FotografijaBerlinskog zida predBrandenburškim vratima. Zid je izgrađen1961. godine kako bi spriječio bijeg stanovnikaIstočne Njemačke i zaustavio potencijalno katastrofalne ekonomske migracije. Zid je bio simbol Hladnoga rata i njegovo rušenje1989. je najavilo njegov kraj.
Termin "hladni" se koristi zato što dvije sukobljene strane nikada nisu povele oružani sukob velikih razmjera, međutim su (in)direktno sudjelovale u cijeloj seriji manjih i većih regionalnih sukoba, koji se nazivajusurogat ratovima. Hladni rat je formalno dokinuo savezništvo protivTrećeg Reicha izDrugog svjetskog rata, tako da suSovjetski Savez iSjedinjene Države postale dvije sukobljene velesile s dijametralno suprotnim političkim i ekonomskim načelima. Sovjetski Savez je biomarksističko-lenjinistička, jednopartijska država na čelu sKomunističkom partijom i prisutnom tajnom policijom, a koju je u prvim godinama vodio diktator (Staljin), a kasnije mala skupina političkih moćnika (Politbiro). Sve do posljednjih godina Hladnoga rata, partija je u Sovjetskom Savezu kontrolirala gotovo sve aspekte javnog života, uključujući medije, vojsku, gospodarstvo i organizacije. Uz to je izvršavala indirektnu kontrolu u ostalim zemljama Istočnog bloka i uvelike financirala komunističke partije diljem svijeta; ponekad joj je konkurencija bilaNR Kina, a posebice nakonKinesko-sovjetskog raskola iz60-ih godina. Opozicija sustavu bio je Zapadni blok, kojeg su dominantno sačinjavalekapitalističke zemlje s razvijenomdemokracijom, slobodnim medijima i nezavisnim organizacijama. S godinama se isprofilirala i treća strana,Pokret nesvrstanih, kojoj su pripadale neutralne zemlje čiji je cilj bilo održavanje dobrih odnosa s obama stranama. Iako se dvije velesile nikada nisu direktno sukobile, bile su izrazito dobro naoružane i spremne za mogući, totalni nuklearni svjetski rat. Postojale su nuklearne strategije čiji je cilj bilo obeshrabrivanje suprotne strane od napada, s obzirom da je postojala prijetnja da će napadač, u slučaju nuklearnog napada, biti potpuno uništen; ta je strategija poznata kaoosigurano uzajamno uništenje. Osim prekoekstenzivnog razvoja nuklearnog oružja i jačanja vojnih snaga, dvije sukobljene strane su težnju za dominacijom izražavale kroz razne surogat sukobe diljem svijeta,psihološko ratovanje, kampanje masovne propagande išpijunažu, rivalstvo u sportu i tehnološkim natjecanjima poputsvemirske utrke.
Prva faza Hladnog rata započela je u prve dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata1945. godine. Sovjetski Savez je konsolidirao svoj utjecaj u zemljama Istočnog bloka, dok su Sjedinjene Države započele globalnu politikuzadržavanja kako bi osporili sovjetsku moć, davale su vojnu i financijsku pomoć europskim zemljama (primjerice, podrška antikomunistima uGrčkom građanskom ratu) te su formiraleNATO savez.Berlinska blokada (1948–49) je bila prva velika kriza Hladnoga rata. Pobjedom komunista uKineskom građanskom ratu i izbijanjemKorejskog rata (1950–53), sukob se proširio. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se natjecale oko dominacije uLatinskoj Americi te u zemljamaAfrike iAzije koje su prolazile kroz procesdekolonizacije. Sovjeti su, u međuvremenu, tenkovima ugušiliMađarsku revoluciju iz1956. godine. Širenje i eskalacija sukoba doveli su do novih kriznih situacija diljem svijeta, poputSueske krize (1956.),Berlinske krize (1961.) iKubanske raketne krize (1962.). Nakon potonje, Hladni rat je ušao unovu fazu u kojoj je svijet vidioKinesko-sovjetski raskol, koji je zakomplicirao odnose u komunističkom svijetu, ali i sve veću autonomiju američkih saveznika, poputFrancuske. Sovjeti su1968. godine, ponovno tenkovima, ugušiliPraško proljeće, pokušaj liberalizacije komunizma uČehoslovačkoj, dok je od Amerike podržavaniJužni Vijetnam teško poražen uVijetnamskom ratu (1955–75), što je bio fijasko koji je zahtijevao promjenu politike u Sjedinjenim Državama.
Hladni rat i sva događanja iz tog perioda ostavili su neizbrisivu ostavštinu. Na njega se često referiralo upopularnoj kulturi, posebice u špijunski orijentiranim djelima (poput globalno popularnog serijala o tajnom agentuJamesu Bondu) i onima koja su tematizirala nuklearno ratovanje.
I dok je pisacGeorge Orwell (lijevo) zaslužan za opći termin "hladni rat", američki politički savjetnikBernard Baruch (desno) prvi je primijenio taj termin u kontekstu u kojem se koristi danas.
Po završetkuDrugog svjetskog rata,engleski pisacGeorge Orwell, koji se proslavio antiutopijskim romanom1984. i satiričnim romanomŽivotinjska farma, u svom eseju "You and the Atomic Bomb" (sh. "Vi i atomska bomba"), objavljenom19. listopada1945. godine uTribuneu, koristi terminhladni rat u općem smislu. Razmišljajući o svijetu koji živi u sjeni prijetnje od nuklearnog rata, Orwell se referirao na ideju o polariziranom svijetu američkog teoretičaraJamesa Burnhama, pišući:
Gledajući na svijet u cjelini, smjer u kojem idemo desetljećima ne vodi prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva.... Teorija Jamesa Burnhama je bila jako aktualna, ali samo mali broj ljudi je dosad razmatrao njezine ideološke implikacije — to jest, kakav bi pogled na svijet, kakva uvjerenja i kakva društvena struktura bi vjerojatno prevladali u državi koja bi u startu bila neosvojiva i u permanentnom stanju "hladnog rata" sa svojim susjedima.
Dana10. ožujka1946., Orwell je uThe Observeru napisao: "nakon moskovske konferencije prošlog prosinca, Rusija je započela voditi 'hladni rat' protiv Britanije i Britanskog Imperija".[2]
Prvo korištenje ovog termina s ciljem opisivanja specifičnog, poslijeratnog geopolitičkog sukoba izmeđuSovjetskog Saveza iSjedinjenih Država dogodilo se16. travnja1947. godine u govoruBernarda Barucha, utjecajnog savjetnikademokratskih predsjednika.[3] U govori, kojeg je napisao novinarHerbert Bayard Swope,[4] Baruch govori: "Nemojmo se zavaravati: nalazimo se usred hladnog rata".[5]KolumnistWalter Lippmann je popularizirao termin svojom knjigom,The Cold War; kada je1947. godine upitan za izvor termina, Lippman je rekao da ga je preuzeo iz francuskog termina,la guerre froide, koji je nastao tokom30-ih godina.[6]
Postoji nesloga među historičarima oko točnog početka Hladnog rata. I dok većina njih tvrdi da je isti započeo u periodu neposredno nakon završetkaDrugog svjetskog rata, određena skupina tvrdi kako je isti započeo još1917. godine, kada suboljševici uOktobarskoj revoluciji preuzeli vlast uRusiji.[7] Vođa revolucije,Vladimir Lenjin, izjavio je kako je novonastaliSovjetski Savez okružen "neprijateljskim, kapitalističkim okruženjem", a diplomaciju je smatrao oružjem koje bi Sovjetski Savez trebao koristiti da bi stvarao podjele među svojim neprijateljima, što je započelo s osnivanjemKominterne, koja je pozivala na revolucije diljem svijeta.[8] Njegov nasljednik,Josif Staljin, smatrao je Sovjetski Savez "socijalističkim otokom", tvrdeći da se on mora pobrinuti da se "postojeće kapitalističko okruženje zamijeni socijalističkim okruženjem".[9]
Brojni događaji prije izbijanjaDrugog svjetskog rata demonstrirali su veliku količinu uzajamnog nepovjerenja između Zapda i Sovjetskog Saveza, a to se nije odnosilo samo na ideološku opoziciju koju jekomunizam predstavljao u odnosu nakapitalizam.[10] Primjeri toga su podrška Zapada antisovjetskimbjelogardejcima uRuskom građanskom ratu,[7] sovjetsko financiranjebritanskog općeg štrajka iz1926. godine, što je dovelo do britanskog raskida odnosa sa Sovjetima,[11] pa Staljinova objava iz1927. godine kako mirna koegzistencija s kapitalističkim silama "odlazi u prošlost",[12] urotničke optužbe iznesene tokom montiranogŠahtijskog procesa iz1928. godine o navodnom britansko-francuskom planiranom puču,[13] odbijanje Sjedinjenih Država da priznaju Sovjetski Savez sve do1933. godine[14] testaljinistički organizirani montiraniMoskovski procesi tokomVelike čistke, tokom kojih su izronile optužbe o špijunaži od strane Britanije, Francuske, Japana i Trećeg Reicha.[15] Međutim, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države su se u međuratnom periodu uglavnom držaliizolacionističke politike.[16]
U kolovozu1939. godine, Sovjetski Savez iTreći Reich potpisuju zloglasnipakt Ribbentrop-Molotov o višegodišnjem, međusobnom nenapadanju, ali i o podjeli interesnih sfera na istoku Europe. Međutim, kada su Nijemci u lipnju1941. godinenapali Sovjetski Savez, aJapan u prosincu iste godinebombardirao luku Pearl Harbor, Sovjetski Savez se pridružioSaveznicima i tako je nastao savez međusobne koristi. Britanija će ubrzo potpisati sporazum o formalnom formiranju saveza, dok će Sjedinjene Države dati neformalnu suglasnost. Tokom samog rata, Sjedinjene Države će pomagati i Britaniji i Sovjetima kroz svoj svojprogram zajma i najma.[17] Ipak, Staljin je cijelo vrijeme bio sumnjičav, vjerujući kako su se Britanija i Amerika urotile kako bi prepustile njima većinski teret borbe protivHitlera u Europi. Prema ovoj teoriji, zapadni saveznici su namjerno odugovlačili s otvaranjem drugog protunjemačkog fronta kako bi uskočili u posljednjem trenutku i imali presudan utjecaj u mirovnim sporazumima. Upravo je zbog toga, još za vrijeme rata, postojala snažno, mada latentno nepovjerenje između Saveznika.[18]
Saveznici se nisu mogli usuglasiti oko toga kako kako će izgladati poslijeratnaEuropa te gdje će se i kako povlačiti granice.[19] S druge strane, sve su strane dijelile slična mišljenja oko uspostave i održavanja poslijeratne sigurnosti.[19]
Zapadni saveznici su priželjkivali sigurnosni sustav koji je uključivao uspostavu demokratskih sustava na što većem području te bi dozvoljavao zemljama da mirno riješe međusobne sporove kroz međunarodne organizacije.[20] S druge strane, Sovjeti su htjeli dominirati unutarnjom politikom susjednih zemalja.[19][21] Još za vrijeme rata, Staljin je formirao posebne kampove za obuku za komuniste iz različitih zemalja kako bi oni kasnije mogli uspostaviti tajnu policiju lojalnuMoskvi čimCrvena armija preuzme kontrolu. Sovjetski agenti su ubzro preuzeli kontrolu nad medijima, a posebice radiom; ubrzo je došlo do maltretiranja i zabrane djelovanja svim građanskim institucijama, od omladinskih organizacija do škola, preko crkava pa sve do političke opozicije.[22] Staljin je također priželjkivao nastavak mira s Britanijom i Sjedinjenim Državama, nadajući se kako će se moći posvetiti internoj rekonstrukciji i ekonomskom rastu.[23]
Zapadni saveznici su, pak, također bili podijeljeni oko svojih vizija poslijeratne Europe.Rooseveltovi ciljevi – vojna pobjeda u Europi i Aziji, realizacija globalne američke ekonomske nadmoći nadBritanskim Imperijem i stvaranje svjetske mirovne organizacije – bili su globalniji od onihChurchillovih, koji su se bazirali na uspostavu kontrole nadMediteranom, opstanak Britanskog Imperija te nezavisnost srednjo- i istočnoeuropskih država, koje bi figurirale kaotampon zona između Sovjeta i Britanije.[24]
Iz američke perspektive, Staljin se činio kao potencijalni saveznik u ostvarivanju njihovih ciljeva, dok su ga Britanci smatrali najvećom prijetnjom ostvarivanju svojih. Kako su Sovjeti već bili okupirali dobar dio srednje i istočne Europe, Staljin je imao ključnu prednost, što je dovelo do situacije da se Britanci i Amerikanci natječu za ostvarivanje prednosti. Razlike između Roosevelta i Churchilla dovele su do serije pojedinačnih sporazuma sa Sovjetima. Tako je, u listopadu1944. godine, Churchill otputovao u Moskvu i dogovorio podjeluBalkana na interesne sfere, dok je uJalti Roosevelt potpisao identičan sporazum sa Staljinom po pitanju Azije te je odbio podržati Churchilla po pitanjuPoljske i reparacija.[24]
Daljnji pregovori među Saveznicima o poslijeratnoj ravnoteži moći u Europi nastavljeni su nakonferenciji u Jalti u veljači1945., međutim Churchill, Roosevelt i Staljin ponovno nisu uspjeli postići čvrsti konsenzus oko situacije u poslijeratnoj Europi.[25] U travnju1945., Roosevelt umire, a nasljeđuje gaHarry S. Truman, dotadašnji potpredsjednik, koji nije vjerovao Staljinu te je odlučio potražiti savjetelitne skupine vanjskopolitičkih intelektualaca. Konačno pronašavši čvrstog saveznika, Churchill je zajedno s Trumanom oštro prigovarao, između ostalog, sovjetskoj odluci da podržiLublinsku vladu ispredPoljske vlade u egzilu uLondonu, koja je već ranije prekinula sve odnose sa Sovjetima.[26]
Savezička konferencija u San Franciscu iz1945. godine dovela je do formiranja međunarodne organizacijeUjedinjenih nacija, zadužene za svjetski mir, međutimVijeće sigurnosti je ubrzo ostalo bez realnog utjecaja zbog prava članica na korištenje veta.[28] Sve je to, dakako, dovelo do toga da Ujedinjene nacije u jednom periodu postanu tek neaktivni forum za razmjenu polemičke retorike, na kojeg su Sovjeti gledali isključivo kao na propagandnu tribinu.[29]
Velika trojka ponovno se sastala u srpnju1945. godine, nakon njemačke kapitulacije, uPotsdamu; Truman i Staljin su ostali za cijelog trajanja konferencije, dok je Churchilla usred iste zamijenioClement Attlee, koji je u međuvremenu postao novi britanski premijer. Na toj su se konferenciji konačno iskristalizirale ozbiljne razlike u gledištima oko budućnosti Njemačke te ostatka srednje i istočne Europe.[30] Uz sve to, rastući animozitet među sudionicima i ratoborni tonovi poslužili su kao dokaz njihovih međusobnih sumnji u neprijateljske namjere onih drugih i povod za još snažnije zauzimanje svojih stavova.[31] Na ovoj je konferenciji Truman informirao Staljina kako Sjedinjene Države posjedujunovo, moćno oružje.[32]
Staljin je, doduše, itekako bio svjestan da Amerikanci rade atomsku bombu te je, kako je i sovjetski program bio u punom pogonu, mirno reagirao na te vijesti. Čak je rekao da je zadovoljan tim vijestima te kako se nada da će bomba biti upotrebljena protivJapana.[32] Tjedan dana nakon konferencije, Sjedinjene Države subacile atomsku bombu na japanske gradoveHiroshimu iNagasaki; Japan je ubrzo kapitulirao. Nedugo nakon bombardiranja, Staljin se žalio američkim dužnosnicima jer je Truman Sovjetima ponudio malo realnog utjecaja uokupiranom Japanu.[33]
Prosovjetski režimi koji su se razvili u ovim zemljama nisu sami replicirali sovjetskokomandno gospodarstvo, već su usvojile i brutalne metode koje su primjenjivali Staljin i njegova tajna policija kako bi ugušili stvarne i potencijalne protivnike.[44] U Aziji,Crvena armija je pregazilaMandžuriju u posljednjem mjesecu rata, a ubrzo je i preuzela dobar dioKoreje, sjeverno od 38. paralele.[45]
U sklopu konsolidacije Staljinove moći u Istočnom bloku,NKVD, pod vodstvomLavrentija Berije, nadzirao je osnivanje prosovjetske tajne policije u zemljama Bloka, a čiji je cilj bilo gušenje antikomunističke opozicije.[46] Kada bi se u zemljama Bloka pojavio ikakav trag mogućeg zahtjeva za većom autonomijom, Staljin se s tim osobama obračunavao kao i sa svojim predratnim oponentima: bili bi uklonjeni s vlasti, bilo bi im suđeno, a nakon čega bi bili zatvoreni ili, pak, pogubljeni;[47] najeklatantniji primjer ovoga je bugarski vođaGeorgij Dimitrov.
U ovom je periodu ponovno izabrani britanski premijer,Winston Churchill, imao bojazan kako Sovjetski Savez, a sve zbog velikog broja sovjetskih trupa stacioniranih diljem Europe nakon rata i percepcije o nepouzdanosti Josifa Staljina, predstavlja ozbiljnu opasnostZapadnoj Europi.[48]
U jeku rastućih tenzija, u veljači1946. godine, zamjenikameričkog ambasadora uMoskvi,George F. Kennan, poslao je iz sovjetskog glavnog grada "Dugi telegram" u kojem je oštro kritizirao sovjetsku politiku i odbacio svaku mogućnostmirne koegzistencije, smatrajući kako su odnosi sa Sovjetskim Savezom "nesumnjivo najveći izazov s kojim se naša diplomacija ikad suočila i vjerojatno najveći s kojim će se ikada suočiti". Izvještaj o tobožnjoj prijetnju koju je sovjetski komunizam predstavljao američkom načinu života poslužio je Sjedinjenim Državama da jasno artikuliraju svoj snažno izraženi animozitet prema Sovjetima te je bio osnova za cjelokupnu američku politiku prema Sovjetskom Savezu za trajanja Hladnog rata.[49] U rujnu iste godine, Sovjeti su naručili vlastitu inačicu telegtama,Novikovljev telegram, tobože poslan od strane tadašnjeg sovjetskog ambasadora uWashingtonu, a zapravo naručen i "koautoriziran" od straneVjačeslava Molotova, sovjetskog ministra vanjskih poslova. U istom tonu kao i onaj Kennanov, Novikovljev telegram je iznosio teške i prenapuhane optužbe protiv Sjedinjenih Država, optužujući ih da su monopolistički kapitalisti koji vojnom silom žele izazvati novi rat i ostvariti dominaciju u svijetu.[50]
Dana6. rujna1946. godine, američkidržavni tajnikJames F. Byrnes je uStuttgartu održaopoznati govor u kojemu je javno obznanio da Sjedinjene Države odustaju od ranije predloženogMorgenthauovog plana (o podjeli i deindustrijalizaciji poslijeratne Njemačke) i upozorio Sovjete da Amerika namjerava zadržavi vojnu prisusnost na tlu Europe do daljnjega.[51] Da se ovdje radilo o jednom od prvih javnih napada i jednoj od prvih otvorenih eskalacija u odnosima Zapada i Istoka, potvrdio je i sam Byrnes mjesec dana kasnije, kada je rekao: "Suština našeg programa bila je pridobiti njemački narod... bila je to bitka nas i Rusa za umove...".[52]
Vraćajući se natrag, samo par tjedana nakon Kennanovog telegrama, britanski premijer Churchill, inače jedan od najžešćih oponenata Sovjetskog Saveza, na sveučilištu u graduFultonu,Missouri, održao je svoj slavni govor "Mišićje mira", u kojem je prvi put upotrijebio terminželjezna zavjesa, koji će u narednim godinama postati jedan od najvažnijih političkih fenomena Hladnog rata.[53] U tom je govoru Churchill pozvao na angloameričku alijansu protiv Sovjeta, koje je optužio da su uspostavili "željeznu zavjesu" od "Szczecina naBaltiku doTrsta naJadranu". U periodu kada su posljedice Drugog svjetskog rata bile itekako prisutne u društvenoj svijesti, ovo su bili sve otvorenije naznake novog sukoba globalne prirode.[39][54]
Josif Staljin, vođaSovjetskog Saveza, proglasio je Tita i Jugoslaviju izdajnicima komunističkih ideala nakon raskola1948. godine, što je dovelo do potpunog zahlađenja odnosa između dvaju komunističkih sila.
Josip Broz Tito, vođaSFR Jugoslavije, bio je jedini čelnik iz Istočnog bloka koji se otvoreno i uspješno suprpostavio Staljinovom pokušaju realizacije potpune dominacije.
U rujnu1947. godine, pod utjecajemSovjetskog Saveza, uPoljskoj dolazi do osnivanjaInformbiroa, međunarodne organizacije zadužene za koordinaciju rada komunističkih i radničkih partija, čije je sjedište bilo uBeogradu. Ta nasljednicaKominterne, čija je funkcija trebala biti koordinacija rada komunističkih partija, pretvorila se u platformu preko koje je Sovjetski Savez provodio ortodoksnost u međunarodnom komunističkom pokretu i jačao kontrolu nad svojim satelitima u Istočnom bloku.[55] Ipak, cjelokupna ideja Informbiroa doživjela je gotovo sramotni udarac kada sejugoslavenski vođaJosip Broz Tito suprostavio Staljinovom pokušaju uspostave dominacije, što je dovelo do toga da jeSFR Jugoslavija isključena iz Informbiroa1948. godine;[56] sjedište je tada preseljeno uBukurešt.
Potez kojeg su Sovjeti tumačili kao nelojalnost Jugoslavije komunističkim idealima, a u Jugoslaviji kao Titovo hrabro pokazivanje nacionlnog ponosa i suprostavljanje Staljinovoj hegemoniji, doveo je do drastičnog pogoršanja odnosa između dvaju komunističkih zemalja i približavanja Jugoslavije ideji nesvrstanosti. U pozadini priče svakako je stajao i konflikt između Jugoslavije iBugarske oko utjecaja na Balkanu, a koji je Staljinu bio smetnja u realizaciji potpune dominacije nad Istočnim blokom;[57][58] u siječnju1948., prijeraskola između Tita i Staljina, Tito je bio pozvan uMoskvu zajedno sGeorgijem Dimitrovim, bugarskim vođom, međutim odbio je poziv i poslaoEdvarda Kardelja. U međuvremenu je došlo do prekida odnosa, a Georgij Dimitrov je1949. godine naglo umro uMoskvi pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.[58][59]
Period rezolucije Informbiroa obilježit će jugoslavensku politiku u godinama nakon raskola1948., ali i balans snaga u Istočnom bloku, odnosno jačanje Jugoslavije kao nezavisne komunističke sile, što će kasnije biti potvrđeno kroz njezinu značajnu ulogu uPokretu nesvrstanih. Odnosi sa Sovjetskim Savezom obnovljeni su1955. godine u jeku procesadestaljinizacije, a godinu dana kasnije je Informbiro i službeno raspušten.
Istovremeno dok je Staljin jačao svoju vlast uEuropi, savjetniciameričkog predsjednikaHarryja S. Trumana su ga, još tokom1947. godine, instruirali da poduzme konkretne korake protiv sovjetske ekspanzije, navodeći Staljinove tobožnje pokušaje (u jeku poslijeratnog kraha i konfuzije) da podrije Sjedinjene Države stvaranjem rivalstava među kapitalističkim silama, što bi moglo dovesti do novog rata.[60] Posebna žarišna točka u tom periodu bila jeGrčka, gdje se vodio žestokigrađanski rat između prozapadnih monarhista, podržavanih od strane Sjedinjenih Država iUjedinjenog Kraljevstva, i komunističkih pobunjenika, podržavanih od strane Sovjeta. U veljači1947., britanska je vlada objavila kako ne može više financijski pomagati monarhistima u građanskom ratu, što je dalo značajnu prednost komunistima.
Američka reakcija na ovakav tijek događaja bila je politikazadržavanja,[61] čiji je glavni cilj bio zaustavljanje širenja komunizma. U ožujku iste godine, Truman je održao govor u kojemu je pozvao na dodjelu ukupno$400,000,000 ratne pomoći Grcima te je predstavioTrumanovu doktrinu, koja je grčki rat predstavila kao sukob između slobodnih ljudi i totalitarnih režima.[61] Iako je pobunjenicima u tom periodu pomagala iTitovaJugoslavija,[14] američka politika je optužila jedino i isključivo Sovjete da su se urotili protiv grčkih monarhista s ciljemekspanzije svog utjecaja.[62]
Mapa koja prikazuje odnos sredstava dodijeljenih pojedinim europskim zemljama u sklopuMarshallovog plana.
