Ovo je članak o filozofu. Za ostale osobe po imenu Hrizip, viditeHrizip (razvrstavanje). | Hrizip iz Solija | |
|---|---|
| Antička filozofija | |
| Zapadna filozofija | |
 | |
| Rođenje | cca. 280. pne. Soli |
| Smrt | c. 207. pne. Atena |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | Stoicizam |
| Glavni interesi | Logika,fizika,etika |
| Znamenite ideje | |
formulacija stoicizma u sistem | |
| Inspiracija | |
Na
| |
Hrizip iz Solija (starogrčki:Χρύσιππος ὁ Σολεύς,Chrysippos ho Soleus, oko 280 – oko 207. pne.)[a] bio jestarogrčkistoičkifilozof. Rođen je uSoliju, uKilikiji, ali se kao mladić preselio uAtenu, gde je postaoKleantov učenik u stoičkoj školi. Kada je Klant umro, oko230. pne., Hrizip ga je naslijedio kao treći po redu vođa te škole. Bio je poznat kao izuzetno plodan pisac, te je u svojim radovima proširio temeljna učenjaZenona iz Kitija, osnivača škole. Zbog toga se smatra drugim ocem stoicizma, i jednim od najzaslužnijih za to da je upravo stoicizam nekoliko vijekova bio među najuticajnijim filozofskim pokretimagrčko-rimskog svijeta.[1]
Hrizip se uspješno baviologikom,teorijom spoznaje,etikom ifizikom. Stvorio je izvorni sustavpropozicijske logike kako bi bolje razumio djelovanje svemira i ulogu čovječanstva u njemu. Držao sedeterminističkog pogleda nasudbinu, ali je unatoč tome dopuštao osobnu slobodu u mislima i akcijama. Etika, smatrao je, ovisi o razumijevanju prirode svemira i podučavao je terapiju istrebljenjaneposlušnih strasti koje potištuju i slamaju dušu. Potaknuo je uspjeh stoicizma kao jednog od najutjecajnijih filozofskih pokreta tijekom idućih stoljeća ugrčkom irimskom svijetu.
Od njegovih pisanih djela, sačuvani su samo fragmenti. Nedavno su međupapirusima uHerkulaneju otkriveni odlomci nekih njegovih djela.[2]
Hrizip je biofeničkog podrijetla,[3] sin Apolonija izTarsa, rođen u mjestuSoliju uKilikiji.[4] Bio je "u tijelu neugledan",[5] i navodno je trenirao kao trkač na duge staze.[6] Još kao mladić izgubio je značajnu naslijeđenu imovinu, koju mu je konfiscirala kraljevska riznica.[7] Hrizip se preselio uAtenu, gdje je postao učenikKleanta, koji je tada bio poglavar (sholarh) stoičke škole.[6] Vjeruje se da je pohađao tečajeveArkesilaja i njegovog nasljednikaLikada uPlatonovoj akademiji.[8]
Hrizip se svom snagom bacio na proučavanje stoičkog sustava. Među suvremenicima uživao je veliku reputaciju kao učenjak.[6] Istjecao se intelektualnom odvažnošću i samopouzdanjem, a njegovo oslanjanje na vlastite sposobnosti pokazalo se, između ostalog, u zahtjevu koji je navodno uputio Kleantu: "Daj mi principe i sam ću pronaći dokaze".[6] Naslijedio je Kleanta na mjestu voditelja stoičke škole kad je Kleant umro, oko 230. pne.
