Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti izMegare jeBizantion (grčki:Βυζάντιον,latinično:Byzantion,latinski naziv:Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio imeAugusta Antonina koje mu je dao carSeptimije Sever u čast svoga sina.
Kad jeKonstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivaoDrugi Rim (latinski:Secunda Roma,grčki:Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća se koristi i nazivNovi Rim (latinski:Nova Roma, grčki:Νέα Ρώμη).
Umjesto nazivaNovi Rim uskoro se češće počeo koristiti nazivKonstantinopol iliKonstantinopolis (grčki:Κωνσταντινούπολις, latinično:Kōnstantinoupolis, latinski naziv:Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru se obično koristio samo naziv „Grad” (starogrčki: ἡ Πόλις, latinično:hē Polis,novogrčki: η Πόλη,i Poli).
U islamskom svijetu je grad bio poznat pod nazivima -arapski: القسطنطينية, latinično:al-Qusṭanṭiniyah,osmanski turski:قسطنطينيه, latinično:Kostantiniyye. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, ovo je bilo službeno ime u osmanskom turskom jeziku, te se je koristilo do pada Carstva 1923. godine. U perzijskom i arapskom jeziku su se također prije koristili i nazivi kaoRūmiyet al-kubra (Veliki grad Rimljana) iliTaht-i Rūm (Prijestolnica Rimljana) i sl.
Nazivİstanbul se prvi put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim, pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη", što znači „u gradu”. Ovaj se naziv koristio u govornom jeziku i prije osmanskog osvajanja grada, te se tako koristio i za vrijeme osmanske vladavine, premda je službeni naziv bio قسطنطينيه, (Kostantiniyye). Nakon stvaranja Turske Republike 1923. godine, ovaj je naziv proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtjevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva kaoKonstantinopol iliCarigrad. Također se ponekad koristio i nazivStambul, što je ukinuto proglašenjem novog službenog naziva. U 17. i 18. stoljeću se neko vrijeme paralelno uz službeni osmanski nazivKostantiniyye, koristio i nazivİslambol iliİslambul u nekim djelima i dokumentima. Kao i Bizantinci, i Turci su u otomansko vrijeme dodavali gradu neka počasna imena, kao:Dersaadet (در سعادت 'Vrata blagostanja'),Derâliye (در عاليه) ili (Bâb-ı Âlî باب عالی 'Visoka ili uzvišena porta'), iliPâyitaht (پایتخت, 'Stolica prijestolja'), koja su obično označavala vlast.
SrednjovjekovniVikinzi, točnijeVarjazi su, za ovaj grad, koristilistaronordijsko imeMiklagarðr (odmikill 'veliko' igarðr 'grad'). Ovo ime se koristi i danas uislandskom jeziku u oblikuMikligarður.
Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv „İstanbul”, mnogi jezici još uvijek koriste tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku, grad još uvijek naziva Κωνσταντινούπολη (Konstantinupoli), naarmenskomBolis, nahebrejskom קושטא (Kušta) itd. Tako se i u srpskohrvatskom može koristiti naziv „Carigrad”.Stambol je stari naziv za Istanbul usrpskohrvatskom jeziku. Korišćen uslovenskim teritorijama podosmanskom upravom (današnjeBosna i Hercegovina,Crna Gora,Srbija,Makedonija iBugarska). Etimologija je očigledno od izmenjenog izgovora naziva Istanbul. Naziv Stambol sreće se u staroj srpskoj narodnoj poeziji i folkloru, kao na primer u pesmama oKraljeviću Marku.
Bizantion (starogrčki:Βυζάντιον,latinski:Byzantium,novogrčki:Βυζάντιο) je bilo kolonijalno naselje Grka izMegare iz667. pne., koje je dobilo ime po njihovom kraljuBizi (grčki: Βύζας, Βύζαντας).
Nakon svrstavanja saPescenijem Nigerom, protivSeptimija Severa, grad je bio pod rimskom opsadom, te je pretrpio znatnu štetu196. godine. Septimije Sever je obnovio grad, koji je ubrzo opet bio u usponu.
Položaj Bizantiona je motiviraoKonstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski:Nova Roma) tj. Konstantinopola (grčki:Κωνσταντινούπολις, latinično:Kōnstantinoupolis, latinski:Constantinopolis). Po legendi, proročanski san mu je pokazao položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao prijestolnicaIstočnog Rimskog Carstva ili Bizantskog Carstva, sve do njegovogpada 1453. godine.
