Movatterモバイル変換


[0]ホーム

URL:


Prijeđi na sadržaj
Wikipedija
Pretraga

Zahumlje

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa straniceHum)
Za ostale upotrebe, v.Hum (razvrstavanje).
JadranskaSklavinia oko 800.

Zahumlje (kasnijeHum) je bilasrpska srednjovekovna kneževina koja je obuhvatala južnuDalmaciju i deloveBosne i Hercegovine do10. veka.

Konstantin Porfirogenit piše da su Srbi u7. veku naselili druge delove južneDalmacije,Travuniju iPaganiju.

Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. Oni su nazvani Zahumljani zbog takozvanog brda Hum i zaista u jeziku Slavena »Zahlumi« znači »iza brda«...[1]

– Konstantin Porfirogenit VII,„O upravljanju Carstvu“

Car Konstantina Porfirogenit bio je savremenikČaslava Klonimirovića, koga Vizantija stalno pomaže. Stoga je Časlav uspio da znatno utvrdi svoju vlast i ojača Srbiju. Car i pisac je naveo i granice tadašnje srpske države. Srbija je tada obuhvatala današnju Bosnu doPlive,Cetine iLivna na zapadu;Travunija i Konavlje priznavali su srpsku vlast, a Zahumlje iNeretljanska oblast označavani su kao područje srpskog stanovništva i države. Na istoku je srpska granica dopirala do Rasa, a prema severu išla je do Rudnika. Na jugu se Časlav naslanjao na srpska plemena u Duklji. Središte i njegove države bilo je u današnjoj istočnoj Bosni, severoistočnoj Hercegovini i zapadnoj Srbiji. Prvi put se kod njega, sredinom X vijeka, za ovu čitavu Časlavovu tvorevinu, upotrebljava ime Srbija,ι Σερβλια. Pod srpskim imenom Porfirogenit obuhvata sva plemena, koja su ušla u obim Časlavove države, Bosance, Rašane, Trebinjce, Konavljane, Dukljane, Zahumce i Neretljane. Pod Časlavom se, vrši prvo srpsko plemensko grupisanje, i to kao reakcija na bugarsku osvajačku politikuSimeonova vremena. Dinastija Viševića gubi svoj značaj iako se Mihajlo u drugom dijelu svoje vladavine, pred kraj Simeonova života, približio Vizantiji i bio primljen od nje.

Srednjovjekovno Zahumlje je bilo u sastavu:Vizantijskog carstva,hrvatske kraljevine,Raške,Duklje,srpskog carstva iMađarske kraljevine.[2]

Župe u Humu

[uredi |uredi kod]

Vladari Zahumlja

[uredi |uredi kod]

Mihajlo Višević

[uredi |uredi kod]

Najstariji poznati vladar Zahumlja bio jeMihajlo Višević (910-950). Bio je protivnikPetra Gojnikovića, koji ga je protjerao na ostrva, a saveznik cara Simeona. Posle pada Petrova dobio je natrag svoju zahumsku oblast. O njegovu držanju za vrijeme teškog ratovanja između Srba i Hrvata s jedne i Bugara s druge strane nema nikakva pomena. Spominje se 925. godine, uz kraljaTomislava, kao učesnik na splitskom crkvenom saboru, na kom se raspravljalo o slovenskom bogosluženju u Hrvatskoj i susjedstvu. Po svemu se čini, da je Mihajlo bio zavisan odTomislava, a Split crkvena metropola ne samo hrvatske, nego i zahumske države. Mihajlo je uzeo italijanski grad Sipont. Nedugo iza toga ušao je u veze sVizantijom i dobio je otud plemstvo i titulu "antipata", tj . namjesnika.

Samuilo

[uredi |uredi kod]

Godine 992. makedonski carSamuilo je u svom silovitom pohodu na istočnojadranski prostor dopro sve do Zadra i osvojioDuklju,Travuniju i Zahumlje. Zahumlje, zajedno sa Stonom, bilo je u sklopu Makedonskog carstva sve do godine 1018., kada je ponovno uspostavljeno bizantsko vrhovništvo nad tim prostorom.

Zahumlje u Dukljanskom kraljevstvu za doba Bodina

Vladari Duklje

[uredi |uredi kod]

Dvadesetak godina kasnije, 1042. godine, Zahumljem je zavladao dukljanski knezVojislav. Tada započinje razdoblje vladavine dukljanskih vladara koje će potrajati sve do sredine 12. stoljeća. U Vojislavovo vrijeme Duklja se počela nazivati iZeta pa se od tuda često u izvorima umjesto dukljanskih vladara javlja termin zetski. Vojislavov sin i kasnije kraljMihajlo Vojislavljević došao je na vlast oko sredine 11. stoljeća, odmah po smrti svoga oca.[4]

Na donatorskom natpisu crkve uStonudukljanski kraljMihajlo1080. godine sebe titulira:[5]

