mučenje je bila zakonski prihvatljiva metoda dobivanja priznanja[48].
Iako su već1935. godine bili na snazi prvi od tih zakona koji će se koristiti u Velikoj čistki, tada još ništa nije bilo definitivno odlučeno. Te odlučujuće godine vodstvoSSSR-a je moralo odlučiti između usporavanja industrijalizacije radi velikog broja nesreća prouzročenih neškolovanim radnicima (1934. godine se dogodilo 62.000 problema na željezničkim prugama) i drugih mjera. Tu tadašnju neodlučnost je najbolje prikazaoLazar Kaganovič u svom govoru kojim kritizira suce zbog malog broja osuda za prometne i industrijske nesreće, ali istovremeno ih upozorava da paze kako ne bi pokrenuli masovno kažnjavanje[49].
Na kraju teško ali ipak uspješno, Staljin će u prvoj polovici1936. godine ostalim članovima politibiroa uspjeti nametnuti nastavak industrijalizacije iVeliku čistku, iako ta odluka ipak ne prolazi bez otpora u državnom vrhu. Nakon prvog moskovskog suđenja direktorNKVD-aGenrih Jagoda službeno zahtjeva prestanak čistke nakon čega je odmah smjenjen26. 9.1936. i zamjenjenNikolajom Ježovom, a nakon drugog moskovskog suđenja u doba zasjedanja plenuma centralnog komiteta koji odlučuje o pokretanju masovne čistke kojoj se žestoko protiviGrigorij Ordžonikidze, ministar teške industrije i član politbiroa vrši samoubojstvo18. 2.1937. godine.
Tokom cjelokupnog razdoblja Velike čistke biti će pogubljen veliki broj ranije politički poraženih Staljinovih neprijatelja što će biti bezbroj puta ponavljano u knjigama i filmovima, dok će istovremeno biti ignorirana činjenica da tadašnji politbiro djeluje zajedno tokom cijele čistke. Od devet članova politibiroa (Staljin,Andrejev,Kaganovič,Kalinjin,Kosior,Kujbišev,Molotov,Ordžonikidze iVorošilov) koji donosi protuterorističke zakone1. 12.1934., samo će Kosior koji je ujedno bio prvi sekretar komunističke partije Ukrajine biti smijenjen, uhapšen i potom strijeljan.
Genrih Jagoda, ministar unutrašnjih poslova i šefNKVD-a, nakon neslaganja s provođenjemVelike čistke biva smijenjen, zatvoren i pogubljen
Osim bivših visokih političara koji će biti uhapšeni i smaknuti po lažnim optužbama, godine1937. na red dolazi vojni vrhCrvene armije. Prvi na udaru ove čistke se našao Staljinov stari protivnik maršalMihail Tuhačevski i njemu vjerni oficiri koji će biti osuđeni i strijeljani11. i12. 6.1937. godine, nakon čega počinje puno šira čistka unutar oficirskih redova čiji finalni rezultat biva da je 36.671 oficir[50] smijenjen, uhapšen ili pogubljen[51]. Među njima će se osim Tuhačevskog naći još dva od pet sovjetskihmaršala. Prvi od njih bivaAleksandar Jegorov kojeg Staljin javno osuđuje22. 1.1938. riječima „Mi znamo da postoji pet maršala SSSR-a i da među njima Jegorov najmanje zaslužuje svoj položaj, a ja čak niti ne spominjem Tuhačevskog...”[52] biva ubrzo smijenjen, uhapšen i kasnije strijeljani, dok maršalVasilij Bljuher biva uhapšen nakonBitke za Hasansko jezero (završava11. 8.1939.) i nakon što je već ranije njegov načelnikNKVD-aGenrih Ljuškov prebjegao uJapan s kolekcijom tajnih sovjetskih dokumenata.
Tadašnji premijerVjačeslav Molotov, koji će ujedno potpisati na desetke hiljada smrtnih kazni u razdoblju od1936. do1939. godine, pred kraj života će čistku vojnih oficira opravdavati riječima: „1937. godina je bila potrebna... Malo je vjerojatno da su oni bili špijuni, ali su održavali kontakte sa stranim službama. Osnovna stvar je bila da se njima u trenutku odluke nije moglo vjerovati. Staljin je po mom mišljenju bio u pravu. Neka se nevine glave kotrljaju, ali onda u doba rata neće biti neodlučnosti. Da, greške su se događale, ali recimoKonstantin Rokosovski iKiril Meretskov su bili oslobođeni”[53].
Zajedno s čistkom bivših i tadašnjih visokorangiranih političkih i vojnih dužnosnika, tadašnji partijski vrh je poslao svojim regionalnim organizacijama zadatak da pohapse kao narodne neprijatelje točno određeni broj osoba. Tog zadatka će se regionalne organizacije prihvatiti s oduševljenjem i zahtjevati direktno od Staljina i direktoraNKVD da se kvote za hapšenje povećaju zbog velikog broja „neprijatelja”. Konkretan primjer takvog zahtjeva je onaj kojimIrkutsk25. 8.1938. godine zahtijeva da im se poveća kvota kako bi uhapsili dodatnih 5000 ljudi[n 3]. Te entuzijastički provodene čistke na lokalnom nivou će1938. proizvesti dovoljnu zabrinutost uMoskvi da se zajedničkim dekretom centralnog komitetakomunističke partije SSSR i sovjetske vlade17. 11.1938. naredi zaustavljanjeVelike čistke što će pored ostalog dovesti do oslobađanja između 150.000 i 200.000 zatvorenika tokom1939. i1940. godine[54].