Ekonomska pitanja bila su izrazito bitna u početnoj fazi Hladnoga rata. Još početkom1947. godine,Britanija,Francuska iSjedinjene Države pokušale su postići dogovor saSovjetskim Savezom oko plana za ekonomski samodostatnuNjemačku, koji bi uključivao i detaljnu papirologiju o industrijskim postrojenjima, dobrima i infrastrukturu već uklonjenoj od strane Sovjeta.[68] Plan je, naravno, propao. U lipnju iste godine, a sukladno ranije donesenojTrumanovoj doktrini, Sjedinjene Države su izglasaleMarshallov plan, plan financijske pomoći za sve europske zemlje koje su bile voljne sudjelovati, uključujući i Sovjetski Savez.[68] Idejni začetnik i tvorac plana bio je generalGeorge Marshall, Trumanovdržavni tajnik, kojemu će1953. godine zbog tih napora biti uručenaNobelova nagrada za mir. Ovaj će program kasnije dovesti do osnivanjaOrganizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Glavni cilj Marshallovog plana bila je obnova demokratskih i ekonomskih sustava u Europi, ali i borba protiv presumiranih prijetnji balansu moći na kontinentu, poput komunističkih partija koje su kroz revolucije ili izbore dolazile na vlast u europskim državama.[69] Plan je također navodio da europski prosperitet ovisi o ekonomskom oporavku Njemačke.[70] Mjesec dana kasnije, Truman je potpisaoZakon o nacionalnoj sigurnosti, osnovajući takoMinistarstvo obrane,CIA-ju iVijeće za nacionalnu sigurnost. Ove će agencije i organizacije postati temeljma birokracija američke politike za vrijeme Hladnog rata.[71]
Ostavka nekomunističkih ministara u vladi Klementa Gottwalda u veljači1948. bio je jedan od ključnih događaja u padu demokratskog sustava u Čehoslovačkoj i uspostavi potpune komunističke kontrole.
Sovjeti su, ipak, bili spektični; Staljin je vjerovao da bi ekonomska integracija sa Zapadom omogućila zemljamaIstočnog bloka da izmaknu sovjetskoj kontroli te da Sjedinjene Države pokušavaju kupiti prozapadni balans moći na kontinentu.[55] Zbog toga je, dakle, spriječio zemlje Istočnog bloka da primaju ikakvu pomoć u sklopu Marshallovog plana.[55] Naravno, ubrzo je došlo do razvoja sovjetske alternative američkom planu, koja je uključivala sovjetske subvencije i trgovinu sa srednjom i istočnom Europom, a koja je dobila nazivMolotovljev plan, po Staljinovom ministru vanjskih poslova, mada je nakon institucionalizacije u siječnju1949. godine dobila nazivSavjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV).[14] Također, Staljin se izrazito bojao ekonomski obnovljene Njemačke; njegova vizija poslijeratne Europe uključivala je Njemačku koja ni na koji način ne može biti prijetnja Sovjetskom Savezu.[72]
Početak1948. godine donio je prvu značajnu političku promjenu na europskom tlu. Naime, nakon niza izvještaja o jačanju "reakcionarskih elemenata", uČehoslovačkoj, dotad jedinoj zemlji Istočnog bloka kojoj su Sovjeti dozvolili očuvanje demokratskih institucija,[73][74] domaći komunisti potpomognuti sovjetskim operativcima izvodedržavni udar, svrgavaju demokratsku vladuEdvarda Beneša i uspostavljajukomunističku vlast u zemlji, na čelu sKlementom Gottwaldom. Javna brutalnost samoga puča, žrtva koje je bio i ugledni diplomat i političarJan Masaryk, koji je u ožujku iste godine umro pod sumnjivim okolnostima, šokirala je Zapad kao nijedan događaj do tada, izazvala kratkotraji val panike i razuvjerila čak i one malobrojne oponente Marshallovog plana o njegovoj nužnosti.[75]
ProzapadnaZapadna Njemačka nastala je ujedinjenjem zapadnih okupacijskih zona, a bila je temeljena na demokratskom sustavu, višestranačju i slobodnim izborima te je bila nosioc ekonomske obnove poslijeratne Njemačke. Središte je bilo uBonnu.
ProsovjetskaIstočna Njemačka nastala je na području sovjetske okupacijske zone i bila je jednopartijska, socijalistička država pod sovjetskom kontrolom. Iako jeSED formalno kontrolirala situaciju, ovisnost oMoskvi bila je gotovo potpuna. Središte je bilo uIstočnom Berlinu.
Kao što je bilo i za očekivati,okupirana Njemačka se pokazala kao posebno opasna žarišna točka. Tenzije su eskalirale kada su,1. siječnja1947. godine, Britanija i Sjedinjene Države ujedinile svoje okupacijske zone u "Bizonu", odnosno jedinstvenu zonu sastavljenu od dvaju prijašnjih, a koja će u travnju1949. postati "Trizona", kada je i francuska zona pripojena ovim dvjema.[78] U sklopu plana za ekonomsku obnovu Njemačke, početkom1948. godine, predstavnici nekolicine zapadnoeuropskih vlada i Sjedinjenih Država su objavili kako planiraju objediniti zapadne okupacijske zone u jedinstveni, savezni sistem.[79] Uz to, a sve sukladnoMarshallovom planu, započeli su proces reindustrijalizacije i obnove njemačke ekonomije, uključujući i uvođenje novenjemačke marke, koja bi zamijenila staru, od Sovjeta devalviranureichsmarku.[80]
Sovjeti su započeli agresivnu propagandnu kampanju protiv takve politike. Komunisti izIstočnog Berlina su ponovno pokušali opstruirati općinske izbore (kao što su uradili1946. godine),[78] koji su održani5. prosinca1948. godine uz izlaznost od 86.3% i uvjerljivu pobjedu nekomunističkih kandidata.[83] Ti su izbori efektivno podijelili grad na istočni i zapadni dio. Oko 300,000 stanovnika Berlina je prosvjedovalo i zahtijevalo nastavak provedbe "zračnog mosta",[84] a američki pilotGail Halvorsen je pokrenuoOperacijuVittles, koja je uključivala transport slatkiša za njemačku djecu.[85] U svibnju1949. godine, Staljin se konačno povukao i prekinuo blokadu.[46][86]
Takav rasplet događaja omogućio je Zapadu da provede ranije najavljeni plan, tako da je23. svibnja1949. godine formalno osnovanaSavezna Republika Njemačka (Zapadna Njemačka), koja je nastala ujedinjenjem triju zapadnih okupacijskih zona i bila je izgrađena na demokratskim načelima; prvi kancelar postao jeKonrad Adenauer, dok je prvi predsjednik bioTheodor Heuss. Niti pola godine kasnije, kao reakciju na potez Zapada, Staljin je na teritoriju sovjetske okupacijske zone osnovaoNjemačku Demokratsku Republiku (Istočna Njemačka), prosovjetsku, jednopartijskusocijalističku državu; prvi čelnik Istočne Njemačke bio jeWilhelm Pieck, a prvi šef vladeOtto Grotewohl. Tako je, nakon prve velike krize i već ranije najavljenih poteza od strane velikih sila, poslijeratna Njemačka i formalno podijeljena između Zapadnog i Istočnog bloka. Međutim, to je bio samo početak krize na tom području.
Detonacija je iznenadila Zapad, koji nije očekivao tako brz razvoj sovjetskog nuklearnog oružja (Amerikanci su predviđali da takvo što neće biti do1953., a Britanci čak do1954.),[88] tako da je predsjednik Truman u rujnu objavio kako postoje čvrsti dokazi o tome da su Sovjeti testirali nuklearno oružje;[89] ova je izjava vrlo vjerojatno iznenadila Sovjete, koji su planirali dada pokus ostane tajan, a za posljedicu je imala pojačan pritisak za što brži završetakhidrogenske bombe i na Zapadu i na Istoku.[89]
Sve se ovo, zanimljivo, događalo u jeku podjele Njemačke na Zapadnu i Istočnu, tako da je bilo evidentno da tenzije između dvaju sila ubrzano rastu.[30][79][90][91]
S druge strane, najznačajniju, inicijalnu, zapadnu propagandu forsirali suBBC iGlas Amerike za područje središnje i istočne Europe,[94] međutim1949. godine došlo je do osnivanjaRadija Slobodna Europa/Radija Sloboda, propagandne medijske organizacije čiji je jedini cilj bilo mirno rušenje komunizma u Istočnom bloku.[95] Radio Slobodna Europa je ovaj cilj želio ostvariti tako što je bio surogat radio stanica, odnosno alternativa partijski i državno dominiranim medijima.[95] Bio je to projekt nekih od najznačajnijih arhitekata rane američke hladnoratovske politike, posebice onih koji su vjerovali kako će Hladni rat na koncu postati politički, ne vojni sukob, poputGeorgea F. Kennana iJohna Fostera Dullesa.[96]
Američki političari, među kojima su bili i Kennan i Dulles, uviđali su da je Hladni rat u svojoj biti sukob ideja.[96] Sjedinjene Države su, kroz djelovanjeCIA-je, financirale cijelu seriju propagandnih projekata kako bi se borili protiv simpatija koje su različiti intelektualci u Europi i Trećem svijetu imali prema komunizmu.[97] CIA je također pokrenula i tajnu, domaću propagandnu akciju znanu kaoKrižarski pohod za slobodu.[98]
Početkom 50-ih godina, Sjedinjene Države su radile na ponovnom naoružanju Zapadne Njemačke te su,1955. godine, osigurale njezino primanje uNATO.[30] U svibnju1953. godine,Berija, koji je tada imao visoku funkciju u vladi, ponovno je predlagao unifikaciju Njemačke u neutralnu državu, sukladno ranijojStaljinovoj noti, a sve kako bi spriječio neizbježno pristupanje Zapadne Njemačke NATO paktu.[99]
U isto vrijeme kada se Europa suočavala sa sve izraženijom blokovskom podjelom, krajnji istokAzije je postao novo krizno žarište. Iako su tokomDrugog svjetskog rata sklopili savezništvo kako bi poraziliJapan,Mao Zedong iChiang Kai-shek su još1946. godine nastaviligrađanski rat, koji je bio započeo još1927. godine,[100] uz prekid1936. godine zbog rata s Japanom.[101] Kada je sukob nastavljen nakon rata, radilo se o otvorenom konfliktu Maovihkomunista i Chiangovihnacionalista za prevlast na teritorijuKine. Godine1949., MaovaNarodnooslobodilačka armija nanijela je odlučujuće poraze od Sjedinjenih Država podržavanoj vladiKuomintanga te promptno,1. listopada1949. godine, proglasila osnivanjeNarodne Republike Kine; shvativši značaj ovog poteza,Sovjetski Savez je brzo reagirao i sklopio savez s novom komunističkom državom.[102] Prema norveškom historičaruOddu Arneu Westadu, komunisti su pobijedili u građanskom ratu zato što su napravili manje vojnih pogrešaka od nacionalista i zato što je Chiang u svojoj potrazi za snažnom, centraliziranom upravom antagonizirao previše interesnih grupacija u Kini. Uz to, nacionalisti su pretrpjeli znatno više štete tokomrata s Japanom. S druge strane, komunisti su vješto manipulirali različitim društvenim skupinama, poput seljaka, govoreći im točno ono što su oni htjeli čuti i skrivajući se iza fasadekineskog nacionalizma.[103]
Sjedinjene Države su tako, početkom 50-ih godina, započele s agresivnom primjenom politike zadržavanja na zemljeAzije,Afrike iLatinske Amerike, s ciljem borbe protiv revolucionarnih pokreta, najčešće vođenih od strane komunističkih partija koje je financirao Sovjetski Savez, koji su se borili protiv obnove europskih kolonijalnih imperija diljem svijeta.[105] Istovremeno, Sjedinjene Države su formalizirale seriju sporazuma sJapanom,Australijom,Novim Zelandom,Tajlandom iFilipinima (među kojima se posebno ističuANZUS iz1951. iSEATO iz1954.), koji su Amerikancima garantirali dugoročno korištenje brojnih vojnih baza.[30] Zbog serije sporazuma nastalih u ovom periodu, isti se često naziva "paktomanija".
Teritorijalne promjene za vrijemeKorejskog rata u periodu od1950. godine do primirja1953. godine. Kao što je vidljivo, rana faza rata donijela je brojne teritorijalne promjene, dok tokom1951. godine nije došlo do stabilizacije. • Snage Sjeverne Koreje i saveznika • Snage Južne Koreje i Ujedinjenih nacija
Posljednja velika kriza u prvoj fazi Hladnog rata, a koja je ujedno bila direktna posljedica američke politike zadržavanja, bilo je izbijanjeKorejskog rata1950. godine. Naime, nakon pobjede nadJapanom i završetkaDrugog svjetskog rata, na teritorijuKorejskog poluotoka uspostavljena jeNarodna Republika Koreja, privremena uprava u kojoj su se za prevlast boriliSovjetski Savez iSjedinjene Države. S obzirom na takav razvoj situacije,Ujedinjeni narodi su predložili podjelu uprave nad poluotokom na sovjetski sjever i američki jug, s granicom na38. paraleli. Nakon uspostave privremenih vlada na podijeljenom poluotoku, godine1948. godine došlo je do proglašenja samostalnih država;Kim Il-sung je na sjeveru zemlje proglasioDemokratsku Narodnu Republiku Koreju (Sjeverna Koreja), komunističku državu s izgrađenimkultom ličnosti oko "vječnog vođe", dok je na jugu poluotoka proglašenaRepublika Koreja (Južna Koreja), demokratska republika pod američkom zaštitom. No, za razliku od podjele Njemačke,podjela Koreje nije prošla bez posljedica.
Iako su do kraja ljeta1950. godine Kimove trupe rapidno osvojile gotovo cijeli poluotok, uključujući iSeoul, porazkod Incheona u rujnu iste godine označio je kraj sjevernokorejske dominacije i početak povlačenja (u jednom su trenutku i snage Ujedinjenih nacija imale kontrolu nad gotovo cijelim poluotokom). Sjeverna Koreja je, uz snažnukinesku i pozadinskusovjetsku podršku, uspijevala donekle parirati Ujedinjenim nacijama do1952. godine, međutim ratnovanje je uzelo svoj danak i dvije azijske zemlje su već do kraja iste godine bile spremne okončati rat, međutim Staljin je inzistirao da se borbe nastave;[30] u međuvremenu je među snagama UN-a došlo do ozbiljnog raskola između generala MacArthura i predsjednika Trumana oko načina vođenja sukoba (MacArthur je predlagao žestoki napad na Kinu, što je Truman odbio, plašeći se da bi to moglo dovesti do otvorenog koflikta sa Sovjetima; Truman je kasnije čak tvrdio da je MacArthur predlagao korištenje nuklearnog oružja, što je ovaj kasnije demantirao), što je dovelo do toga da je Truman razriješio MacArthura s mjesta vrhovnog komandanta zajedničke komande. Situacija je ubrzo došla do mrtve točke, koja je potrajala sve do Staljinove smrti1953. godine, nakon koje su se planovi o prekidu vatre počeli ozbiljnije razmatrati.[30] Dana27. srpnja1953. godine, u seluP'anmunjŏmu, potpisan jesporazum o prekidu vatre, koji je faktički dokinuo Korejski rat, iako dvije strane nikada nisu formalno potpisale mirovni sporazum.
Iako kratkotrajan i bez jasnih direktnih posljedica, Korejski sukob imao je dalekosežan utjecaj. Što se tiče Zapada, sukob je direktno utjecao naNATO da krene s razvijanjem vojne infrastrukture.[114] Snažne podjele bile su i u javnosti na Zapadu, posebice uUjedinjenom Kraljevstvu, gdje je dobar dio javnosti bio protiv konflikta, bojeći se eskalacije rata s komunističkom Kinom te možebitnog nuklearnog rata. Britanski političari su se, stoga, zalagali za brzo razrješenje sukoba i ponovno ujedinjenje Koreje pod kontrolom Ujedinjenih nacija, uz odlazak svih stranih trupa s poluotoka.[115] Ovakva situacija imala je negativne posljedice naangloameričke odnose. S druge strane, Istok se našao u vrlo zanimljivoj situaciji s obzirom da je pred sam kraj rata umro Staljin, što je bio početak znakovitih promjena u politici Sovjetskog Saveza, ali i odnosima Istoka i Zapada.
Sjevernokorejski diktatorKim Il-sung je zaslužan za nastanak i razvoj suvremene Sjeverne Koreje. Vođena njegovom ideologijom,Juche, Sjeverna Koreja je danas najzatvorenija zemlja svijeta, a na njezinom čelu su i dalje Kimovi potomci.
Što se same Koreje tiče, ona je nakon sporazuma o primirju ostala podijeljena na sjever i jug, uz granicu na 38. paraleli; uspostavljena je i posebnademilitarizirana zona. Sjevernom Korejom vladao je diktatorKim Il-sung, koji je izgradio snažankult ličnosti i osigurao da njegovi potomci nastavljaju voditi državu po dinastičkom sistemu i uz neograničenu moć;[116][117] držeći se Kimove ideologije,Juche, Sjeverna Koreja je u prvim godinama Hladnog rata doživjela snažan gospodarski rast te je bila daleko ispred ratom opustošenog i gospodarski nerazvijenog juga, međutim zatvorenost prema svijetu i politika autarkije dovele su do gospodarske stagnacije u kasnijim desetljećima, posljedice koje će se osjećati godinama kasnije. S druge strane, na čeluprve republike na jugu našao seI Seungman, predsjednik koji je uživao veliku podršku Sjedinjenih Država i čiji je režim, iako autoritativan, bio znatno manje brutalan nego onaj na sjeveru, ali obojan korupcijom, koja će biti glavno razlog za njegovo svrgavanje1960. godine.[118] Nakon tog incidenta, Južna Koreja je u roku od godine dana potpala pod vojnu diktaturu koja je, uz brojne promjene na vlasti i političku nestabilnost, opstala sve do kraja80-ih godina, kada je u zemlju vraćeno višestranačje.
Godina1953. bila je prva značajna prekretnica u tijeku Hladnog rata, početak njegove druge faze, a sve zbog promjene u dinamici odnosa dvaju blokova izazvane promjenama na čelnim pozicijama u dvama velesilama.[119] Naime, u siječnju iste godine,republikanski kandidat i bivši general,Dwight D. Eisenhower, zamijenio je Trumana na mjestupredsjednika Sjedinjenih Država, što je dovelo do promjene u političkom pristupu Hladnom ratu. Naime, proračun za obranu se u posljednjih 18 mjeseci Trumanove administracije učetverostručio, što je Eisenhower smatrao pretjeranim te je želio smanjiti troškove obrane za jednu trećinu, a da pritom nastavi učinkovito voditi svoju zemlju u Hladnom ratu.[14]
Izašavši kao pobjednik u borbi za Staljinova nasljednika,Nikita Hruščov je napravio vrlo snažan, ali raznovrstan zaokret u sovjetskoj politici. Njegovi će potezi uvelike utjecati na razvoj politike Istočnog bloka, ali i na odnos sa Sjedinjenim Državama.
S druge strane, u ožujku iste godine od posljedica teškogmoždanog udara umire sovjetski vođa,Josif Staljin. Ovaj je događaj ostavio dubok trag na odnose unutar Istočnog bloka, ali i na sovjetsku političku scenu, koja se suočila s novom bitkom za vlast. Iako je Staljina nakratko naslijedioGeorgij Maljenkov, na koncu je u borbi za vlast pobijedioNikita Hruščov, koji je postupku eliminirao Maljenkova,Molotova i uspješno organizirao montirani proces i pogubljenjeLavrentija Berije. I iako se očekivalo da će Hruščov nastaviti sa Staljinovom politikom, dana25. veljače1956. godine, novokonsolidirani sovjetski vođa je iznenadio delegate na 20. kongresuKP Sovjetskog Saveza održavši "tajni govor", u kojemu jepopisao i denuncirao Staljinove zločine.[120] Bilo je to prvi put u sovjetskoj povijesti da je neki visoki partijski dužnosnik javno nazvao Staljina zločincem i osudio ga zbog toga, a što je naznačilo promjenu u smjeru sovjetske politike. Hruščov je inicirao dugotrajni i kompleksni procesdestaljinizacije, tvrdeći da je jedini način da se Sovjetski Savez reformira i napreduje tako da prizna i odrekne se pogrešaka učinjenih u prošlosti.[71] Ovakva je politika imala odraza na odnose kako u Istočnom bloku, tako i prema Zapadu.
Zaokret u sovjetskoj politici bio je prilično evidentan. Tako je Hruščov18. studenog1956. godine, prilikom obraćanja zapadnim ambasadorima tokom domjenka u poljskoj ambasadi uMoskvi, izrekao svoju slavnu rečenicu, kojom je šokirao sve prisutne: "Sviđalo se to vama ili na, povijest je na našoj strani. Pokopat ćemo vas!"[121] Kasnije je tvrdio kako nije referirao na nuklearni rat, već na povijesno predodređenu pobjedu komunizma nad kapitalizmom.[122] Istovremeno, Hruščov je rehabilitirao antistaljinističke političke zatvorenike, objavljivao romaneAleksandra Solženjicima i drugih, tada, kontroverznih pisaca i obnavljao odnose saSFR Jugoslavijom, dok su tokom iste godine sovjetski tenkovi krvavo gušiliantikomunistički ustanak u Mađarskoj, a Hruščovlupao cipelom u znak protesta na sastankuUjedinjenih nacija1960. godine. Tokom1961. godine, Hruščov je izjavio da će, iako su Sjedinjene Države trenutno ispred Sovjetskog Saveza, manjak stanova biti eliminiran, konzumeristička dobra postati suvišna i da će, kroz dva desetljeća, "izgradnja komunističkog društva" u Sovjetskom Savezu biti gotova "u glavnini".[123]
Kao odgovor na promjenu politike na Istoku, Eisenhowerov državni tajnik,John Foster Dulles, inicirao je politiku "Novog pogleda" na Trumanovo zadržavanje, smatrajući kako se Sjedinjene Države moraju više oslanjati na nuklearno oružje u konfrontaciji s neprijateljima.[71] Dulles je predstavio i doktrinu "masovne osvete", prijeteći agresivnim američkim odgovorom na eventualnu sovjetsku agresiju. Nuklearna superiornost u tom trenutku omogućila je, primjerice, Eisenhoweru da lako riješi probleme oko sovjetske intervencije tokomSueske krize1956. godine.[14] Američki planovi za nuklearni rat krajem 50-ih godina uključivali su "sistemsko uništenje" čak 1,200 urbanih središta u Istočnom bloku i Kini, uključujućiMoskvu,Istočni Berlin iPeking, a glavni cilj napada bilo bi civilno stanovništvo.[124]
Nakon što jeNSR Albanija napustila pakt1968., njezina je zastava uklonjena sa službenog grba te organizacije, čije je geslo bilo "Savez mira i socijalizma".
Iako je Staljinova smrt1953. godine uvelike smanjila tenzije, situacija uEuropi je i dalje bila vrlo napeta i zapravo se radilo o vrlo neugodnom primirju,[125] što se iskristaliziralo1955. godine. Naime, iako jeSovjetski Savez već do1949. godine bio sklopio pojedinačne sporazume o međusobnoj pomoći sa svim zemljama Istočnog bloka,[126] te je godine došlo do sklapanja multilateralnog Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći između osam zemalja Istočnog bloka (Albanija će1968. godine formalno napustiti pakt); sporazum će u povijest ući kaoVaršavski pakt.[30] Varšavski pakt figurirao je, zapravo, kao alternativaNATO paktu, a nastao je kao posljedica odbijanja prijedloga za reunifikaciju Njemačke te ponovnog naoružavanja i primanjaZapadne Njemačke u NATO; iako je formalno imao puno širi kontekst, Varšavski pakt je faktički djelovao, primarno, kao vojni savez. Zbog činjenice da je Sovjetski Savez već imao pojedinačne sporazume sa svim članicama pakta, Zapad je njegovo sklapanje smatrao suvišnim.[127]
No, tokom naredne godine, unatoč promjeni politike, Istočni blok je doživio snažan udarac, za kojeg su mnogi kasniji komentatori tvrdili da je napravio nepopravljivu štetu. Prvo je u lipnju1956. godine došlo donasilnog radničkog ustanka upoljskomPoznańu, u kojem su ustanici tražili bolje uvjete za radnike u državi koja je i tri godine nakon njegove smrti, još uvijek provodilastaljinističku politiku podBolesławom Bierutom iEdwardom Ochabom, koji je tokom svog kratkotrajnog mandata odobrio nasilno gušenje ustanka u kojemu je stradao velik broj ljudi.[128][129] Ipak, bilo je evidentno kako je u Poljskoj proces poststaljinističkog "otapanja" bio u tijeku i kako su promjene neizbježne.Władysław Gomułka se ubrzo isprofilirao kao umjerenjak koji je uspješno ispregovarao sa Hruščovim brojne povlastice za Poljsku, iskoristivši situaciju u kojoj se Sovjetski Savez nalazio (destaljinizacija i opća osuda Staljina kao vođe) kako bi uveo brojne liberalne reforme u Poljskoj. Međutim, iako je staljinizam u Poljskoj došao do svog kraja, aGomułkine reforme su imale značajnog utjecaja, početkom 60-ih je upravo Gomułka zaustavio liberalizaciju i provodio znatno konzervativniju politiku, mada i dalje blažu od one svojih prethodnika. Međutim, Poljska nije bila tako znakovito krizno žarište, kao što je bilaMađarska.