Michaelvs fortiter super rego pacifico c(i)vitates omnes Romanos
Ja Mihailo snažno smirujem i vladam nad svim rimskim gradovima

Miroslav Zavidović

[uredi |uredi kod]

Od 1180. u Zahumlju je vladao "veliki knez"Miroslav Zavidović, bratStefana Nemanje, za koga je bila udata sestra bosanskogbana Kulina. Stoni grad mu je bioBlagaj. Miroslav je navukao na se prijekore papske kurije i 1181. god. prokletstvo jednog papinog legata, jer je uzeo u zaštitu neretljanske Kačiće, koji su ubili splitskog biskupa Rajnerija, i što je zadržao za se biskupov novac. Sem toga, Miroslav je sprečavao da se urede odnosi i popune mjesta u nekadašnjim katedralnim sjedištima njegove oblasti.

Miroslav i njegov brat Stracimir ratuju 1184. godine saDubrovnikom. Miroslavljeva flota stradala je 18. avgusta kod Poljica, preko puta od malog ostrva Koločepa, a Stracimirov pohod na Korčulu, posle gubitka flote, završio se s potpunim neuspehom. Braća su ponovila napad iduće godine na Dubrovnik samo s kopna, ali i opet bez sreće. U septembru 1186. potpisan je ugovor o miru kojim su Dubrovčani dobili slobodnu trgovinu po raškoj državi, pravo ispaše na Nemanjinom području i iskorišćavanje šume. Humljanima je za to dato pravo slobodnog prometa u Dubrovniku.

Stefan Nemanja povjerio je upravljanje Zahumlja svom sinuRastku od 1190-1192, nakon čega se Miroslav vraća.

Mađarski princ Andrija 1198 napada na humsku zemlju. Dajući izvjestan poklon manastiru Sv. Krševina u Zadru, 6. maja 1198. god, Andrija pominje svoju pobjedu "kako u Humu, tako i u Raškoj".

Oko 1220Sveti Sava smješta Humsku episkopiju uSton, na periferiji kraljevine, ali očevidno sa ciljem da suzbije katoličku vjeru koja se širila sa područja kotorske i dubrovačke biskupije.

Naslednici kneza Miroslava

[uredi |uredi kod]

Naslednik kneza Miroslava,knez Petar (1198-1227.), bio je 1223. god. izabran za splitskog kneza i uveden u tu dužnost od splitskog građanstva i pored vrlo ogorčenog otpora od strane katoličnog sveštenstva. Kao splitetski knez on je dugo oštro vodio borbu sa hrvatskim brastvom Šubića. Poznat kao borben, ratovao je i sa kraljemStevanom I Prvovenčanim i u tom ratovanju je rđavo prošao, izgubivši svu oblast na lijevoj obaliNeretve.

Part of Zahumlje underSerbian Kingdom in 1265

Oko 1238. godine Mađari u borbama sa bosanskim banomNinislavom postigoše izvesne uspjehe u Zahumlju i Zapadnim Stranama, ali prave, središnje Bosne nisu mogli osvojiti.

Petra je zamijenioknez Andrija koji se spominje, zajedno sa bosanskim banom Ninoslavom 1242. kao saveznik i knez Splićana, u sukobima hrvatske vlastele.

Andrijin sinknez Radoslav se 1254 pridružio savezu Bugara i Dubrovčana protiv Srbije. Mir je sklopljen 23. avgusta 1254. Po tom miru Dubrovnik je morao da plati jedan dio ratne štete. Dugogodišnji spor između njihove i barske crkve riješen je u korist ove druge, tako što je Barska arhiepiskopija postala otada neosporena katolička metropola Srbije. Župana Radoslava kralj Uroš je svrgao s vlasti i njegov dio Huma tješnje spojio sa svojom državom.

Humsku zemlju držao je čvrsto kraljMilutin od 1284. god., kad jeDragutin, dobivši sjeverne oblasti, ustupio trebinjski kraj majci kraljici Jeleni, i kad je Milutin zaposjeo ostale krajeve humske zemlje. U njima je on kao namesnika postavio svog sina Konstatina. Kralj Milutin je tokom 1303-4. pregovarao s banom Pavlom Šubićemi, imao s njim čak i jedan sastanak u Vrulji blizu Makarske. Prema Humu Šubići nisu ništa postigli, on je i dalje ostao neokrnjen u srpskoj vlasti.

Od 10. aprila 1318. god. počeo jeMladen II Šubić da se zove, uz sve dotadašnje titule, još i "glavnim gospodarom humske zemlje". Srpski kraljMilutin se, u istom duhu borbe, prozvao "kraljem Hrvatske". U ratu koji se vodio 1318/9. god. ban Mladen II je rđavo prošao i dobio je mir tek posredstvom Dubrovčana, pošto je morao dati taoce i među njima i rođenog brata, omiškog kneza Grgura.