Napomena: Zajedno su prikazani politički i obični zatvorenici
Po pitanju konkretnog broja žrtavaVelike čistke među službenim sovjetskim dokumentima postoje samo malene razlike.Hruščovljeva komisija pod predsjedanjem Pjotra Pospelova će9. 2.1956. godine izaći sa zaključkom kako je1937. i1938. osuđeno 1,548.366 ljudi radi protusovjetske djelatnosti, s tim da je njih 681.692 osuđeno na smrt. Sa zaključcima ove komisije će se složiti historičar Viktor Zemskov, ali on navodi kako se i nakon službenog završetka Velike čistke dalje provode hapšenja ljudi zbog protusovjetske djelatnosti pa kao primjer pokazuje da će između1941. i1946. po toj optužbi biti uhapšeno 599.909 ljudi od čega će njih 45.045 biti pogubljeno[55]. S druge strane, navedene brojeve o uhapšenima i pogubljenima doživotno je osporavaoRoman Rudenko koji je1953. osudioLavrentija Beriju na smrt i potom vršio dužnost glavnog tužiteljaSSSR-a. On se nije slagao s tim brojevima s obzirom da je po podacima tužiteljstva u cjelokupnom razdoblju od1921. do1. 2.1954. zbog protusovjetske djelatnosti osuđeno 3,777.380 ljudi, od čega njih 642.980 na smrt[56]. Međutim, njegove brojeve će kasnije uspješno osporiti akademska zajednica. Bez obzira na točan broj žrtava i motive pokretanja čistke, oko njenog finalnog rezultata se svi slažu – Staljin je zahvaljujući njoj postao apsolutnivladar SSSR-a tako da će još nacistička delegacija1939. tokom potpisivanjaPakta Ribbentrop-Molotov evidentirati da se samoMolotov odnosi prema Staljinu kao sebi ravnom, dok svi ostali kao podređeni prema nadređenom.
Prijepropasti Sovjetskog Saveza odnosno u dobaHladnog rata, zapadni historičari su broj osoba umrlih nasilnom smrću tokom vladavine Staljina procjenjivali između 3,000.000 i 60,000.000[57], ali prava istina će biti otkrivena otvaranjem sovjetskih državnih arhiva tokom1990-ih odnosno početkom21. vijeka. Po službenim sovjetskim podacima, između1921. kada još uvijek vladaLenjin i1953. godine kada umire Staljin, biti će izvršenasmrtna kazna nad 799.455 osoba[58], njih dodatnih 1,700.000 će preminuti ugulazima, a još 390.000 kulaka će umrijeti tokom nasilnih preseljenja. U skladu s tim se po službenim sovjetskim podacima procjenjuje da je ubijeno oko 3,000.000 ljudi[n 4]. Osim tih presuda koje jedržava službeno registrirala tokomDrugog svjetskog rata, SSSR će počiniti ono što se danas smatraratnim zločinima koji nisu ušli u službenu evidenciju. NaZapadu je najpoznatiji od tih zločinaKatinjski masakr u kojemu je bilo pogubljeno oko 22.000poljskih zarobljenika, a sličnu sudbinu doživjelo je i 158.000 sovjetskih vojnika koji su strijeljani tokom rata zbogdezerterstva[60]. Na taj službeno potvrđen broj žrtava zapadni historičari kao npr. Simon Sebag Montefiore i Robert Gellately dodaju osobe koje su u istražnomzatvoru umrli tokom ispitivanja imučenja pa stoga nisu u evidenciji osuđenih[61].
Nakon što su historičarima postali dostupni sovjetski arhivi, procjena broja ubijenih tokom Staljinove vladavine je tako smanjena na onu između 4,000.000 i 10,000.000[62] u što nisu uračunate žrtveHolodomora. Neki historičari među Staljinove žrtve računaju i onih između 6,000.000 i 8,000.000 umrlih od gladi tokomHolodomora na cijelom području SSSR-a, iako je to u akademskoj zajednici kontroverzno pitanje pošto ne postoji slaganje da li je tu bilo riječi o namjerno izazvanoj smrtonosnoj gladi[63] ili neočekivanoj posljedicikolektivizacije[64]. Ako se broju ubijenih po raznim presudama i umrlih u gulagu dodaju oni umrli uHolodomoru onda se dolazi do minimalnog broja od 10,000.000 smrtno nastradalih osoba tokom Staljinove vladavine[65], dok mnogi historičari kao realan ili minimalan broj navode 20,000.000 žrtava[66].Robert Conquest, bivšibritanski propagandni agent i naZapadu uvaženi historičar koji je napisao proslavljene knjige oVelikoj čistki iHolodomoru, tokom godina svoje će procjene Staljinovih žrtava smanjivati s početnih 30,000.000 na 20,000.000, te na kraju minimalno 15,000.000[67].
DolaskomHitlera na vlast praktički odmah dolazi do zahlađenja u odnosimaNjemačke iSSSR-a zabrinutog nacističkom agresivnošću i ideološkim programom izloženim u knjiziMein Kampf. Nakon štoFrancuska iVelika Britanija odbijaju zajedno saSSSR-om branitiČehoslovačku1938. godine i potpisujuMünchenski sporazum, ona će na proljeće1939. biti okupirana od Trećeg Rajha. Staljin u isto vrijeme drži govor u kojemu prvi put spominje mogućnost dogovora s Trećim Rajhom kako bi se izbjegao potencijalni međusobni rat. Taj govor drži u doba kada je ideja o ratu Trećeg Rajha i SSSR-a do obostranog uništenja bila popularna među elitom u zapadnim državama[68][69], tako da npr. budući američki predsjednikHarry Truman24. 6.1941. kaže kako u ratu između Nijemaca i Sovjeta treba pomagati stranu koja gubi kako bi se dovelo od njihovog obostranog uništenja[70].
Predratna Staljinova politika se temeljila na dva stajališta koja se bez obzira na sve promjene neće mijenjati. Prvi od njih je bio odugovlačenje ulaska u rat do1943. kada će po završetku trećeg petogodišnjeg planaSSSR imati dovoljno snage za rat s Trećim Rajhom[71], a drugi se ticao širenja sigurnosne zone oko Sovjetskog Saveza pokušajem stvaranja obrambenog saveza sFrancuskom,Velikom Britanijom,Poljskom iRumunijom[72]. Kako zapadne sile odbijaju prijedlog SSSR-a za obranu Čehoslovačke1938., a potom iPoljske godinu kasnije[72], SSSR potpisujePakt Ribbentrop-Molotov s Trećim Rajhom kojim ostaje izvan ratnih zbivanja s nadom da će rat Trećeg Rajha i anglo-francuskog saveza što duže trajati. Značaj ovog pakta žestoko kritiziranog na zapadu[69] osim podjeleRumunije,Estonije,Letonije,Litvanije,Finske i Poljske (koja je ranije bila agresor naČehoslovačku) na interesne sfere čime se SSSR vraća na evropske granice iz dobaRuskog Carstva predstavlja i promašaj anglo-američkih pokušaja da izazovu rat Trećeg Rajha i SSSR-a[69].
