Italijanski ilitalijanski (italiano[itaˈljaːno]),romanski jezik koji govori oko 62 miliona ljudi, od kojih većina živi uItaliji. Standardni italijanski temelji se nafirentinskom narječju. Ima duple (ili duge) samoglasnike, kaolatinski (za razliku od drugih romanskih jezika, kaofrancuski išpanski). Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Talijanski se pišelatinicom.
Najveće zajednice govornika talijanskog nalaze se u Švicarskoj, Sloveniji, u Sjedinjenim Državama, Argentini, Urugvaju, Venecueli i Brazilu.
Talijanski je također službeni jezik u San Marinu, administrativni jezik u Vatikanu, drugi jezik u nekim regijama Hrvatske i Slovenije, jedan od službenih jezika u Švicarskoj. Drugi je jezik u Albaniji, gdje se uči u školama, vrlo je raširen na Francuskoj rivijeri, kao i na Korzici, gdje se uz francuski govori i korzikanski, koji zapravo pripada porodici italskih jezika. Još uvijek postoje zajednice u kojima se govori talijanski u Eritreji, Somaliji, Libiji, iako su u velikom padu.
Predaje se u školama u Sloveniji, Malti, Albaniji, Crnoj Gori, Venezueli, Argentini i Eritreji.
Società Dante Alighieri je udruga koja se bavi širenjem i zaštitom talijanskog jezika u svijetu, njezino sjedište je u Rimu i dio je Nacionalnih kulturnih instituta Europske unije (EUNIC).
Italijanska abeceda ima 21 slovo. U usporedbi sa srpskohrvatskim, nedostaju j, k, č, š, ž, a dodano je slovo q. Kao usrpskohrvatskom, samoglasnici su a e i o u, a ostalo su suglasnici.[1]
Neki italijanski glasovi se zapisuju drugačije nego kod nas npr:
dži = gi
nj = gn
lji = gli
Italijansko slovoc se čitak ilič. Ako slovo slijedia o u ili suglasnik, onda jek. Ako slovo slijedii ilie, onda se čitač. Kada hoćemo čitatik ispredi ie, moramo pisatichi iliche. To je jedina upotreba slovah u talijanskom jeziku. Obratno, kada hoćemo čitatiča čo ču, moramo pisaticia cio ciu. Potpuno jednako pravilo vrijedi zag, koje se ispredi ie pretvara udž.
pišemo. . . . . . .
čitamo
ca - ga
ka - ga
che - ghe
ke - ge
chi - ghi
ki - gi
co - go
ko - go
cu - gu
ku - gu
cia - gia
ča - dža
ce - ge
če - ge
ci - gi
či - dži
cio - gio
čo - džo
ciu - giu
ču - džu
Italijansko slovoz se čita slično našemc, s tim da postoji mala razlika jer jezik se postavlja odmah ispod dva prednja zuba.
Talijansko slovos se čitas u svim oblicima, osim između dva samoglasnika, kada se čitaz (rosa čitajroza).
Naš glasš se na talijanskom pišesci, sa sličnim pravilom koje vrijedi zak/č:
pišemo
čitamo
scia
ša
sce
še
sci
ši
scio
šo
sciu
šu
Slovoq stoji uvijek ispredu i samoglasnikom. Jedino mogući izuzeci suqua que qui quo, kad čitamokuà kuè kuì kuò (nikadakva kve kvi kvo, premda bi nam to bilo lakše izgovoriti).
Kada je u italijanskom naglasak (accento) na zadnjem slogu, nalazi se na zadnjem samoglasniku, i treba ga označiti s kvačicom suprotno odć (à,è,ì,ò,ù). U sredini riječi naglasak ne pišemo.
Važno mjesto u italijanskom jeziku ima apostrof »'« (apostrofo), koji nadomiješta ispuštene samoglasnike na kraju riječi i/ili služi za spajanje teško izgovorljivih sintagmi /Umjestoquella amica (= ova prijateljica), može se pisatiquella'amica/.
Član može biti određeni ili neodređeni. Određeni član (il, la) obično prevodimo sataj-to, a neodređeni (un, una) saneki-neka. Primjer:il cavallo značitaj konj ilikonj, o kojem govorimo;un cavallo jeneki konj ilikonj, o kojem nemamo podataka.