Mađarska revolucija 1956. ostavila je velik trag u Istočnom bloku i pokazala do kojih granica su velesile bile spremne ići kako bi sačuvale svoj politički utjecaj. S lijeva na desno, prema redovima: • Ostataksrušenog, devetmetarskog spomenika Staljinu uBudimpešti; • Ubijeni stražar ispred središta Komunističke partije; • Službene zastave mađarskih revolucionara na gradskim ulicama; iste su napravljene tako da je iz sredine izrezan komunistički grb; • Grob poginuloj žrtvi revolucije u parku Karlovi vrtovi; • SovjetskiT-34 tenkovi na ulicama Budimpešte.
Nakon rata,Mađarska je postalakomunistička zemlja[130][131] na čelu sMátyásom Rákosijem, koji je bio zloglasni diktator, lojalan staljinist i advokat sovjetske politike.[132][133][134] Međutim, po uzoru na svog mentora (čijim se "najboljim učenikom" sam prozvao), Rákosi je provodio represivnu politiku koja je Mađarsku dovela u ozbiljne probleme, kako društvene[135] tako i ekonomske,[136] a situacija se, dakako, pogoršala nakonrezolucije Informbiroa iraskola između Tita i Staljina. Međutim, nakon što je Staljin umro, a Hruščov započeo s provođenjem destaljinizacije, Rákosi se ubrzo našao u nemilosti novog sovjetskog vodstva te je bio prisiljen podnijeti ostavku (službeno je napustio zemlju "zbog medicinskih razloga"); naslijedio ga je njegov zamjenik,Ernő Gerő, koji je kratko vladao zemljom (tek par mjeseci) u periodu znanom kao Gerőv interregnum. Ponukani poljskim primjerom, Mađari su također htjeli uvesti liberalne reforme u dotadašnji staljinistički sistem i situacija je ubrzo eskalirala krajem listopada1956. godine, kada je došlo dorevolucionarnog ustanka.[137] Nedugo nakon prvih ispaljenih hitaca i znamenitogrušenja devetmetarskog spomenika Staljinu uBudimpešti, situacija je eskalirala i ubrzo je došlo do pada vlade[138] - Gerő i premijerHegedüs pobjegli su u Sovjetski Savez, a na čelo države došli su reformist i jedan od vođa revolucije,Imre Nagy, kao premijer, iJános Kádár, kaopartijski čelnik.[139] Ponukana narodnim zahtijevanjima,[140] nova mađarska vlast je raspustila tajnu policiju, izrazila kako namjerava napustiti Varšavski pakt i ponovno organizirati slobodne izbore; unatoč odobravanju poljskih liberalnih reformi, Moskva nije bila spremna pristati na ovakve zahtjeve, koji su faktički značili dokidanje sovjetskog utjecaja u toj zemlji i bili su neupitno revolucionarni u povijestnom kontekstu. Nakon što je Nagyjeva vlada izgubila podršku Moskve,Sovjetska armija je u kratkom periodu izvršila vojnu invaziju na Mađarsku[141] i tako izazvala oštru kritiku međunarodne zajednice, ali bez konkretnih poteza.[142] U jeku progona revolucionara, tisuće Mađara je uhapšeno, zatvoreno i deportirano u Sovjetski Savez,[143] a oko 200,000 Mađara je tokom općeg kaosa napustilo zemlju;[144] Nagy i ostali revolucionarni vođe su, nakon tajnih i montiranih procesa, osuđeni za izdaju i pogubljeni u narednom periodu.[145] Revolucija je, tako, krvavo ugušena10. studenog, nakon manje od mjesec dana, a na čelu zemlje ostao je Kádár, čiji će "gulaš komunizam" u naredim desetljećima ipak donijeti značajna poboljšanja, posebice na ekonomskom planu.
Ključne ličnostiMađarske revolucije 1956., u smjeru kazaljke na satu:Mátyás Rákosi, staljinistički diktator Mađarske smijenjen od strane Moskve;Ernő Gerő, čelnik Mađarske tokom kratkog interregnuma;Imre Nagy, mađarski premijer i jedan od vođa revolucije; iJános Kádár, postrevolucionarni čelnik Mađarske i reformator tamošnjeg komunizma.
Mađarska revolucija i posljedična sovjetska vojna intervencija izazvala je značajne ideološke podjele među europskim komunistima, posebice na Zapadu, gdje su komunističke partije naglo gubile na članstvu jer su mnogi zapadni komunisti smatrali kako su Sovjeti brutalnom vojnom intervencijom izdali svoje ideale;[146] značajni istupi dogodili su se uItaliji,Ujedinjenom Kraljevstvu iFrancuskoj, gdje su iAlbert Camus (u otvorenom pismu, nakon kojega je raskinuo s komunizmom) iJean-Paul Sartre (u posebnom članku, iako je i dalje ostao predani komunist)[147] oštro kritizirali intervenciju. Zapadne komunističke partije se nikada nisu oporavile od ovog udarca i nikada nisu povratile svoje članove, što je bio proces kojeg su već tada uočili različiti komentatori, među kojima je bio i jugoslavenski komunist i kasniji disident,Milovan Đilas, koji je rekao: "Rana koju je Mađarska revolucija nanijela komunizmu nikada neće moći potpuno zacijeliti."[146]
Konsolidacija Hruščovljeve i Eisenhowerove vlasti u njihovim zemljama dovela je do nešto izraženijeg i otvorenijeg ideološkog sukoba krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. U periodu od1957. do1961., Hruščov je nekoliko puta zaprijetio Americi nuklearnim uništenjem, pozivajući se na superiornost sovjetskih raketa i tvrdeći da bi one mogle potpuno izbrisati bilo koji europski ili američki grad. Međutim, isti taj Hruščov je otvoreno odbacio Staljinovu ideju o neizbježnosti rata i smatrao kako je "mirna koegzistencija" moguća i nužna.[148] Ovakav stav je uvelike promijenio staljinističku ideju o klasnoj borbi koja dovodi do neizbježnog sukoba u kojem komunizam pobjeđuje u globalnom ratu; sada, mirna koegzistencija bi dozvolila kapitalizmu da se sam uruši,[149] ali i dala Sovjetima vremena da se vojno ojačaju.[150] Takva ideologija vladala je na Istoku sve doGorbačova, čija je nova politika uvidjela kako je mirna koegzistencija kraj sam po sebi, a ne samo oblik klasne borbe.[151] S druge strane, američka ideološka propaganda temeljila se na isticanju uspjeha liberalnog kapitalizma i jačanje američke pozicije u vanjskoj politici.[152] Ipak, kao što se dogodilo i na Istoku, čak je i ta politika postepeno popuštala do kraja 60-ih godina tako da je "borba za ljudske umove", o kojoj jeKennedy govorio još1961., izmađu dvaju suprostavljenih sustava uglavnom bila završila, a Hladni rat je zapravo postao bojno polje geopolitičkih interesa, a ne ideologija.[153] Najžešća opozicija ovakvom raspletu u američkoj politici bio jemakartizam (znan i kao "Druga crvena pošast"), a koji je svoj vrhunac imao u prvoj polovici 50-ih godina. Radilo se zapravo o praksi "lova na vještice", odnosno snažnom antikomunističkom sentimentu koji se odražavao na različite aspekte i stvarao nezdrav animozitet među Amerikancima prema komunistima; njezin glavni proponent, po kojemu je i dobila ime, bio je republikanski senator izWisconsina,Joseph McCarthy. Makartizam se ogledao kroz korištenje različitih taktika, ali mahom se radilo o demagoškim i propagandnim tehnikama te zastrašivanjem nepostojećim neprijateljima, ali i lažnim optuživanjima, osuđivanjem bez dokaza i sličnim tehnikama, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje lažne slike o nepostojećoj komunističkoj prijetnji američkom načinu života.[154] Jedna od direktnih posljedica makartističke politike bio je i naglašeni progon (navodnih) simpatizera komunista u američkoj zabavnoj industriji te stvaranje zloglasneHolivudske crne liste.
Kraj 50-ih godina donio je osjetno poboljšanje odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. U srpnju1959. godine, potpredsjednikNixon posjetio je Sovjetski Savez, a u rujnu iste godine,Nikita Hruščov posjetio je Sjedinjene Države, uz dogovoreni uzvratni posjet predsjednikaEisenhowera Moskvi sljedeće godine. Ipak, sav napredak pao je u vodu nakonincidenta s obaranjem američkog špijunskog aviona1960. iznad Sovjetskog Saveza, što je bio sramotan incident za Sjedinjene Države koji je osjetno pogoršao odnose. Na slici vidimo dijelove olupine oborenog aviona, izložene uMoskvi.
U studenom1958., Njemačka je ponovno postala krizno žarište kada je Hruščov Zapadu daoultimatum da u roku od šest mjeseci uklone svoje trupe iz okupacijskih sektoraZapadnog Berlina ili će pristupna i komunikacijska prava na zapadni dio predati u rukeIstočnoj Njemačkoj, što je značilo da će Zapad moći pristupiti gradu samo ako istočnonjemačke vlasti to dozvole. Ultimatum je bio posljedica Hruščovljeve želje daBerlin pretvori u jedinstveni, nezavisni i demilitarizirani "slobodni grad"; Hruščov je, ranije,Mao Zedongu rekao kako je "Berlin muda Zapada. Svaki put kada poželim da Zapad vrišti, samo stisnem Berlin".[155]NATO je sredinom prosinca formalno odbio ultimatum,[156] a Hruščov ga je formalno povukao u svibnju1959. godine, pristavši na zajedničku konferenciju četiriju sila o njemačkom pitanju uŽenevi.[157] Pregovori su tekli dobro i u rujnu iste godine, a nakon što je u srpnjuamerički potpredsjednikRichard Nixon posjetioMoskvu (tokom posjeta se održala i slavnakuhinjska debata, u kojoj su Nixon i Hruščov, usred montirane kuhinje naAmeričkoj izložbi, žustro raspravljali o pogodnostima komunizma u odnosu na kapitalizam ivice versa),[158][159] Hruščov je s obitelji (što je bilo neuobičajeno u to doba)[160] posjetioSjedinjene Države i susreo se s Eisenhowerom, s kojim je imao vrlo iskren razgovor; iako je Hruščov posjetio cijelu seriju američkih gradova,[161] zanimljiva je anegdota kako mu je odlazak uDisneyland zabranjen iz sigurnosnih razloga, što je sovjetskog vođu jako naljutilo.[162] Dvojica čelnika su otvoreno razgovarali o razoružanju i njemačkom problemu, zaključivši kako ultimatumi i sukobi nisu prihvatljivo rješenje.[156][163]
Pregovori su za posljedicu imali planiranipariški samit između Eisenhowera, Hruščova,de Gaullea iMacmillana, zakazan za svibanj1960. godine,[164][165] međutim isti je propao i prije početka zbogincidenta s obaranjem američkog špijunskog aviona U-2 nedaleko odSverdlovska, u sovjetskom zračnom prostoru.[166]CIA-jin pilot,Francis Gary Powers, prelijetao je nad sovjetskim teritorijem kako s ciljemizrade tajnih fotografija, ali je oboren i uhapšen od strane Sovjeta. Iako su Amerikanci isprva planirali prikriti pravu namjenu Powersova leta, kasnije su morali priznati istinu, što je dovelo do otkazivanja samita i velike sramote za Sjedinjene Države,[167] ali i osjetnog pogoršanja sovjetsko-američkih odnosa. Powers je osuđen na tri godine zatvora i sedam godina teškog rada zbog špijunaže, ali je na kraju pušten već1962. godine, nakon što su obje strane uspješno ispregovarale razmjenu zatvorenika, koja se odvila uIstočnom Berlinu; Sovjeti su, u zamjenu za Powersa, dobili svog špijuna,Rudolfa Abela, u pregovorima koje je vodio odvjetnikJames B. Donovan.[168]
Interaktivni prikaz širenja i razvojaeuropskih integracija od početaka tokom 50-ih godina pa sve do suvremenog doba.
Još jedan važan fenomen iz 50-ih godina bile su ieuropske integracije, koje su zapravo bile direktan nusprodukt Hladnoga rata i proces kojeg su Truman i Eisenhower snažno promovirali, dok su kasniji američki čelnici izražavali određenu dozu skepse, bojeći se da bi ujedinjena Europa postala toliko snažan politički faktor da bi mogla voditi samostalnu politiku prema Sovjetima, nezavisnu od Amerike.[169] Ideja o integraciji započela je1951. godine, kada jePariškim ugovorom formulirano osnivanjeEuropske zajednice za ugljen i čelik, koja je isprva brojila tek šest članica (Belgija,Francuska,Italija,Luksemburg,Nizozemska iZapadna Njemačka) i bila je gospodarskog karaktera.Rimski ugovori iz1957. godine doveli su do osnivanjaEuropske ekonomske zajednice iEuratoma, što se smatra formalnim početkom kasnijeEuropske unije. Iako isprva gospodarskog karaktera, različite europske organizacije dobivat će i na političkom, ali i mirotvornom značaju u kasnijim godinama Hladnog rata, posebice kada su započeli valovi proširenja prema ostalim zemljama Zapadne Europe.
NakonDrugog svjetskog rata, brojne zemljeTrećeg svijeta bile su zahvaćene valomdekolonizacije, što je u narednim godinama i desetljećima dovelo do kraha velikih kolonijalnih imperija, ali i rastućim brojem nacionalističkih pokreta, koji su za cilj imali veću nezavisnost pojedinih zemalja od velikih sila. Ove su pojavnosti bile posebno evidentne uAfrici (gdje se dekolonizacija odvijala u valovima kroz nekoliko desetljeća),Aziji (posebiceIndokini i srednjoj Aziji) teLatinskoj Americi (uz nešto izraženije pojave uCentralnoj Americi).[71] Promatrajući te procese, dvije velike sile nastojale su ili ojačati ili zaštititi svoje interese u tim interesnim zonama.[170] additionally, the Soviets saw continuing losses by imperial powers as presaging the eventual victory of their ideology.[171] S jedne strane,Sjedinjene Države su nacionalističke i dekolonizacijske pokrete automatski percipirale kao komuniste, ili pak komunističke simpatizere, neovisno o stvarnom stanju, dok su, s druge strane,Sovjeti na te pokrete gledali kao na krah kapitalističke politike i dokaz pobjede komunizma, želeći to iskoristiti kako bi pojačali svoj utjecaj;[171] obje strane su prodavale oružje po Trećem svijetu kako bi ostvarili jači utjecaj.[172] Ipak, ostaje činjenica da je realnost u velikom broju slučajeva bila potpuno drugačija i da su mnogi pokreti bili potpuno nezavisni od dvaju velikih ideoloških blokova, tako da su intervencije potonjih dovele do cijele serije kriznih situacija u daljnjem tijeku Hladnoga rata.
Azija je tokom cijelog Hladnog rata bilo jednog od glavnih kriznih žarišta i jedna od najvažnijih lokacija na kojima su dvije blokovsle velesile demonstrirale silu. Uz to, na tlu azijskog kontinenta odvijali su se događaji koji će uvelike utjecati na kasnije događaje u Hladnom ratu. S lijeva na desno, prema redovima:
Nizozemske Istočne Indije rasformirane su1949. godine, iako su nacionalistički vođeMohammad Hatta iSukarno još1945. godine proglasili nezavisnostIndonezije. Na čelu s generalom Sukarnom, Indonezija je započela s provođenjem politike nesvrstanih te je bila jedna od inicijatora osnivanjaPokreta nesvrstanih;Bandunška konferencija iz1955. godine danas se smatra ključnim okidačem za nastanak tog pokreta, koji se zalagao za "treći put" i odbijao blokovsko svrstavanje.[71][173] Osim Sukarna i već spomenutih Tita, Nassera i Nehrua, važnu ulogu imao je iganski predsjednikKwame Nkrumah. Iako je Pokret nesvrstanih po broju članica daleko premašivao oba bloka zajedno, njihov realni utjecaj na krojenje hladnoratovske politike bio je vrlo malen. Istovremeno dok su se ti temelji postavljali, Sukarnova politika nesvrstanosti naišla je na ozbiljne prijetnje unutar same Indonezije. Naime,1956. godine, dio regionalnih vlastodržaca je podigao ustanak, tražeći potpunu autonomiju odJakarte. Nakon što su pokušaji mirenja propali, Sukarno je poduzeo poteze kako bi uklonio pobunjenike s pozicije. Ipak, u veljači1958. godine, disidentski vojni zapovjednici saSumatre (Ahmad Hussein) iSulawesija (Ventje Sumual) proglasili suRevolucionarnu vladu Republike Indonezije, koja je za cilj imala svrgnuti legitimnu vladu u Jakarti. Pobunjenicima su se ubrzo pridružili i neki civilni vođe iz strankeMasyumi, među kojima je bio iSjafruddin Prawiranegara, koji su se oštro protivili rastućem utjecajuKP Indonezije. S obzirom na antikomunistički karakter pobune,Sjedinjene Države su vidjele priliku te su, prekoCIA-je, koja je igrala važnu ulogu u zakulisnim operacijama tokom Hladnog rata, slale oružuje pobunjenicima, mada je ta praksa zaključena već u travnju1958. godine, kada je američki pilotAllen Lawrence Pope oboren u bombardiranjuAmbona, koji je bio pod vladinom kontrolom. Vlada je odgovorila tako što je pokrenula zračne i pomorske napade na pobunjeničke baze uPadangu iManadu. Pobuna je efektivno ugušena do kraja1958. godine, a formalna predaja posljednjih pobunjenika dogodila se u kolovozu1961. godine.[174]
Azija se pokazala kao izrazito krizno žarište u ovom periodu, mahom zato što su različite nacionalističke i nesvrstane grupacije bile trn u oku Zapadu. Sjedinjene Države su u ovom slučajevima često računale na pomoć CIA-je, koja je pokretala različite operacije s ciljem pružanja podrške njima sklonim grupacijama u zemljama Trećeg svijeta.[71] Jedan od prvih takvih slučaja bio jeIran, gdje je u travnju1951. godine za premijera postavljen demokratski izabrani kandidatMuhamed Mosadek. Mosadek je bio strogi zagovornik politike nesvrstanosti i proveo je cijelu seriju društveno-političkih reformi koje su modernizirale Iran i unaprijedile standard građana. Ipak, kada je, kao strogi protivnik bilo kakvog stranog utjecaja na iransku politiku, Mosadek nacionaliziraoAnglo-iransku naftnu kompaniju i odbio dozvoliti Britancima kontrolu nad iranskom naftom,[175] došlo je do ozbiljnog sukoba sBritanijom, koji je ubrzo eskalirao.[176] Nedugo nakon što jeWinston Churchill predsjedniku Eisenhoweru rekao da se Mosadek "ozbiljno okreće prema komunizmu",[177][178][179][180] CIA je pokrenulaOperacijuAjax (u Britaniji znanu kao OperacijaBoot),[181][182][183][184] čiji je glavni cilj bilo svrgavanje Mosadeka i uspostava prozapadne vlasti. Pažljivo orkestrirani državni udar zaključen je nakon pet dana i to uspješnim svrgavanjem Mosadeka u kolovozu1953. godine, nakon čega ješahMuhamed-Reza Pahlavi preuzeo potpunu kontrolu u državi i imenovao generalaFazlollaha Zahedija novim premijerom.[185][186][187][188] Pahlavi je, kao prozapadni vladar,[189] ojačao ulogu monarha u odnosu na parlament i ojačao antikomunistički sentiment, što je ubrzo dovelo do zabrane djelovanjastrankeTudeh i progananja disidenata od straneSAVAK-a, šahove obavještajne i sigurnosne službe, formirane1957. godine. Ovaj događaj imao je dalekosežne političke posljedice i izazvao je oštre podjele među iranskim pukom, koje će u narednim desetljećima dovesti do nove krize.
Posljednje krizno žarište na ovom kontinentu bila jeIndokina, gdje se još od1946. godine vodiorat za nezavisnost nekoliko zemalja od dotadašnjeg kolonizatora,Francuske. Iako su u sukobu sudjelovali i pobunjenici izLaosa teKambodže,vijetnamskiViệt Minh je bio glavna okosnica u protufrancuskom ratu. I dok suSjedinjene Države podržavale svog zapadnog saveznika, indokineski pobunjenici su uživali podrškuIstočnog bloka. Više od sedam godina gerliskog ratovanja i odlučujuća pobjedaViệt Minhau bitci za Điện Biên Phủ1954. godine, prisilili su Francusku da pristane na pregovore o odricanju kontrole nad Indokinom. Mirovni sporazum potpisan je naŽenevskoj konferenciji tokom iste godine, a osim formiranjaLaosa iKambodže,Vijetnam je službeno lišen francuske kolonijalne uprave, mada je ostao podijeljen naprosovjetski sjever iproamerički jug i to po17. paraleli. Azija se pokazala kao strateški izrazito važno područje u početnoj fazi Hladnoga rata. I dok je Eisenhower sve do1961. godine slao financijsku pomoć Južnom Vijetnamu kako bi ojačao prozapadni režim i destabilizirao komunistički utjecaj,[14] Hruščov je odlučio ojačati veze s nesvrstanim zemljama, posebiceIndijom.[14]
Afrika je tokomprocesa dekolonizacije pokazala brojne specifičnosti, što zbog činjenice da je bila gotovo cijela podijeljena između velikog broja kolonijalnih sila (do1945. godine, tek je malen broj afričkih zemalja uživao samostalnost), što zbog činjenice da je proces stjecanja nezavisnosti bio dugotrajan i prilično turbulentan, tako da su neke zemlje morale prolaziti faze značajne političke nestabilnosti prije nego su konsolidirale situaciju. Do sredine 60-ih, velik broj afričkih zemalja stekao je nezavisnot, mada su mnoge prošle kroz nekoliko prijelaznih državnih uređenja prije nego su uspostavile stabilne režime, mada je čak i unutar takvih sustava politički kaos, izazvan čestim državnim udarima, bio gotovo svakodnevnica. Tako su, primjerice,Libija iTunis prethodno prošle kroz kratkotrajno monarhijsko uređenje prije nego je došlo do uspostave republike, dok se slična situacija dogodila i uEgiptu, gdje su vojni časnici, predvođeniNaguibom iNasserom, urevoluciji 1952. godine svrgnuli monarhiju (koja je postojala od1952. godine) i formirali republiku. Egipat će ubrzo postati jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih, a značajan utjecaj u pokretu imat će iGana (koja je do1957. bilaZlatna Obala). Iako su krize u afričkoj politici bile uglavnom internog karaktera, barem u ranom razdoblju,Kongoanska kriza iz1960. godine imala je globalne razdoblje i čak je potaknula američku intervenciju. Naime,Belgija je1960. godine raspustiladotadašnju koloniju, na čijem je mjestu formiranaRepublika Kongo. Prvi predsjednik nove države bio je proamerički političarJoseph Kasa-Vubu, dok je premijer postaoPatrice Lumumba. Nakon što je Belgija podržalasecesioniste izKatange iJužnog Kasaïja, koje su predvodiliMoïse Tshombe iAlbert Kalonji, došlo je do ozbiljne političke krize. Lumumba je upitio apel Sjedinjenim Državama iUjedinjenim nacijama za pomoć, a kada je odbijen, okrenuo seSovjetskom Savezu. Taj potez doveo je do raskola s Kasom-Vubuom i do još veće eskalacije ionako ozbiljne krize. U jeku međusobnih optužbi između premijera i predsjednika,[190]CIA je tajno intervenirala i pružila podršku pukovnikuJosephu-Désiréu Mobutuu, koji je uz pomoć vojske preuzeo vlast u Kongu kao vojni diktator prozapadne afilijacije;[190] Lumumba je, u međuvremenu, bio uhapšen i strijeljan od strane pobunjenika u Katangi.