Prvih dana nakonnapada Trećeg Rajha22. 6.1941. Staljin u dogovoru s članovima vlade potpisuje na desetke dekreta kojima se pored ostalog osnivaju glavni štab s miješanim vojnim i političkim osobama, savjet za evakuaciju ljudi i materijala iz ratne zone, kao i ured za ratnu propagandu[73]. Do stvarne vojne krize dolazi28. 6.1941. kada Nijemci osvajajuMinsk, a sovjetska vojna komanda gubi potpunu kontrolu nad jedinicama na liniji fronte[74] nakon čega se Staljin povlači i odbija kontakte s ostalim sovjetskim liderima. Dva dana kasnije on prima delegacijupolitbiroa i vraća se na dužnost nakon što je od njihde facto ponovno izabran da vodi državu[75].
ReakcijaCrvene armije u prvim danima rata je bila provođenje u djelo na zahtjev ministra obrane unapred pripremljenog vojnog plana za obranu domovine čiju su osnovu činili protunapadi i izbacivanje napadača s državnog teritorija[76] iako za to nije bilo niti logističkih niti organizacijskih mogućnosti, između ostalog i zbogStaljinovih čistki (1936. –1939.) u kojima je 36.671 oficir[50] smijenjen, uhapšen ili pogubljen[51]. Tokom rata Staljin koji je po historičaruG. Robertsu[77] i maršalu Žukovu[78] slušao savjete svojih oficira na proljeće1942. će savete glavnog štaba odbiti i podržati prijedlog frontovskog zapovjednika maršala Timošenka s katastrofalnim posljedicama uDrugoj bitki za Harkov.Crvena armija će u njoj od12. do28. 5.1942. imati oko 277.000 ubijenih ili zarobljenih vojnika, a biti će uništeno i 1250tenkova[79]. Dugo nakon ove katastrofe Staljin i tamošnji politički komesarHruščov će svatko u svojoj verziji događaja optuživati onog drugog za poraz, dok su za to u stvarnosti bili odgovorni oboje zajedno s maršalomTimošenkom[80].
Vremenski posljednja kontroverzna Staljinova odluka je bila ona da se opozove plan napada naBerlin s ciljom da grad bude zauzet16. 2.1945. Tu kontroverznu odluku donesenu u dobaJaltske konferencije Staljin ne donosi sam nego dogovoru s podijeljenim glavnim štabom tako da će nju javno kritizirati maršaliKonjev iRokosovski, dok će ju podržavatiŽukov[81].
TokomDrugog svjetskog rata naistočnom frontu, bez obzira na organičenu uključenost u konkretne vojne operacije, Staljin se našao u svom elementu. Dokumenti iz ruskih arhiva dokazuju da je on bio vrhovni organizator sovjetskih ratnih napora koji nadgleda vojnu strategiju, ratnu proizvodnju, propagandu i praktički sve drugo[82] od veličine bajoneta pa do naslova u časopisuPravda i tamošnjih autora tekstova[83]. Njegovo rukovođenje ekonomijom i ratom će biti hvaljeno već prvo od samog Hitlera[84], a potom od Žukova nakon Staljinove smrti[85], zatim Averella Harrimana kao specijalnog savjetnika američkog predsjednikaRoosvelta[85], te mnogih drugih zapadnih lidera tog doba koji su bili šokirani otkrićem svih detalja kojima se Staljin bavio tokom upravljanja ratom[85]. Rezultat takvih njegovih ratnih napora bivajuradni dani bez odmora koji traju po 14 i 15 sati što dovodi do drastičnog pogoršavanjazdravstvenog stanja Staljina koji tada ima 66 godina.
Veza koja nas je spajala više ne postoji i mi moramo naći novi temelj za naše bliske odnose u budućnosti. To neće uvijek biti lako, aliIsus je rekao traži pa ćeš i naći.
Kraj rata Staljin dočekuje kao zdravstveno slomljena osoba koja po riječima kćerke Svjetlane oko dana njemačke kapitulacije preživljava prvi laganisrčani udar. Potpuno svjestan svog zdravstvenog stanja on napušta dotadašnji direktni sistem upravljanja državom i prelazi na onaj gdje daje državne smjernice i presuđuje u raspravama, dok sve ostalo potpada pod direktnu kontrolu drugih članova politbiroa i ministara.
Prvo od pitanja koje se pojavilo još u ratu biva što učiniti stanovništvom teritorija koje je bilo pod nacističkom kontrolom. Tokom1944. godine Staljin će prihvatiti radikalni prijedlogBerije o masivnim preseljenjima stanovništva baziranim na etničkom modelu što dovodi do preseljenjaTatara,Grka,Kurda i drugih iz perifernih područjaSSSR-a u njegovu unutrašnjost[87].
Drugo unutrašnjopolitičko pitanje biva ono poratne rekonstrukcije koje će istovremeno biti vezano s vanjskom politikom. Staljinov osnovni početni cilj biva dobivanje pomoći za obnovu u ratu porušenih dijelova SSSR-a od straneSAD-a, miran suživot dvije supersile i stvaranje prijateljskihkapitalističkih ilikomunističkih režima u susjedstvu[88]. Te1945. i naredne1946. godineČehoslovačka[89] iMađarska[90], koje se u skladu sdogovorom na Jalti nalaze u sovjetskoj zoni utjecaja, imaju više manje slobodne izbore na kojima komunisti nisu uspjeli osvojiti vlast. Međutim, sve se mijenja nakonChurchilovog govora oželjeznoj zavjesi i početkuHladnog rata kada sve državeIstočne Evrope dobivajujednopartijske sisteme.