Hrizip je bio plodan pisac. Navodi se da je rijetko prošao dan a da on nije napisao 500 redaka,[7] a napisao je više od 705 djela.[9] Njegova želja da bude sveobuhvatan značila je to da se zauzimao za obje strane argumenta,[8] a njegovi protivnici optuživali su ga da svoje knjige puni citatima drugih.[10] Smatrali su da mu je govor bio razliven i nejesan, a stil nepažljiv, ali njegove su sposobnosti bile visoko cijenjene i postao je istaknuti autoritet stoičke škole.[11]
Umro je tijekom 143.olimpijade (208–204. pne.) u 73. godini života.[12]Diogen Laertije iznosi dva različita izvještaja o njegovoj smrti.[13] Prema prvom izvještaju, Hrizipa je uhvatila vrtoglavica, nakon što je na gozbi popionerazrijeđeno vino, i ubrzo je umro. Prema drugom izvještaju, gledao je magarca kako jede smokvu i povikao: "A sad dajte magarcu čistog vina da spere smokve", nakon čega je umro u naletu smijeha. Točan razlog zbog kojeg je umro nalazi se u jednom rukopisu i sada je sačuvan u odjeljku br. 1388.Nacionalnog rimskog muzeja. Njegov nećakArostokreont podigao je kip njemu u čast u atenskoj četvrtiKerameiku.[14] Hrizipa je na mjestu voditelja stoičke škole naslijedio njegov učenikZenon iz Tarsa.[15]
Od Hrizipovih spisa nijedno nije sačuvano, osim fragmenata citiranih u djelima kasnijih autora kao što suCiceron,Seneka,Galen,Plutarh i drugi. Nedavno su međupapirusima uHerkulaneju otkriveni segmenti izLogičkih pitanja iO proviđenju.[2] Među papirusima je možda još jedno Hrizipovo djelo.[2]
Hrizip se dugo i uspješno odupirao napadimaAkademije[16] i nadao se ne samo da će obraniti stoicizam od napada iz prošlosti, već i od svih mogućih napada u budućnosti. Uzeo je Zenonova i Kleantova učenja i iskristalizirao ih u ono što je postalo konačni sustav stoicizma.[16] Razradio je stoičkaučenja o fizici i njihovuteoriju spoznaje,[11] a stvorio je i velik dio stoičke formalnelogike.[17] Ukratko, Hrizip je stvorio ili dovršio stoički sustav kakav j predan potonjim naraštajima. Rečeno je: "Da nema Hrizipa, ne bi postojala ni Stoa".[18]
Hrizip je mnogo napisao na temulogike i stvorio sustavpropozicijske logike.Aristotelova selogika pojma bavila međusobnim odnosima pojmova poput "Sokrat" ili "čovjek" ("svi su ljudi smrtni, Sokrat je čovjek, dakle Sokrat je smrtnik"). Stoička se logika, s druge strane, bavila međusobnim odnosima propozicija (tj. tvrdnji) poput "dan je" ("ako je dan, svjetlo je; dan je: dakle, svjetlost je").[19] Premda su ranijimegarski dijalektičari –Diodor Kron iFilon – radili na tom polju, a Aristotelovi učenici –Teofrast iEudem – istraživalihipotetičke silogizme,[20] upravo je Hrizip razvio ta načela u koherentni sustav propozicijske logike.[20][21]
Hrizip je propoziciju definirao kao "ono što se može poreći ili potvrditi onim po čemu je to po sebi" i dao primjere propozicija kao što su "dan je" i "Dion hoda".[22] Razlikovao je jednostavne i ne-jednostavne propozicije, koje su u modernoj terminologiji poznate kao atomske i molekularne propozicije.[20] Jednostavna propozicija elementarna je izjava kao što je "dan je".[23] Jednostavne propozicije povezane su zajedno kako bi stvorile nejednostavne propozicije korištenjem logičkih veza. Hrizip je nabrojao pet vrsta molekularnih propozicija prema vezi koja se koristi da ih spoji:[23]
| Logičke veze | |
|---|---|
| Vrsta | Primjer |
| ako | ako je dan, svjetlo je |
| i | dan jei svjetlo je |
| ili ... ili | ili je danili je noć |
| budući da | budući da je dan, svjetlo je |
| više/manje vjerojatno ... nego | više vjerojatno je dannego je noć |
Tako je Hrizip nabrojao nekoliko vrsta molekularnih propozicija za koje zna moderna logika, uključujućikonjunkciju,disjunkciju iimplikaciju,[24] a Hrizip je pomno proučavao njihove kriterijeistine.[24]