Povoljan položaj grada između Europe i Azije, je bio vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz Sredozemnog mora uCrno more.
Carigrad je kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvalii Poli („Grad”), budući da je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine, grad su osvojili i opljačkali križari uČetvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojiliNicejanci 1261. godine, pod vodstvomMihajla VIII. Paleologa.
PadomRima iZapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas povijesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin je uveden tek u 18. stoljeću). Ovo carstvo je imalo grčku kulturu, te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja sa rimskom Crkvom. U ovom carstvu se nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođePravoslavne crkve.
Nakon opsade duge 53 dana,29. svibnja1453. godine, sultanMehmed II. Osvajač je ušao u Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegovtop. Carigrad je, 1453. godine, postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.
Veliki bazar i Palača Topkapı su podignuti nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno sa pripadajućim školama i kupalištima. U grad je naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od Židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz svih dijelova Carstva.
Za vladavineSulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. ArhitektSinan je u gradu napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija također doživljava procvat.
Trg Tophane u 1890-ima
Sufisti, koji su u to vrijeme bili vrlo rašireni po islamskom svijetu i koji su imali veliki broj slijedbenika, te sudjelovali u osvajanju grada, su se doselili u grad. U osmansko vrijeme u gradu je bilo aktivno preko 100tekija. Veliki broj ovih tekija postoji i dan danas, neke u obliku džamija, a neke kao muzeji, npr. Cerrahilik (Cerrahiyye,osmanski turski: ﻰﺣﺍﺮﺟ), tekija uFatihu, džamije i turbe Sünbül Efendi i Ramazan Effendi, također u Fatihu, Galata Mevlevihane uBeyoğluu, Yahya Effendi tekija uBeşiktaşu, teBektaši (Bektaşi) tekija uKadıköyu, koja alevijskim muslimanima služi kaocemevi (okupljalište).
Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad je premješten iz Carigrada u Ankaru. Službeno ime grada je promjenjeno izKonstantiniyye uIstanbul.
U ranim godinama nove države, Istanbul je često zanemarivan u korist novog glavnog grada, ali u 1950-ima i 1960-ima grad doživljava veliki arhitektonski procvat. Grad sa nekad brojnom grčkom zajednicom, se je pokušao odreći svog grčkog porijekla uIstanbulskom pogromu1955. godine, kada je veliki broj Grka napustio Tursku i odselio se uGrčku.
U 1950-ima, vladaAdnana Menderesa je pokrenula projekte gradnje novih cesta i tvornica diljem zemlje. U Istanbulu su izgrađene široke moderne ulice, ali nažalost zbog njih su srušene mnoge povijesne zgrade unutar grada.
Tijekom 1970-ih, gradsko stanovništvo se počelo naglo povećavati, zbog migranata iz Anatolije koji su došli tražiti posao u mnogim novim tvornicama izgrađenim u gradskim periferijama. Ovaj nagli rast stanovništva je povećao gradnju kuća i stambenih zgrada, od kojih su mnoge nekvalitetno izgrađene, te su uzrok velike smrtnosti u čestim potresima koji pogađaju grad. Veliki broj sela u okolici grada se znatno proširio i postao gradska periferija.
Istanbul se nalazi na južnomBosporu, na dva kontinenta - zapadni dio je u Europi, dok je istočni u Aziji. RukavacZlatni rog, dijeli europski dio na dva dijela. IzmeđuMramornog mora i Zlatnog roga, nalazi sepoluotok sa najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru se nalazePrinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od 1.538,77km². Šire područje grada, tj. provincija Istanbul se prostire na 5.220 km².
Istanbul se nalazi blizu sjevernoanatolijskog geološkog razloma, gdje se dodiruju afrička i euroazijskatektonska ploča. Ovaj razlom je odgovoran za mnoge katastrofalne potrese u ovom području.1509. potres je uzrokovao cunami, koji je prešao gradske zidine te ubio više od 10 000 ljudi i uništio više od 100 džamija.1766. godine, u potresu je uništena džamija Eyüp.1894. godine, u potresu su uništeni mnogi dijelovi Velikog bazara. Katastrofalni potres je u kolovozu1999. godine, ubio oko 18 000 ljudi uİzmitu, a u zimi 2001. godine, u pokrajiniAfyon poginuo je 41 čovjek. Najveći uzrok katastrofalnih posljedica u ovim potresima je nedovoljno čvrsta i prebliza gradnja. Geolozi prognoziraju vrlo jaki potres prije 2025. godine, koji bi mogao biti jak oko 7.0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici.