Sjedinjene Države su posebno promatrale situaciju uLatinskoj Americi, mahom zbog blizine tih zemalja njihovom teritoriju. Kada je početkom 50-ih godinaJacobo Árbenz Guzmán izabran za novog predsjednikaGvatemale, Sjedinjene Države su pomno pratile kapitalistički orijentiranu, reformsku politiku novog predsjednika. Ipak, kada se Árbenz Guzmán sukobio s američkom kompanijomUnited Fruit Company oko nacionalizacije, potonja je započela značajno lobiranje protiv njega,[191][192] što je, konsekventno, dovelo do američke intervencije; dakako da je cjelokupna politička atmosfera Hladnoga rata kao i strah da su gvatemalsku vlast infiltrirali komunisti,[193] doprinijela ovakvom raspletu, ali kriza s UFC-om je svakako bila okidač. Slično kao i u Iranu godinu ranije,CIA je1954. godine pokrenulaOperacijuPBSUCCESS, tokom koje je, u samo deset dana, Árbenz Guzmán svrgnut s vlasti,[194] a na čelo zemlje je došla proameričkavojna hunta na čijem je čelu bioCarlos Castillo Armas. Castillo Armas je zaustavio zemljišnu reformu koju je inicirao njegov prethodnik, denacionaliziraoUnited Fruit Company, organiziraoNacionalni odbor za borbu protiv komunizma i donioPreventivni kazneni zakon protiv komunizma, sve to na direktan zahtjev Sjedinjenih Država.[195] Ostale zemlje Centralne Amerike nisu bila, barem globalno gledajući, krizna žarišta; dio njih je bio izložen stalnim političkim turbulencijama i čestim smjenama vlasti (Salvador,Honduras,Panama),obitelj Somoza je držala apsolutnu vlast uNikaragvi uz američku podršku,Belize je i dalje bio pod britanskom upravom, a jedino jeKostarika, podJoséom Figueresom Ferrerom, ostvarila nekakav značajniji gospodarski i politički napredak. Svakako, sve su ove zemlje mahom provodile ili bile u skladu s američkom politikom, tako da značajnijih intervencija nije bilo. S druge strane, uvjerljiva pobjedaCheddija Jagana i njegoveNarodne progresivne stranke (PPP) na kolonijalnim izborima uBritanskoj Gvajani posramila je kolonijalnu vlast uLondonu, koja je istoga ubrzo prisilila na ostavku, odbijajući priznati ustav još uvijek nezavisne zemlje.[196] Kruna je na Jagana gledala kao na prosovjetskog komunista, što nije bila potpuna istina, te je ubrzo orkestrirala krah u PPP-u kako bi oslabila Jagana,[197] međutim ovaj je nanovo pobijedio na izborima1957. i1961. godine; službeni London je u to vrijeme ublažio svoj stav prema Jaganu, međutim na američki je zahtjev odlučio odgoditi priznanje nezavisnostiGvajane do trenutka u kojem bi se pronašla umjerenija alternativa Jaganu.[198]Južna Amerika je u ovom periodu bila, slično kao i većina Centralne, mala prijetnja za američku politiku, s tim da će se to u narednim desetljećima značajno promijeniti.
Nekadašnji saveznici,Mao Zedong iNikita Hruščov su se oštro sukobili oko nacionalnih interesa i ideoloških postavki, što je do1961. godine potpuno uništilo odnose njihovih zemalja. Mao je Hruščova nazvao "površnim skorojevićem", na što mu je ovaj uzvratio nazvavši ga "luđakom na tronu".
Jedna od glavnih posljedica raskola bila je i pojačana borba dvaju sila za prevlast u komunističkom svijetu, u kojoj su Sovjeti ipak bili osjetno uspješniji:
Sovjetski Savez i prosovjetske komunističke države
Iako jeHruščovljev raskid sastaljinizmom načelno bio dobar potez, taj događaj iz1956. godine imao je ozbiljne posljedice po sovjetske odnose sMaovomNR Kinom; Sovjetski Savez i NR Kina su u to vrijeme bile dvije najveće komunističke zemlje na svijetu. Sam raskol započeo je u trenutku kada je Mao otvoreno stao u Staljinovu obranu, suprostavivši se tako Hruščovu i njegovom procesu destaljinizacije. Kineski vođa je optužio sovjetskog kolegu da je izgubio svoj revolucionarni duh te ga je nazvao površnim skorojevićem,[199] na što je ovaj Maoa opisao kao "luđaka na tronu",[200] mahom se referirajući na njegov proratni stav prema Zapadnom bloku.
Samraskol bio je posljedica dvaju velikih faktora, a to su bili nacionalni interesi obaju zemalja, ali i njihove različite interpretacijekomunističke ideologije. Ovo potonje se najbolje manifestiralo kroz doktrinumirne koegzistencije; dok je Maova Kina, po uzoru na Staljina, imala proratni stav prema Zapadu, odbijajući mirnu egzistenciju kao revizionizam,[201] jedna od osnovnih postavki Hruščovljeve vlasti bila je upravo ta doktrina. Razlike su s vremenom postajale sve očitije tako da je do1961. godine, kada je raskol bio potpun, postalo jasno da se dvije zemlje ideološki ne mogu približiti;Komunistička partija Kine je Sovjete tada nazvala "revizionističkim izdajicama".[201]
Hruščov je u narednom periodu pokušao poboljšati odnose, međutim svaki njegov pokušaj je tvrdoglavo i bez razmišljanja odbijen od strane Kineza.[199] Takav rasplet doveo je do oštrog propagandnog rata između dvaju sila,[202] ali i zaoštrene borbe za globalnu prevlast unutar komunističkog svijeta,[203] u kojoj su Sovjeti ipak ostvarivali značajnu prednost. Također, raskol je za posljedicu imao zbližavanje Kine i Sjedinjenih Država tokom70-ih godina, a odnosi između Kine i Sovjeta su ostali loši sve do samoga kraja Hladnog rata.
Historičar Lorenz M. Lüthi je situaciju opisao na sljedeći način:
Kinesko-sovjetski raskol je bio jedan od ključnih događaja Hladnoga rata, jednako važan kao i izgradnja Berlinskog zida, Kubanska raketna kriza, drugi Vijetnamski rat i približavanje Kine i Sjedinjenih Država. Raskol je pomogao u određivanju generalnih okvira Drugog Hladnog rata, a posebno je utjecao na tijek drugog Vijetnamskog rata.
Kao što je već rečeno, Hladni rat nije bio samo ideološko-političko-vojni sukob - bio je to sukob za prevlast u svim aspektima života, sukob dvaju velesila oko toga čiji ćemodus vivendi postati dominantan. Osimutrke u nuklearnom naoružanju,[30][205] dvije sile su se u početnoj fazi natjecale i usvemirskoj utrci, koja je zapravo bila demonstracija sile dvaju blokova po pitanju letova u i istraživanjasvemira.
Pioniri sovjetskog svemirskog programa, u smjeru kazaljke na satu:Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru;German Titov, drugi kozmonaut u svemiru;Valentina Terješkova, prva žena u svemiru; iAleksej Leonov, prvi čovjek koji je hodao svemirom.
Svemirska utrka formalno je započela2. kolovoza1955. godine, kada je Sovjetski Savez reagirao na američku objavu o slanju umjetnog satelita u svemir, koja je stigla četiri dana ranije, vlastitom objavom kako i oni namjeravaju lansirati umjetni satelit "u bliskoj budućnosti". Kako se ispostavilo, Sovjeti su bili brži u realizaciji svojih planova te su4. listopada1957. godine skozmodroma Bajkonur lansirali u svemir umjetni satelitSputnjik 1,[206] što je bio šok za Sjedinjene Države i doveo je do naglog ubrzanja svemirske utrke;[207][208] ovaj događaj izazvao je i svojevrsnukrizu i paniku u Sjedinjenim Državama zbog činjenice da su Sovjeti uspjeli u lansiranju umjetnog satelita, dok Amerikanci nisu (jedna od posljedica krize bilo je i osnivanjeNASA-e).[209] Sovjeti su, doduše, bili generalno uspješniji u inicijalnoj fazi ove utrke. Nakon uspješnog slanja životinja u svemir, među kojima su naznačaniji psiLajka teBelka i Strelka, Sovjetski Savez je12. travnja1961. godine u letjeliciVostok 1 u svemir poslaoJurija Gagarina, koji je tako postao prvi čovjek u svemiru, što je bio novi šok za Amerikance.[210] Amerikanci su u međuvremenu uspjeli poslatiAlana Sheparda[211] iGusa Grissoma u prvi suborbitalni let, međutim taj događaj nije imao velikog odjeka; već u kolovozu iste godine,German Titov je postao drugi Sovjet u svemiru. Tokom1963., Sovjetski Savez je u svemir poslao i prvu ženu,Valentinu Terješkovu,[212] a početkom1965. godine iAlekseja Leonova, koji je napustio kapsulu letjeliceVoshod 2 i 12 minuta šetao svemirom.[213]
Ipak, unatoč ranim sovjetskim uspjesima, vrhunac svemirske utrke uslijedio je20. srpnja1969. godine, kada su Amerikanci uApollu 11 poslali prve ljude naMjesec. Još nakon Gagarinova odlaska u svemir, američki predsjednikKennedy je svemursku utrku "preusmjerio" prema Mjesecu te je ubrzo uspio dobiti podršku zaprogram Apollo; Kennedy je, ranije, čak predložio i zajednički sovjetsko-američki svemirski program, što je Hruščov bio inicijalno odbio.[214] Tokom1967. godine, velik broj zemalja potpisao jeSporazum o svemiru u okviru djelovanjaUjedinjenih nacija, kojim su definirana prava i obveze zemelja po pitanju svemira i njegova istraživanja. Iako Kennedy nije dočekao aktivniji razvoj lunarnog programa, krajem 60-ih su i Sovjeti i Amerikanci aktivno radili na programu slijetanja na Mjesec; sovjetski program je u jednoj fazi upao u ozbiljne probleme, što Amerikanci nisu znali.[215] Nakon nekoliko probnih letova i misija, letjelicaApollo 11 je konačno trebala sletjeti na mjesec, što se i dogodilo20. srpnja1969. godine. Posadu Apolla 11 sačinjavali suNeil Armstrong,Michael Collins iEdwin "Buzz" Aldrin, koji su tako u povijesnom trenutku postali prvi ljudi naMjesecu.[216]
Misija Apolla 11, koju je astronautFrank Borman kasnije nazvao "samo još jednom bitkom Hladnog rata",[217] bila je uspjeh, međutim, kako se ispostavilo, i vrhunac svemirske utrke. S jedne strane, Amerikanci su odnijeli pobjedu u ovoj utrci i ostvarili svoj cilj,[218] što je praktički dokinulo potrebu za daljnjim, revolucionarnim potezima, čega jeNASA bila itekako svjesna;[219] s druge strane, Sovjeti su bili svjesni svog poraza te su se odlučili koncentrirati na svemirske postaje. No, unatoč daljnjim napretcima u istraživanju svemira, sama svemirska utrka je nakon američkog slijetana na Mjesecda facto završila.
Iako su Sjedinjene Države bile mahom uspješne u "tjeranju" komunizma od svoje interesne zone, krajem 50-ih godina,Kuba se pokazala kao žarište koje je komunizam dovelo, praktički, pred njihova vrata. Naime, Kubom je u tom periodu vladaoFulgencio Batista, vojni diktator čija je vladavina postajala sve nepopularnija u narodu, mahom zbog njegovih veza s organiziranim kriminalom i dopuštanja Amerikancima da dominiraju kubanskim tržištem. Iako jeKomunistička partija Kube inicijalno podržavala Batistu,Fidel Castro, tada mladi odvjetnik i aktivist, već je1952. godine pokrenuo peticiju za njegovu smjenu; kada je shvatio da se Batista neće moći ukloniti legalnim sredstvima, Castro se odlučio za drugi put. Zajedno s bratomRaúlom, Castro je organizirao revolucionarniMovimiento 26 de Julio, koji je u srpnju1953. godine izveo iznenadninapad na kasarne Moncada, koji je, doduše, završio neuspjehom, ali je potaknuo revolucionare na reorganizaciju pokreta uMeksiku.
Uz braću Castro, pokret su predvodili ugledni revolucionarChe Guevara teCamilo Cienfuegos; nakon reorganizacije, pokret se odlučio zagerilsko ratovanje, što se, na koncu, pokazalo uspješnim. Nakon nekoliko godina gerilskog ratovanja, tokom kojih jeEisenhowerova administracija odbijala slati oružje Kubi, Batistina vlast postepeno je slabila i nakon kraha njegove velike ofenzive, Castro i revolucionari su krenuli u direktni napad i tokom1959. godine uspješno oborili Batistu s vlasti, uspostavivši tako komunistički režim vrlo blizu američkog teritorija.[220] Iako su Amerikanci još neko vrijeme održavali diplomatske odnose s Castrovom Kubom, Eisenhower je namjerno napustioWashington kako bi izbjegao susret s Castrom u travnju, tako da se ovaj sastao s potpredsjednikomNixonom.[221] Već u ožujku1960. godine, Castro je započeo pregovore o kupnji oružja sa zemljama Istočnog bloka.[222]
Castrovi potezi zabrinuli su Eisenhowera, koji je ubrzo, prekoCIA-je, započeo s izradom plana za njegovo svrgavanje; netom prije napuštanjaBijele kuće u siječnju1961. godine, Eisenhower je prekinuo diplomatske odnose s Kubom. CIA je nastavila s izradom plana, a u travnju iste godine, novoizabrani predsjednik,John F. Kennedy, odobrio je realizaciju plana, koji se zapravo sastojao od vojneinvazije u Zaljevu svinja, koja je za cilj imala svrgavanje Castra, uz dodatnu pomoć kubanskih antirevolucionara. Unatoč inicijalnom uspjehu, jer invazija je iznenadila Kubance, američke snage su ubrzo ostale bez planirane podrške jer je Kennedy odustao od zračne potpore kada je svijet saznao za invaziju;[223] pod Castrovim vodstvom, kubanske snage su bez većih problema odbile invaziju, što je bio veliki neuspjeh za Amerikance. Ova pobjeda dodatno je učvrstila Castrovu poziciju i od njega učinila narodnog heroja, ali je bila i veliki udarac i nova javna sramota za Sjedinjene Države.[224] Nakon ovoga, Castro je osjetno ojačao odnose sa Sovjetskim Savezom, koji se obvezao na dodatnu pomoć njegovu režimu,[224] na što Amerikanci nisu gledali blagonaklono. Iako se tako činilo, Kuba nije prestala biti krizno žrtište i ubrzo će upravo ona biti okosnica jedne od najvećih hladnoratovskih kriza.
Fotografija Berlinskog zida iz1984. godine, koja prikazuje "pojas smrti", koji je onemogućavao prijelaz preko zida.
Kao što je rečeno,Berlinska blokada i podjela Njemačke naZapadnu iIstočnu teBerlinski ultimatum iz1958. godine bili su tek uvod u u veliku krizu koja je taj grad i tu podijeljenu državu zahvatila tokom1961. godine; ipak, to je bila posljednja velika politička kriza koja je zadesila to područje i koja se, generalno, ticala poslijeratne sudbine podijeljene Njemačke. Nova kriza bila je vezana uzemigraciju, a bila je direktna posljedica proširenjarestriktivne sovjetske emigracijske politike na ostale zemlje Istočnog bloka tokom ranih 50-ih godina.[225] Kako jeIstočna Njemačka bila pod izrazito snažnim sovjetskim utjecajem zbog svoje specifične pozicije i situacije, ta se politika posebno odrazila na kontrolu kretanja ljudi izIstočnog uZapadni Berlin, odnosno iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Ipak, upravo je Berlin bio krizna točka, odnosno "rupa" kroz koju je stotine tisuća stanovnika Istočne Njemačke godišnje bježalo s Istoka na Zapad, a sve zbog činjenice da su čak četiri strane vojske nadzirale kretanja u gradu.[226]
Nakon što je Hruščov dao i povukao ultimatum, a kriza s avionom U-2 otkazala sastanak svjetskih vođa uParizu, Hruščov je u lipnju1961. godine na samitu uBeču dao noviultimatumKennedyju,[227] koji se, za razliku od svoga prethodnika, ipak ogradio od bilo kakvog konflikta; istovremeno, Istočna Njemačka prolazila je kroz masivni "odljev mozgova" i do1961. godine, gotovo je 20% stanovnika Istočne Njemačke emigriralo na Zapad.[228] Nakon što je ultimatum odbijen, vlasti Istočne Njemačke, na čijem je čelu bioWalter Ulbricht, započele su s postavljanjem visoke bodljikave žice duž granice Istočnog i Zapadnog Berlina, što je bio samo preludij za izgradnjuzida. Iako su se radovi, kao i sakupljanje građevinskog materijala, odvijali u relativnoj tajnosti, većina tamošnjih stanovnika bila je svjesna tih zbivanja. Tokom lipnja1961. godine, Ulbricht je na međunarodnoj novinskoj konferenciji izjavio: "Niemand hat die Absicht, eine Mauer zu errichten!" (srpskohrvatski: "Nitko nema namjeru graditi nikakav zid!"); bio je to prvi put da se termin "zid" koristio u kontekstu ograđivanja i izoliranja Istočnog Berlina od ostatka grada. Nekoliko mjeseci kasnije, točnije12. kolovoza1961. godine, na vrtnoj zabavi čelnika Istočne Njemačke, Ulbricht je potpisao dokument kojim je odobrio izgradnju zida; do sljedećeg jutra, granica za Zapadni Berlin je zatvorena, a započela je izgradnjaBerlinskog zida.[229] Zid je u potpunosti ogradio Istočni Berlin i onemogućio normalan tranzit prema Zapadu, a između zida i stambenih kuća je ostavljen visoko osigurani "pojas smrti", gdje su istočnonjemački stražari strogo pazili na moguće dezertere.
Kako je ova odluka direktno kršila ranije dogovore između velikih sila, Zapad nije blagonaklono gledao na ovaj potez, posebice jer je onemogućio slobodan tranzit kroz grada. Situacija je umalo eskalirala u listipadu1961. godine, kada su istočnonjemački granični časnici zaustavili američkog generala, koji je išao u teatar, na slavnomCheckpoint Charlieju te su mu onemogućili prolazak. Amerikanci su tada uperili svoje tenkove prema Istočnom Berlinu, na što su Sovjeti uzvratili istom mjerom. Ipak, do izmjene vatre nije došlo i tenkovi su se ubrzo povukli.
Zračna fotografija američkogU-2 špijunskog aviona iz1962. godine, koja prikazuje sovjetske rakete naKubi, što je bio okidač zaraketnu krizu.
Nakon neuspjeha uZaljevu svinja, Sjedinjene Države su nastavile svoje pokušaje da svrgnuCastra s vlasti naKubi. Kennedyjeva administracija je koristila različite metode, ovoga puta mahom subverzivne, kako bi ostvarila svoj cilj, a najviše nade se polagalo u tajni vladin plan, nazvanKubanski projekt (iliOperacija Mongoose), kojeg je uz odobrenje predsjednika od1961. godine vodila i organiziralaCIA. Ultimativni cilj ove operacije bilo je, dakle, svrgavanje Castra, međutim preko serije tajnih operacija i poticanja Castrovih protivnika na pobunu, za razliku od ranijeg pokušaja vojne invazije; američka vojna intervencija nije, doduše, bila isključena, ali samo u slučaju realne potrebe - ona više nije bila u primarnom fokusu. U veljači1962.,Nikita Hruščov, koji je u međuvremenu učvrstio odnose s Castrom, saznao je za ovaj američki plan kao i za još jedan od strane Kennedyja organiziranipokušaj atentata na Castra (navodno ih je bilo ukupno 638).[230][231][232]
Svjesni rastućeg američkog utjecaja, kao i pretpostavljene američke prednosti uutrci u nuklearnom naoružanju, Sovjeti su izradili tajni plan,Operaciju Anadir, kako bi uspostavili balans.[230] Cilj plana bilo je slanje sovjetskih nuklearnih raketa na Kubu bez američkog znanja, međutim Sovjeti su bili informirani da Castro neće tako lako pristati na takav rasplet.[233] Nakon sastanka sa sovjetskim nuklearnim stručnjacima, Castro je na koncu ipak pristao na primanje nuklearnog oružja[234] i konkretan plan s Hruščovim dogovoren je u svibnju1962. godine.
Iako su sovjeti uspjeli transportirati dio oružja do Kube, Amerikanci su ubrzo saznali za taj plan te su hitro obavijestili Kennedyja, koji je razmatrao nekoliko mogućih solucija - od potpune pasivnosti, preko vojne invazije, do blokade otoka;[235] na kraju se odlučio za potonju, uz slanje ultimatuma Sovjetima.
Glavni akteriKubanske raketne krize, s lijeva na desno:John F. Kennedy, predsjednik Sjedinjenih Država;Fidel Castro, vođa Kube; iNikita Hruščov, vođa Sovjetskog Saveza. I dok će Kennedyju popularnost nakon krize osjetno porasti, Hruščov će u mirnom puču biti uklonjen s vlasti; Castro se i nakon krize, prilično zaštićen, zadržao na vlasti na Kubi, čiji su se odnosi sa Sovjetskim Savezom osjetno pogoršali.
Kubanska raketna kriza postala je tako, do tada, najveća kriza Hladnoga rata i prvi otvoreni sukob s prijetnjom vojne eskalacije između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. S obzirom da su u pitanju bile nuklearne sile, prijetnja je bila itekako velika, a svijet je bio bliženuklearnom ratu nego ikada u svojoj povijesti.[236] Iako nitko nije povlačio konkretne poteze, obje strane bile su spremne na rat do uništenja, a Castro je čak, kasnije, priznao: "Ja bih pristao na korištenje nuklearnog oružja... ionako smo uzeli zdravo za gotovo da će se ovo pretvoriti u nuklearni rat i da ćemo mi potpuno nestati."[237]
Ipak, ni Hruščov ni Kennedy nisu bili apsolutno voljni pokrenuti takav sukob tako da su se, u jeku napetosti i neizvjesnosti, odvijali tajni pregovori u kojima je Hruščov Kennedyju ponudio potpuno povlačenje sovjetskih brodova, uz uvjet da se Amerikanci obvežu da neće izvršiti vojnu invaziju na Kubu, niti će podržati ikakvu invaziju od strane druge zemlje;[238][239] uz to, tajno je dogovoreno da će Amerikanci ukloniti svoje oružje izItalije iTurske, ako Sovjeti uklone svoje iz Kube. Svjesni kako je to jedini način da izbjegnu potpunu katastrofu, vođe su pristali na ovaj dogovor i kriza je, tako, prekinuta, uz potpuno poštivanje javnih i tajnih stipulacija samog dogovora.[240][241]
Kubanska raketna kriza ostavila je velikog traga na buduća zbivanja. U kontekstu utrke u nuklearom naoružanju, kriza je izrodila prve napore za ograničavanje nuklearnog naoružanja i poboljšanje međunarodnih odnosa,[125] iako je prvi takav sporazum,Antarktički sporazum, stupio na snagu još1961. godine.[242] Uz to, raketna kriza je dovela do uspostavedirektne telefonske linije između Moskve i Washingtona (tzv. "crveni telefon"), s ciljem bržeg rješavanja eventualnih sporova kroz direktnu komunikaciju dvaju svjetskih vođa.[243]
Kriza je, također, imala snažnog utjecaja i na sudbinu Kennedyja i Hruščova, čija je "humanost" ultimativno dovela do mirnog rješavanja krize.[244] I dok je Kennedyju popularnost rekordno porasla,[245] uz mišljenje kako su se Sjedinjene Države postavile čvrsto i hrabro riješile situaciju, Hruščov je bio na izlaznim vratima. Naime, Sjedinjene Države su bile "pobjednice" u ovoj krizi, pokazavši čvrstu volju i nespremnost na popuštanje zahtjevima s Istoka, što je bio ideološkiboost koji je Zapadu bio itekako koristan; s druge strane, novi Hruščovljev "poraz" je od stranePolitbiroa i službene Moskve gledan kao međunarodna sramota neviđenih razmjera i situacija u kojoj su se Sovjeti kukavički povukli iz problema kojeg su sami zakuhali (naravno, treba istaknuti kako je uklanjanje raketa iz Turske i Italije, pri čemu je Hruščov pokazao veliku smjelost, ostalo tajno čak i za Politbiro). Uz to, Castro je na ovakav rasplet gledao kao na sovjetsku izdaju, što je dovelo do osjetnog pogoršanja sovjetsko-kubanskih odnosa u narednom periodu, unatoč činjenici da je Hruščov isposlovao i osigurao zaštitu Kube od invazije Zapada. Kada se ovomu doda i sramota kojoj je Hruščov bio izložen nakon odobrenja izgradnjeBerlinskog zida (kojeg se smatralo javnom sramotom cijelog komunizma),[246] bilo je jasno da je njegovoj karijeri na čelu Sovjetskog Saveza došao kraj. Optužen za oholost i nesposobnost, uništavanje sovjetske poljoprivrede i dovođenje svijeta na rub nuklearnog rata,[246] Hruščov je smijenjen u listopadu1964. godine u mirnom puču kojega je organizirao njegov nasljednik,Leonid Brežnjev.[247][248] Nakon što se vratio u Moskvu s putovanja, Hruščov je informiran o smjeni te je zamoljen da se ne opire, što je ovaj i prihvatio, osiguravši si tako, barem, mirno umirovljenje[246] dok su pučisti na čelu s Brežnjevom preuzeli vlast.
Tokom60-ih i70-ih, sudionici Hladnoga rata nastojali su izgraditi novi, kompliciraniji sustav međunarodnih odnosa u kojem svijet više ne bi bio podijeljen na dva očito suprostavljena bloka.[71] Od krajaDrugog svjetskog rata,Zapadna Europa iJapan su se brzo oporavili od ratne destrukcije te su tokom 50-ih i 60-ih godina ostvarili značajan ekonomski rast (BDPper capita im se čak približio onom američkom), dok su gospodarstva zemalja Istočnog Bloka stagnirala.[71][249]
Zbognaftne krize iz 1973. godine, ali i rastućeg utjecaja različitih organizacija Trećeg svijeta poputOPEC-a iPokreta nesvrstanih, slabije zemlje uspjele su se izboriti za svoju nezavisnost te su se u velikom broju slučajeva pokazale potpuno otpore na pritiske s obaju strana.[105] U međuvremenu, službenaMoskva morala se okrenuti prema domaćoj politici, mahom zbog duboko ukorijenjenih problema u sovjetskom gospodarstvu.[71] U ovom su periodu sovjetski vođe, poputLeonida Brežnjeva iAlekseja Kosigina, prihvatili idejudetanta.[71]
Želeći veći utjecaj Francuske unutarNATO saveza,Charles de Gaulle se otvoreno usprotivio Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu. Shvativši da dvije sile neće popustiti njegovi zahtjevima, de Gaulle je izazvao krizu tako što je povukao sve francuske trupe iz NATO-a i potjerao strane trupe s francuskog tla.