Prvi logičari koji su raspravljali o uvjetnim izjavama bili suDiodor Kron i njegov učenikFilon. Pišući petsto godina kasnije,Sekst Empirik poziva se na raspravu između Diodora i Filona.[25] Filon je sve kondicionale (uvjete) smatrao istinitima, osim onih koji su s ispravnimantecedentom imali netočankonzekvent, a to je značilo da je propozicija poput "ako je dan, onda govorim" istinita, osim ako nije dan i ne utihnem.[26] Ali Diodor je tvrdio da je pravi uvjet onaj u kojem uvjetna klauzula nikada ne bi mogla dovesti do neistinitog zaključka – stoga, jer tvrdnja "ako je dan, onda govorim" može biti lažna, ona je nevaljana.[25] Međutim,paradoksalne propozicije i dalje su bile moguće, kao što je: "ako atomski elementi stvari ne postoje, atomski elementi postoje".[26] Hrizip je usvojio mnogo strože stajalište u vezi s uvjetnim propozicijama, što je takve paradokse onemogućilo:[27] za njega uvjetna je propozicija istinita ako je poricanje konzekventa logički nespojivo s antecendentom.[28] To odgovara modernojstrogoj implikaciji.[28]
Hrizip je razvio silogistiku, tj. sustavdedukcije u kojem je upotrijebio pet vrsta osnovnih argumenata ilioblika argumenata koje se nazivaju nedokazivim silogizmima, a koje su igrale uloguaksioma, te četiripravila zaključivanja, nazvana temama ('themata) pomoću kojih se složeni silogizmi mogu svesti na ove aksiome.[29] Oblici pet nedokazivih silogizama bili su:[30]
| Naziv[31] | Opis | Primjer | |
|---|---|---|---|
| Modus ponens | Ako A, onda B. A. Dakle, B. | Ako je dan, onda je svjetlo. Dan je. Dakle, svjetlo je. | |
| Modus tollens | Ako A, onda B. Nije B. Dakle, nije A. | Ako je dan, onda je svjetlo. NIje svjetlo. Dakle, nije dan. | |
| Modus ponendo tollens | I | Nije i A i B. A. Dakle, nije B. | Nije i dan i noć. Dan je. Dakle, nije noć. |
| II | Ili A ili B. A. Dakle, nije B. | Ili je dan ili je noć. Dan je. Dakle, nije noć. | |
| Modus tollendo ponens | Ili A ili B. Nije A. Dakle, B je. | Ili je dan ili je noć. Nije dan. Dakle, noć je. | |
Od četiri pravila zaključivanja, samo su dva sačuvana. Jedno, takozvana prva tema, bilo je pravilo antilogizma. Jedno, treća tema, bilo je pravilo po kojem su se lančani silogizmi mogli svesti na jednostavne silogizme.[32] Svrha stoičke silogistike nije bila samo stvaranje formalnog sustava. Ona se shvaćala i kao proučavanje djelovanja razuma, božanskog razuma (logosa) koji upravlja svemirom, čiji su ljudi dio.[33] Cilj je bio pronaći valjana pravila zaključivanja i oblike dokaza koji će ljudima pomoći da se snađu u životu.[20]
Hrizip je analiziraogovor i postupanje s imenima i pojmovima.[11] Također je uložio mnogo truda u pobijanje grešaka iparadoksa.[11] Prema Diogenu Laertiju, Hrizip je napisao dvanaest spisa od 23 knjige oparadoksu lažljivca; sedam spisa od 17 knjiga osintaktičkoj dvoznačnosti; i još devet djela od 26 knjiga o drugim logičkim zagonetkama.[34] Sveukupno je 28 djela ili 66 knjiga posvećeno logičkim zagonetkama ili paradoksima.[34] Hrizip je prvi stoik za kojeg je potvrđena treća od četiristoičke kategorije, tj. kategorija "nekako sklon".[35] U sačuvanim podacima, Hrizip se često koristi kategorijamasupstancije (ὑποκείμενον) ikakvoće (ποιόν), ali slabo koristi druge dvije stoičke kategorije –nekako sklon (πὼς ἔχον) inekako sklon u odnosu na nešto (πρός τί πως ἔχον).[36] Nije jasno jesu li ove kategorije imale neki poseban značaj za Hrizipa, a sustavno učenje o kategorijama možda je djelo kasnijih stoika.[36]
Hrizip je slovio za jednog od najistaknutijih logičara drevne Grčke. Kad jeKlement Aleksandrijski htio spomenuti onoga koji je bio učitelj među logičarima, kao što jeHomer bio učitelj među pjesnicima, izabrao je Hrizipa, a neAristotela.[37] Diogen Laertije je napisao: "Bogovi, kad bi prihvatili dijalektiku, ne bi prihvazili nijedan drugi sustav osim Hrizipov".[9] Hrizipov rad na logici kasnije je zanemaren i zaboravljen. Aristotelova je logika prevladala, dijelom zato što se na nju gledalo kao na praktičniju, a dijelom zato što su je preuzelineoplatonisti.[33] Još u 19. stoljeću na stoičku se logiku gledalo s prezirom, kao na jalovi formulativni sustav, koji je samo na Aristotelovu logiku primjenjivao novu terminologiju.[38] Tek u 20. stoljeću, s napretkom logike i suvremenimpropozicijskim računom, postalo je jasno da je stoička logika predstavljala značajno postignuće.[20]