Dok se tako suprotno Staljinovim željama i očekivanjima počela kretati internacionalna situacija, uKremlju je počela smrtonosna borba za vlast koja će trajati duže od sedam godina. Manje od mjesec dana nakon sastanka s američkom delegacijom početkom oktobra1945. Staljin doživljava težisrčani udar nakon kojegMolotov preuzima vlast, a uzapadnim državama u medijima izlaze vijesti o njegovoj smrti[91].
Nakon djelomičnog oporavka Staljin se vraća na vlast čime počinje Molotovljev spori pad s najviših dužnosti i usponŽdanova što biva potvrđeno u februaru1946. kada on preuzima kontrolu partije. Ždanovljeva smrt zbog ljekarske greške1948. godine koja postaje jedna od izvora kasnijeljekarske afere dovodi do početka nove borbe za nasljednika Staljina. Na početku najbolje pozicije u toj borbi zauzimajuGeorgij Maljenkov u partiji i tehnokratNikolaj Voznesneskij kao budući premijer[92] protiv koga će se urotiti Berija i ranije spomenuti Maljenkov, što dovodi do njegovog hapšenja i pogubljenja. Sljedeći planirani nasljednik za mjesto premijera postaje također tehnokratVjačeslav Mališev koji biva postavljen na mjesto Staljinova zamjenika u vladi, ali bez podrške partije on neće1953. godine biti u stanju preuzeti vlast, a prije kraja te godine biti će na smrt ozračen tokom testiranja hidrogenske bombe[92]. Tokom svog ovog vremena Molotov ostaje na položaju prvog zamjenika predsjednika vlade iako gubi položaj ministra vanjskih poslova. Postaje potpuno ignoriran u partiji, a žena mu biva uhapšena.
Osim političke borbe za vlast posljednje Staljinove godine obilježavaju takozvana ždanovščina u sklopu koje se naređuje umjetnicima da stvaraju djela skladu s zahtjevima partije. Poznatiji tadašnji sovjetski umjetnici koji su se našli pod kritikom ždanovščine bivaju pored ostalog pisciAna Akhmatova iMihail Zoščenko, kompozitoriDmitrij Šostakovič,Sergej Prokofjev iAram Hačaturjan, tj. sva tri tadašnja kompozitorska velikana[93] jer navodno njihova djela glorificirajuburžujski način razmišljanja iindividualizam. Rezultat ove državne politike koja će trajati do1954. godine biva nanošenje katastrofalne štete sovjetskoj kulturi poratnog razdoblja. Na naučnom području državna politika postaje rusifikacija raznih naučnih otkrića s kraja19. i početka20. vijeka. Po tada izdanim sovjetskim medijima prviavion nisu izgradilabraća Wright negoAleksandar Možajkij,elektičnu energiju su otkriliPavel Jabločkov iAleksandar Lodigin, aradio je izumioAleksandar Popov.
Svoje posljednje godine života Staljin provodi zabrinut za budućnost komunističkog sistema kakvog je izgradio što je1950. na svoj direktni način rekao na sastanku politibiroa riječima „Kada ja otiđem kapitalisti će Vas utopiti kao slijepe mačiće”[94].
Josip Broz Tito, jugoslavenski lider čije odbijanje Staljinovih direktiva dovodi do raskida odnosa izmeđuJugoslavije iSSSR-a
Njegov potpuno nepotreban sukob sTitom kojeg je sam stvorio1948. kratko kasnije postaje argument za ideju stvaranja neutralnih država odJadrana doBaltika koje bi se nalazile izmeđuNATO-a iVaršavskog pakta kao garanti mira ili preciznije prva linija obrane komunističkih država. Taj prijedlog čiji završni pokušaj uEvropi čini takozvanaStaljinova nota iz1952. biva odbačen od strane zapadnih demokracija kao što je1947. godine bio propao i pokušaj dogovora sČang Kaj-Šekom[95] nakon čega je Staljin dao podrškuMao Cedungu za osvajanje vlasti.
Kako se Staljinu zdravlje pogoršavalo, njegovi su odmori trajali sve duže i duže pa preostali članovi politbiroa počinju od1950. djelovati kao kolektivno predsjedništvo. Nakon povratka s odmora dugog šest mjeseci Staljin se vraća uMoskvu koju više nikada neće napustiti od22. 12.1951. godine. Na proljeće sljedeće godine, tokom redovnog zdravstveno pregleda, kremljski doktor Vinogradov šokiran zdravstvenim stanjem pacijenta postavlja dijagnozuhipertenzije iateroskleroze s povremenim poremećajima moždanih funkcija. U skladu s dijagnozom Vinogradov proglašava Staljina nesposobnim za vršenje državnih dužnosti, nakon čega će on šest mjeseci kasnije biti uhapšen, a Staljinov medicinski dosje uništen.
Završni čin Staljinove vladavine postaje 19. kongres komunističke partije (5. 10.1952.) na kojem njegov izvještaj čitajuMaljenkov iHruščov dok Staljin u svom govoru direktno kritizira Molotova i Mikojana, a indirektno i Maljenkova[96]. Tokom kongresa on odustaje od mjesta generalnog sekretara, a osniva prošireni prezidijum komunističke partije od 36 članova gdje su njegove stare kolege (Molotov, Maljenkov,Mikojan,Kaganovič...) u manjini. Njegova odluka o smjeni stare generacije nije bila potez ludosti nego racionalna odluka o uništenju očekivanih nasljednika ili kako je toBerija komentirao: „Nitko od nas neće biti Staljinov nasljednik, on želi nekog iz mlađe generacije”.
Glavni ciljljekarske afere na kojoj Staljin radi posljednjih mjeseci prvo bivaju prije svegajevrejski doktori, a potom početkom1953. godine sovjetski mediji počinju javno kritizirati sigurnosnu službu tj. Beriju paSAD donosi zaključak da je on vrlo vjerojatni cilj nove čistke[97]. Još1952. godine Berijin prijateljSergej Štemenko biva smijenjen s položaja šefa glavnog štabaCrvene armije, a sljedeće godine biva pripremljen njegov nalog za hapšenje. Sličnu sudbinu doživljavaju njegova ljubavnica i saveznici uGruziji koji bivaju uhapšeni u mingrelijanskoj aferi koja je pokrenuta još1951. godine[98].