Iako se tako nije činilo,NATO je vrlo rano u svojoj historiji suočio s ozbiljnom krizom, čiji je uzrok bilaFrancuska.[250] Naime,Charles de Gaulle se, otkako je1958. godine bio na čelu Francuske (prvo kao premijer, a onda i kao predsjednik), oštro protivioameričkoj dominaciji u sklopu saveza, ali i onome što je on percipirao kao poseban odnos između Sjedinjenih Država iUjedinjenog Kraljevstva; uz to, de Gaulle se oštro protivio da francusku vojsku i nuklearno oružje prepusti na upravljanje NATO-u.
Dana17. rujna1958., de Gaulle je poslao memorandum američkom predsjednikuEisenhoweru i britanskom premijeruMacmillanu, tražeći osnivanje tripartitnog direktorija u kojem bi Francuska bila jednaka sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, ali i širenje NATO-va djelovanja na geografske zone od francuskog interesa, primarnoFrancuski Alžir, gdje je Francuska još od1954. godine bila suočena sasukobom protiv alžirskih pobunjenika, koji su se borili za nezavisnost.[251] Nezadovoljan odgovorom, de Gaulle je započeo na formiranju obrambenih snaga bez sudjelovanja NATO-a; naime, francuski predsjednik je želio, u slučaju daIstočna Njemačka napadneZapadnu, imati prostor da sklopi samostalni mirovni sporazum s Istočnim blokom i izbjegne sudjelovanje u velikom ratu između NATO-a i Varšavskog pakta.[252] U veljači1959., de Gaulle je povukao francusku mediteransku flotu iz NATO-ve komande, a kasnije je zabranio stacioniranje stranog nuklearnog oružja na francuskom tlu.
Iako je Francuska pokazala solidarnost tokomraketne krize1962. godine, de Gaulle je nastavio s izgradnjom nezavisne vojske tako što je i atlantsku te kanalsku flotu povukao iz NATO-ve kontrole.[253] Cijela situacija svoj je vrhunac dosegla1966. godine, kada je de Gaulle u potpunosti povukao francuske trupe iz NATO-a i potjerao sve strane trupe s francuskog teritorija.[254] Francuska je, doduše, ostala članica NATO-a i ostala je pri odluci o zajedničkoj obrani u slučaju napada Varšavskog pakta, međutim povlačenje francuskih trupa bio je velik udarac za Zapad i za NATO te jedna od većih kriza u odnosima među zemljama Zapadnog bloka; Francuska je u potpunosti obnovila svoje članstvo tek2009. godine.
Nenasilni otporvojnoj invaziji iz 1968. godine bio je masovan, dok su ispadi nasilja bili sporadični i izrazito rijetki. Na slici su prikazani čehoslovački pobunjenici kako vijoredržavnu zastavu na ulici, pored gorućeg sovjetskog tenka.
NakonMađarske1956. godine,Čehoslovačka je tokom1968. godine postala novo krizno žarište unutarVaršavskog pakta. Sve je započelo u siječnju te godine, kada je na čelo Čehoslovačke došaoAlexander Dubček, slovački komunist koji je, uz podršku predsjednikaLudvíka Svobode, za cilj imao provesti brojne reforme s ciljem liberalizacijekomunističkog sustava u Čehoslovačkoj i davanja većih prava njezinim građanima; cijela ideja postala je poznata kao "socijalizam s ljudskim licem".[255] Njegov paket reformi, "Akcijski plan", bio je početak događaja znanog kaoPraško proljeće, a koji je snažno utjecao na čehoslovačku svakodnevnicu. Dubček je uvelike ojačaoslobodu medija,slobodu govora islobodu kretanja. Uz to, provedene su i brojne upravne i gospodarske reforme, razgovaralo se o uvođenju višestranačja, ograničavanju djelovanja tajne policije,[256][257] a čak i o mogućem povlačenju izVaršavskog pakta.[258]
Naravno, vlast u Moskvi, predvođenaBrežnjevom, nije blagonaklono gledala na ovaj val liberalizacije, smatrajući kako je isti potencijalno opasan za cjelokupni komunistički sustav. Ubrzo su započeli pregovori između Čehoslovačke i ostalih zemalja Varšavskog pakta, koji su se ultimativno pokazali neuspješnima, što je značilo da je Sovjetski Savez morao pripremiti alternativni plan.
Pred kraj kolovoza1968. godine, kao odgovor na Praško proljeće, Sovjetski Savez i druge zemlje Varšavskog pakta izvršavajuvojnu invaziju Čehoslovačke; oko 250,000 trupa je inicijalno krenulo prema Čehoslovačkoj. Sovjete su podržalePoljska,Bugarska iMađarska, dok seIstočna Njemačka povukla u posljednji trenutak; s druge strane, Čehoslovačkoj su podršku pružileSFR Jugoslavija,Rumunjska (vidiCeaușescuov govor iz 1968.) teAlbanija, koja je u znak protesta čak i napustila Varšavski pakt te godine. Invaziju su osudile i zapadne komunističke partije teKina.[259] Vojno nadmoćniji, Varšavski pakt je bio očiti pobjednik u ovom konfliktu, međutim vojna invazija je imala mnogo dalekosežnije posljedice kako u Čehoslovačkoj, tako i izvan nje.
S jedne strane, u Čehoslovačkoj je potaknut val emigracije koji je na svom vrhuncu obuhvatio gotovo 300,000 ljudi,[260] među kojima je bio i slavni pisac,Milan Kundera, čije je djeloNepodnošljiva lakoća postojanja inspirirano ovim događanjima. Uz to, došlo je i do enormnog vala nenasilnih protesta u Čehoslovačkoj, koji se ogledao kroz različite diverzantske aktivnosti (poput prebojavanja ili mijenjanja prometnih znakova) i kršenja pravila; nasilje je bilo tek sporadično i iznimno rijetko, a bilo je i nekoliko istaknutih slučajeva protestnog samospaljivanja, među kojima je najpoznatiji primjerJana Palacha iz1969. godine. Invazija je formalno okončana tek u travnju1969. godine, što je bilo osjetno više nego što su Sovjeti planirali. Dubček je smijenjen, a zemlja je ušla u period "normalizacije", a što je zapravo bilo poništavanje svih Dubčekovih reformi i ponovna uspostava komunističke stege u Čehoslovačkoj; njegov nasljednik,Gustáv Husák, osobno je predvodio postupak poništavanja reformi svog prethodnika. Unatoč neuspjelom pokušaju liberalizacije i činjenici da je Čehoslovačka sve do1989. godine ostala pod sovjetskom kontrolom, Praško proljeće je imalo velik utjecaj na daljnji rasplet događaja u komunističkom svijetu.
Leonid Brežnjev je svojomdoktrinom omogućio direktnu ugrozu suvereniteta drugih socijalističkih zemalja, međutim, kako se kasnije ispostavilo, izuzev čehoslovačkog slučaja, doktrina više neće biti direktno korištena.
Dana26. rujna1968. godine, u sovjetskom časopisuPravda izašao je članak naslova "Suverenitet i međunarodne obveze socijalističkih zemalja", u kojem je javnosti prvi put prezentirana politika koja će ubrzo dobiti nazivBrežnjevljeva doktrina. U svom govoru na 5. kongresuPoljske ujedinjene radničke partije u studenom iste godine, Brežnjev je osobno prezentirao svoju doktrinu, kazavši:[258]
Kada sile koje su neprijateljski orijentirane prema socijalizmu pokušaju okrenuti razvoj neke socijalističke zemlje prema kapitalizmu, to postaje problem ne samo te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.
Doktrina se suštinski sastojala od načela daSovjetski Savez (formalnoVaršavski pakt) ima pravo ugrozitisuverenitet bilo koje socijalističke zemlje u kojoj je socijalizam ugrožen. Svoje korijene imala je u neuspjehu socijalističkih zemalja poputPoljske,Mađarske iIstočne Njemačke, koje su se suočavale s ozbiljnim siromaštvom i padom životnog standarda u odnosu na Zapad,[261] međutim glavni okidač njezinog donošenja bila jeinvazija Čehoslovačke nekoliko mjeseci ranije, koju je ova doktrina retroaktivno opravdavala. Poučenmađarskim incidentom iPraškim proljećem, Brežnjev je shvatio da je nužna promjena u odnosu na politiku njegova prethodnika,[262] a uz to si je i, barem fiktivno i nominalno, dao legitimitet za već provedenu, nelegitimnu vojnu invaziju suverene zemlje.
Unatoč načelnoj snazi, Brežnjevljeva doktrina nije pretjerano zaživjela u praksi i njezina najdirektnija primjena ostala je upravo invazija Čehoslovačke, zbog koje je i donesena. Kasnije je korištena i kao opravdavanje za uplitanje u politikuAfganistana tokom 70-ih godina, ali i za indirektne pritiske prema Poljskoj početkom 80-ih godina.[263] Politika je službeno napuštena1989. godine, kada jeMihail Gorbačov odbio upotrijebiti vojsku kako bi spriječio slobodne izbore u Poljskoj,[264] a naslijedila ju je "Sinatrina doktrina" (aluzija na pjesmu "My Way"), koja je socijalističkim zemljama omogućavala da same izaberu svoj put.[265]
Kao što je već ranije rečeno,Treći svijet je tokom kasnijeg perioda Hladnog rata postao još veće krizno žarište, ali i bojno polje na kojemu su nove administracije dvaju velesila demonstrirale svoju moć. Početkom 60-ih godina,Leonid Brežnjev je uSovjetskom Savezu još uvijek konsolidirao svoju moć, dok jeatentat na Johna F. Kennedyja iz1963. godine donio neočekivanu promjenu vlasti uSjedinjenim Državama; iako je Kennedyjev nasljednik,Lyndon B. Johnson, uživao snažnu podršku u jeku krize izazvane atentatom, demonstracija američke sile u zemljama Trećeg svijeta bila je imperativ za jačanje Johnsonove političke pozicije. S druge strane, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, s obzirom da su oboje posjedovalinuklearno oružje (ali i poučeniranijom krizom), nisu bile sklone direktnom sukobu, tako da su svoju dominaciju i moć demonstrirale kroz indirektne sukobe, pri čemu se Treći svijet pokazao kao idalno bojno polje; ova politička doktrina poznata je kaoparadoks stabilnosti i nestabilnosti.
Američka intervencija naDominikanskoj Republici bila je preventivna radnja s ciljem sprečavanja ponovljenog kubanskog scenarija, ali i demonstracija sile. Na fotografiji, američki vojnici guraju dominikanskog dječaka pod džip kako bi ga zaštitili od pucnjave uSanto Domingu tokom1965. godine.
Prva "meta" američke politike bila je, ovoga puta,Latinska Amerika, posebiceJužna, što je bila promjena u odnosu na preokupacijucentralnoameričkim političkim krizama tokom 50-ih godina. Početkom ožujka1964. godine, američki diplomat specijaliziran za Latinsku Ameriku,Thomas C. Mann, održao je tajni govor pred visokim dužnosnicima u kojem je iznio okrive američke politike prema tom području, smatrajući kako Sjedinjene Države trebaju, prije svega, zaštititi svoje ekonomske i političke interese te pružiti podrušku čak i diktatorima koji su bili njihovi simpatizeri, a intervenirati samo u slučaju dolaska komunista na vlast u nekoj od zemalja. Nedugo nakon što je govor procurio i bio objavljen uNew York Timesu, isti je nazvan "Mannovom doktrinom".[266] Prva primjena te politike uslijedila je nedugo nakon tajnoga sastanka, kada je Johnsonova administracija podržaladesničarske pučiste u Brazilu, koje su predvodili kasniji diktatoriHumberto Castelo Branco iArtur da Costa e Silva, prilikom svrgavanja ljevičarskog predsjednikaJoãa Goularta,[266] a nedugo nakon toga i tokom intervencije naDominikanskoj Republici. Karipska država je, nakonatentata na diktatoraRafaela Trujilla, ušla u period izrazite političke nestabilnosti, koju su obilježili konstantni sukobi među različitim frakcijama. Nakon što je konstitucionalistička frakcija1963. uspjela u dovođenjuJuana Boscha na vlast, u zemlji je došlo do iniciranja brojnih socijaldemokratskih reformi, koje nisu bile po volji konzervativnim lojalistima, ali ni Sjedinjenim Državama. Bosch je svrgnut nakon samo nekoliko mjeseci, a konzervativci su na čelo zemlje postavili pravnikaDonalda Reida Cabrala. Nedugo nakon tog događaja, u travnju1965. godine, u zemlji je izbiograđanski rat između lojalista i konstitucionalista; krajem travnja, Sjedinjene Države su poslale oko 22,000 svojih vojnika u pomoć lojalistima, navodeći opasnost od moguće reprizekubanske revolucije i uspostave nove komunističke vlasti na njima bliskom teritoriju.[14] Trupe su poslane s ciljem izvršavanja jednogodišnje invazije zemlje, u sklopuOperacijePower Pack, ali i uspješnog eliminiranja socijalističke prijetnje. U rujnu je na čelo zemlje, kao privremeni predsjednik, postavljenHéctor García-Godoy, koji je tokom naredne godine prepustio vlast izabranom predsjedniku, konzervativcuJoaquínu Balagueru; bivši predsjednikJuan Bosch, koji nije vodio nikakvu kampanju, bio je drugi kandidat.[267] Uspostava konzervativne diktature bila je još jedan uspjeh za Amerikance, ali je za posljedicu imala nasilne progone i maltretiranje Boschovih pristaša na tlu Dominikanske Republike.[267] Sjedinjene Države su ovom periodu pokazale izrazito strog stav prema Latinskoj Americi, iniciran "Mannovom doktrinom", a u potpunosti definiran krozJohnsonovu doktrinu, koja je javnosti prezentirana s ciljem opravdavanja američke intervencije na Dominikanskoj Republici (u tom je kontekstu ona figurirala, za američku interesnu zonu, isto kao iBrežnjevljeva doktrina za komunistički svijet).
Istovremeno, uIndoneziji, ranijem kriznom žarištu, situacija je ponovno eskalirala kada jeSukarnovavođena demokracija naišla na ozbiljne probleme, posebice zbog Sukarovnih navodnih simpatija prema komunizmu. Nakon što jePokret 30. rujna tokom1965. godine izveo bijedno neuspješni pokušajpuča, generalSuharto je, pod izlikom obračuna s pučistima, započeo masovnu kampanju progona komunista i komunističkih simpatizera tokom1965. i1966. godine, tokom koje jepobijeno između nekoliko stotina tisuća i par milijuna ljudi.[268] Suharto je iskoristio trenutak i tokom1967. godine uspio ukloniti Sukarna s vlasti, samo da bi tokom sljedeće godine formalno prisegnuo kao njegov nasljednik. Indonezija je tako ušla utranzicijski period prema "Novom poretku", koji će biti obilježen Suhartovom tridesetjednogodišnjom vladavinom.
Vijetnamski rat je bio jedan od najvažijih vojnih sukoba Hladnoga rata i, kako se ispostavilo, velika sramota zaSjedinjene Države. Slike iz rata, u smjeru kazaljke na satu: • Američke trupe tokom važnebitke za la Drang; • Američki helikopter posipaAgent Orange tokom Vijetnamskog rata; • Američki vojnici pružaju zaštitu svojim helikopterima tokomevakuacije iz Saigona; • Ubijeni vijetnamski civili nakon zvjerskogmasakra u Mỹ Laiju.
Šezdesete u Aziji su bile obilježene i novom eskalacijom uvijetnamskom sukobu, koja je1963. godine kulminiralapovećanom američkom intervencijom na strani politički nestabilnogJužnog Vijetnama, gdje jeCIA krajem1963. godine pomogla u organiziranjupuča u kojemu jesvrgnut i ubijen južnovijetnamski predsjednik,Ngô Đình Diệm. Iako formalno samo saveznici Južnog Vijetnama u borbi protivHồ Chí MinhovogSjevernog Vijetnama i pobunjeničkogViệt Cộnga na jugu, Amerikanci sude facto vodili ovaj rat, smatrajući to demonstracijom svoje sile i nastavkom zadržavanja širenja komunizma u svijetu. Ipak, unatoč nekoliko značajnijih operacija i borbi (la Drang,Cedar Falls,Junction City,Đắk Tô), primjenitoksičnog herbicida (kako bi stali na kraj gerilskim metodama Vijetnamaca) i ratnim zločinima (Mỹ Lai), Amerikanci nisu uspijevali ostvariti nikakvu značajniju prednost u ratu tako da su i Johnsonova i, kasnije,Nixonova administracija bili suočeni sa činjenicom sramotnog neuspjeha, ali i sve većom opozicijom u samim Sjedinjenim Državama. Godine1973., sjevernovijetnamski ministar vanjskih poslova,Lê Đức Thọ, američki državni tajnik,Henry Kissinger, i južnovijetnamski predsjednik,Nguyễn Văn Thiệu, uParizu potpisujumirovni sporazum s kojim jeVijetnamski rat trebao biti okončan, međutim ratovanje je i dalje nastavljeno. Istovremeno, Nixon se1974. godine suočio saferom Watergate, koja je dovela do njegove ostavke, dok je njegov nasljednik,Gerald Ford, imao ozbiljnih problema s demokratskimKongresom, koji se oštro protivio ratu. Sjedinjene Države su bile u sve većim problemima, a Sjeverni Vijetnam je sve više napredovao; sve je kulminiralo u travnju1975. godine, kada su komunističke snageoslobodile Saigon,[269][270] glavni grad Južnog Vijetnama, tokom čega su Amerikanci izvršili masovnu evakuaciju svojih trupa u sklopuOperacijeFrequent Wind.[271] Sjeverni i Južni Vijetnam su se ubrzo ujedinili u jedinstvenu,socijalističku državu, a Sjedinjene Države su izvrgnute ruglu i sramoti zbog činjenice da su, kao supersila, pretrpjele sramotan poraz od strane jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta.[14] Poraz u Vijetnamu je, prema mnogima, bio najveći udarac američkoj hladnoratovskoj vanjskoj politici.
U istom periodu kada su Sjedinjene Države pojačale svoju prisutnost u Vijetnamu,Bliski istok je ponovo postao problematičan. Iako jeSueska kriza iz1956. prošla bez većih direktnih posljedica, rastući val arapskog nacionalizma, mahom podNasserovim utjecajem, te novi sukobi arapskih zemalja sIzraelom, ponovno su potakli veći interes za tu regiju.Sovjetski Savez je u tom periodu slao enormnu vojnu i ekonomsku pomoćEgiptu te je, unatoč nevoljkosti, osjećao obvezu da pomogne saveznicima tokomŠestodnevnog rata iRata iscrpljivanja protiv prozapadnogIzraela.[272] Nasserov utjecaj i prosovjetske afilijacije dovele su, doduše, do nenasilnog konflikta između prozapadnih arapskih zemalja (Saudijska Arabija,Libanon,Jordan,Sjeverni Jemen, ...) i onih prosovjetskih (Egipat,Južni Jemen,Irak,Alžir, ...), znanog kaoArapski Hladni rat, a koji je postepeno jenjavao nakon Nasserove smrti1970. godine; dobar primjer ovoga bila je podjela naJemena naSjeverni iJužni, koja, unatoč samoj podjeli, nije funkcionirala ni približno rigorozno kao uNjemačkoj iliKoreji. Sovjeti su, za vrijeme Nasserova mandata, uspjeli sklopiti sporazume s brojnim arapskim zemljama, poputAlžira iIraka;[273] iračko priklanjanje Sovjetima (u pitanju je bio petnaestogodišnji sporazum o prijateljstvu i suradnji) bilo je izrazito problematično za Amerikance, toliko da je historičarCharles R. H. Tripp rekao da je sporazum poremetio "od strane Amerike sponzorirani sigurnosni sustav uspostavljen u sklopu Hladnog rata na Bliskom istoku. Činilo se da je svaki neprijatelj režima uBagdadu potencijalni saveznik Sjedinjenih Država".[274] Sjedinjene Države su, kasnije, u tajnosti financijski pomagalekurdskom vođiMustafi Barzaniju tokomDrugog iračkog-kurdskog rata, koji je zaključen iračkom pobjedom i doveo je do prisilnog premještanja stotina tisuća kurdskih civila.[274] Međutim, kada je Nassera u Egiptu naslijedioAnwar Sadat, činilo se kako je dotad najjači sovjetski saveznik na Bliskom istoku promijenio svoju politiku.[273] Kada je1973. godine izbioJomkipurski rat, glasine o mogućoj sovjetskoj intervenciji na strani Egipta dovele su do masovne mobilizacije u Sjedinjenim Državama, koja nije htjela izgubiti ovako strateški važnog saveznika, a koja je gotovo zaprijetila postojećemdetantu;[275] Jomkipurski rat je, na koncu, vođen bez direktnog uplitanja velikih sila. Značajan sovjetski utjecaj u ovom periodu bilo je i potpomaganjePalestini u borbi protiv Izraela, mahom kroz pružanja podrškeJaseru Arafatu i njegovomPLO-u.[276]
Val dekolonizacije uAfrici nastavio se i u ovom periodu, s tim da se u zemljama koje su već ranije stekle nezavisnost političke turbulencije bile česte. Posebice uZapadnoj Africi, gdje je korupcija već bila poharala državne institucije, došlo je do serije uzastopnih vojnih udara uGani iBurkini Faso, dok su brojne druge afričke zemlje bile zahvaćene krvavimgrađanskim ratovima. Tako se od1967. do1970. godine uNigeriji vodiograđanski rat između države i samoproglašene, nepriznateRepublike Biafre, koju je vodio vojni časnikC. Odumegwu Ojukwu. Istovremeno, britanska uprava uRodeziji se raspadala u jeku vala dekolonizacije, međutim, dok jeSjeverna Rodezija bez većih poteškoća izvršila tranziciju prema nezavisnojZambiji,[277] situacija uJužnoj Rodeziji bila je uvelike problematičnija, mahom zboginternog vojnog sukoba između kontroverznog premijeraIana Smitha i nacionalističkih pobunjenika predvođenihRobertom Mugabeom iJoshuom Nkomom; rat se uz desetke tisuća mrtvih protezao sve do1979., nakon čega je ukinuta nikad priznata vladavina bjelačke manjine u Rodeziji, koja je ubrzo nakon toga izvršila tranziciju prema nezavisnomZimbabveu. Šezdesete godine dovele su i do uspješnog zaključenjaborbe za nezavisnost uAlžiru (1962.), ali i nezavisnostTanganjike iZanzibara, koje će se1964. godine ujediniti uTanzaniju, čiji će prvi predsjednik postatiJulius Nyerere.[278] Krajem60-ih godina, vojska uSomaliji, predvođena bivšim policajcemSiadom Barreom, izvela je državni udar i preuzela vlast u zemlji, koja je nakon toga reformirana kaoDemokratska Republika Somalija, socijalistička diktatura kojoj je bezuvjetnu podršku obećaoSovjetski Savez.
AmeričkiDržavni tajnikHenry Kissinger bio je glavni ideolog američke vanjske politike tokom velikog dijela Hladnoga rata i gotovo sve američke vojne intervencije u stranim zemljama bile su isplaniranje od strane njega, posebice one u Južnoj Americi. U donjem redu, s lijeva na desno, su: urugvajski predsjednik i pučistJuan María Bordaberry; svrgnuti, demokratski izabrani predsjednik Čilea,Salvador Allende; kasniji čileanski diktator,Augusto Pinochet; i argentinski diktatorJorge Rafael Videla.