Za stoike,mudrac koji posjeduje ispravan razum može razlikovati istinu od pogreške.[39] Hrizipovateorija znanja bila jeempirijska.[40]Osjetila prenose poruke iz vanjskog svijeta, a njihove se poruke ne kontroliraju upućivanjem na urođene ideje, već njihovom usporedbom s prethodnim porukama pohranjenim u umu.[40]Zenon je dojmove osjetila definirao kao "dojam u duši",[41] aKleant je to doslovno protumačio, usporedivši dojam u duši s otiskom kojipečat ostavlja na vosku.[42] Hrizip je to radije smatrao prepravkom ili promjenom u duši;[41] to jest, duša prima modifikaciju od svakog vanjskog predmeta koji na nju djeluje, baš kao što zrak prima bezbrojne udare kad mnogi ljudi odjednom govore.[41]
Kad prima neki dojam, duša je čisto pasivna i dojam otkriva ne samo vlastito postojanje, već i svoj uzrok — baš kao što svjetlost prikazuje sebe i elemente koji se u njoj nalaze.[41] Moć imenovanja predmeta počiva u razumijevanju. Prvo mora doći dojam, a razumijevanje — koje ima moć izricanja — izražava u govoru djelovanje koje je primilo od tog predmeta.[43] Istinske predodžbe razlikuju lažnih upotrebom memorije, klasifikacijom i usporedbom.[40] Ako su osjetilni organi i um zdravi — i pod uvjetom da se vanjski objekt zaista može vidjeti ili čuti — predodžba, zbog svoje jasnoće i različitosti, ima moć iznuditi pristanak koji uvijek leži u našoj moći, naime da se pristanak da ili da se odrekne.[44] U kontekstu u kojem se ljudi razumiju kao racionalna bića, iz tih se pojmova razvija razum.[45]
Hrizip je inzistirao na organskom jedinstvusvemira, kao i na korelaciji i međusobnoj ovisnosti svih njegovih dijelova.[46] Rekao je da je svemir "duša i vodič samog sebe".[47] Slijedeći Zenona, Hrizip je vatreni dah ilieter odredio kao temeljnu supstanciju svemira.[48] Predmeti se sastoje od inertne bezoblične materije, a obavještena duša, "pneuma", daje oblik nediferenciranoj materiji.[49]Pneuma prožima svu supstanciju i održava jedinstvo svemira i činidušu ljudskog bića.[49]
Osnovni elementi međusobno se mijenjaju postupkomkondenzacije irazrjeđivanja.[50]Vatra se prvo učvrsti i prijeđe uzrak; zatim zrak uvodu; i na kraju, voda uzemlju. Proces rastvaranja odvija se obrnutim redoslijedom: zemlja se razrjeđuje u vodu, voda u zrak i zrak u vatru.[50]
Hrizip je ljudsku dušu podijelio na osam sposobnosti: pet osjetila, moćreprodukcije, moćgovora i "vladajući dio" koji se nalazi u prsima, a ne u glavi.[51] Pojedine su duše propadljive; ali, prema stajalištu koje potječe od Hrizipa, duše mudrih ljudi preživljavaju duže nakon njihove smrti.[51] Međutim, nijedna pojedinačna duša ne može preživjeti izvanperiodičnog požara, kada se svemirobnavlja.[51]
Za Hrizipa, sve se događa premasudbini: ono što se čini slučajnim, uvijek ima neki skriveni uzrok.[52] Jedinstvo svijeta sastoji se u lančanoj ovisnosti uzroka o uzroku.[53] Ništa se ne može dogoditi bez dovoljnog razloga.[54] Prema Hrizipu, svaka je tvrdnja istinita ili lažna, a to se mora odnositi i na buduće događaje:[55]
Ako bilo koji pokret postoji bez uzroka, tada neće svaka propozicija biti ili istinita ili lažna. Jer ono što nema učinkovite uzroke nije ni istina ni laž. Ali svaka je propozicija ili istinita ili lažna. Stoga nema pokreta bez uzroka. A ako je tome tako, tada svi učinci svoje postojanje duguju prethodnim uzrocima. A ako je tome tako, sve se stvari događaju sudbinom. Iz toga slijedi da sve što se događa, događa se sudbinom.