Staljin je1. 3.1953. doživio katastrofalnimoždani udar u 18:30 po svjedočanstvu njegovih čuvara. Sljedećih nekoliko sati, iako u Staljinovoj sobi nije bilo pokreta na što su ukazivali ugrađeni senzori[100], čuvari neće reagirati. Do promjene dolazi oko 22:00 kada ulaze u sobu i otkrivaju onesposobljenog Staljina, obavještavaju svog zapovjednika, Beriju, Maljenkova i Hruščova. Iako će doktori tek sljedećeg dana u 07:00 pregledati pacijenta i zaključiti da je riječ o moždanom udaru sa smrtonosnim posljedicama, već ranije počinje dogovaranje oko podjele vlasti.
Nikolaj Bulganin, Hruščovljev saveznik1953. koji će mu 4 god. kasnije otkazati podršku
U tom prvom dogovoru politički blokovi koje čineNikita Hruščov (najstariji aktivni članpolitbiroa) iNikolaj Bulganin (zamjenik premijera), zapovjednik Staljinove gardeSemjon Ignjatev[101] (koji je i ministar državne sigurnosti) iMihail Suslov (ideolog),Georgij Maljenkov (predstavnik partije) iLavrentij Berija (šefNKVD-a), postižu dogovor po kojemu Berijina frakcija dobiva unutrašnju sigurnost i položaj premijera (Maljenkov), Hruščovljeva dobiva ministarstvo obrane, dok Suslovljeva zadržava ideologiju. Već toga dana po naređenju Mihaila Suslova dolazi da zabrane izlaženja tekstova koji govore oljekarskoj aferi čime sede facto završava ta u to doba pripremana nova čistka[102].
Staljin će od posljedica tog moždanog udara umrijeti5. 3.1953. godine, a u toku sljedećih mjeseci savez Bulganina i Hruščova nadjačava uz pomoć vojske onaj Maljenkova i Berije tako da prvi postajepremijer SSSR-a odnosno drugi generalni sekretar komunističke partije. U svom govoru održanom25. 2.1956. godineNikita Hruščov počinje procesdestaljinizacije osudom Staljina prije svega zbogkulta ličnosti iVelike čistke. Ovaj govor je važniji iz legitimističkih nego nekih drugih gledišta pošto se njegove optužbe ne slažu s činjenicama[103][104].
Navedena Hruščovljeva osuda Staljina dovodi do zahlađenja odnosa sKinom[105] i do pokušaja njegove neuspješne smjene1957. godine od strane Maljenkova i Molotova. Tokom tog pokušaja biti će pored ostalog održana i žestoka verbalna rasprava o pojedinačnoj odgovornosti članova Staljinovog rukovodstva po pitanjuHolodomora iVelike čistke što je jedini znani slučaj njihovog suočavanja s tim zločinima. Nikita Hruščov nije bio monumentalna ličnost nego običan, čak malo priprost čovjek koji je dobro došao za opuštanje atmosfere uSSSR-u nakon Staljinove vladavine, ali čije prijetnje ratom drugim državama ili neobične ekonomske odluke poput sađenjakukuruza u polarnom krugu nisu dobro sjele drugim članovima partije, a njemu samom su dale nadimak Ivan-Budalica na prijestolju[106]. Već1960. i1961. godine Hruščov biva prisiljen prihvatiti smjenu sedam članova politbiroa, a tri godine kasnije će i on sam biti smijenjen.
Mihail Suslov, odabrani ideološki nasljednik Staljina kojeg još1947. u dobaŽdanovljeva životaCIA u evidenciji navodi kao najvažnijeg sovjetskog političara bez članstva upolitbirou[107], drži govor kojim1964. osuđujeNikitu Hruščova što dovodi do njegove smijene, a1969. godine će izvršiti i djelomičnu rehabilitaciju Staljina uSSSR-u koja ostaje na snazi gotovo do prestanka postojanja države. Politička pobjeda Suslova u neku ruku je predstavljala i pobjedu Staljina pošto vlast u državi preuzimaju on, Brežnjev iAleksej Kosigin tj. osobe koje su5. 3.1953. godine od straneHruščova,Maljenkova iBeriju bile izbačene izpolitbiroa.
Tokom svoje vladavine počevši još1920-ih, Staljin stvara ideologijustaljinizma koja govori o stvaranju socijalističkog društva u jednoj državi dok se istovremeno službeno pridržava ideologijemarksizma ilenjinizma koje pozivaju na svjetsku revoluciju. Zbog te osnovne razlikeakademici su podijeljeni u dvije škole zavisno od pitanja je li staljinizam drastično različit od marksizma ili je njegov prirodni nasljednik. Wolfgang Leonhard kao zagovornik prve skupine smatra da su ideje stvaranja socijalizma u jednoj država i miran suživot s kapitalističkim državama dokaz velikešizme staljinizma i marksizma[108]. Takvu interpretaciju podržava i Robert C. Tucker koji kaže da je staljinistička ideja socijalizma u jednoj državi temeljno različita od marksističke ideje svjetskerevolucije[109]. Po završetkuHladnog rata njima će se pridružiti i Terry Martin, ali on kao razlog navodi odbijanjemarksističke teorije da sunacije moderne tvorevine što biva zamijenjeno postavljanjemruskog naroda u centar i prijateljstvom među narodima[110].