S dolaskom 70-ih godina, diljem Trećeg svijeta otvorila su se nova krizna žarišta. UJužnoj Americi je došlo do sve intenzivnije primjene tajneOperacijeCóndor, koja je aktivirana još1968. godine, a službeno je pokrenuta1975. godine. Radilo se, zapravo, o seriji incidenata državnog terora te represije i ubojstava političkih oponenata i komunističkih simpatizera u južnoameričkim zemljama, koje su dobivale tajnu pomoć odSjedinjenih Država.[279][280][281] Mozak operacije bio jeHenry Kissinger,[282] a ista je naišla na snažnu podršku uArgentini,Brazilu,Boliviji,Čileu,Paragvaju iUrugvaju. Suštinski, operacija se sastojala od američke podrške desničarskim vojnim diktaturama i pučevima, organiziranim s ciljem svrgavanja ili eliminacije ljevičarskih grupacija te uspostavom njima prijateljskih režima u zemljama koje su geopolitički bile izrazito važne.[283] Tokom 70-ih su se dogodila tri značajna puča tokom kojih je ovakva politika bila prilično evidentna. U lipnju1973. godine, izabrani predsjednikUrugvaja,Juan María Bordaberry, usred značajne krize i gerilske aktivnosti ljevičarskih radikalaTupamarosa, uz pomoć vojske izvodidržavni udar i uvodi diktaturu. Iako je puč službeno izveden zbog suočavanja s Tupamarosima, novoformiranagrađansko-vojna diktatura nastavila je vladati zemljom sve do sredine 80-ih godina i to uz američku podršku;[284] Bordaberry je svrgnut1976., a nakon nekoliko mjeseciDemichelijeve vlasti, državu je preuzeo diktatorAparicio Méndez, koji je bio jedan od glavnih "operativaca" OperacijeCóndor. U rujnu1973., uČileu dolazi do sličnog incidenta kada vojska predvođenaAugustom Pinochetom, koji je također postao jedan od predvodnika OperacijeCóndor, upuču svrgava demokratski izabranog predsjednika, socijalistaSalvadora Allendea;[285][286] Allende je1970. postao prvi demokratski izabrani predsjednik socijalističkog uvjerenja u Latinskoj Americi,[287] što je Sjedinjenim Državama bila direktna prijetnja. Kada je Allendeova politika počela ugrožavati američke interese, Nixon je pružio podršku Pinochetu i pučistima,[288][289][290] koji su u jednodnevnom puču svrgnuli predsjednika i uspostavili vojnu diktaturu; Allende se tokom puča ubio,[291][292] mada njegova smrt i dalje ostaje kontroverzna tema. Pinochet je, uz pomoćvojne hunte, vladao Čileom kaodiktator sve do1990. godine,[293][294] prilikom čega se krvavo obračunavao s opozicijom i uvelike gušio ljudska prava. Posljednji značajni incident dogodio se1976. godine uArgentini, kada je vojni časnikJorge Rafael Videla, uz američku podršku, upuču svrgnuoIsabel Perón i uspostavio vojnu diktaturu, što je bio obrazac koji se identično odvijao u svim incidentima. Isabel Perón, prva žena koja je postala predsjednica neke države, vladala je Argentinom od1974. godine, nakon smrti svog supruga,Juana Peróna, koji je obilježio argentinsku politiku nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, za razliku od ranijih slučajeva, politička represija pod Isabel Perón je bila stvarnost u Argentini i prije samoga puča, tako da se ovdje nije radilo o ideološki uvjetovanom puču, već o ilegalnom modusu smjene vlasti; Sjedinjene Države su se tek naknadno uključile kao podrška, dok je sam puč bio organiziran i planiran interno.[295] Videlina vojna hunta započela je "Proces nacionalne reorganizacije", što je bio službeni naziv diktature koja je provodila snažnu represiju u narednim godinama, sve do svog pada1983. godine, kada su organizirani demokratski izbori na kojima je pobijedioRaúl Alfonsín. Argentina je bila specifična i po tome što se u njoj od1974. godine pa sve do pada diktature vodioPrljavi rat, odnosno organizirani državni terorizam koji se ogledao kroz snažnu represiju, eliminaciju političkih oponenata te organizirane nestanke i ubojstva argentinskih stanovnika.
Lubanje žrtava Pol Potova režima pronađene na "poljima smrti". Ovi zločini bili su tema kritički hvaljenog i višestruko nagrađivanog filmaPolja smrti iz1984., saSamom Waterstonom u glavnoj ulozi.
Uz još uvijek aktivne ratove uVijetnamu iLaosu, Azija se krajem 60-ih i kroz dobar dio 70-ih suočila s dvama novim konfliktima, koji su imali značajnijeg odjeka i u svijetu. Prvi od njih bio je uKambodži, gdje se od1967. godine vodio žestokigrađanski rat, između državnih vlasti i pobunjeničke, komunističke gerile,Crvenih Kmera. Situacija je eskalirala kada je u ožujku1970. godine parlament s vlasti uklonioNorodoma Sihanouka, nakon čega si je proamerički premijerLon Nol dao izvanredne ovlasti i uveo diktaturu.Državnim udarom je ukinuta dotadađnja monarhija, a formirana jeKmerska Republika, koja je nastavila voditi građanski rat protiv komunističke gerile. Tokom iste godine, snageSjevernog Vijetnama okupirale su dio vojnih baza u Kambodži, što je doprinijelo eskalaciji nasilja; dokumenti otkriveni u sovjetskim arhivima otkrili su kako je okupacija zapravo bila posljedica dogovora između Sjevernog Vijetnama i Crvenih Kmera, kojeg je ispregovaraoNuon Chea.[296] Amerikanci i Južni Vijetnam su odgovorilibombardiranjemkopnenom invazijom, međutim ostaje upitno koliki je bio doseg tih napada.[297] Sve u svemu, Crveni Kmeri su postepeno napredovali te su, nakon padaPhnom Penha u travnju1975. godine, u siječnju1976. godine proglasili osnivanjeDemokratske Kampučije, komunističke diktature na čijem je čelu bioPol Pot. Nakon dolaska na vlast, Pol Pot je započeo brutalnu kampanju tokom koje je napoljima smrti pobijeno između jednog i tri milijuna stanovnika zemlje, koja je imala otprilike 8,000,000 ljudi;[298][299][300] velik broj stanovnika je, također, pobjegao ili je bio protjeran. Radilo se tu o zvjerskomgenocidu nad vlastitim narodom, kojega je sociologMartin Shaw nazvao "najjasnijim genocidom Hladnoga rata".[301] Otpor Pol Potovom režimu je rastao i već je tokom1977. godine došlo dovijetnamske invazije zemlje, koja je ubrzo prerasla unovi rat; Vijetnam je imao podršku prebjega Crvenih Kmera, ali i prosovjetskogUjedinjenog narodnog fronta za spas Kampučije, što ga je predvodioHeng Samrin. Iako je rat doveo do svrgavanja Pol Pota i njegovog režima, novoformirana zemlja će se boriti s međunarodnim priznanjem izvan sovjetske sfere utjecaja, unatoč činjenici da se Zapad oštro bunio protiv Pol Pota i njegovog zvjerskog režima, te će biti opstruirana od strane gerilaca smještenih uz granicu sTajlandom. Nakon uklanjanja Crvenih Kmera, nacionalna obnova Kambodže bit će iznimno teška, a Vijetnam će ubrzo biti izloženkineskom napadu, koji će biti zaključen tokom nekoliko mjeseci1979. godine.[302][303] Drugi veći incident zbio se1975. godine, kada jeSuhartovaIndonezija izvršilainvaziju naIstočni Timor. Službeno pravdajući invaziju antikolonijalizmom, radilo se zapravo o vojnoj intervenciji protiv ljevičarske strankeFRETILIN-a, koja je pobijedila na izborima i čiji je čelnik,Francisco Xavier do Amaral, postao predsjednik. Brojčano jača indonezijska vojska nije imala značajnijih problema i ubrzo jeokupirala Istočni Timor, pripojivši ga svom teritoriju.
Čelnici novonastalih socijalističkih republika,Angole iMozambika, uvelike su ovisili o stranim savezništvima u komunističkom svijetu, što je bio ključan faktor u njihovoj borbi protiv pobunjenika u dvama građanskim ratovima. Na slici gore, angolski predsjednikAgostinho Neto sastaje se s poljskim predstavnicima, dok je na slici dolje mozambikanski predsjednikSamora Machel u društvuMargot Honecker, surugeistočnonjemačkog čelnikaEricha Honeckera.
Događaji na Istočnom Timoru bili su usko povezani s tadašnjim događanjima uPortugalu, koja će imati i značajan utjecaj naAfriku. Naime,Portugal je1974. godine pogodilaRevolucija karanfila, kojom je svrgnuta diktatorskaEstado Novo, čiji je vođa od1932. do1968. godine bio diktatorAntónio de Oliveira Salazar; državu su u vrijeme revolucije vodili premijerMarcelo Caetano i predsjednikAmérico Tomás. Međutim, svrgavanje diktatorskog režima u Portugalu bilo je izrazito važno i za dotadašnje kolonije, s obzirom da je je nova vlast u Portugalu dokinulakolonijalni rat, koji se vodio još od1961. godine, i priznala nezavisnost tadašnjih kolonija. Iako je tim procesom bio zahvaćen iIstočni Timor, on je imao puno većeg odjeka uAfrici, gdje su tri nove zemlje ovim procesom stekle nezavisnost. Situacija je najblaža bila uGvineji-Bisao, dotadašnjojPortugalskoj Gvineji, koja je još1973. godine jednoglasno proglasila nezavisnost, priznatu naredne godine.[304] Na čelo države došao jeLuís Cabral, koji je, međutim svrgnut u puču1980. godine, čiji je predvodnik bioJoão Bernardo Vieira; upravo će Vieira imati najznačajniju ulogu u razvoju politike Gvineje-Bisao u narednom periodu. S druge strane, situacija uPortugalskoj Zapadnoj Africi iPortugalskom Mozambiku bila je osjetno ozbiljnija. Naime, iAngola iMozambik su mnogo prije nezavisnosti vodile svoje ratove za nezavisnost. Kada je ta nezavisnost konačno priznata, došlo je do internog sukoba koji je i uAngoli i uMozambiku rezultirao krvavim i višegodišnjim građanskim ratovima. No, dok je uMozambiku, gdje je uspostavljena prosovjetskasocijalistička republika,FRELIMO samostalno predvodio borbu protiv kolonijalnog imperija, pa je bilo i očekivano da će taj pokret, kojega je predvodioSamora Machel, preuzeti vlast, uAngoli su kasnije zaraćene strane zajednički vodile borbu protiv Portugala; na koncu je komunističkaMPLA, koju je predvodioAgostinho Neto, preuzela kontrolu u državi i također uspostavila prosovjetskusocijalističku republiku, što je izazvalo revolt isključenih grupacija; dvije novoproglašene socijalističke republike bile su izrazito bliske.[305] Ti građanski ratovi vodili su se kroz dug vremenski period, uključivali su intervencije stranih sila (značajnu participaciju u imala jeapartheidskaJužna Afrika, ali i Kuba u Angoli)[306] nanijele su velik udarac novonastalim državama, a njihova rezolucija uslijedila je tek po završetku Hladnoga rata. Širenje socijalizma po Africi nastavilo se tokom 70-ih godina, kada je radikalna vojna skupinaDerg u državnom udaru1974. godinedokinula monarhiju i uspostavila vojno-socijalističku vladu, koju je od1977. do1987. godine vodioMengistu Haile Mariam.[306] Dotadašnji car,Haile Selassie, svrgnut je s vlasti te je nedugo zatim i preminuo.[306] Privremena vojna vlada socijalističke Etiopije izgradila je dobre odnose saKubom iSovjetskim Savezom,[306] ali ne i sa susjednomSomalijom, koja je također uživala sovjetsku podršku. Kada je1977. godine između Somalije i Etiopije izbioOgadenski rat, Sovjeti i Kuba su povukli potporu Barreu i stali uz Derg;[306] Barre se tada okrenuoSafari klubu, skupini proameričkih obavještajnih službi iz arapskih zemalja, za pomoć oko oružja.[307][308] Ipak, podrška koju je i dobio nije bila dovoljna, tako da je Derg nakon manje od godinu dana borbe odnio pobjedu i zadržao upravu nadspornom regijom. Derg je nastavio vladati Etiopijom do usvajanja ustava1987. godine, kada je formirana kratkotrajnaNDR Etiopija, koja je1991. godine zahvaćena oštrimgrađanskim ratom, koji će dovesti do pada socijalističkog režima.
Bili su ovo posljednji, veliki incidenti u Trećem svijetu tokom Hladnoga rata. I dok će se situacije na većini kontinenata u narednom periodu smirivati, neka krizna žarišta, poputAfrike iBliskog Istoka, zadržat će to svojstvo i u narednom periodu, a neka čak i nakon završetka Hladnoga rata.
Vrhunackinesko-sovjetskog raskola zbio se tokom1969. godine, kada je došlo dosedmomjesečnog oružanog sukoba na granici dvaju zemalja; sukob, doduše, nije bio velikih razmjera i završio jebez ikakvih teritorijalnih promjena, s tim da je formalno zaključen tek2004. godine, kada su Kina iRusija sklopile granični sporazum. Međutim, američki predsjednikRichard Nixon je odlučio iskoristiti zategnute odnose i sukob među komunističkim silama kako bi balans moći okrenuo u korist Zapada;[309] Kinezi su, s druge strane, također željeli poboljšati odnose sa Sjedinjenim Državama kako bi ostvarili premoć nad Sovjetskim Savezom.
U srpnju1971., Kissinger je, tokom puta uPakistan, tajno posjetioPeking i dogovorio posjet američkog predsjednika Nixona, koji se službeno dogodio u veljači1972. godine.[310] Nixon je tokom sedam dana posjetio nekoliko kineskih gradova iKineski zid, a sastao se i sMao Zedongom iZhou Enlaijem. U vrijeme kada je Nixon posjetio Kinu, Sovjeti su bili izjednačeni sa Sjedinjenim Državama u nuklearnoj utrci, aVijetnamski rat je bio toliki problem da je uvelike umanjio američki utjecaj u Trećem svijetu i pogoršao odnose sa zapadnim saveznicima,[311] što ilustrira koliko je ovaj posjet bio značajan za američku vanjsku politiku. Mao i Nixon su raspravljali o brojnim pitanjima, među kojima će biti i statusTajvana (Amerikanci će do1979. godine nastaviti priznavati Tajvan, međutim po uspostavi punih diplomatskih odnosa s NR Kinom, Tajvan je izgubio američku podršku), a jedna od najvažnijih posljedica susreta bio ješangajski communiqué, koji će služiti kao temelj svih kasnijih vanjskopolitičkih odnosa Kine i Sjedinjenih Država.
SusretWillyja Brandta iWillija Stopha uErfurtu1970. godine bio je prvi susret čelnika Zapadne i Istočne Njemačke od podjele, a bio je prekretnica u provođenju Brandtove "Ostpolitik", koja je dovela do normalizacije odnosa između Istoka i Zapada.
Nakon svog posjeta Kini, Nixon se sastao s brojnim sovjetskim dužnosnicima, među kojima je bio iLeonid Brežnjev, uMoskvi.[312] Sastanci su, zapravo, bilipregovori o ograničenju strateškog naoružanja, koji su rezultirali dvama značajnim sporazumima o ograničavanju naoružanja:SALT I, što je bio prvi detaljni sporazuom o ograničavanju potpisan između dvaju velesila, iABM, koji je zabranio izradu sustava dizajniranih za presretanje nadolazećih projektila. Cilj ovih sporazuma bilo je ograničavanje izrade skupih antibalističkih projektila i nuklearnog oružja.[71]
Nixon i Brežnjev su nakon sastanaka proglasili novi period "mirne koegzistencije" i uspostavili revolucionarnu politikudetanta između dvaju velesila. Brežnjev je, u međuvremenu, nastojao oživjeti sovjetsku ekonomiju, koja je bila u značajnim problemima zbog velikih vojnih izdataka. U periodu od1972. do1974., dvije velesile su dogovorile bolju ekonomsku suradnju,[14] uključujući i sporazume o pojačanoj trgovini. Nakon tih značajnih susreta, detant je zamijenio dotadašnju neprijateljsku politiku dvaju zemalja i omogućio da dvije zemlje zajednički opstaju.[313]
Ovi događaji su se savršeno poklopili s kancelarskim mandatomWillyja Brandta uZapadnoj Njemačkoj, čija je "Ostpolitik" dovela do normalizacije odonsa u podijeljenoj Njemačkoj;[259] Brandt se1970. godine uErfurtu bio susreo s istočnonjemačkim kolegom,Willijem Stophom, što je bio prvi službeni susret čelnika Zapadne i Istočne Njemačke. Europa je, prativši razvoj događanja u svijetu, također radila na vlastitoj stabilizaciji, tako da je u ovom periodu postignutHelsinški dogovor (1975.), koji je za posljedicu imao formiranjeOSCE-ja.[314]
Povratakimama Homeinija uIran nakon 14 godina dogodio se usredIranske revolucije u kojoj je svrgnuta dinastija Pahlavi i nakon koje je došlo do uspostave republike.
Iako se činilo da jedetant doveo do značajnog poboljšanja u odnosima između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, situacija je bila daleko od idealne. Tokom 70-ih godina,KGB je pod vodstvomJurija Andropova nastavljao s progonom istaknutih sovjetskih intelektualaca koji su bili kritični prema režimu, a među kojima su bili i nobelovciAleksandar Solženjicin iAndrej Saharov.[315] Također, a sve unatoč detantu, dvije velesile nastavile su međusobnu konfrontaciju kroz konflikte u Trećem svijetu, kao što je ranije rečeno, a što je najevidentnije bilo na primjerimaBliskog Istoka,Čilea,Etiopije iAngole.[316]
Iako je predsjednikJimmy Carter1979. godine potpisivanjem sporazumaSALT II nastojao nametnuti nova ograničenja,[317] njegov je trud uvelike umanjem zbog brojnih kriznih situacija u toku te godine. Najveća od njih dogodila se uIranu, kada je proamerički režimšahaMuhameda-Reze Pahlavija svrgnut uIranskoj revoluciji koju je predvodio konzervativniRuholah Homeini; nakon revolucije došlo je do uspostaveislamske republike, čiji su odnosi sa Sjedinjenim Državama u startu bili vrlo napeti. Istovremeno,KGB je pružio značajnu pomoć ljevičarskimsandinistima uNikaragvi,[318] što je dovelo do rušenja proameričkog diktatoraAnastasija Somoze u toj zemlji i dolaska na vlast prosovjetske vojne hunte, na čijem je čelu bioDaniel Ortega; situacija u Nikaragvi se, doduše, nije smirila i ostala je turbulentna i tokom narednih godina. Posljednji veći incident desio se u prosincu1979., kada je Carter oštro reagirao na početaksovjetske intervencije u Afganistanu te godine.[14]
Termin "Drugi Hladni rat" odnosi se na nagli rast hladnoratovskih tenzija i sukoba koji je zabilježen krajem 70-ih i početkom 80-ih godina. Tenzije između dvaju velesila naglo su porasle, a obje su strane postale naglašeno militarističke.[10] Profesor historijeJohn Patrick Diggins rekao je: "Reagan je učinio sve kako bi vodio drugi Hladni rat, podržavajući pritom kontraustanke u Trećem svijetu.";[319] akademikMichael Cox je također rekao: "Intenzitet ovog 'drugog' Hladnog rata bio je toliko jak, koliko je njegovo trajanje bilo kratko."[320]
Ono što je zaSjedinjene Države bioVijetnam, to će krajem 70-ih i tokom 80-ih godinaAfganistan biti zaSovjetski Savez. Za razliku od susjednih zemalja,Afganistan sve do kraja 70-ih nije bio toliko značajan u hladnoratovskim odnosima snaga, međutim, kada je1978. godine uSaur revoluciji,Narodna demokratska stranka Afganistana preuzela vlast u toj zemlji i uspostavilasovjetski satelitski režim, situacija se drastično pogoršala. Samo nekoliko mjeseci nakon revolucije, protivnici komunističkog režima podigli su ustanak na istoku zemlje, koji se ubrzo pretvorio uiscrpljujući građanski rat kojeg su pobunjenimudžahedini vodili protiv vladinih snaga diljem Afganistana. Afganistan se tako, u samo nekoliko mjeseci, pretvorio u bojno polje koje je neplanski poslužilo kao još jedansurogat rat između dvaju velesila; Sovjeti su poslali tisuće vojnih savjetnika članovima vlade DR Afganistana,[321] dok su mudžahedini dobili vojnu obuku i oružje izPakistana iKine,[322][323] ali i milijarde dolara te oružje odSjedinjenih Država,Ujedinejnog Kraljevstva iSaudijske Arabije.[323] Problem je bio dodatno pogoršan internim sukobom u vladi DR Afganistana između dominantnogHalka i umjerenogParčama, koji je rezultirao smjenom Parčamovih ministara i hapešnjem stranci lojalnih časnika pod izgovorom o postojanju lažnog plana za državni udar. Do sredine1979. godine, Sjedinjene Države su aktivirale tajni plan pružanja pomoći mudžahedinima.[324]
U rujnu1979. godine, halkistNur Muhammad Taraki, tadašnji čelnik DR Afganistana, ubijen je u atentatu organiziranom od strane stranačkog kolegeHafizullaha Amina, koji je preuzeo vlast u zemlji. Međutim, nakon što nije uspio pridobiti povjerenje Moskve, sam Amin je ubijen u atentatu već u prosincu iste godine, nakon čega je uspostavljena parčamistička vlada na čelu sBabrakom Karmalom; od strane Sovjeta formirana vlada uključivala je članove obavju sukobljenih frakcija. Sovjeti su ubrzo poslali i svoje trupe u državu kako bi pomogli u stabilizaciji Karmalovog režima, međutim bili su uvjereni kako će oni morati odraživati tek manjinu vojnih operacija. Međutim, direktna posljedica toga bila je da se Sovjetski Savez direktno umiješao u sukob koji je dotad bio nacionalnog karaktera.[325]
I dok su Sovjeti neuspješno ratovali u Afganistanu, gdje će na koncu doživjeti sramotu ravnoj onoj američkoj u Vijetnamu, Sjedinjene Države su odlučile reagirati.Jimmy Carter je na sovjetsku intervenciju reagirao povlačenjem sporazumaSALT II izSenata, nametanjem embarga na izvoz žita i tehnologije u Sovjetski Savez te traženjem osjetnog povećanja vojnog budžeta; sovjetsku intervenciju opisao je kao "najozbiljniju prijetnju miru nakon Drugog svjetskog rata".[326] Ovakva politika imala je za posljedicu ibojkotOlimpijskih igara 1980. uMoskvi od strane velikog broja zapadnih zemalja, a što je, zauzvrat, dovelobojkotaOlimpijskih igara 1984. uLos Angelesu od strane većine zemalja Varšavskog pakta.
U siječnju1977. godine, bivši guvernerKalifornije i neuspjeli kandidat narepublinskim predizborima tokom1976. godine,Ronald Reagan, dao je svoje mišljenje o Hladnom ratu u razgovoru s kolegomRichardom V. Allenom, rekavši: "Moja ideja o američkoj politici prema Sovjetskom Savezu je jednostavna, neki bi rekli i pojednostavljena. Radi se o ovome: Mi pobjeđujemo, a oni gube. Što kažete na to?"[327] Tri godine kasnije, Reagan je uvjerljivo pobijedioJimmyja Cartera na izborima i postao novipredsjednik Sjedinjenih Država, uz obećanje da će povećati vojni budžet i suprostaviti se Sovjetima bilo gdje. Godinu dana ranije, nakon što je laburističkoj vladiJamesa Callaghana izglasano nepovjerenje, konzervativci su pobijedili na izborima uUjedinjenom Kraljevstvu, a na čelo vlade je prvi put došla žena, "Željezna lady"Margaret Thatcher. Ideološki bliski, Reagan i Thatcherova su brzo našli zajednički jezik te su javno odbacili Sovjetski Savez i njegovu ideologiju. Reagan je Sovjetski Savez nazvao "carstvom zla" i predvidio da će komunizam završiti na "smetlištu historije".[328]
Ronald Reagan iMargaret Thatcher, ovdje na sastanku uCamp Davidu tokom1984. godine, formirali su snažnu antikomunističku politiku tokom 80-ih godina, koja je dovela do novog zaoštravanja odnosa sa Sovjetskim Savezom.
Do1985. godine, Reaganov antikomunistički stav se formirao u politiku koja je postala poznata kaoReaganova doktrina, koja je, uz još uvijek aktualno zadržavanje, bila usmjerena prema još snažnijem rušenju postojećih komunističkih sustava.[329] Osim što je nastavio s Carterovom politikom pružanja pomoći islamskim protivnicima Sovjetskog Saveza i komunističke DR Afganistan, Reagan je prekoCIA-je istu proširio i na podržananje islamističkih pokreta usovjetskoj Središnjoj Aziji.[330] Uz to, CIA je pružila podrušku antikomunistima u Pakistanu da treniraju muslimane diljem svijeta kako bi se borili udžihadu protiv Sovjetskog Saveza.[330]
U listopadu1978. godine, kardinali su nakon preuranjene smrtiAlbina Lucianija, za novogpapu izabrali Poljaka Karola Wojtyłu, koji je uzeo imeIvan Pavao II.; bio je to prvi ikad izabrani slavenski papa, a njegova će moralna doktrina poslužiti kao temelj zaantikomunistički, religiozni i nacionalistički pokret u Poljskoj, koji će značajan zamah dobiti nakon papina posjeta rodnoj zemlji u lipnju1979. godine.
