Infrazvuk jezvuk dubokefrekvencije koji ljudskouho ne može osjetiti, a manje je od16Hz. Izvor zvuka suvjetroturbine i razni drugistrojevi poputautomobila,zrakoplova,vlakova, itd. Prirodni izvori infrazvuka suoluje,vodopadi iturbulencijevjetra. Zvuk postaje opasan po ljudskozdravlje ukoliko djeluje na čovjeka konstantno jačinom od 130dB. Mjerenja navjetroelektranama su pokazala da ta vrijednost nikada nije dosegnuta, a infrazvuk kojiturbine proizvode ne predstavlja nikakvu opasnost. Kod ljudi izloženih infrazvuku javlja se osjećajstraha, nadnaravne jeze, potištenosti itjeskobe, što bi moglo objasnitiparanormalne pojave poput viđenjaduhova.[1]
Infrazvučnefrekvencije nalaze se u području od 0,1 do 20Hz. Treba napomenuti da u govoru gotovo uopće nema frekvencija u tom području (osim ponekog zračnog udara kod izgovora bilabijalnih okluziva), te su ove frekvencije u područjugovora nebitne (ispod 100 Hz nema govornih frekvencija). Osim toga, čak i niske zvučne frekvencije od 20 do 100 Hz subeskorisne u govornoj komunikaciji i više ometaju komunikaciju (zbog pojave prikrivanja) nego što koriste. Ove niske frekvencije osobito su nepovoljne za osobe s oštećenjemsluha i to iz dva razloga:
Frekvencije zvuka ispod 20 Hz ili infrazvuk, uhom ne doživljavamo kaozvuk već kaotitrajućuvibraciju nabubnjiću. Stoga nema opravdanja niti razloga infrazvučni podražaj primjeniti na uho (može dovesti do trajnih oštećenja sluha ili ga još više pogoršati, ovisno ujačini podražaja i njegovom trajanju). Infrazvuk osjećamo taktilno po čitavom tijelu kao osjećaj potresanja ili vibracije. Istraživanja su utvrdila da je za prag taktilnog osjeta na tijelu na frekvenciji od 10 Hz potrebno oko 120dB SPL. Prag je skoro isti i zagluhe osobe (jer su njihovi taktilni i kinestetski osjeti isti kao i kod čujućih osoba). Dakle, za osobe oštećena sluha moguće je koristiti vibrotaktilne stimulacije. Međutim, govor u tom frekvencijskom području ne sadrži gotovo nikakve informacije, osobito ne one koje tičufonologije.
Vibrotaktilnim stimulacijama moguće je prenijetiritam (npr. udaranje pobubnju ili drugim udaraljkama preneseno elektroakustičkim putem i pretvoreno u vibrotaktilni podražaj, dat ćeosjet na tijelu). Ali, i kod vibrotaktilnih stimulacija potreban je oprez i dobro poznavanje njihova utjecaja.[2]
Prag čujnosti na 20Hz za zdravo ljudskouho iznosi oko 75dB, a osoba s oštećenim sluhom ove frekvencije gotovo uopće ne može primiti auditivnim putem. Ako bi npr. gubitak sluha iznosio 50 dB, takvoj bi osobi frekvenciju od 20 Hz morali pojačati na 125 dB, a to bi izazvalo osjet boli (kao da vatiranim štapićem za uši izazovete bolni pritisak na bubnjiću). Dakle, slušanje vrlo niskih frekvencija (oko 20 Hz ili niže) može kod osobe oštećena sluha izazvati samobol, a ne auditivni podražaj. U području infrazvuka, na frekvenciji od 10 Hz, prag čujnosti je oko 100 dB za zdravo uho, a osoba s oštećenim sluhom bi trebala dobiti taj podražaj sa 150 dB (ili više) da ga zamijeti, a to bi izazvalo bol (npr. pucanj iz lovačkepuške na 10cm od uha!). Stoga, sve frekvencije ispod 50 Hz potpuno suauditivno neupotrebljive i štetne za osobe s oštećenim sluhom (osobe oštećena sluha ne mogu ih percipirati auditivno već mogu samo osjetiti bolni podražaj nabubnjiću).
Infrazvuk se koristio još uPrvom svjetskom ratu, da bi se odredio položajtopništva. Jedan od začetnika proučavanja infrazvuka je biofrancuskiznanstvenik Vladimir Gavreau (rođen uRusiji kao Vladimir Gavronski). Dok je proučavao infrazvuk primjetio je bol u bubnjiću uha i trešnju labaratorijske opreme, a da nije ništa primjećeno namikrofonu. Primijetio je da infrazvuk dolazi odventilatora i cjevovoda zraka. Radio je pokuse s infrazvučnomzviždaljkom.[3]
Prirodni izvori infrazvuka suoluje,valovi,snježne lavine,zemljotresi,vulkani,vodopadi, lomovi naledenjacima,polarna svjetlost,munje iturbulencijevjetra.