Na suprotnoj strani u ovoj akademskoj raspravi nalazi se Evan Mawdsley sa stavom da su osnovne ideje Marxa,Lenjina i Staljina identične: antikapitalizam,radništvo, okrutnaklasna borba i da se teorija socijalizma u jednoj državi ne razlikuje od kasnoglenjinizma[111]. Erik van Ree će cijelu situaciju po pitanju staljinizma pokušat objasniti činjenicom da se Staljin od početka nalazio u ideološkoj klopci jer se morao službeno predstavljati kao ideološki nasljednikmarksizma ilenjinizma. To je značilo da se ne može pozivati na njemačke nacionalne boljševike koji su mu bili inspiracija jer ih jeLenjin osudio, a niti najakobinski revolucionarni nacionalizam jer jeKarl Marx proglasio nacije modernim tvorevinama. U ideološkom smislu Staljin se mogao pozivati naFriedricha Engelsa pošto se ideja socijalizma u jednoj državi djelomično poklapa s njegovim djelom o historijskim i nehistorijskim narodima, ali ono je bilo zabranjeno uSSSR-u jer su u njemu osuđeniSlaveni iRusi. Rezultat svega toga postaje činjenica da Staljin nikada nije govorio ili zapisivao izvore iz kojih dolazi njegova ideja socijalizma u jednoj državi koja čini osnovnu razliku između staljinizma i marksizma[112].
Pjesnik i čitatelj
Neutralnost ovog članka ili dijela članka jeosporena. Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici zarazgovor.
Ako želiš poznavati ljude oko sebe otkrij što čitaju.
Tokom svojih tinejdžerskih godina Staljin se osimškolovanjem, čitanjem djelaGoethea iShakespearea bavio i pisanjempoezije[114]. Već sa 17 godina imati će smjelosti pristupiti knezuIliji Čavčadzeu, pokretačugruzijske kulturne i nacionalne obnove koji će kasnije biti kanoniziran, kako bi mu uručio na pregled svojupoeziju. Čavčadze će biti oduševljen tom poezijom i samim Staljinom kojeg naziva „mladim čovjekom s vatrenim očima” pa objavljuje njegovu poeziju koja će ući u gruzijsku tradiciju[9]. Iako će se Staljin tokomrevolucionarne i vladajuće karijere odreći svojepoezije, ona se učila u gruzijskim školama do1970-ih samo ne pod njegovim autorskim imenom već kao poezija nepoznatog pjesnika[9].
Kao punoljetna osoba koja je odustala odpoezije Staljin se vratio svojoj prvoj ljubavi tj. čitanju knjiga. U njegovoj osobnoj kolekciji će se na kraju naći 20.000knjiga kojima se redovito služio[113]. Pošto je bio čitao gotovo sve, od knjigeIsusov život pa do djelaOscara Wildea iHemingwayja[113], to ga je učinilo najnačitanijim lideromRusije odKatarine Velike doVladimira Putina[113]. Po riječimaMolotova[113], Staljin je posebno dobro znaoantiku imitologiju, a sve ostale osobe iz ovog doba kažu[113] da je u razgovorima s sugovornicima citirao gotovo sve odBiblije doDobrog vojnika Švejka. Gruzijski filozofŠalva Nutsubidze s kojim je često raspravljao će dugo nakon početka destaljinizacije izjaviti[113] da su njegovi komentari o djelima bili uvijek precizni i dobri[113]. Svojim gostima Staljin je znao čitati prije svega gruzijski epVitez u panterovoj koži iPosljednjeg Mohikanca[113].
Bez obzira na sve preferirao je pisce19. vijeka u odnosu na one20. tako da su po njegovom mišljenjuPuškin iČajkovski uvijek bili bolji[113] odŠoštakovića iAhmatove. Neobičan izuzetak od tog mišljenja je bioDostojevski kojeg istovremeno obožava i zabranjuje jer „kvari” mlade[113]. Od suvremenih sovjetskih pisaca Staljin je razumio da suMandeljštam,Pasternak iBulgakov umjetnički geniji[115], ali to neće spriječiti da prvi od njih na kraju umre na putu premagulagu zbog kritiziranja Staljina. S druge strane, kada su potonjeg napali zbog „antikomunističkog djela”Bjeg naredio je da prestanu sve kritike[115], a slično je učinio kada u teatru biva izfučkano djelo Petar Veliki Aleskeja Tosltoja1934. godine. U konkretnom slučaju on će javno pokazati svu svoju moć rekavši da je djelo dobro, ali da glavni lik nije dovoljno herojski prikazan nakon čega fućkanje odmah prestaje. Bez obzira na svoje lične ukuse ili možda baš zbog njih, Staljin će u umjetničkim djelima svoga doba preferiratirealizam, pa u skladu s tim nameće državnu politikusocijalističkog realizma[116].
Porodica
Bio je loš sin, otac i muž. Posvetio je cijeli svoj život politici i borbi a ne obitelji, tako da su udaljeni ljudi rodbinski nepovezani s njim uvijek bili važniji od njegove porodice.
U doba Staljinovog stupanja na političke dužnosti1918. godine, njegov otac je već godinama bio mrtav, a njegova majka koja je do tada gotovo cijeli život služila bogataše sada dobiva dvije sluškinje da se brinu o njoj. Iako će Staljin1921. narediti komunističkoj partijiGruzije da se brine o njegovoj majci, on će je samo jednom posjetiti i to1936. godine. Tokom 16 godina vremena (1922. –1937.) svojoj majci je napisao samo 18 sačuvanih pisama. Za svako od tih kratkih pisama Staljin će potrošiti sate i sate pišući ih tako da je po svjedočanstvu usvojenog sina Artima on jednom frustrirano rekao: „Kakav sam jaGruzijac kada mi za napisati pismo majci nagruzijskom jeziku trebaju dva sata. Ja moram dobro razmisli prije svake napisane riječi!”[118]. Dok je Staljinova žena bila živa ona je redovno kontaktirala njegovu majku, ali nakon njene smrti ta veza se prekinula. Brigu o Staljinovoj majci će na kraju preuzetiLavrentij Berija koji će se njome poslužiti kao odskočnom daskom za političku karijeru.