Gradskaklima je umjerena kontinentalna. Ljeta u gradu su vruća i vlažna, dok su zime kišovite, te ponekad sniježne. Godišnja prosječna količina padalina je 870mm. Zbog vrlo visoke vlažnosti, temperature su puno izraženije. Prosječna maksimalna temperatura u zimskim mjesecima je između 7°C i 9°C. Tijekom zime, snijeg pada prosječno tjedan ili dva. Prosječna temperatura u ljetnim mjesecima je 28 °C.
Najtopliji mjesec u godini jesrpanj sa prosječnom temperaturom od 23.2 °C, a najhladniji jesiječanj sa 5.4 °C. Najviša zabilježena temperatura u gradu je 40.5 °C u kolovozu 2000. godine, a najniža –16.1 °C u veljači 1927. godine. Vrijeme je obično osjetno hladnije u istočnom Istanbulu.
Grad je poprilično vjetrovit, sa prosječnom brzinom vjetra od 17 kilometara na sat. Ljeto je najsuši dio godine, ali se ne događaju velike suše kao na zapadu, te se klima zato ne može smatrati sredozemnom.
Klimatološki medijani za Istanbul (Sarıyer), 1954–2013
Istanbulski okruzi su podjeljeni u tri glavna područja:
Povijesni poluotok na kojem se nalazi stari Carigrad se sastoji od dva okruga:Eminönü iFatih. Ovo područje koje se naziva Stambul u kasnijem osmanskom razdoblju se nalazi na južnim obalama Zlatnog roga, koji odvaja stari grad od sjevernog dijela na europskoj strani koje se nazivalo Pera (što znači „druga strana”) u srednjevjekovnom razdoblju, a danas nosi nazivBeyoğlu.Povijesni poluotok završava saTeodezijevim zidinama na zapadu, gdje se nalaze Zlatna vrata, zajedno sa tvrđavom Yedikule. Poluotok opasuje Mramorno more na jugu i Bospor na istoku.
Sjeverno od Zlatnog roga je povijesniBeyoğlu (srednjevjekovna tvrđava Galata) i okrugBeşiktaş gdje se nalazi posljednja sultanova palača, uz koju su brojna bivša sela, kaoOrtaköy iBebek na obalama Bospora. I na europskoj i na azijskoj strani Bospora, nalaze se ljetnikovci (Yalı) koje su gradili bogati stanovnici.
ČetvrtiÜsküdar (bivšiChrysopolis, kasnijeScutari) iKadıköy (bivšiChalcedon) se nalaze na azijskoj strani, te su prije bili odvojeni gradovi, kao i Pera. Danas se u njima nalaze stambene i poslovne zone, te u njima živi oko trećina istanbulskog stanovništva.
Zbog ubrzanog rasta stanovništva grada u drugoj polovici 20. stoljeća, na gradskoj periferiji su se počeli stvaratigecekondui (turska riječ za „preizgrađeno” kojom se opisuju naselja ilegalno napravljenih građevina koja se javljaju u predgrađima velikih turskih gradova, kao Istanbul,Ankara,İzmir, iBursa). Danas se ova naselja ruše i na njihovom mjestu se grade nove stambene zone.
Gradska slika Istanbula je oblikovana mnogim kršćanskim i islamskim sakralnim građevinama. U nekim četvrtima, primjerice u Kuzguncuku, sakralne građevine različitih religija se nalaze jedna do druge. Daleko najveći dio stanovnika se izjašnjavaju pripadnicimaislamske vjeroispovijesti. Važne religijske manjine sugrčki pravoslavci,armenski kršćani isefardskiŽidovi.
U gradu se nalazi središte Carigradskog patrijarhata, kojem i danas pripadaju mnogepravoslavne crkve u Turskoj i kome je priznato počasno prvenstvo u pravoslavlju. Ovdje djeluju inadbiskup turske pravoslavne općine, armenski nadbiskup kao i turski nadrabin.
Prijedlog nekihfundamentalista o ponovnom uspostavljanju džamije uAji Sofiji - danas muzeju, najvjerojatnije se neće ostvariti u današnjojsekularnoj Turskoj.