Narodna Republika Poljska je u tom periodu prolazila kroz značajnu krizu, čiji su uzroci osim političke bili i ekonomske prirode - krah nacionalnog gospodarstva, stagniranje plaća i povećanje cijena hrane. Najveći bunt zbog ovakve situacije dolazio je, interesantno, iz redova radničkog pokreta i ilegalnih sindikata. Nakon serije prosvjeda1976. godine, situacija se donekle smirila do1980., kada je sindikalna aktivisticaAnna Walentynowicz dobila otkaz uLenjinovom brodogradilištu uGdańsku zbog sudjelovanja u radu ilegalnog sindikata, samo pet mjeseci prije umirovljenja. Takva odluka potaknula je reakciju radnika, koji su ubrzo organizirali štrajk. Nakon pregovora i potpisivanjadogovora s vlastima, štrajk je prekinut, a u Poljskoj se pojavio novi, veliki sindikatSolidarnost, koji je formalno registriran u studenom iste godine.[331] Na čelu pokreta bio je inženjerLech Wałęsa, a svoje ideološke osnove, a ujedno i naziv, isti je izvlačio iz papine enciklikeSollicitudo rei socialis, koja se bavilasolidarnošću kao teološkim konceptom.
Djelovanje Solidarnosti nastavilo se i izvan radničke sfere, tako da je sindikat ubrzo organizirao snažan antisovjetski pokret koji je prijetio stabilnosti tadašnjeg komunističkog režima. GeneralWojciech Jaruzelski iVojno vijeće narodnog spasa uveli suizvanredno stanje kako bi pokušali ugušiti političku opoziciju, tokom koje je tisuće ljudi uhapšeno, a oko stotinjak i ubijeno.CIA je pružala podršku sindikalistima, dok je Reagan Poljskoj nametnuo sankcije nakon uvođenja izvanrednog stanja.[332]
Dok se Poljska borila s opozicijom unutar zemlje, uMoskvi je formirana posebna komisija s ciljem donošenja odluke o reakciji na poljsku krizu; komisiju su sačinjavali ideologMihail Suslov, šefKGB-a,Jurij Andropov, ministar vanjskih poslova,Andrej Gromiko, i ministar obrane,Dmitrij Ustinov. Prisjetivši se krize iz1970. godine u istoj zemlji, ali i razmatrajući potencijalne sankcije koje bi uništile sovjetsko gospodarstvo, komisija je, a posebno Suslov, bila nevoljka intervenirati u Poljskoj;[332] s druge strane, istočnonjemački i čehoslovački čelnici,Erich Honecker iGustáv Husák, bili su proponenti vojne intervencije, pri čemu su imali podršku već ostarjelogBrežnjeva, tako da je za prosinac1980. godine organizirana zajednička vojna akcija, Sojuz-80, koja je trebala u Poljskoj učiniti isto što su Sovjeti ranije učinili u Mađarskoj i Čehoslovačkoj.[333] Akcija, ipak, nikada nije aktivirana jer su Sovjeti odlučili podržati Jaruzelskog u uvođenju izvanrednog stanja, što je bio prvi put u historiji Hladnog rata da Sovjetski Savez nije vojno intervenirao pri direktnoj ugrozi jednog od svojih satelitskih režima;[333][334] bio je to efektivni krajBrežnjevljeve doktrine.[335]
I dok je Brežnjevljev nasljednik,Jurij Andropov, pružio podršku Jaruzelskom, izvanredno stanje u Poljskoj ukinuto je već1983. godine, mada dobar dio političkih zatvorenika nije bio pušten sve do opće amnestije tri godine kasnije.
Vojni i ekonomski problemi u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Državama
Tokom godina Hladnoga rata, Moskva je izgradila vojsku koja je crpila gotovo 25% sovjetskogBDP-a i to nauštrb konzumerističkih dobara i investicija u civilnim sektorima.[336] Sovjetsko trošenje nautrku u naoružanju i ostale hladnoratovske obveze je i uzrokovalo i pogoršalo duboko ukorijenjene strukturalne probleme u sovjetskom sustavu,[337] koji su doveli do najmanje jednog desetljećaekonomske stagnacije tokom kasnih Brežnjevljevih godina.
Američka osnovnoškolkaSamantha Smith poslala je1982. godine pismo novom sovjetskom vođi,Juriju Andropovu, u kojem je izrazila svoj strah od nuklearnog rata. Andropov joj je odgovorio, naglašavajući kako nijedan čovjek u Sovjetskom Savezu ne želi rat i kako oni čine sve kako bi se izbjegao taj scenarij, te ju je čak i pozvao u Sovjetski Savez; posjet je realiziran sljedeće godine.
Sovjetska ulaganja u obrambeni sektor nisu bila uvjetovana vojnom nužnošću, već interesimamasivne državne i partijske birokracije, koja je ovisila o tom sektoru zbog vlastitih ciljeva i privilegija.[338]Oružane snage Sovjetskog Saveza su postale vodeće u svijetu u po broju i tipovima oružja koje su posjedovale, broju trupa i po čistoj veličini svoje vojno-industrijske infrastrukture.[339] Ipak, te su kvantitativne prednosti često bile samo krinka koja je skrivala ona područja u kojima su vojske Istočnog bloka osjetno zaostajale za Zapadom.[340]
Do početka 80-ih godina, Sovjetski Savez je izgradio vojsku i arsenal koji je nadmašivao onaj Sjedinjenih Država. Ubrzo nakon sovjetske invazijeAfganistana, predsjednik Carter je započeo na masivno jačanje američke vojske. Taj se proces dodatno pojačao tokom Reaganove administracije, kada je su vojni troškovi sa 5.3% BDP-a iz1981. godine skočili na 6.5% tokom1986. godine,[341] što je bilo najveće mirnodopsko jačanje vojske u američkoj historiji.[342]
Tenzije su ponovno narasle početkom 80-ih, kada je Reagan obnovio od strane Cartera otkazaniB-1 Lancer program, proizveoLGM-118 Peacekeeper rakete,[343] postavio američke projektile u Europi i najavio eksperimentalnustrateško obrambenu inicijativu, koju su mediji nazvali "Star Wars", obrambeni program koji je za cilj imao uništavanje projektila usred leta.[344]
Potaknut pozadinskim poratsom tenzija na relaciji Sjedinjene Države-Sovjetski Savez, ali i postavljanjem sovjetskihRSD-10 balističkih projektila usmjerenih prema Zapadnoj Europi,NATO je na Carterov poticaj odlučio rasporeditiMGM-31 Pershing rakete po Europi, ponajviše Zapadnoj Njemačkoj.[345] Taj čin bi značio da je NATO imao rakete koje su u manje od 10 minuta mogle pogoditi Moskvu.[346]
Nakon što je Reagan jačao vojsku, Sovjeti nisu odgovorili na isti način zbog velikih troškova koji su,[347] zajedno s neučinkovitomplanskom ekonomijom ikolektiviziranom poljoprivredom, bili prevelik teret za sovjetsku ekonomiju.[348] Istovremeno jeSaudijska Arabija povećala proizvodnju nafte,[349] iako su i druge zemlje, koje nisu bile članiceOPEC-a, učinile isto.[350] Ovi događaji doveli su donaftne krize koja je uvelike pogodila Sovjetski Savez, čiji je najunosniji izvozni proizvod bila upravo nafta.[336][348] Problemi s komandnim gospodarstvom,[351] krah cijena nafte i veliki vojni troškovi doveli su do velike stagnacije u sovjetskoj ekonomiji.[348]
Dana1. rujna1983. godine, Sovjetski Savez je srušioKorean Air Lines let 007,Boeing 747 s 269 ljudi, među kojima je bio i kongresnikLarry McDonald, nakon što je ovaj ušao u sovjetski zračni prostor nedaleko od zapadne obaleSahalina, u bliziniotoka Monerona; Reagan je ovaj čin opisao kao "masakr", a uzrokovao je novo pogoršavanje odnosa i još jednu veliku hladnoratovsku krizu. Incident je za posljedicu imao i porast antisovjetskog sentimenta, što je Reaganu omogućilo sticanje velike podrške za jačanje vojske, što je politika koja je ostala na snazi sve do kasnijih sporazuma između Reagana iGorbačova.[352] U studenom1983. godine,NATO je organizirao vojnu vježbuAble Archer 83, realnu situaciju koordiniranog nuklearnog napada, koja je bila gotovo jednako opasna kao iKubanska raketna kriza, a sovjetsko se vodstvo bojalo kako bi nuklearni napad mogao biti neizbježan.[353]
S druge strane, Reagan je imao problem pridobiti podršku javnosti za strane intervencije, s obzirom na skepsu koja je vladala još odVijetnama.[354] Kako bi ipak djelovali, Reagan i njegova administracija su naglašeno koristili brze i jeftine operacije kako bi intervenirale u stranim zemljama.[354] Tokom 80-ih godina, Reaganova administracija je intervenirala uLibanonskom građanskom ratu,izvršila invazijuGrenade (u kojoj je svrgnula od straneKube podržavanogHudsona Austina, koji je formirao vojnu vlast nakon ubojstva premijeraMauricea Bishopa),bombardiralaLibiju (pri čemu je došlo do ozbiljnih problema sGaddafijem) i pružila podršku centralnoameričkimkontrašima, antikomunističkim revolucionarima koji su htjeli svrhnuti prosovjetskusandinističku vlast uNikaragvi.[105] I dok je javnost podržala intervencije na Grenadi i u Libiji, pružanje podrške kontrašima bilo jeizrazito kontroverzno.[355]
Sovjeti su, istovremeno, trpjeli velike troškove zbog vlastitih intervencija. Iako je Brežnjev bio uvjeren da ćeintervencija u Afganistanu biti kratka, muslimanski gerilci, koji su uživali veliku stranu podršku, pružali su žestoki otpor invaziji.[356] Moskva je u Afganistan poslala gotovo 100,000 trupa kako bi podržale satelitski režim uKabulu, što je dovelo do toga da je sukob u medijima prozvan "sovjetskim Vijetnamom".[356]
Mihail Gorbačov je po dolasku na vlast1985. godine započeo seriju reformi koje će uvelike moderniziratiSovjetski Savez, ali ultimetivno dovesti do njegova kraha.Perestrojka je reformirala sovjetsko gospodarstvo, dok jeglasnost povećala slobodu medija i transparentnost rada državnih institucija.
Nakon što je1984., nakon samo dvije godine na vlasti, preminuoJurij Andropov, a1985. godine iKonstantin Černjenko, koji je vlast obnašao nešto više od godine dana, na čeloSovjetskog Saveza došao ja, za njihove kriterije, prilično mladiMihail Gorbačov, koji je u vrijeme preuzimanja čelne pozicije imao nešto više od 50 godina.[328] Gorbačova je po dolasku na vlast dočekala stagnirajuća ekonomija i drastičan pad prihoda u stranim valutama, što je bila direktna posljedica kraha cijene nafte u svijetu.[357] Shvativši težinu situacije koja je započela još za vrijeme Brežnjeva, Gorbačov je odlučio istražiti ju kako bi mogao provesti mjere koje bi oživjele propadajuće gospodarstvo Sovjetskog Saveza.[357]
Inicijalne mjere, poput one o suzbijanjualkoholizma, pokazale su se prilično neefikasnima, dapače, gotovo devastirajućima, što je dovelo do zaključka da su potrebne dublje, strukturalne promjene kako bi se oživjelo sovjetsko gospodarstvo. U lipnju1987. godine, Mihail Gorbačov je najavioperestrojku (sh. restrukturiranje), paket ekonomskih reformi koji je za cilj imao provođenje temeljitih promjena u sovjetskom gospodarstvu.[358]Perestrojka je dovela do olakšica u sustavuproizvodnih kvota, omogućila je privatno vlasništvo nad gospodarskim subjektima te otvorila put stranim investicijama. Krajnji rezultat ovih mjera trebalo je biti preusmjeravanje državnih resursa s velikih hladnoratovskih vojnih troškova na produktivnija područja u civilnom sektoru.[358]
Međutim,perestrojka je bila samo dio značajnih reformi koje je Gorbačov inicirao. Naime, unatoč izvornoj skepsi Zapada, novi sovjetski vođa je istinski bio posvećen rješavanju sovjetskih gospodarskih problema, pri čemu je utkra u naoružanju sa Zapadom uvelike zanemarena.[125][359] Isto vremeno kada iperestrojku, Gorbačov je predstavio iglasnost (sh. otvorenost), politiku koja je povećala slobodu medija i transparentnost rada državnih institucija;[360] osim zbog same reformske ideje,glasnost je djelomično bila motivirana i Gorbačovljevom željom da se izbori protiv stranačke opozicije njegovim reformama. Glavni ciljglasnosti bilo je smanjivanje korumpiranosti vrhaKomunističke partije i kontrola nad zloporabom moći od straneCentralnog komiteta.[361] Uz to,glasnost je dovela i do veće otvorenosti sovjetskih građana prema Zapadu, posebiceSjedinjenim Državama, što je dodatno ubrzalo novoobnovljenidetant između dvaju sila.[362]
Unatoč kratkom vremenskom periodu, druga polovica 80-ih bila je prepuna događanja koja će imati presudan značaj za okončanje Hladnog rata. S lijeva na desno, prema redovima: • Iako je sam po sebi bio neuspjeh,sastanak izmeđuReagana iGorbačova u kućiHöfði uReykjavíku imat će značajan utjecaj na kasnije susrete; • Govorom "Srušite ovaj zid!" iz1987. godine, Reagan je izvršio dodatni pritisak na Gorbačova da prihvati ideju oreunifikaciji Njemačke; • Njemački narod okuplja se naBerlinskom zidu, nekoliko dana prije njegova rušenja; • Iako je njegova izrada trajala gotovo 10 godina,START I pokazao se kao izrazito važan sporazum u pogledu daljnjeg ograničavanja naoružanja; • Kinez privremeno blokira put tenkovima, koji su dan ranije prisilno ukloniliprosvjednike s trga Tiananmen, u jednoj od najikonskijih fotografija ovog događaja.; • Sovjetske trupenapuštaju Afganistan tokom1989. godine, nakon višegodišnjeg rata koji je gotovo uništio sovjetsku ekonomiju.
Kao odgovor na političke i vojne koncesije što ih jeKremlj uradio nakon dolaska Gorbačova na vlast, Reagan je pristao ponovo pokrenuti razgovore o ekonomskim pitanjima, kao i o usporavanju utrke u naoružanju.[363] Prvi sastanak dvojice čelnika održan je1985. godine uŽenevi, uŠvicarskoj.[363] U jednoj fazi sastanka, njih su se dvojica, u pratnji prevoditelja, neformalno dogovorili kako će smanjiti svoje nuklearne arsenale za čak 50%.[364]Drugi sastanak dogodio se u listopadu1986. godine uReykjavíku, naIslandu. Razgovori su tekli iznimno dobro sve dok se kao tema nije otvorila Reaganovastrateška obrambena inicijativa, čije je ukidanje Gorbačov zahtijevao; Reagan je odbio.[365] Sastanak je propao, međutim nova runda razgovora tokom1987. dovela je do velikog napretka u vidu potpisivanjaINF sporazuma. INF je propisivao uklanjanje svih zemljanih nuklearnih balističkih i krstarećih projektila s dometom između 500 i 5,500 kilometara, kao i njihove infrastrukture.[366]
Tenzije između Istoka i Zapada su naglo padale od sredine prema kraju 80-ih godina, a kulminirale su posljednjim susretom uMoskvi1989. godine, gdje su Gorbačov iGeorge H.W. Bush, Reaganov nasljednik, potpisaliSTART I sporazum o ograničavanju naoružanja.[367] Sovjeti su tokom naredne godine shvatili da subvencije za naftu i troškovi održavanja velikog broja trupa predstavljaju crne rupe za sovjetsku ekonomiju.[368] Uz to, sigurnosne prednosti održavanja tampon zone u Europi postale su irelevantne tako da je Moskvaslužbeno objavila kako nema namjeru petljati se u unutarnje odnose svojih saveznika u Centralnoj i Istočnoj Europi.[369]
Dana3. prosinca1989., Gorbačov i Bush su namalteškom sastanku službeno objavili kako je Hladni rat završen,[373] mada je njegov faktički kraj uslijedio par godina kasnije. Dvije sile su tokom naredne godine bili saveznice uZaljevskom ratu.[374]
Kao što je rečeno, krajem 80-ih godina,Sovjetski Savez je, u jeku zatopljenja hladnoratovskih odnosa, osjetno promijenio politiku prema zemljamaVaršavskog pakta. Isti je zbog toga bio na rubu propasti, a komunistički čelnici Centralne i Istočne Europe su bez sovjetske vojne podrške počeli gubiti na snazi.[370] Nije to, dakako, bilo ništa novo, s obzirom da je opozicija postojala još od početka Hladnoga rata, međutim sada su okolnosti bile tako posložene da je rušenje komunizma u tim zemljama bila izgledna budućnost. Tzv.grassroots inicijative, poputSolidarnosti uPoljskoj, počele su dobivati na snazi u svojim matičnim zemljama.
Iako je komunistička vlast uMađarskoj bila jedna od najrigoroznijih u Varšavskom paktu, tranzicija prema demokraciji u toj zemlji izvedena je brzo i nenasilno, uz rehabilitaciju svih sudionikarevolucije iz 1956. godine.
Komunističke vlasti uMađarskoj iPoljskoj bile su prve koje su dogovorile organiziranje slobodnih izbora. Pod pritiskom Solidarnosti, komunističke vlasti u Poljskoj su početkom1989. godine organiziraleseriju formalnih razgovora s opozicijskim strankama, koji su dovele do organiziranjaprvih višestranačkih i djelomično slobodnih izbora u toj zemlji od dolaska komunista na vlast. Iako su komunistiJaruzelskog osvojili tijesnu većinu, Solidarnost je ta koja je uspjela sastaviti koaliciju i organizirati vladu, na čijem je čelu bioTadeusz Mazowiecki.Ugovorni Sejm je u prosincu iste godine formalno promijenio ustav i vratiodemokraciju u zemlji, što je bila priprema za predsjedničke (naime, na čelu demokratske Poljske je, formalno, još uvijek bio Jaruzelski) i parlamentarne izbore. Nakon što je krajem1990. godineLech Wałęsa postao prvi predsjednik postkomunističke Poljske,[375] sljedeće godine organizirani suprvi potpuno slobodni parlamentarni izbori, na kojima je sudjelovalo više od stotinu stranaka; formirana je koalicijska vlada na čijem je čelu bioJan Olszewski. Poljska je tako uspješno izvršila tranziciju prema demokraciji, a sljedeća zemlja bila je Mađarska. Iako su Mađari uspjeli ostvariti određeni gospodarski napredak i ograničene političke slobode, stvarne promjene dogodile su se tek nakon što jeJános Kádár uklonjen s vlasti.[376] Novi generalni sekretar postao jeKároly Grósz, a ubrzo nakon njega je za premijera imenovanMiklós Németh. Parlament je ubrzo izglasao "demokratski paket" zakona, koji su uvelike modernizirali zemlju,[377] a došlo je i do rehabilitacije sudionikarevolucije 1956., među njima iImrea Nagyja.[378][379][380] Po uzoru na Poljsku, komunističke vlasti su ubrzo organiziralepregovore s opozicijom, koji su doveli doslobodnih izbora o užujku1990. godine, na kojima je za premijera izabranJózsef Antall. Tranzicija prema demokraciji je tako izvedena prilično mirno, a do ljeta1991. godine, posljednje sovjetske trupe, koje su tamo boravile od kraja Drugog svjetskog rata, napustile su zemlju.
Druga skupina zemalja obuhvaćaIstočnu Njemačku iČehoslovačku, gdje su masovni narodni prosvjedi svrgnuli komunističku garnituru. Nakon što je Mađarska, u jeku demokratizacije, uklonila bodljikave žice sa svoje granice, došlo je do nastanka velike rupe u "željeznoj zavjesi", što je potaknulo novi val emigracije iz Istočne Njemačke i Čehoslovačke.[381] Uz to, u Istočnoj Njemačkoj je4. rujna1989. godine došlo do prvog u nizumasovnih prosvjeda koji su se održavali svakog ponedjeljka, a započeli suLeipzigu, odakle su se spontano širili prema ostalim gradovima. Broj prosvjednika je s vremenom rastao, na što jeErich Honecker reagirao zakulisnom mobilizacijom koja je najavljivala masakr poput onog na Tiananmenu u Kini.[382][383] Odgovor države odgođen je nakon Gorbačovljeva posjeta Honeckeru, međutim istočnonjemački vođa je odbio popustiti te je čekao, nadajući se da će Moskva intervenirati sukladno odredbama Varšavskog pakta. Kada je u Moskvi došlo do službenepromjene politike, SED je smijenio Honeckera i postavioEgona Krenza na čelnu poziciju; ipak, prosvjedi nisu jenjavali. U međuvremenu je došlo do rušenja Berlinskog zida i bilo je očito kako će "Preokret", odnosnoMirna revolucija, biti uspješna. Krajem1989.,Willi Stoph i njegova vlada podnose ostavku, a na novi premijer postaje umjerenjakHans Modrow. Ubrzo dolazi do razgovora s opozicijom po uzoru na one u Poljskoj i Mađarskoj, a sve je kulminiralo višestranačkim izborima na kojima su komunisti doživjeli težak poraz. Izabrani premijer,Lothar de Maizière, ubrzo je postavio platformu zareunifikaciju Istoka i Zapada, što je formalizirano krajem1990. godine. Slična situacija odvijala se i u Čehoslovačkoj, gdje je iskra koja je potaknula masovne prosvjede bilo policijsko gušenje mirnog studentskog prosvjeda u studenom1989. godine. Narod se okupljao u narednim danima, a sve je kulminiralo kada se uPragu skupilo čak 800,000 ljudi.[384] Cjelokupni vrh Komunističke partije podnio je ostavku, a ubrzo je partija, potaknuta događanjima u ostalim komunističkim zemljama, objavila kako će ukinuti jednopartijski sustav i odreći se vlasti u zemlji; predsjednikGustáv Husák imenovao je većinski nekomunističku vladu, nakon čega je podnio ostavku. Na čelo zemlje došli suAlexander Dubček, kao predsjednik parlamenta, teVáclav Havel, kao predsjednik, a u lipnju1990. godine je došlo i do organiziranja demokratskih izbora. Iako ćeraskid biti formaliziran tek1993. godine,Baršunasta revolucija je, isto kao i ona mirna u Istočnoj Njemačkoj, nenasilno dovela do pada komunističkog sustava u toj zemlji.
Vladajući zemljom kao diktator od1965. godine,Nicolae Ceaușescu je osiromašio Rumunjsku i uništio njezino gospodarstvo, odnijevši tako indirektno velik broj ljudskih života. Nakon hapšenja, suđeno mu je za genocid i sabotažu rumunjske ekonomije, nakon čega ga je strjeljački vod i pogubio. Bio je to jedini slučaj da je komunistički čelnik pogubljen prilikom rušenja sistema.
Posljednju skupinu bivših sovjetskih saveznica u kojima je došlo do kraha komunizma čineBugarska iRumunjska, gdje je rušenje komunizma izazvalo najviše poteškoća. U Bugarskoj je još od1954. godine na čelu zemlje bioTodor Živkov, neosporivi komunistički vođa i konzervativac koji se oštro protivio Gorbačovljevim reformama u Sovjetskom Savezu. Kada su krajem1989. godine uSofiji izbili prosvjedi, Živkov je naredio njihovo gušenje, samo da bi ga Politbiro nakon toga smijenio u potezu koji je dobio odobrenje iz Moskve. Na čelo zemlje došao je osjetno liberalnijiPetar Mladenov, koji je proveo seriju reformi koje su oslabile komunističku stegu u zemlji. To je dovelo do nove serije prosvjeda koji su za cilj imali potpuno ukidanje komunističkog režima. Mladenov je ubrzo pristao na ustupke i nakon što su održani razgovoru po uzoru na poljski model, u lipnju1990. godine održani su parlamentarni izbori, na kojima su pobijedilisocijalisti (formalno nasljednicikomunističke partije). Ipak, socijalistička vlada nije se dugo zadržala tako da su već tokom1991. godine održani novi izbori, na kojima je pobijedioSavez demokratskih sila; NR Bugarska je, u međuvremenu, službeno raspuštena u studenom1990. godine. Najveća kriza tokom Jeseni naroda zbila se u Rumunjskoj, koja je bila jedina zemlja u kojoj je komunistički režim svrgnut unasilnoj revoluciji.[385]Nicolae Ceauşescu, koji je zemljom vladao od1965. godine, u studenom1989. godine izabran je na novi, petogodišnji mandat čelnikakomunističke partije, što je bio znak da se rumunjski diktator planira snažno oduprijeti valu antikomunizma koji je zahvatio Europu. Međutim, dok je on boravio na službenom posjetuIranu, došlo je do masovnih demonstracija. Po svom povratku, Ceauşescu je pokušao organizirati skup podrške, međutim dogodilo se da da je izviždan od strane okupljene mase. Iako je vojska isprva podržala državni vrh i krenula na prosvjednike, kontroverzna smrt ministra obraneVasilea Milee dovela je do toga da se vojska pridružila prosvjednicima.[386] Nakon što su tenkovi i narod došli do prostorija Centralnog komiteta, Ceauşescu i njegova suprugaElena pobjegli su izBukurešta u helikopteru, samo da bi nekoliko dana kasnije bili uhapšeni kao bjegunci. Ceauşescuovi su izvedeni pred prijeki vojni sud i osuđeni na smrt te pogubljeni25. prosinca1989. godine; bio je to posljednji čin jedine nasilne revolucije tokom Jeseni naroda. Na čelo zemlje je privremeno došaoFront narodnog spasa na čelu sIonom Iliescuom, a ubrzo su organizirani i slobodni izbori, na kojima je FNS odnio uvjerljivu pobjedu. Rumunjska revolucija odnijela je ukupno 1,104 života.