Staljinov najstariji sin Jakov se rodio1907., ali kako mu je majka umrla krajem iste godine dok se Staljin baviorevolucionarnim aktivnostima, odrastati će u porodiciujaka tako da tek1921. godine upoznaje oca i počinje kod njega živjeti. Tokom pohađanjauniverziteta devetnaestogodišnji Jakov će se zaljubiti i zaručiti protivno očevim željama što nakon žestoke rasprave dovodi do Jakovljevog pokušajasamoubojstva i Staljinovog dizanja ruku od uplitanja u život sina[119]. Nakon izbijanja rata otac će urediti da mu sinovi obavezno završe nafrontu[120] gdje već1941. godine biva zarobljen od Nijemaca i korišten pored ostalog putemfotomontaža kao njihovopropagandno oružje protivSSSR-a. U skladu s tadašnjim zakonom, Staljin naređuje da njegova žena bude uhapšena[121], a na slobodu će biti puštena tek na proljeće1943. kada je osudila Jakovljevu „izdaju”[122]. Nakon što će Staljin odbiti da u zamjenu za sina pustifeldmaršala Paulusa, Jakov će biti pogubljen.
Staljinova druga žena biti će GruzijkaNadežda Alilujeva koja je bila 23 godine mlađa od njega. Tokom 13 godina braka par će imati dvoje djece, ali Nadeždina psihička nestabilnost koju neki dijagnoziraju kaobipolarni afektivni poremećaj odnosno drugi kaokliničku depresiju[123] dovesti će1932. do tragedije kada ona nakon svađe sa Staljinom na partijskom okupljanju vršisamoubojstvo. Po Svjetlaninom svjedočenju napisanom 35 godina kasnije, Nadežda je ostavila oproštajnu poruku u kojem je dala svoju podrškuBuharinu u borbi za vlast protiv muža. U prvo vrijeme Staljina slomljenog tugom zbog ženine smrti će čuvati da ne izvrši samoubojstvo, ali vremenom će ta tuga biti pretvorena u bijes i zlobu usmjerenu prema protivnicima[124].
Tokom braka Nadežde i Staljina biti će rođeno dvoje djece. Prvi od njih je bio sin Vasilij koji će kasnije tokom suđenja o svomdjetinjstvu reći: „U ranom djetinjstvu sam ostao bez majke, a kako otac nije imao vremena da se brine za mene odgojen sam od strane njegovih tjelohranitelja koji nisu bili moralni ljudi... Rano sam počeo piti i pušiti”[125]. Po Staljinovom historičaru Montefioru, Vasilij je postaoplayboy ialkoholičar koji će kratko učestvovati uratu. Nakon što u zračnoj borbi sruši nekoliko aviona on biva povučen sfronta kako bi snimao filmove. Bez obzira na to Staljin će ga promovirati do činageneral-potpukovnika, a kratko prije smrti će ga poslati i na neuspješno odvikavanje od alkohola nakon što je bio prouzročio nesreću u pijanom stanju. Vasilijeva sudbina biva finalno određena kada je manje od 60 dana nakon očeve smrti uhapšen (28. 4.1953.[125]) i potom osuđen na osam godina robije.
Najmlađe Staljinovo dijete je bila kćer Svjetlana koja postaje očeva mezimica. Nakon majčine smrti odrasti će pod pažnjom dadilje itjelohranitelja. Tokom cjelokupnog djetinjstva ona će uživati status malene carice[123] što će kasnije dovesti do stvaranja nestabilne ličnosti. Kada joj nije dopušteno da se uda za sina odLavretnija Berije[123] ona će početi nagovarati oca protiv njega[126]. Tokom kasnijeg života prvo će pobjeći naZapad i osuditisovjetski režim, zatim se1984. godine vratila u SSSR i osudilaamerički režim[123], a potom ponovno prebjegla u SAD.
Posljednje Staljinovo službeno dijete bio je usvojeni sin Artim koji će o svom djetinjstvu uKremlju uvijek lijepo pričati. Za razliku od Vasilija on će vlastitim zaslugama postati više puta ranjavani heroj SSSR i godinama nakon Staljinove smrti će biti postavljen za zapovjednika zračne obraneDnjepropetrovska gdje se gradilo sovjetskonuklearno oružje[127]. Osim njih Staljin će imati i vanbračnog sina tokom svog života usibirskom izgnanstvu[11] kojeg nakon1917. godine nikada neće sresti.
↑Zahtjev partijskog rukovodstva Irkustska Staljinu i Ježovu25. 8.1938. godine.
↑Popis političkih presuda je sljedeći: 4,060.306 osuđenih od toga 799.455 na smrtnu kaznu, 2,634.397 na zatvorsku kaznu i/ili gulag, 413.512 na preseljavanje, 215.942 na nešto drugo. Popis običnih kriminalnih presuda iznosi 14,269.753 i one su bile podijeljene na 34.228 smrtnih kazni, 2,066.637 zatvorskih kazni u trajanju maksimalno od 1 godine, 4,362.973 presuda na kazne od 2 do 5 godina zatvora, 1,611.293 kazni zatvora između 6 i 10 godina, te 286.795 kazni zatvora visine iznad 10 godina. Ostale presude nisu završilezatvorskim kaznama[59].
I can so clearly remember Malenkov's face when the shouting began in the hall. It was the face of a man who had just managed to evade an immediate and tangible threat to his life...
(en)Allen, Robert Carson (2003.). Farm to Factory: A Reinterpretation of the Soviet Industrial Revolution. Princeton Economic History of the Western World. Princeton, New Jersey; Oxford: Princeton University Press. ISBN9780691006963. OCLC51020332.
(en)Andorka, Rudolf (1999.). A Society Transformed: Hungary in Time-space Perspective. Budapest: Central European University Press. ISBN9789639116498. OCLC41086724.
(ru)Andreev, Evgeniĭ Mikhaĭlovich (1993.). Darskiĭ, Leonid Evseevich; Kharʹkova, Tatʹi︠a︡na Leonidovna. ur. Naselenie Sovetskogo Soi︠u︡za: 1922-1991. Moskva: Nauka. ISBN9785020134799. OCLC29588348.
(en)Caute, David (2009.). Politics and the Novel During the Cold War. New Brunswick, New Jersey: Transaction Publishers. ISBN9781412811613. OCLC629804606.