Mevlevije derviši u Istanbulu kao turistička atrakcija, travanj 2006.
Muslimani su najbrojnija religijska skupina u Istanbulu, koja je podijeljena u više vjerskih smjerova.Najveći broj muslimana suSuniti. Oko 15% do 30% muslimana se izjašnjavaju kaoAleviti iAlaviti (govornici arapskog).
2. rujna1925. godine,Kemal Atatürk, osnivač moderne Turske je zabranio tad vrlo brojniderviški red (tarikat). Veliki broj sljedbenikasufizma, islamskogmisticizma, od tad djeluje u tajnosti, te i danas imaju svojih sljedbenika. Budući da njihova zabrana vrijedi još i dan danas, većina djeluje u obliku "kulturnih udruga".
Grad je sjedišteekumenskog patrijarhata, kome pripadaju neke pravoslavne crkve, te sjedište armenskog nadbiskupa, kao i nadbiskupa sriske pravoslavne (aramejske) općine. Svakodnevni životArmenaca,Grka i aramejskih manjina koji žive u Istanbulu, je oblikovan poslijePrvog svjetskog rata, diskriminacijom i odmazdom.1942. godine, uveden je porez na bogatstvo (varlık vergisi) za sve nemuslimane, a u rujnu1955. godine izveden je teški pogrom pod korumpiranom vladom premijeraAdnana Menderesa (Istanbulski ili Rujanski pogrom).
Danas u Istanbulu živi oko 45 000 Armenaca i 2 000 Grka, također postoji i manji brojBosporskih Nijemaca.
Sefardski Židovi žive u gradu već preko 500 godina. Oni su1492. godine pobjegli saIberijskog poluotoka, od kud su ih protjerali kršćani nakon padamaurskog carstva. Tada moćan sultanBajazid II. (1481. - 1512.), je poslao veći dio osmanske flote uŠpanjolsku, kako bi spasio Sefardske Židove. Više od 200.000 Židova, koji nisu željeli preći na kršćanstvo su pobjegli uTanger,Alžir,Genovu,Marseille, te poslije uSolun i na kraju u Istanbul. Sultan je dopustio naseljavanje 50.000 španjolskih Židova u Osmanskom Carstvu, te su u Istanbulu još i danas opstali Sefardski Židovi, čiji se broj procjenjuje na oko 20.000. Danas u Istanbulu možemo naći 20sinagoga, od kojih je najvažnijaNeve Şalom Sinagogu u četvrtiBeyoğlu, koja je izgrađena1951. godine. U Istanbulu je središte turskog nadrabina.
U novije vrijeme u Istanbul su se doselile mnoge nove etničke skupine, te tako u gradu postoje naselja kao:Arnavutköy (Albansko selo),Polonezköy (Poljsko selo) iYeni Bosna (Nova Bosna).
Broj stanovnika Istanbula je narastao od 680.000, 1927. godine, na 1,3 milijuna, 1955. godine. 1975. godine, u gradu je živjelo 2,5 milijuna ljudi. Danas grad ima skoro 10 milijuna ljudi, što znači da se broj stanovnika u 30 godina povećao za četiri puta. Od 9 797 536 stanovnika, 6 486 993 živi u europskom dijelu, a 3 310 543 u azijskom dijelu grada (stanje 1. siječnja 2005.).
Zbog velikenezaposlenosti u jugoistočnoj Turskoj, mnogo ljudi se je preselilo iz tih područja u Istanbul, gdje živi većinom na gradskim periferijama (Gaziosmanpaşa,Ziya Gökalp). Migranti, većinom iz istočne Anatolije, su stigli u grad u potrazi za kvalitetnijim životom i zaposlenjem, što u većini slučajeva nisu našli. Ovo rezultira novimgecekonduom na gradskoj periferiji gotovo svake godine. Ta područja se kasnije razvijaju u naselja koja se kasnije integriraju u šire gradsko područje.
Napomena: Broj stanovnika do 1914. je procijenjen i varira oko 50% ovisno o istraživanju. Brojevi od 1927. do 2000. su dobiveni popisima stanovništva. Brojevi za 2005. i 2006. su predviđanja.
Istanbul je središte turskog gospodarstva, čemu doprinosi povoljan geografski položaj. Grad pridonosi sa oko 21.2% u turskomBDP-u. U Istanbulu se skuplja oko 40% ukupnih turskih poreza, te grad zapošljava petinu turskih industrijskih radnika. Od 1980. godine, rast istanbulskog BDP-a je oko 5% godišnje.