– Ciceron,O sudbini, 20–21.
Stoički pogled na sudbinu u potpunosti se temelji na pogledu na svemir u cjelini. Pojedinačne stvari i osobe promatraju se samo kao ovisni dijelovi ove cjeline.[56] Sve je u svakom pogledu određeno ovim odnosom i prema tome podliježe općem poretku svijeta.[53]
Ako su njegovi protivnici stavili primjedbu da, ako je sve određeno sudbinom, ne postoji individualna odgovornost, jer ono što je nekoć bilo unaprijed određeno mora se dogoditi, pa što bude, Hrizip je odgovorio da treba razlikovati jednostavnu i složenu predodređenost.[57] Čovjek se može razboljeti po sudbini, bez obzira na sve, ali ako je oporavak osobe povezan sa savjetovanjem s liječnikom, savjetovanje s liječnikom je suđeno da se dogodi zajedno s oporavkom te osobe, a to postaje složena činjenica.[58] O svim ljudskim postupcima – zapravo, o našoj sudbini – odlučuje naš odnos prema stvarima,[59] odnosno, kako je to rekao Hrizip, događaji se "događaju kombiniranom sudbinom" ili "suodređenjem":[58]
Kad se uništi nečiji ogrtač, kaže on, to nije jednostavno suđeno, već se događa kombiniranom sudbinom da se o njemu vodi briga, a nekome tko se spasi od svojih neprijatelja, to je suodređeno njegovim bijegom od tih neprijatelja; a rađanje djece istodobno je suodređeno sudbinom da se spava sa ženom. ... Jer mnoge se stvari ne mogu dogoditi bez naše volje i uistinu bez velike želje i revnosti za tim stvarima, jer je, kaže, bilo suđeno da se te stvari dogode zajedno s tim osobnim naporima. ... Ali to će biti u našoj moći, kaže on, s tim što će ono što je u našoj moći biti uključeno u sudbinu.[60]
Stoga su naša djelovanja unaprijed određena i povezana su uzročno-posljedično sa sveobuhvatnom mrežom sudbine, ali unatoč tome moralna odgovornost kako reagiramo na dojmove ostaje naša.[61] Jedna moć koja sve određuje djeluje svugdje, u svakom određenom biću u skladu s njegovom prirodom, bilo u racionalnim ili iracionalnim stvorenjima ili u anorganskim predmetima.[62] Svaka radnja događa se suradnjom uzroka, ovisno o prirodi stvari i karakteru onoga što djeluje.[62] Naše bi akcije bile nedobrovoljne samo ako bi ih proizveli sami vanjski uzroci, bez ikakve suradnje naše volje s vanjskim uzrocima.[62]Vrlina i porok postavljeni su kao stvari u našoj moći i za njih smo, shodno tome, odgovorni.[63] Moralna odgovornost ovisi samo oslobodi volje, a ono što proizlazi iz naše volje jest naše, bez obzira je li nam je moguće postupati drugačije ili ne.[63] Ova prilično suptilna pozicija koja pokušava uskladiti determinizam s ljudskom odgovornošću poznata je pod nazivom "meki determinizam" ilikompatibilizam.[64]
Hrizip je tvrdio da sudbina postoji i na temeljuproricanja, za koju je smatrao da postoje dobri dokazi.[65] Ne bi bilo moguće daproroci predviđaju budućnost ako je sama budućnost slučajna.[54] Vjerovao je da suomeni i predznaci prirodni simptomi određenih pojava.[66] Mora postojati bezbroj naznaka tijeka proviđenja, većinom neopaženih, budući da su ljudi spoznali značenje tek nekoliko znakova.[66] Onima koji tvrde da je proricanje suvišno jer su svi događaji unaprijed određeni, odgovorio je da su ulanac uzročnosti uključeni i proricanje i naše ponašanje nakon što proricanjem primimo obavijest o onome što predstoji.[66]
