Newtonovo njihalo. Newton je osmislio ovonjihalo kako bi zorno prikazao prijenos količine gibanja s jedne kuglice na drugu u trenutku sudara (sraza) i predočio zakon očuvanja količine gibanja.
Derivacija količine gibanja povremenu jednaka jesili koja na tijelo djeluje. To je opća formulacijadrugog Newtonovog zakona, iz koje se lako dobije poznatiji oblik toga zakona za slučaj da masu tijela možemo smatrati konstantnom:
Aproksimacija konstantne mase koristi se u većini primjena kod gibanja nerelativističkim brzinama. Najpoznatija iznimka je gibanjerakete, kojoj semasa prilikom ubrzavanja značajno smanjuje, s obzirom da velika količinagoriva izgara u kratkom vremenu; tu se mora koristiti općenita formulacija drugog Newtonovog zakona pomoću količine gibanja.
Drugi Newtonov zakon (zakon gibanja) tvrdi da promjena količine gibanja razmjerna je sili koja djeluje, a odvija se u smjeru te sile. Kako je Newton količinom gibanja nazivao produktmase ibrzine (m · v), taj aksiom istovremeno određuje ili definirasilu (F) i uvodifizikalnu veličinu masu kao svojstvo tijela:
gdje je:t -vrijeme. U klasičnoj mehanici, pod pretpostavkom konstantnosti ili nepromjenjivosti mase, jednakost poprima oblik:
i time se uvodi veličina koja se nazivaubrzanje ili akceleracijaa. Iz Newtonove definicije slijedi da se sila može očitovati i kao promjena mase. To omogućuje da se klasična mehanika javlja kao poseban slučajteorije relativnosti za brzine koje nisu bliskebrzini svjetlosti.
Količina gibanja je vrlo važna i ilustrativna fizikalna veličina. Njena važnost se može izreći zakonom o očuvanju količine gibanja, što je jedan od temeljnih zakonamehanike. Taj bi se zakon mogao formulirati na sljedeći način:
Količina gibanja izoliranog sustava je konstantna, odnosno, ukupna promjena količine gibanja u vremenu unutar izoliranog sustava jednaka je nuli.
Izraženo jednadžbom:
odnosno:
Upravo navedenu tvrdnju je lako obrazložiti: zamislimo da se zatvoreni ili izolirani sustav (sustavu koji ne međudjeluje s okolinom) sastoji odN čestica. Na svaku česticu u svakom trenutku djeluje nekarezultantna sila pa će tako nai-tu česticu djelovati nekasila, koja je posljedica međudjelovanja s ostalim česticama, a naj-tu česticu će djelovati. Ukupna sila u sustavu jednaka je zbroju svihN sila, a kako znamo iz trećeg Newtonovog zakona da je silai-te čestice naj-tu česticu jednaka po intenzitetu, a suprotna po smjeru silij-te čestice nai-tu česticu, tako možemo zaključiti da jevektorskasuma svih unutarnjih sila u sustavu jednaka nuli. Ako je rezultantna sila jednaka nuli, tada, uz gornje definicije, vrijedi i zakon o očuvanju količine gibanja.
Zakon o očuvanju kutne količine gibanja temeljni je zakon mehanike prema kojem u zatvorenom fizikalnom sustavu (sustavu koji ne međudjeluje s okolinom) ukupna količina vrtnje svih čestica ili tijela ostaje sačuvana:
Umnožak sileF i vremenat, u kojem je sila djelovala na tijelo, zove se impuls sile, a umnožak mase i brzine zove sekoličina gibanja.
Kako jem v2 = količina gibanja na kraju vremenat, am v1 = količina gibanja prije djelovanja sileF, to jem v2 - m v1 = prirast količine gibanja. Prema tome, navedeni izraz u matematičkom obliku kazuje poučak o impulsu sile koji glasi: "Impuls sile za neko vrijemet jednak je prirastu količine gibanja za to vrijeme".
Ako kugla miruje prije djelovanja sile, to jestv1 = 0, onda je:
što znači da je impuls sile za neko vrijemet jednak količini gibanja.[2]
Količina gibanja u relativističkoj fizici vektorska je veličina koja opisuje gibanje pri brzinama bliskimabrzini svjetlosti, umnožak mase i brzine čestice korigiran Lorentzovim faktorom