U 1990-im godinama, tursko gospodarstvo, a pogotovo Istanbul, pogodile su dvije velike gospodarske krize. Prva je bilaazijska financijska kriza, koja je trajala od srpnja 1997. godine do početka 1998. Druga je bila ruska kriza od kolovoza 1998. pa do sredine 1999. koja se vrlo negativno odrazila na istanbulski izvoz, koji čini veći dio turskog izvoza. Nakon ovih kriznih razdoblja, uslijedila je postupna reorganizacija istanbulskog gospodarstva.
Potres koji se dogodio17. kolovoza1999. godine, te čiji je epicentar bio uİzmitu, je također prouzročio ekonomski šok u gradu. Osim materijalnih i ljudskih gubitaka, katastrofa je prouzročila pad BDP-a od 2%.
Unatoč velikim ekonomskim šokovima, istanbulsko gospodarstvo je vrlo napredno, te je grad tursko industrijsko središte i u njemu se nalaze neke od najvećih turskih tvornica. Grad, zajedno sasvojom pokrajinom proizvodi:pamuk,voće,maslinovo ulje,svilu iduhan. Među najznačajnije industrijske proizvode spadaju:tekstil,guma,hrana, metali, koža, kemikalije, elektronika,papir, alkoholna pića i dr. U gradu se također nalaze i postrojenja za sastavljanje automobila i kamiona.
Važan dio gradskog gospodarstva činiturizam. Grad godišnje posjeti oko 3 milijuna turista, te grad ima vrlo velike prihvatne kapacitete, što se tiče smještaja i ugostiteljske ponude.
Istanbul je mjesto mješanja raznih kultura i religija. Kao rezultat toga, u gradu možemo vidjeti mnoštvo povijesnih džamija, crkava, sinagoga i palača. Također se u gradu mogu vidjeti mnoge moderne zgrade, neboderi, trgovački centri i dr.
U današnjem Istanbulu se još mogu naći mnoge povijesne građevine. Mnoge građevine su danas ruševine, te postoji mali broj njih koje su izdržale stoljeća.
Osmanskisultan i njegovi dužnosnici, su odmah nakon osvajanja grad, željeli promijeniti njegov izgled, kako bi demonstrirali svoju moć i vjeru. Budući da su se divili grčkoj arhitekturi grad, za preobrazbu grada su zadužiliSinana (Mimar Sinan), porijeklom najvjerojatnijeGrk iliArmenac, koji je razvio poseban osmanski stil gradnje.
Od 18. stoljeća, u gradnji se osjeća utjecaj zapadnjačkih stilova, kaobarok (Lâleli Camii),klasični stil isecesija (Kamondo Merdivenleri,Beyoğlu). Za vrijeme Turske Republike, javlja se „Prvi nacionalni arhitektonski pokret”.
Topkapı Sarayı (Palača Topkapi) je do1856. bila dom sultanove obitelji (harem), te sjedište vladara (divan), te stoga i središte osmanske vlasti i moći. Ova, više puta izmijenjena palača, se nalazi na vrhu poluotoka izmeđuZlatnog roga,Bospora iMramornog mora. Danas je jedna od najvažnijih istanbulskih turističkih atrakcija.
Dolmabahçe Sarayı (Palača Dolmabahçe), koja je od1856. bila upravno središte Osmanskog Carstva, sagrađena je na europskoj strani grada, čime se pokazivala sultanova privežnost Europi. Palača je građena od 1842. do 1853. godine.
Kao iskaz vjere, sultani,veziri i mnogi drugi osmanski moćnici, su obično bogato financirali izgradnju džamija. Veliki broj đžamija su građene po uzoru na Aju Sofiju.
Oko prostorije za molitvu je obično izgrađen kružni dvorišni prostor (srpskohrvatskiturcizam:avlija,turski:avlu), te je obično izgrađen ikülliye zajedno samedresom, koja je npr. korištena kao osnovna škola (mektep), teološka ili liječnička škola sa prostorom za stanovanje (hücre),bolnica (dar-üş-şifa),hospicij (tabhane),pučka kuhinja (imaret),knjižnica (kütüphane), prenoćište (srpskohrvatskiturcizam:karavansaraj,turski:kervansaray), kupelji (hamam), grobnice (türbe), a ponekad je građen i obzervatorij za kalendarske izračune, vezane uz religiju (muvakkithane).