(en)Conquest, Robert (1986.). The Harvest of Sorrow: Soviet Collectivization and the Terror-famine. New York: Oxford University Press. ISBN9780195040548. OCLC13270411.
(en)Conquest, Robert (2008.). The Great Terror: A Reassessment (40th Anniversary ed. izd.). Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN9780195316995. OCLC187417785.
(ru)CSU (1968.). SSSR v cifrah v 1967 godu: kratkij statističeskij sbornik. Moskva: Centralʹnoe statističeskoe upravlenie SSSR. OCLC758314901.
(en)Davies, Robert William (1998.). Soviet Economic Development from Lenin to Khrushchev. Cambridge; New York: Cambridge University Press. ISBN9780521622608. OCLC37300721.
(en)Davies, Robert William; Wheatcroft, Stephen G. (2004.). The Years of Hunger: Soviet Agriculture, 1931-1933. New York; Basingstoke: Palgrave Macmillan. ISBN9780333311073. OCLC52251306.
(en)Davies, Sarah; Harris, James R. (2005.). Stalin: A New History. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press. ISBN9780521851046. OCLC60320249.
(en)Defty, Andrew (2004.). Britain, America and Anti-Communist Propaganda 1945–53: The Information Research Department. Studies in intelligence series. London; New York: Routledge. ISBN9780714654430. OCLC54960114.
(en)Dunn, Walter Scott (1995.). The Soviet Economy and the Red Army, 1930-1945. Westport, Connecticut: Praeger; Greenwood Publishing Group. ISBN9780275948931. OCLC32090263.
(en)Getty, John Archibald (1985.). Origins of the Great Purges: The Soviet Communist Party Reconsidered, 1933-1938. Cambridge; New York: Cambridge University Press. ISBN9780521259217. OCLC10878460.
(en)Guilhot, Nicolas (2005.). The Democracy Makers: Human Rights and International Order. New York: Columbia University Press. ISBN9780231131247. OCLC56922440.
(en)Holy, Ladislav (1996.). The Little Czech and the Great Czech Nation: National Identity and the Post-Communist Social Transformation of Society. Cambridge studies in social and cultural anthropology. CIII. Cambridge; New York: Cambridge University Press. ISBN9780521554695. OCLC33949160.
(en)Juraga, Dubravka; Booker, M. Keith (2002.). Socialist Cultures East and West: A Post-Cold War Reassessment. Westport, Connecticut: Praeger. ISBN9780275974909. OCLC48620228.
(en)Martin, Terry (2001.). The Affirmative Action Empire: Nations and Nationalism in the Soviet Union, 1923-1939. Wilder House series in politics, history, and culture. Ithaca; London: Cornell University Press. ISBN9780801438134. OCLC47075297.
(en)Mawdsley, Evan (1998.). The Stalin Years: The Soviet Union, 1929-1953. Manchester: Manchester University Press. ISBN9780719045998. OCLC60197220.
(en)Medvedev, Zhores Aleksandrovich; Medvedev, Roy Aleksandrovich (2003.). Dahrendorf, Ellen. ur. The Unknown Stalin. London: I. B. Tauris. ISBN9781860647680. OCLC61175381.
(fr)Montefiore, Simon Sebag (2008). Le Jeune Staline. Pariz: Calmann-Lévy. ISBN9782253128298. (izdanje na francuskom)
(en)Nafziger, E. Wayne (2006.). Economic Development (4. izdanje izd.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN9780521829663. OCLC845946661.
(en)Reisch, George A. (2005.). How the Cold War Transformed Philosophy of Science: To the Icy Slopes of Logic. Cambridge; New York: Cambridge University Press. ISBN9780521546898. OCLC55886401.
(en)Rosenberg, William G.; Siegelbaum, Lewis H. (1993.). Social Dimensions of Soviet Industrialization. Indiana-Michigan series in Russian and East European studies. Bloomington: Indiana University Press. ISBN9780253349934. OCLC25965905.
(en)Siegel, Achim (1998.). The Totalitarian Paradigm After the End of Communism: Towards a Theoretical Reassessment. Poznań studies in the philosophy of the sciences and the humanisties. LXV. Amsterdam; Atlanta, Georgia: Rodopi. ISBN9789042005525. OCLC40267222.
(en)Swedin, Eric Gottfrid (2010.). When Angels Wept: A What-If History of the Cuban Missile Crisis. Washington, D.C.: Potomac Books. ISBN9781597975179. OCLC861823117.
(en)Tucker, Robert Charles (1974.). Stalin As Revolutionary, 1879-1929: A Study in History and Personality. London: Chatto & Windus. ISBN9780701120542. OCLC16250284.
(en)United States Department of State (1968.). „Union of Soviet Socialist Republics”. u: Franklin, William M.. Foreign relations of the United States: diplomatic papers, 1945. Europe. FRUS: diplomatic papers. V. Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office. str. 809.-1173.. OCLC716192123.
(en)Zhukov, Georgii Konstantinovich (1973.). The Memoirs of Marshal Zhukov (2. izdanje izd.). New York: Delacorte Press. ISBN9780224619240. OCLC301464274.
(en)Getty, John Archibald; Rittersporn, Gábor Tamás; Zemskov, Viktor Nikolaevič (1993.). Victims of the Soviet Penal System in the Pre-War Years: A First Approach on the Basis of Archival Evidence. The American Historical Review. XCVIII. 4. Washington, D.C.: Oxford University Press; American Historical Association. str. str. 1017.-1049.. DOI:10.2307/2166597. ISSN0002-8762. OCLC4891868071.
(en)Holmstroma, Sven-Eric (26. 6. 2012.). Khrushchev Lied. Journal of the Research Group on Socialism and Democracy. XXVI. 2. London: Taylor & Francis. str. str. 119.-124.. DOI:10.1080/08854300.2012.686278. ISSN0885-4300.
(en)Roberts, Paul Craig (29. 10. 2002.) (PDF). My Time with Soviet Economics. The Independent Review. VII. 2. Oakland, California: The Independent Institute. str. str. 259.-264.. ISSN1086-1653.
.jpg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