Osim zemlje Varšavskog pakta,Jesen naroda zahvatila je iSFR Jugoslaviju teAlbaniju.Raspad Jugoslavije pokazao se kao izrazito problematičan proces tokom kojeg je došlo do nekoliko žestokih oružanih sukoba, dok je u Albaniji tranzicija iz komunizma prema demokraciji izvršena uz poneke probleme; nakon smrtiEnvera Hohxe1985. godine, njegov nasljednikRamiz Alia postepeno je uvodio reforme te je u ožujku1991. godine organizirao demokratske izbore, na kojima su komunisti pobijedili, samo da bi u ožujku1992. godine bili smijenjeni na sljedećim izborima, kada je i kompletirana tranzicija prema demokraciji.
Dio "Baltičkog puta", preko 600 kilometara dugog ljudskog lanca koji je povezivao sve tri baltičke zemlje tokom1989. godine. Bio je ovo najdirektniji oblik nenasilnog prosvjeda u tim zemljama, a nevoljkost Moskve da reagira omogućit će baltičkim zemljama da u kratkom periodu realiziraju svoju nezavisnost.
Kao što je bilo i za očekivati, Gorbačovljeve reforme imale su velik odjek na liberalizaciju komunističkih sustava i njihovo eventualno rušenje u zemljama Varšavskog pakta, međutimglasnost je snažno utjecala i na sovjetsku unutarnju politiku, oslabivši veze koje su držale sovjetske republike zajedno.[369] Sloboda medija koja je došla sglasnosti omogućila je otvaranje "nacionalnih pitanja" diljem Sovjetskog Saveza, a ista su dovela, i tu u jeku kada jeraspad Sovjetskog Saveza bio praktički izvjestan, toga da se Moskva morala odreći monopola na centraliziranu vlast kojega je držala više od sedamdeset godina.[387]
"Nacionalna pitanja" najprije su se odrazila ubaltičkim zemljama,[388] koje su kroz "Raspjevanu revoliciju" isticale svoje zahtjeve.[389][390] Termin je tokom1988. godine skovaoestonski umjetnik i aktivistHeinz Valk, koji ga je iskoristio kako bi opisao masovna, raspjevana okupljanja koja su se još od1987. godine događala uTallinnu.[391] Fenomen se menifesitrao i uLatviji iLitvi, a na repertoaru bi mahom bile protesne i domoljubne pjesme. Radilo se, zapravo, o formi nenasilnog protesta, a koji će kulminirati1989. godine sastavljanjem "Baltičkog puta"23. kolovoza te godine. "Baltički put" bio je zapravo 675.5kilometara dug ljudski lanac koji se protezao kroz sve tri baltičke zemlje, a bio je prvi direktni i jasni, ali i dalje nenasilni, oblik protesta za nezavisnost tih zemalja. Iako je službena Moskva reagirala snažnom retorikom,[392] nikakvi konkretni potezi nisu poduzeti, iako se liberalnost "Sinatrine doktrine" nije direktno primjenjivala na same sovjetske republike (Moskva je i dalje željela zadržati cjelovitost Sovjetskog Saveza); iskoristivši ovaj prosvjed, nevoljkost Moskve da reagira i revolucionarni val koji je zahvatio cijelu Europu, baltičke zemlje će u samo nekoliko mjeseci nakon "Baltičkog puta" započeti s realizacijom svoje nezavisnosti, što će biti i formalni početak raspada Sovjetskog Saveza.
I dok se Gorbačovljeva "Sinatrina doktrina" bez problema primjenjivala u zemljama Varšavskog pakta, popustljiv stav se nije odnosio i na sovjetske republike, unatoč nenasilnim prosvjedima diljemBaltika, gdje su tri sovjetske republike već započele s poduzimanjem konkretnih poteza prema nezavisnosti. ULitvi je početkom siječnja1990. godine došlo doincidenta, kada je sovjetska vojska po Gorbačovljevom naređenju vojno intervenirala uVilniusu kako bi ugušila prosvjednike, pri čemu je 14 civila ubijeno, a njih 702 ozlijeđeno.[393] Shvativši da bi ih mogla očekivati ista sudbina, ljudi su uLatviji započeli s izgradnjombarikada u glavnim gradskim središtima s ciljem sprječavanja sovjetske vojne intervencije; sovjetska vojska je na koncu intervenirala tokom druge polovice siječnja, pri čemu je ubijeno šestero ljudi. Ovi incidenti su uvelike umanjili sovjetski ugled na međunarodnoj sceni, a američki predsjednikBush je čak neformalno zaprijetio zamrzavanjem ekonomskih odnosa ukoliko se nasilje nastavi.[394]
Situacija se nije smirivala, a nakon još jednog oružanog incidenta uLitvi tokom srpnja1991. godine, kriza u Sovjetskom Savezu dosegla je svoj vrhunac kada je skupina konzervativnih reformirsta19. kolovoza iste godinepokušala preuzeti kontrolu nad državom od Gorbačova, koji je ranije najavio reforme s ciljem decentralizacije državne vlasti. Gorbačov je zadržan u kućnom pritvotu naKrimu, a pučisti su nastojali preuzeti vlast i spriječiti reforme. Iako je dio naroda podržao puč, kritična masa bila je protiv i ubrzo je došlo do masovnih demonstracija; građaniMoskve su izašli pred tenkove, a među predvodnicima je bio tadašnji čelnikRuske SFSR,Boris Jeljcin. Loše organiziran i suočen s izostankom podrške naroda, puč je ultimativno krahirao nakon samo tri dana; Gorbačov je vraćen na vlast, mada s osjetno manje moći nego ranije, a Sovjetski Savez je pretrpio, kako se ispostavilo, udarac od kojega se nije mogao oporaviti.
Samo nekoliko dana nakon puča, Gorbačov je raspustio Centralni komitet, a pet dana kasnije, Vrhovni sovjet je suspendirao svu aktivnost na sovjetskom teritoriju, što je značio efektivni kraj komunističke vlasti u zemlji.Raspad Sovjetskog Saveza odvijao se enormnom brzinom, pri čemu je od kolovoza do prosinca1991. godine čak deset zemalja proglasilo nezavisnost; Gorbačov je ostao bez efektivne vlasti izvan Moskve, a čak je i tu bio suočen s otporom u liku Borisa Jeljcina, koji je započeo preuzimanje vlasti u Rusiji. Dana21. prosinca1991. godine, kreirana jeZajednica nezavisnih država, formalno nasljednica Sovjetskog Saveza, mada faktički, prema riječima ruskih dužnosnika, samo sredstvo koje je imalo "dozvoliti civilizirani razvod" među sovjetskim republikama; ZND je imala formu labavekonfederacije.[395] Samo nekoliko dana kasnije,26. prosinca,Sovjetski Savez je i formalno raspušten.[396] Američki predsjednik Bush tom je prilikom izjavio: "Najveća stvar koja se dogodila u svijetu za mog života, za naših života, je ova: milošću Božjom, Amerika je pobijedila u Hladnom ratu."[397]
Unatoč formalnom i faktičkom završetku, Hladni rat i danas ima snažan utjecaj na međunarodne odnose. Nakon njegovoga završetka,Sjedinjene Države su dugo godina držale monopol na svjetskoj političkoj sceni kao jedina preostalavelesila,[400][401][402] mada se tokom godina koje su uslijedile postepeno uspostavljao balans. Sjedinjene Države su iskoristile krah Istočnoga bloka i sklopile vojna savezništva s čak 50 zemalja te stacionirale čak 526,000 svojih vojnika diljem svijeta.[403] S druge strane, zemlje Istočnoga bloka su, većinom, mnogo teže podnijele krah komunističkog sustava i velik dio njih je prošao kroz tranzicijski period koji je ostavio velikog traga na gospodarstvu, ali i političkim sustavima.Postsovjetske države se nisu uspjele potpuno distancirati od hladnoratovskog etatizma, tako da su mnoge od njih tek formalno razviledemokratske sustave, u kojima je faktičku vlast izvršavala jedna osoba (p.e.Aleksandar Lukašenko uBjelorusiji,Islam Karimov uUzbekistanu), a dio njih je prošao i kroz interne sukobe kako bi se posthladnoratovska vlast uopće konsolidirala; ovdje se posebno ističuTadžikistan (gdje se pet godina vodiograđanski rat),Gruzija (koja je također prošla krozgrađanski rat, ali i granične konflikte) teRusija (gdje je centralna vlast u dva navrata ratovala protiv pobunjenika uČečeniji). Značajne posljedice dogodile su se i na područjubivše SFR Jugoslavije, gdje su se također vodilibrojni konflikti.
Iako se dvije hladnoratovske velesile nikada nisu direktno sukobile, Hladni rat je odnio na milijune žrtava, što profesionalnih vojnika, što civilnih žrtava koje su stradale kroz brojnesurogat ratove, pri čemu se posebno ističe jugoistočna Azija.[404] Doduše, većina surogat ratova i sličnih lokalnih sukoba je završena zajedno s Hladnim ratom; nakon završetka globalnog sukoba, broj lokalnih, međudržavnih i etničkih sukoba je drastično opao.[405]
Ipak, u konačnici, posljedice Hladnoga rata nisu još uvijek u potpunosti izbrisane, što nije niti lako postići, mahom zato što su mnoge tenzije nastale kao sredstva hladnoratovskih sukoba u zemljama Trećeg svijeta i danas aktualne. Što se europskih zemalja tiče, uz spomenutu tranziciju u brojnim zemljama na istoku kontinenta, zemlje centralne Europe su prelaskom na kapitalizam doživjele značajan ekonomski uspon; s druge strane, neke zemlje Trećeg svijeta, poputAfganistana, toliko su destabilizirane tokom Hladnog rata i to kao kolateralne žrtve, da se u njima razvilapropala država.[10]
Peter Sellers je u Kubrickovom filmuDr. Strangelove tumačio čak tri različita lika, što je ostalo zabilježeno u historiji kinematografije, isto kao i sam film, koji ostaje jedan od najupečatljivijih hladnoratovskih filmova, poznat i po tome što je bio prekretnica u karijeriStanleyja Kubricka.
Iako u sjeni političkih konflikata i naglašene propagande,kultura tokom Hladnog rata manifestirala se kroz sva umjetnička područja i zaslužna je za nastanak nekih od najznačajnijih popkulturnih fenomena suvremenog doba. Iako je pluralitet tema bio izražen, dvije najdominantnije bile sunuklearni rat išpijunaža. Špijunaža je bila posebno česta tema u književnosti; romani i pričeIana Fleminga o slavnom tajnom agentuJamesu Bondu često su, kao negativce, sadržavali sovjetske agente (mada to nije preneseno i na filmsko platno, gdje su isti uglavnom bili sporedni negativci), dok se temom špijunaže ekstenzivno bavio i britanski pisacJohn le Carré, posebice u romanuThe Spy Who Came in from the Cold, ali i u romanima oGeorgeu Smileyju i njegovom sovjetskom rivalu,Karli; sovjetski pandan Jamesu Bondu bio je agentStierlitz, koji se pojavljivao u djelimaJulijana Semjonova. Značajan književni trag u sklopu hladnoratovske tematike ostavili su iKurt Vonnegut,Frederick Forsyth iTom Clancy, adaptacije čijih se djela (p.e.Lov na Crveni oktobar) koriste u sklopu kurikuluma na fakultetima, na kolegijima u kojima se uči o Hladnom ratu.[406]
S obzirom na to da je u ovom periodu došlo do masovnog širenja filmske i televizijske kulture, nije neobično da su audiovizualni materijali bili jedna od okosnica hladnoratovske kulture.[407] Međutim, osim očito propagandnih uradaka s obaju strana, brojni su filmovi tematizirali različite hladnoratovske teme, pristupajući im pri tom na raznovrsne načine, od didaktičke serioznosti pa do očite satire.KubrickovDr. Strangelove, koji satirizira hladnoratovske odnose i strah od nuklearnog rata, ostao je jedan od najupečatljivijih filmova iz ovog perioda, slično kao iThe Third ManCarola Reeda, kultnifilm noir koji tematizira hladnoratovsku problematiku. Surogat ratovi prikazani su kroz kultrne ratne filmoveFull Metal Jacket Stanleyja Kubricka iApocalypse NowFrancisa Forda Coppole, dok jedna od najpoznatijih komedija o ovoj tematici ostaje filmThe Russians Are Coming, the Russians Are Coming. Hladni rat kao propagandno sredstvo korišten je u filmuRocky IV, gdje senaslovni junak bori protiv iznimno snažnog sovjetskog boksača,Ivana Drage. Tema je bila prisutna i u brojnim televizijskim serijama, među kojima suThe A-Team,Danger Man,MacGyver iThe Man from U.N.C.L.E.
Čim je termin "Hladni rat" stekao popularnost kako bi se opisale poslijeratne tenzije između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, interpretacija njegovih korijena i tijeka bila je izvor žustre debate među historičarima, politolozima i novinarima.[408] Konkretno, historičari su se žustro sukobljavali oko toga tko je zapravo kriv za krah odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza nakon Drugog svjetskog rata te oko toga da li je konflikt između dvije velesile bio neminovan, ili se mogao izbjeći.[409] Nesuglasice su postojale i oko same definicije Hladnoga rata, izvora samog konflikta te kako raspetljati šablone akcija i reakcija između dvaju strana.[10]
Iako su objašnjenja o uzrocima sukoba u akademskim raspravama izrazito kompleksna i raznovrsna, postoji nekoliko jasno određenih idejnih struja po tom pitanju. Historičari uglavnom govore o tri glavne struje u pristupu Hladnom ratu: "ortodoksnim" izvještajima, "revizionizmu" i "postrevizionizmu".[410]
"Ortodoksna" struja uzroke konflikta vidi u Sovjetskom Savezu i njegovoj daljnjoj ekspanziji po Europi.[410] "Revizionisti" veći teret krivnje za izbijanje sukoba prebacuju na Sjedinjene Države, optužujući ih za pokušaj izoliranja i sukobljavanja sa Sovjetima još i prije kraja Drugog svjetskog rata.[410] "Postervizionisti" u svom pristupu nastoje pronaći balans.[410] Većina historiografije o Hladnom ratu kombinira dvije, čak i sve tri, navedene struje.[30]
↑Strobe Talbott,The Great Experiment: The Story of Ancient Empires, Modern States, and the Quest for a Global Nation (2009) p.441 n.3; Lippmann's own book isLippmann, Walter (1947). The Cold War. Harper.
↑Heller, str. 19. "No, do1924. godine, Sovjetski Savez, sada pod vodstvom Josifa Staljina, napušta ovu politiku kako bi promovirao svjetsku revoluciju. Iscrpljena ratovima kako protiv unutarnjih, tako i vanjskih neprijatelja, sovjetska se vlada odlučila u bliskoj budućnosti koncentrirati na vlastitu ekonomsku obnovu i razvoj. (...) Sjedinjene Države su također bile izolacionistički nastrojene u međuratnom periodu."
↑George C. Herring Jr.,Aid to Russia, 1941–1946: Strategy, Diplomacy, the Origins of the Cold War (Columbia University Press, 1973).
↑Max Frankel, "Stalin's Shadow,"New York Times, 21. studenog 2012., u kritici knjige Anne Applebaum,Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe, 1944–1956 (2012), vidi uvod, tekst nakon reference 26 te poglavlja 3, 7, 8 i 9
↑Heller, str. 27. "Iz sovjetske perspektive, poslijeratni period mira i obnove bio je neprocjenjivo važan. Stoga, nastavak suradnje i mirnih odnosa s ratnim saveznicima, Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, bio je izrazito poželjan."
↑Turner 1987: str. 23 harvnb error: no target: CITEREFTurner1987 (help)
↑Heike Bungert, "A New Perspective on French-American Relations during the Occupation of Germany, 1945–1948: Behind-the-Scenes Diplomatic Bargaining and the Zonal Merger."Diplomatic History (1994) 18#3 str: 333–352.
↑O'Neil, Patrick (1997). Post-communism and the Media in Eastern Europe. Routledge. str. 15–25. ISBN0-7146-4765-9.
↑No, Kum-Sok i J. Roger Osterholm,A MiG-15 to Freedom: Memoir of the Wartime North Korean Defector who First Delivered the Secret Fighter Jet to the Americans in 1953, McFarland, 1996,ISBN0-7864-0210-5
↑„1949. évi XX. törvény. A Magyar Népköztársaság Alkotmánya.” (mađarski). Magyar Közlöny (Budimpešta: Állami Lapkiadó Nemzeti Vállalat) 4 (174): 1361. 20. 8. 1949.
↑„1989. évi XXXI. törvény az Alkotmány módosításáról” (mađarski). Magyar Közlöny (Budimpešta: Pallas Lap- és Könyvkiadó Vállalat) 44 (74): 1219. 23. 10. 1989.
↑Rao, B. V. (2006),History of Modern Europe Ad 1789-2002: A.D. 1789-2002, Sterling Publishers Pvt. Ltd.
↑Cseresnyés, Ferenc (ljeto 1999). „The '56 Exodus to Austria”. The Hungarian Quarterly (Society of the Hungarian Quarterly) XL (154): 86–101. Arhivirano izoriginala na datum 27. 11. 2004. Pristupljeno 9. 10. 2006.
↑Towle, Philip (2000). „Cold War”. u: Charles Townshend. The Oxford History of Modern War. New York, USA: Oxford University Press. str. 160. ISBN0-19-285373-2.
↑CIA-jina povijest Iranskog puča iz 1953. sastoji se od sljedećih dokumenata: bilješke historičara, uvoda, dugog izvještaja što ga je napisao Dr. Donald N. Wilber i, u svojstvu dodataka, pet dokumenata o planiranju koje je priložio. ObjavioNew York Times, 18. lipnja 2000.https://www.nytimes.com/library/world/mideast/041600iran-cia-index.html
↑Menon, Anand (2000). France, NATO, and the limits of independence, 1981–97: the politics of ambivalence. Palgrave Macmillan. str. 11. ISBN0-312-22931-3.
↑Ello (ur.), Paul (travanj 1968.). Kontrolni komitet Komunističke partije Čehoslovačke, "Akcijski plan Komunističke partije Čehoslovačke (Prag, travanj 1968.)", navedeno u djeluDubcek's Blueprint for Freedom: His original documents leading to the invasion of Czechoslovakia. William Kimber & Co. 1968, str. 32, 54
↑LAT, "'Sinatra Doctrine' at Work in Warsaw Pact, Soviet Says",Los Angeles Times, 1989-10-25.
↑266,0266,1Walter LaFeber, "Thomas C. Mann and the Devolution of Latin American Policy: From the Good Neighbor to Military Intervention". InBehind the Throne: Servants of Power to Imperial Presidents, 1898–1968, ur. Thomas J. McCormick i Walter LaFeber. University of Wisconsin Press, 1993.ISBN0-299-13740-6
↑Dmitry Mosyakov, "The Khmer Rouge and the Vietnamese Communists: A History of Their Relations as Told in the Soviet Archives," u Susan E. Cook (ur.),Genocide in Cambodia and Rwanda (Yaleov Program studija genocida, monografija br. 1, 2004), str. 54ff. Dostupno na: www.yale.edu/gsp/publications/Mosyakov.doc "U travnju i svibnju 1970., velik broj sjevernovijetnamskih snaga ušao je u Kambodžu zbog poziva za pomoć kojeg je Vijetnamu uputio ne Pol Pot, već njegov zamjenik, Nuon Chea. Nguyễn Cơ Thạch se prisjeća: 'Nuon Chea je tražio pomoć i mi smo oslobodili pet kambodžanskih provincija u deset dana.'"
↑Chandler, David 2000,Brother Number One: A Political Biography of Pol Pot, Revised Edition, Chiang Mai, Thailand: Silkworm Books, str. 96–7.
↑Heuveline, Patrick (2001). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." U Forced Migration and Mortality, Holly E. Reed i Charles B. Keely (ur.) Washington, D.C.: National Academy Press. Heuveline sugerira brojku od 1.17–3.42 milijuna žrtava.
↑Marek Sliwinski, Le Génocide Khmer Rouge: Une Analyse Démographique (L'Harmattan, 1995).
↑Banister, Judith i Paige Johnson (1993). "After the Nightmare: The Population of Cambodia." U Genocide and Democracy in Cambodia: The Khmer Rouge, the United Nations and the International Community, Ben Kiernan (ur.). New Haven, Conn.: Yale University Southeast Asia Studies.
↑Bronson,Thicker than Oil (2006), str. 134. "Potaknute Saudijskom Arabijom, članice Safari kluba pistupile su somalskom predsjedniku Siadu Barreu i ponudile da će mu poslati potrebno oružje ako on prestane primati rusku pomoć. Barre je pristao. Egipat je tada Somaliji prodao svoje neželjeno sovjetsko oružje u vrijednosti $75,000,000, s tim da je isplatu obavila Saudijska Arabija."
↑Miglietta,American Alliance Policy (2002), str. 78. "Američka vojna dobra osigurali su Egipat i Iran, koji su poslali viškove iz svojih skladišta. Govori se da su američki M-48 tenkovi prodani Iranu poslani u Somaliju preko Omana."
↑Talbott, Strobe; Hannifin, Jerry; Magnuson, Ed; Doerner, William R.; Kane, Joseph J. (12. 9. 1983). „Atrocity in the skies”. Time. Arhivirano izoriginala na datum 2013-05-21. Pristupljeno 8. 6. 2008.
↑Navedeno u djelu: Stephen E., Ambrose & Douglas G., Brinkley,Rise to Globalism: American Foreign Policy since 1938, (New York: Penguin Books, 1997), str XVI.
↑Monty G. Marshall i Ted Gurr,„Peace and Conflict”. Arhivirano izoriginala na datum 2008-06-24. Pristupljeno 1. 6. 2016., Center for Systemic Peace (2006). Preuzeto 14. lipnja 2008.„Peace and Conflict”. Arhivirano izoriginala na datum 2008-06-24. Pristupljeno 1. 6. 2016.
↑Anthony Shaw i Denise Youngblood,Cinematic Cold War: The American and Soviet struggle for hearts and minds (University Press of Kansas, 2010), poglavlje 1.
Carlson, Peter (2009). K Blows Top: A Cold War Comic Interlude Starring Nikita Khrushchev, America's Most Unlikely Tourist. PublicAffairs. ISBN978-1-58648-497-2.
Chaikin, Andrew (1994). A Man on the Moon: The Triumphant Story of the Apollo Space Program. New York: Penguin Books. ISBN0140272011.
Davis, Simon i Smith, Joseph,The A to Z of the Cold War (Scarecrow, 2005), enciklopedija fokusirana na vojne aspekte
Fedorov, Aleksandar (2011). Russian Image on the Western Screen: Trends, Stereotypes, Myths, Illusions. Lambert Academic Publishing,. ISBN978-3-8433-9330-0.
Frankel, Benjamin,The Cold War 1945-1991. Vol. 2, Leaders and other important figures in the Soviet Union, Eastern Europe, China, and the Third World (1992), 379 stranica biografija
Meher, Jagmohan (2004). America's Afghanistan War: The Success that Failed. Gyan Books. ISBN81-7835-262-1.
Miglietta, John P.,American Alliance Policy in the Middle East, 1945–1992: Iran, Israel, and Saudi Arabia. Lanham, MD: Lexington Books, 2002.ISBN978-0-7391-0304-3
Puddington, Arch (2003). Broadcasting Freedom: The Cold War Triumph of Radio Free Europe and Radio Liberty. University Press of Kentucky. ISBN0-8131-9045-2.
Hanhimäki, Jussi i Odd Arne Westad (ur.)The Cold War: A History in Documents and Eyewitness Accounts (Oxford University Press, 2003).ISBN0-19-927280-8.
_-_preserved_part_of_Iron_curtain.JPG)
_t%25C3%25A9r%2c_a_p%25C3%25A1rth%25C3%25A1z_ostromakor_kiv%25C3%25A9gzett_v%25C3%25A9d%25C5%2591_holtteste._Fortepan_24462.jpg)
_t%25C3%25A9r_a_Vay_%25C3%2581d%25C3%25A1m_utca_fel%25C5%2591l_a_N%25C3%25A9psz%25C3%25ADnh%25C3%25A1z_utca_fel%25C3%25A9_n%25C3%25A9zve._Fortepan_23577_cropped.jpg)
_utca_fel%25C5%2591l_a_Honv%25C3%25A9d_utca_fel%25C3%25A9_n%25C3%25A9zve._A_szovjet_csapatok_ideiglenes_kivonul%25C3%25A1sa_1956._okt%25C3%25B3ber_31-%25C3%25A9n._Fortepan_24787.jpg)
.png)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)
.jpg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