Stoici su vjerovali da je svemirBog, a Hrizip je tvrdio da je "sam svemir Bog i sveopći izljev njegove duše".[67] To je vodeće načelo svemira, "koje djeluje u umu i razumu, zajedno sa čitavom prirodom i cjelinom koja obuhvaća sve postojanje".[67] Na temelju tih vjerovanja, fizičar i filozofMax Bernhard Weinstein klasificirao je Hrizipa kaopanteista.[68]
Hrizip je pokušao dokazatipostojanje Boga koristeći seteleološkim argumentom:
Ako postoji nešto što čovječanstvo ne može proizvesti, biće koje ga proizvede bolje je od čovječanstva. Ali čovječanstvo ne može proizvesti stvari koje se nalaze u svemiru – nebeska tijela itd. Biće, dakle, koje ih proizvede superiorno je u odnosu na čovječanstvu. Ali tko je tu superiorniji od čovječanstva, osim Boga? Prema tome, Bog postoji.[69]
Hrizip naizmjenično gpvori o Bogu i o bogovima.Tradicionalne bogovegrčke religije promatrao je kao različite aspekte jedne stvarnosti.Ciceron nam kaže da je "nadalje tvrdio da jeeter ono što ljudi nazivajuZeusom, da je zrak koji prožima moraPosejdon, a da je zemlja ono što je poznato kaoDemetra, te je u sličnom stilu tretirao imena ostalih bogova".[67] Uz to, svemir postoji na korist univerzalnog boga:
U slučaju lijepe kuće trebali bismo zaključiti da je izgrađena za svoje vlasnike, a ne zamiševe; stoga bismo na isti način trebali smatrati svemir staništem bogova.[70]
Kao odgovor na pitanje kakozlo može postojati u dobrom svemiru, Hrizip je odgovorio: "Zlo se ne može ukloniti niti je dobro da ga se treba ukloniti".[71] Prvo, slijedećiPlatona, tvrdio je da je nemoguće da dobro postoji bez zla, jer pravda se ne bi mogla spoznati bez nepravde, hrabrost bez kukavičluka, umjerenost bez neumjerenosti ili mudrost bez ludosti.[72] Drugo, prividna zla postoje kao posljedica dobrote prirode, pa je tako bilo potrebno da ljudska lubanja bude sastavljena od malih i tankih kostiju iz korisnih razloga, ali ova superiorna korisnost značila je da je lubanja osjetljiva na udarce.[72] Treće, zla se raspodjeljuju premaZeusovoj racionalnoj volji, bilo radi kažnjavanja zlih ili zato što su važna za svjetski poredak u cjelini.[73] Dakle, zlo je prikriveno dobro i u konačnici pogoduje najboljima. Hrizip je zlo usporedio s grubom šaljom ukomediji; jer, kao što šala, iako uvredljiva sama po sebi, poboljšava komad u cjelini, "tako i vi možete kritizirati ono što se po sebi samim smatra zlom, ali i dopustiti da ono, uza sve ostalo, donosi i korist".[74]
Hrizip jetijela, površine,linije,mjesta,prazninu ivrijeme smatraobeskonačno djeljivima.[75] Odredio je jedno od glavnih obilježjabeskonačnog skupa: budući da čovjek i prst imajubeskonačan broj dijelova kao i svemir i čovjek, ne može se reći da čovjek ima više dijelova od prsta, niti da svemir ima više dijelova od čovjeka.[76]
Hrizip je odgovorio i na problem koji je prvi postavioDemokrit.[77] Ako sekupa podijeliravninom paralelnom njezinoj osnovi, jesu li površine segmenata jednake ili nejednake? Ako su jednake, tada kupa postajevaljak; ako su nejednake, tada površina kupe mora bitistupnjevana.[76] Hrizipov odgovor bio je da su površine i jednake i nejednake.[78] Hrizip je zapravo negiraozakon isključenja trećeg s obzirom na jednako i nejednako, pa je stoga možda predvidio važan princip modernoginfinitezimalnog računa, naime,limes i proceskonvergencije prema limesu.[78]