Do kraja 20-ih godina u državi je trajao arhitekturalni pokret znan kao "Prvi nacionalni arhitektonski pokret". Primjeri su:
Beşiktaş İskelesi, 1913. godine, arhitekt Ali Talat
Haydarpaşa İskelesi, 1915. godine, arhitekt Vedat Tek
Vakıf Hanı u Eminönüu, 1912.-1926. godine, arhitekt Kemalettin Bey
Hotel Merit Antique u Lâleli, 1912.-1922. godine, arhitekt Kemalettin Bey
Od 30-ih godina, često su za javne zgrade zapošljavani strani arhitekti, koji su u turski ukrasni stil, dodali i međunarodni element, te su djelovali na lokalne, turske arhitekte.
Drugi nacionalni arhitektonski pokret (1940. - 1950.)
Kao začetnika Drugog nacionalnog arhitektonskog pokreta, smatra seBruno Taut (1880. - 1938.). On je napravio točnu analizu osmanskog stila, kao pročelnik katedre na Akademiji lijepih umjetnosti u Istanbulu i kao šef građevnog odjela u Ministarstvu obrazovanja u Ankari. Time je stvoren posebni turski građevni stil. Primjer:
Istanbulsku arhitekturu zadnjih desetljeća obilježavaju višestruki stilovi u kojima se mogu naći svi elementi od sinanskog razdoblja, pa do najnovijih trendova u gradnji. Zbog velikog broja stilova, grad je postao pokusna zona moderne arhitekture.
Prvu sistematsku zaštutu gradskih spomenika, je pokrenula gradska vlast, krajem Prvog svjetskog rata, koji je ostavio mnoge spomenike opljačkana i oštećene. Ovaj projekt je od 1917. do 1918. vodio njemačko-turski povjesničar umjetnosti i pisacFriedrich Schrader.U 60-ima je u zaštiti spomenika posebno bio aktivanÇelik Gülersoy.
U Istanbulu se nalaze neke od najpriznatijih i kvalitetnijih ustanova visokog obrazovanja u Turskoj. Većina ovih sveučilišta su javna, ali se proteklih godine naglo povećao i broj privatnih sveučilišta.
U gradu postoji veliki broj klasičnih, nacionalnih i privatnihgimnazija tj. srednjih škola. Zanimljiva je činjenica, da u Istanbulu postoji jako veliki broj francuskih gimnazija.Frankofone gimnazije u gradu su:
Lycée Saint-Benoit (1783.)
Lycée Sainte-Pulchérie (1846.)
Lycée Notre-Dame de Sion (1856.)
Lycée Saint-Joseph (1870.)
Lycée Saint-Michel (1886.)
Lycée Pierre Loti (1942.)
Lycée Galatasaray (1868.)
Osim francuskih, postoji i nekoliko drugih stranih srednjoškolskih ustanova, kao: Amerikan Robert Lisesi (Američki Robert koledž), Uskudar Amerikan Lisesi (Uskudar američka akademija), Özel Alman Lisesi (privatna njemačka škola), Liceo Italiano (Talijanska srednja škola), te mnoge druge turske privatne srednjoškolske ustanove.
Anadolu Liseleri (Anatolijske srednje škole) su namjenjene učenicima koji su odrasli u inozemstvu, tako je npr. u Üsküdar Anadolu Lisesi,njemački nastavni jezik.
Posebnost su tzv. znanstvene srednje škole, u kojima se ohrabruju znanstvena istraživanja, te se smatraju najkvalitetnijim turskim školama.
Također postoji i određeni broj islamskih srednjih škola, kao npr.srednja škola za imame „Hatip Lisesi”.
Stanica Sirkeci je zadnja stanica za sve željezničke pruge na europskoj strani. Postoji samo jedna svakodnevna ruta i to zaBukurešt. Između Bospora i stanice Haydarpasa, prometuje se nekoliko puta dnevne prema Ankari i rijeđe prema drugim odredištima u Anatoliji. Ove dvije istanbulske stanice su, preko Bospora, spojenetrajektom. U bliskoj budućnosti, projektomMarmaray će se spojiti ove dvije željezničke trase, kao imetro sustav.
