Hrvatska pravoslavna crkva je bilapravoslavna crkva koja je za vrijemedrugog svjetskog rata službeno djelovala na područjima pod vlašćuNezavisne Države Hrvatske od 1942. do 1945.
Osnovana je ukazom poglavnikaAnte Pavelića u okviru mjera kojima se, podnjemačkim pritiskom, trebala ublažiti represija premasrpskom, odnosnopravoslavnom stanovništvu NDH, a u svrhu smirivanja ustanka. Tim je potezom NDH formalno odustala od svoje dotadašnje politike kojom su se svi Srbi u NDH imali prisilno preobratiti nakatoličanstvo, protjerati uSrbiju ili likvidirati. Srbi u NDH su, slično kao iMuslimani, proglašeniHrvatima pravoslavne vjere; s druge strane, isto kao što se više nisu mogli izjašnjavati kao Srbi, tako i nije više mogla postojatiSrpska pravoslavna crkva. Manastiri, crkve i druga imovina SPC u NDH koja je uspjela izbjeći pljačku i razaranje je ukazom predana novom entitetu.
HPC, međutim, nije zaživjela, s obzirom da je srpsko stanovništvo, izloženo progonima i pogromima, prema vlastima NDH osjećalo trajno nepovjerenje. Za popunjavanje svećeničkog kadra se, HPC, stoga morala koristiti gotovo isključivo svećenicimaRuske zagranične crkve izbjeglim nakonoktobarske revolucije.[1] Propašću NDH propala je i ova u narodu omražena ustaška crkva, a 8 njenih najvažnijih dužnosnika koji nisu prebjegli u druge države su uhapšeni i na vojnom sudu grada Zagreba 29.6.1945. osuđeni na smrt i pogubljeni.[2]
Ideje o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve pojavile su se 90-ih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj. Obično su dopirale iz krugova krajnje desnice. Praćene su zahtjevima da se zabrani rad Srpske pravoslavne crkve, koju su pojedini akteri povezivali sasrpskim iredentizmom.
U martu 2010. je uZadru službeno objavljeno ponovno osnivanje HPC od strane udruge građana registrirane kaoHrvatska pravoslavna zajednica.
Inicijativa za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve je izazvala osude Srpske pravoslavne crkve,hrvatskog predsjednika i predsjednika vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama.[3][4]