Hren je grmasta biljka do 1,2 m visoka. Stabljika je 30 do 40 cm duga i do 6 cm široka. Cvjetne latice hrena su križno raspoređene. Korijen stabljike je bijele boje i koristi se kaopovrće ilizačin. Rezan ili riban, zbogenzima koje sadrži, širi jak miris, koji izaziva suze. Upotrebljava se samo svjež korijen, no jestivo je i mlado lišće. Može se dugo sačuvati u podrumu zakopan u vlažan pijesak. Hren samonikao raste uz rijeke i jezera, te na vlažnim livadama i zapuštenim površinama.
Prapostojbina hrena jeistočna ijužna Evropa (ime je slavenskog porijekla), gdje se danas može naći u divljoj formi. Odatle se raširio po Evropi.Japanski hren,vasabi, je po aromi sličan evropskom, ali se zelenom bojom razlikuje od njega.
Prvobitno je hren služio kao ljekovita biljka. Usrednjem vijeku koristili su ga protivtrovanja, bolova u uhu,groznice itd. Danas se koristi da bi se poboljšala otpornost organizma i u zaštiti odprehlade. Pospješuje isto tako krvotok, olakšava iskašljavanje, liječi od gripe i infekcije mokraćovoda. Kod vanjske upotrebe primjenjuje se kao oblog kodreume,zglobobolje, ubodainsekata,išijasa i bolova nerava. Kod glavobolje treba udisati miris naribanog hrena. Pomaže kod teškoća probave. Sadržiantibakterijske iantikarcinogene tvari, kojih ima ibijeli luk (allicin, sinigrin). Hren nije podoban za osobe sabubrežnim,želučanim i teškoćamaštitnjače.Kao začin služi se najčešće nariban, kao dodatak kuhanom mesu ili kao dodatakumacima. Kao lek se može koristiti u vidu sirupa, kuvan u vodi ili belom vinu, kao čaj.[1]
U hemijskom sastavu imasinigrin, koji se raspada na alil-izo-sulfocijanid,glikozu i kalijum-hidrogensulfat. Sadrži išećer,asparagin,glutamin i dr. Hren je omiljen narodni lijek i zdrav začin. Djelovanje mu je sličnogorušici, koja se koristi za izradusenfa.
Hrenu se oduvijek pripisivala ljekovita moć, pa su ga zbog toga narezanog na kolutove i nanizanog na konac stavljali djeci oko vrata, kaoamajliju. Kriška hrena u novčaniku, po vjerovanju, čini da on nikada nije prazan.