Istanbul je vrlo dobro povezan razvijenom cestovnom mrežom koja se stalno nadograđuje. Sa Europom ga spajaju ceste E5, E90 i prekoeuropska cesta za motorna vozila. Ceste za motorna vozila također spajaju grad sa Ankarom i Edirneom. Grad ima dvije zaobilaznice, starija E5 se koristi većinom za gradski promet, dok se novija koristi za međugradski i međukontinentalni promet.Bosporski most iFatih Sultan Mehmet most povezuju ove autoceste na dva kontinenta, preko Bospora.
Autobusni vozni park se sastoji od 2 571 vozila, čiji su proizvođači:MAN (767),Ikarus (1 404),Mercedes-Benz (354),DAF/Optare (39) iBerkhof (7). Busevi dnevno prijeđu 448,000 km na 468autobusnih linija sa 7 889 autobusnih stanica. 2003. godine, autobusima je prevezeno 435 milijuna ljudi, što je 14,2% ukupnog javnog prijevoza u Istanbulu.
Od1985. godine, dopušteni su privatni autobusi pod nadzorom javne službe. Trenutno postoji 1 366 privatnih autobusa za javni promet, uključujući 89 autobusa na kat.
Ovo je prva podzemna metro linija u kontinentalnoj Europi, te druga u svijetu poslijeLondonskog metroa (treća, ako se računa newyorški napušteni projektAtlantic Avenue Tunnel uBrooklynu.Tünel je dugačak 573 m, sa visinskom razlikom od 60m, bez ikakvih stanica između Karaköya i trga Tünel, što ga čini prvom podzemnomuspinjačom. U neprestalnoj je upotrebi od1875. godine. Dva vozila na jednoj pruzi voze svakih 3.5 minuta, a put traje 1.5 minutu. Svaki dan preveze se oko 15,000 ljudi.
Druga, nova moderna uspinjača, sa istim principom rada je otvorena u lipnju 2006. godine, spajajući Kabataş i Taksim. Duga je oko 600 metara sa usponom od 60 metara, što prijeđe u 110 sekundi.
Gradska laka željeznica je otvorena 3. rujna 1989. godine, te je povezivala Aksaray i Kartaltepe. Linija je kasnije dorađena, te je spojena sa zračnom lukom Atatürk, 30. prosinca2002. Postoji 18 stanica, od kojih su 6 pod zemljom, a 3 su vijaduktne. Linija je duga 19.3 km, te je totalno izolirana od ostalog prometa, bez ikakvog međusobnog križanja. Linija pod zemlju ide 4.4 km. 37 vozila sa dva vagona dnevno prevezu 200,000 putnika. Ova investicija je stajala oko 550 milijunaUSD.U azijskom dijelu grada još uvijek traje izgradnja lake željeznice od Kadikoya do Kartala.
Stanice istanbulske lake željeznice su: Havalimanı (Zračna luka Atatürk), Dünya Ticaret Merkezi, Yenibosna, Ataköy, Bahçelievler, Bakırköy, Zeytinburnu, Merter, Davutpaşa, Terazidere, Otogar/Esenler, Kartaltepe, Sağmalcılar, Bayrampaşa, Ulubatlı, Emniyet, Aksaray.
Gradnja istanbulske podzemne željeznice je započela1992. godine. Prva linija između Taksima i Leventa IV je puštena u promet 16. rujna 2000. godine. Linija je duga 8.5 km, te ima 6 stanica, u raznim bojama. Trenutno su u službi 8 vlakova sa četiri vagona, francuske proizvodnje, koji voze svakih 5 minuta, te dnevno prevezu oko 130,000 putnika. Putovanje cijelom linijom traje 12 minuta. Cijela podzemna željeznica je izgrađena metodomcut-and-cover, te može izdržati potres do 9.0 richterove ljestvice.
Sjeverno proširenje od Leventa IV do Ayazaga će biti završeno 2007. godine. Južno proširenje od Taksima do Yenikapı, mostom preko Zlatnog roga, te podzemno kroz stari grad će najvjerojatnije biti gotovo 2008. godine. Linija će biti dugačka 5.4 km, sa četiri stanice.U Yenikapıju će se spajati sa lakom željeznicom i prigradskim vlakom.
Na azijskoj strani grada, trenutno je u fazi izgradnjemetro od Kadikoya do Kartala.
Krajem 1990. godine, povijesni tramvaj je ponovno pušten u promet u aveniji İstiklal (İstiklal Caddesi), između trga Taksim (Taksim Meydanı) i Tünel. Tramvaj pokriva samo jednu liniji dugu 1.6 km.