Hrizip je značajan po tome što je tvrdio da "jedan" jestbroj. Stari Grci nisu uvijek "jedan" smatrali brojem, budući da su na njega gledali kao na nešto čime se mjere stvari.Aristotel je u svojojMetafizici napisao: "... mjera nisu stvari koje se mjere, već je mjera ili Jedno početak broja".[79] Hrizip je ustvrdio da je "jedan" ima "veličinu jedan" (grčki: πλῆθος ἕν),[80] iako to Grci nisu općenito prihvatili, aJamblih je napisao da je "veličina jedan" pojmovna proturječnost u smislu.[79]
Hrizip je učio daetika ovisi o fizici. U svojimFizičkim tezama izjavio je: "jer ne postoji drugi ili prikladniji način da se pristupi temi dobra i zla u vezi sa vrlinom ili srećom osim na temeljuprirode svih stvari i upravljanja svemirom".[82] Cilj je života, rekao je Hrizip, živjeti u skladu s vlastitim iskustvom stvarnog tijeka prirode.[83] Individualna priroda osobe dio je prirode cijelog svemira,[84] i stoga život treba živjeti u skladu s vlastitom ljudskom prirodom, kao i prirodom svemira.[85] Ljudska je priroda etična, a čovječanstvo je slično božanskom, budući da proizlazi iz iskonske vatre ili etera, koji, iako je materijalan, predstavlja tjelovljenje razuma; i ljudi bi se trebali ponašati u skladu s tim.[86] Ljudi imaju slobodu, a ta se sloboda sastoji u emancipaciji od iracionalnih želja (požude, bogatstva, položaja u životu, dominacije itd.) i u podvrgavanju volje razumu.[86] Hrizip je najveći naglasak stavio na vrijednost i dostojanstvo pojedinca i na snagu volje.[86]
Stoici su između dobrog i lošeg priznali treću klasu stvari – indiferentne ili ravnodušne (adiaphora).[87] Od moralno ravnodušnih stvari, najbolje su zdravlje, bogatstvo i čast, a najgore bolest i siromaštvo.[88] Hrizip je prihvaćao da je normalno u svakodnevnoj upotrebi da se preferirane ravnodušne stvari nazivaju "dobrima",[87] ali mudra osoba, rekao je Hrizip, takvim se stvarima koristi, ali ih ne zahtijeva.[88] Praksa i navika su neophodne da bi se vrlina učinila savršenom kod pojedinca – drugim riječima, postoji takva stvar kao što je moralni napredak i na izgradnji karaktera mora se raditi.[86]
Stoici su se nastojali osloboditineobuzdanih osjećaja, za koje su smatrali da su u suprotnosti s prirodom.Strasti iliafekti (pathe) uznemirujući su element ispravne prosudbe.[86] U djeluO strastima (starogrčki:Περὶ παθῶν, 4 knjige), koje nije sačuvano u cjelosti, Hrizip je objašnjavao kakostrasti proizlaze iz pogrešnog mišljenja o tome što je dobro a što je loše.[89] Strast je kao bolest koja pritišće i slama dušu, pa ih je stoga nastojao ukloniti i postići "apatiju" (apatheia).[89] Strasti, neposlušne razumu, Hrizip je usporedio s trkačem koji je izvan kontrole.[90] Osoba obuzeta strašću odbacila je razum, a terapija je medicinsko umijeće potrebno za liječenje uma. Tretman koji je opisao Hrizip bio je uglavnom preventivan i pokazivao je teorijski da strasti nisu ni prirodne ni potrebne te kroz primjere i praksu da se um može uvježbati da takve strasti odbaci. U prvoj knjizi Hrizip raspravlja o definicijama strasti koje je postavioZenon i analizira njezine različite vrste.[91] U drugoj knjizi ispituje poteškoće svakodnevnog iskustva.[91] Četvrta knjiga obrađuje terapiju strasti, iako i ona sadrži teoriju, koja rezimira neke postavke iz prve knjige.[91] Sama teorija igra važnu ulogu u stoičkoj terapiji.[92]
Hicks, Robert Drew (1911) „Stoics” Chisholm, Hugh Encyclopædia Britannica Eleventh Edition 25 (11th izd.) Cambridge University Press pp. 942–951 
