Pranje ruku kao oblikhigijene najučinkovitiji je općenit način prevenciji širenjainfektivnih bolesti.
Higijena obuhvata opće i praktične postupke koji osiguravaju dobro zdravlje i čistoću. Ovi postupci, koji služe sprječavanju bolesti, njihovom širenju i poboljšavanju zdravlja, razlikuju se jako od kulture do kulture, pa tako nešto što je prihvatljivo u jednoj kulturi ne mora biti prihvatljivo u drugoj. U medicinskom kontekstu termin "higijena" odnosi se na održavanje zdravlja i zdravog života. To je grana medicine koja se bavi pravilima, općim i praktičnim postupcima za čuvanje i poboljšanje zdravlja. Termin se pojavljuje u frazama poput osobne higijene, kućne higijene, zubne ilidentalne higijene, dok sehigijena rada često koristi u vezi sjavnim zdravstvom. Termin "higijena" nastao je prema imenuHigijeje,grčke božicezdravlja, čistoće isanitacije. Higijena je također znanost koja se bavi promocijom i očuvanjem zdravlja. Higijenski postupci se razlikuju diljem svijeta pa ono što je prihvatljivo u jednojkulturi ne mora biti prihvatljivo u drugoj.
Medicinska higijena odnosi se na higijenske postupke povezane s primjenom medicine i medicinske skrbi kojom se prevenira ili minimizira bolest i širenje bolesti.
Postupci medicinske higijene uključuju:
izolaciju ilikarantenu inficiranih osoba ili materijala radi prevencije širenja infekcije.
dezinfekciju višekratnih materijala (tj. posteljine, jastuka, uniformi)
Većina ovih postupaka razvijena je u 19. stoljeću, a dobro su utvrđeni do sredine 20. stoljeća. Neki postupci (poput odlaganja medicinskog otpada) pooštreni su kao rezultat epidemija bolesti u kasnom 20. stoljeću poputAIDS-a iebole.
Osobna higijena odnosi se na higijenske postupke koje neka osoba održavanjem čistoće provodi radi skrbi o vlastitom tjelesnom zdravlju i blagostanju. Motivacija za postupke osobne higijene leži u redukciji osobnih bolesti, liječenju od njih, optimalnom zdravlju te osjećaju za blagostanje, socijalnu prihvaćenost i prevenciju širenja bolesti na druge.
Postupci osobne higijene uključuju: posjetdoktoru, posjetzubaru, redovito pranje (kupanje ili tuširanje) tijela, redovito pranje ruku, četkanje i njegovanje zubi, osnovnumanikuru ipedikuru, žensku higijenu i zdravu prehranu.Osobna njega širi je pojam od osobne higijene jer se odnosi na održavanje dobrog osobnog i javnog izgleda koje nužno ne mora biti higijensko.
Koristi od osobne higijene nestaju zbog rizika od pretjerane osobne higijene za koju se pretpostavlja da uzrokuje alergijske bolesti i tjelesnu iritaciju.
Pretjerana osobna higijena može uzrokovati LBM. Higijenska hipoteza tvrdi da nedostatak ranog izlaganja infektivnim agensima u djetinjstvu te kasniji nedostatak izlaganjahelmintima u odrasloj dobi povećava susceptibilnostalergijskim bolestima[1]. Nedostatak izloženosti ovim agensima sprječava tijelo da razvije odgovarajuće alergene i autoimunosne odgovore.
Pretjerana osobna higijenavanjskog zvukovoda može rezultirati infekcijom ili iritacijom. Zvukovodi zahtijevaju manju osobnu higijensku skrb od ostalih dijelova tijela zbog toga što su osjetljivi te se tjelesni sustav adekvatno brine za te dijelove. Pokušaji čišćenja zvukovoda uklanjanjemušnog voska može zapravo reducirati čistoću zvukovoda tako što se debris i ostali strani materijal potiskuju u unutrašnjost uha koji bi inače bili uklonjeni prirodnim gibanjem ušnog voska iz unutrašnjosti prema vanjštini uha.
Pretjerana osobna higijena kože može rezultirati iritacijom kože. Koža ima prirodni sloj ulja koji štiti kože od isušivanja. Prilikom pranja, osim ako se ne koristevodene kreme i sl. s kompenzatornim mehanizmima, ovaj se sloj uklanja čime koža ostaje nezaštićena. Ovim mehanizmom pretjerano pranje može konačno izazvatiekcem.
Pretjerana primjena sapuna, krema i masti može također suprotno djelovati na određene tjelesne prirodne procese. Primjerice, sapuni i masti mogu smanjiti količinu prirodnih protektivnih ulja na koži pa može doći do apsorpcije nekih tvari koje čak u malim količinama mogu poremetiti prirodnu hormonalnu ravnotežu.