1. studenog 2003. godine, otvorena je još jedna linija nostalgičnog tramvaja u azijskoj strani grada između četvrti Kadıköy i Moda. Na ovoj ruti dugačkoj 2.6 km, postoji 10 stanica, a ukupno putovanje traje 21 minutu.2003. godine, 641 000 ljudi je prevezeno nostalgičnim tramvajem.
Brzitramvaj na standardnim tračnicama sa modernim vozilima, vozi od 1992. godine, spajajući Sirkeci i Topkapi. Linija je u ožujku 1994. godine, proširena od četvrti Topkapi do Zeytinburnu, te od Sirkeci do Eminönü, u travnju 1996. 30. siječnja 2005. godine, pruga je proširena od Sirkeci do Kabataşa, prelazeći preko Zlatnog roga nakon 44 godine. Linija ima 24 stanice na dužini od 14 km. Na njoj vozi 55 vozila od ABB-a. Ukupno putovanje traje 42 minute, a dnevno se preveze oko 155,000 putnika. Ova investicija je koštala 110 milijuna USD.
Prigradskaželjeznica povezuje glavni kolodvorSirkeci na europskoj strani sa 18 stanica, raspoređenih na 30 km, od kojih je zadnja kolodvor Halkali. Putovanje ukupno traje 48 minuta. Druga prigradska željeznica povezuje na anatolijskoj strani glavni kolodvorHaydarpaşa do kolodvora Gebze. Ova linija je duga 44km te ima 28 stanica, a ukupno putovanje traje 65 minuta. Na obije linije voze električnivlakovi koji na svakoj liniji prevezu po oko 13 000 putnika.
Trajekti plove na 15 linija, koje spajaju 27 morskih luka na obalama Bospora i Mramornog mora.20 trajekata godišnje prevezu oko 61 milijun putnika. U 1980-ima, prevezeno je oko 150 milijuna putnika. Zbog modernizacije, ova usluga je 2005. godine prepuštenaİDO-u, koji upravlja morskim autobusima u Istanbulu.
16. travnja1987. godine, općina Istanbul je osnovala društvo za brzi pomorski prijevoz sakatamaranima. Prvih 10 brodova je kupljeno odNorveške, te se njima izvela modernizacija pomorskog prijevoza. Danas društvo İDO opslužuje 29 terminala sa flotom od 28 katamarana, uključujući šest brzih trajekata za automobile.
Kratkažičara u dolini iznad parka Demokracije povezuje Taksim i Maçku od 1993. godine. Povezuje hotele Istanbul Hilton sa jedne strane sa Parksa Hilton i Swissotel The Bosphorus sa druge. Šovezna žica je duga 333 m, te prevozi u dvije šestosjedalne kabine oko 1 000 putnika dnevno. Putovanje traje 3 minute.
Druga linija žičare je otvorena 2005. godine, između povijesnog okruga Eyüp iPierre Loti caféa na vrhu brda.
Marmaray je projekt kojim će se spojiti europska i azijska strana Istanbula, podvodnim tunelom ispod Bosporskog tjesnaca. Ime projekta dolazi od spoja riječiMarma (Mramorno more) iray (željeznica). Projekt je počeo sa izgradnjom u svibnju 2004. godine, a njegov završetak se očekuje 2009. godine. Završetak će možda biti i odgođen, budući da su na mjestu iskapanja tunela, pronađeni arheološki ostaci iz bizantskog razdoblja.
Beşiktaş je najstarija turska sportska udruga iz 1903. godine. Ovaj klub je bio nacionalni prvak 12 puta, a igra domaće utakmice na stadionuİnönü u okrugu Beşiktaş. Stadion može primiti 32 000 ljudi.
Galatasaray, osnovan1905. godine, je bio turski prvak 16 puta, te je1959. osvojioKup UEFA-e i UEFA-in Superkup 2000. godine. Domaći stadion jeAli Sami Yen Stadyumu, kapaciteta 22 500 mjesta, a uskoro se planira i novi, veći stadion.
Istanbulspor, osnovan1926. godine, je četvrti po veličini istanbulski klub, te trenutno igra u drugoj ligi. Za razliko od ostala tri kluba, ovaj nema veliki broj navijača. Klupski stadion je Güngören M.Yahya Baş Stadyumu, koji prima 10,500 gledatelja.
.svg)