Stjepan II Kotromanić

[uredi |uredi kod]

Stjepan II Kotromanić je, za vreme prestonih borbi u Srbiji 1322-1324. godine nastalih nakon smrti kraljaMilutina, osvojio od Srbije gotovo cijelo humsko područje i dao Bosni širok izlaz na more. Petar Toljenović mu se pokušao suprotstaviti u Zahumlju, ali u toj borbi je poražen i zarobljen, poslije čega je, po Stjepanovom naređenju, vezan za konja i bačen u klisuru. To osvajanje upotpunio je posle i u neretljanskoj krajini, iskoristivši katastrofuMladena II Šubića.

Srpski gospodari iz Huma prešli su djelimično pod vlast bosanskog bana, a djelimično su se povukli na susjedno trebinjsko područje. Borbe na granici, koje su vodiliBranivojevići, pretvorile su se u četovanje. Do mira je najzad došlo 26. marta 1326, a Brajka Branivojevića Dubrovčani su umorili glađu.

Procjenivši da jeStefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, Stjepan II nastavlja širenje uTravuniju i Polimlje, ali ga mladi Dušan poražava 1329. godine, kada je i sam Stjepan II jedva izvukao živu glavu. Kako mu je u borbi ubijen konj, svog konja mu je ustupioVuk Vukoslavić.

Od 1324-1328. god. Srbija nije preduzimala ništa, da povrati izgubljeno humsko područje.Car Dušan je s toga 22. januara 1333. konačno prodaoSton Dubrovčanima. Dao im je i jedan dio primorja do dubrovačke međe i Posrednicukako optječe Neretva do mora. Za episkopsku crkvu odredila je Republika već 22. avgusta 1335. god. katoličkog sveštenika, a 1349. dovela je franjevce u to mesto.

Dušan je bio voljan da se izmiri s banom, ali pod uslovom da mu ovaj vrati Hum. Nudio je i pravnu raspravu, što je prvi put u istoriji ovih krajeva da su vladari bili voljni jedan teritorijalni spor rješavati ne oružjem, nego pravnom raspravom. Kad je Stjepan II odbio, u jesen 1350. god., pored svih mletačkih nastojanja da se postigne sporazum, izbio je rat između Srbije i Bosne. Povod su dali Bosanci. Oni su češće pravili ispade na granici i vršili pljačke, od kojih je jedan upad u Konavlje, pred Božić 1349. god., bio većeg obima. Ban Stjepan II povukao se u planine, a Dušan je prodro doBobovca. Zbog napada Vizantije, Dušan se povukao.

Kraljevina Bosna

[uredi |uredi kod]
Zahumlje podijeljeno između Hrvatinića i Kosača oko 1412. godine

.

Početkom XV stoljećaHrvoje Vukčić Hrvatinić upravlja zapadnim Humom, a veliki vojvodaSandalj Hranić Kosača upravlja istočnim, dok je Neretva granica njihovih posjeda.[6]

"Vojvoda od Bosne",Stjepan Vukčić Kosača, koji je upravljao cijelim Zahumljem, 1448. Nosi titulu "Herceg Huma i Primorja".[7] Slijedeće godine mijenja titulu u "Herceg Svetog Save".[7] Njegova zemlja je bila poznata kao Hercegova zemlja, a Turci su je prozvaliHercegovina.[7]

Vjera

[uredi |uredi kod]

Vjerska situacija u srednjem vijeku je nalikovala onoj u centralnim i istočnim područjima Bosne, gdje su bile zastupljene i Katolička crkva, s Franjevcima kao njenim jedinim predstavnicima, te Crkva bosanska, s tom razlikom da je u Zahumlju i Humskoj zemlji uz Crkvu bosansku pravoslavlje bilo druga denominacija, koja je najprije bila pod uticajem Carigradske patrijaršije, te one iz Ohrida, a poslije samostalneSrpske pravoslavne crkve. Veći dio stanovništva bili su Slaveni i Vlasi.

Povezano

[uredi |uredi kod]

Lista humskih vladara

Literatura

[uredi |uredi kod]
  • Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
  • Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
  • Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države
  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda

Reference

[uredi |uredi kod]
  1. http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/de_administrando_imperio.htm
  2. John V. A. Fine,The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 19), The University of Michigan Press, 2009.
  3. Teritorijalna organizacija srednjovjekovne Bosne
  4. Crkva u Stonu
  5. Natpis dukljanskog kralja Mihaila u na crkvi u Stonu (crnogorski)
  6. Zlatar (2007), p. 555.
  7. 7,07,17,2Fine (The Late Medieval Balkans – 1994), p. 578.
Izvor:https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Zahumlje&oldid=42174277
Kategorije:

[8]ページ先頭

©2009-2025 Movatter.jp