Kulinarska higijena odnosi se na postupke povezane s pripremom i kuhanjem hrane radi prevencijekontaminacije hrane, prevencijeotrovanja hranom i minimiziranjemprijenosa bolesti na ostalu hranu, ljude i životinje. Postupci kulinarske higijene specificiraju sigurne načine rukovanja, pohrane, pripreme, posluživanja i jedenja hrane.
hlađenje hrane (i izbjegavanje specifične hrane ondje gdje nema hladnjaka).
označavanje hrane kako bi se znalo vrijeme njezine proizvodnje (ili, kako proizvođači hrane preferiraju, obilježavanje hrane dodatuma "najbolje uporabe").
primjereno zbrinjavanje nekonzumirane hrane i njezino pakiranje.
Profesionalna higijena odnosi se na postupke povezane s brigom i uporabom instrumenata korištenih u pružanju usluga osobne higijene njezinim korisinicima:
Postupci profesionalne higijene uključuju:
sterilizaciju instrumenata koje koristefrizeri,estetičari i slični radnici.
Razrađeni kodeksi higijene mogu se pronaći u nekoliko hinduističkih tekstova kao što jeManusmriti iVishnu Purana[2]. Kupanje je jedna od petNitya karmi (dnevnih dužnosti) u sikizmu, a njeno neizvršavanje vodi u grijeh prema nekim zapisima. Ovi kodeksi temelje se na idejiritualne čistoće, a u njima nije sadržano razumijevanje uzroka bolesti i sredstava njihova prijenosa. Neki zakoni o ritualnoj čistoći poboljšali su međutim higijenu, gledajući epidemiološki, više ili manje slučajnošću.
Redovito kupanje bilo je prepoznatljiv znakrimske civilizacije[3]. Uređenakupališta građena su u urbanim područjima kako bi služila javnosti koja je tipično zahtijevala infrastrukturu za održavanje osobne čistoće. Kompleksi su se obično sastojali od velikih kupališta nalik bazenima, manjih hladnih i vrućih bazena, sauna i objekata nalik lječilištima gdje su pojedinci mogli biti depilirani, mazani uljem ili masirani. Voda se neprestano mijenjala pomoću protoka krozakvaduktalni sustav. Kupanje izvan urbanih centara vršilo se u manjim i slabije uređenim kupališnim objektima ili jednostavno korištenjem čistih vodenih površina. Rimski gradovi također su imali velikekanalizacijske sustave kao što je rimskaCloaca Maxima u koju je odlazio sav javni i privatni odvod. Rimljani nisu imali zahode s vodokotlićima već su zahodi ispirani neprestanim tokom vode pod njima. (Slični zahodi mogu se vidjeti u zatvoru uAkri u filmuExodus.)
Sve do kasnog 19. stoljeća samo jeelita u zapadnim gradovima tipično posjedovala zatvorene prostorije za olakšavanje tjelesnih funkcija. Siromašnija većina koristila je komunalne objekte izgrađene ponadseptičkih jama u dvorištima. To se promijenilo kada je dr.John Snow otkrio da sekolera prenosi fekalnom kontaminacijom vode. Iako su nakon njegova otkrića prošla desetljeća do stjecanja široke prihvaćenosti, vlasti i sanitarni reformatori naposljetku su se uvjerili u zdravstvene prednosti korištenja kanalizacije radi odvajanja ljudskog otpada kako voda ne bi bila kontaminirana. To je potaknulo široku prihvaćenost zahoda na ispiranje i moralnog imperativa kakozahodi trebaju biti u zatvorenom i što je moguće više privatni.[4]
Još od 7. stoljećaislam je oduvijek stavljao jak naglasak na higijenu. Osim potrebe za ritualnom čistoćom u vrijeme dnevne molitve (arapskisalah) krozabdest ighusl, postoje mnoga higijenska pravila kojima se uređuju životi muslimana. Ostala pitanja uključujuislamske prehrambene zakone.Kuran općenito savjetuje muslimane da se pridržavaju visokih standarda tjelesne higijene i da budu ritualno čisti kad god je moguće.
Kupanje zapravo nije izašlo iz mode u Europi sve do krajarenesanse kada je ono zamijenjeno opsežnom uporabom preznojavanja iparfema jer se u Europi mislilo da se vodom može unijeti bolest kroz kožu u tijelo. (Vodom se zaista može prenijeti bolest, ali mnogo češće ako se ona pije nego ako se kupa u njoj, a vodom se prenosi bolest jedino ako je kontaminiranapatogenima.) Srednjovjekovni crkveni autoriteti vjerovali su dajavno kupanje stvara prostor za nemoral i bolest.Rimokatolički crkveni službenici čak su zabranjivali javno kupanje u neuspješnoj namjeri suzbijanja epidemijesifilisa koji je prijetio pustošenjem Europe[9]. Moderna sanitacija koju poznajemo nije bila prihvaćena sve do 19. i 20. stoljeća. Prema srednjovjekovnom povjesničaru Lynnu Thorndikeu, ljudi su se usrednjovjekovnoj Europi vjerojatno kupali češće nego oni iz 19. stoljeća[10].