Još 1935. u izveštajima Akademije naukaSovjetskog Saveza,ruski znanstvenik Šulejkin izneo je teoriju o nastanku infrazvučnih kolebanja naoceanu. Tokom oluje i jakih vetrova nad ustalasanom površinom mora dolazi do prekida strujanja na vrhovima talasa. U zraku se stvaraju ne samo poprečna, nego i uzdužnatitranja.Snaga infrazvuka koji nastaje razmjerna jekvadratu valova. Pri brzini vjetra od 20m/s snaga tog “glasa mora” može biti triW po svakom metru fronta talasa, što znači da i slabijabura može stvarati infrazvuk snage više desetine kW. Osnovno zračenje infrazvuka je u području od 6 Hz. Pokusi su pokazali da se infrazvuk veoma slabo raspršuje sa pređenom udaljenošću. On može bez većeg slabljenja prelaziti stotine i tisućekilometara, kakozrakom, tako i vodom, pri čemu ješirenje u vodi nekoliko puta brže.[4]
Složen jezikslonova u velikoj mjeri se zasniva na infrazvuku, s frekvencijama od 15 do 35 Hz, što omogućuje odvojenim članovima obitelji da se sporazumijevaju na daljinu i do desetakkilometara. Osim slonova, primjećeno da sporazumijevanje infrazvukom ostvarujukitovi,nilski konji,nosorozi,žirafe,okapi ialigatori. Kitovi se mogu sporazumijevati i na nekoliko stotina kilometara infrazvukom. Neki znanstvenici tvrde da iptice selice koriste infrazvuk na svom putu.
Za vrijemecunamija u Indijskom oceanu 2004., primjećeno je da suživotinje pobjegle iz ugroženog područja davno prije nego jecunami stigao. Pretpostavlja se da su pobjegle zbog infrazvuka koji je najavio cunami.[5]
31. maja 2003.britanskiznanstvenici pokazali su u kontroliranomepokusu da ekstremni basovi poznati kao infrazvuk stvaraju cijeli niz čudnih učinaka na ljude, među ostalima itjeskobu, snažnutugu i trnce, čime se podupiru poznate teze o povezanosti infrazvuka i čudnihosjećaja. Znanstvenici su proizvodili infrazvuk od 17 Hz i testirali njegov utjecaj na 750 ljudi na jednom koncertu. Publika nije znala koja su djela imala infrazvuk, ali 22% ljudi reklo je da su se neobično osjećali baš kad je svirana takvaglazba. Neobičnost je išla od nelagode i tuge, preko trnaca niz leđa, do nervoze ili odbojnosti i straha.[6][7]
Posljednjih godina s pojavom sve veće izloženosti čovjeka različitim oblicima buke sve se više istražuje i utjecaj infrazvuka na zdravlje, pa je tako otkrivena i novavibroakustička bolest (engl.vibroacoustic disease – VAD). To je kronična progresivna i kumulativnabolest koja nastaje kao posljedica dugotrajne izloženosti zvuka niskih frekvencija (ispod 100 Hz) i infrazvuka ukoliko je intenzitet bio veći od 110 dB SPL. Npr. ova se bolest javlja kod ljudi kojima tijelo izloženo preglasnoj glazbi na niskim frekvencijama ili radnicima koji rukuju strojevima koji proizvode infrazvučne vibracije. Posljedice (isimptomi) bolesti mogu biti višestruki: poremećaji u ponašanju, strah, problemi vizualne percepcije, poremećaj ravnoteže,epilepsija,moždani udar, neurološka oštećenja, vaskularne lezije, gastrointestinalna disfunkcija, infekcije orofarinksa,srčani infarkt,suicid. Osobito su opasne frekvencije od 1 do 7 Hz (mogu izazvati čak ismrt!).
Infrazvuk može izazvati irezonanciju unutrašnjih organa kod čovjeka. Odavno su opisivani nepovoljni učinci prekomjerne buke i vibracija na ishodtrudnoće.Maternica uglavnom ublažava njihovo djelovanje i štitiplod. No,vibracije koje imaju izravno djelovanje na maternicu i plod u njoj, osobito ako djeluju dugo vremena, jako oštećuju plod. A infrazvuk (od 5 do 10 Hz), koji se može pojaviti uzrakoplovima, može uzrokovatipobačaj.[8]
