Heroj (ilijunak) je pojam kojim se često naziva izuzetno hrabarčovjek koji spašava drugeljude i brani ih od zlih ljudi, čija je definicija često korištena u fiktivnom svijetu, no nekad se koristila i u povijesti.
Uantičkojmitologiji čovjek čije je ljudsko biće prožeto božanskim svojstvima, zau7oyour u Lou 8tim polubog, sin boga i smrtne žene i obrnuto ( Npr.Heraklo).Homer zove herojima junake svojihepova. Kasnije se pojam heroja proširuje i na razrazličiistaknute ličnosti, ratnike, državnike, zakonodavce (Likurg), umjetnike, kojima su nakon njihove smrti iskazivali božanske počasti. Grčka tradicija i legenda spominbttt8je heroje po kojima su pojedinaplemena dobila ime, a i heroje neke pokrajine, grada ili kolonije, za koje se vjerovalo da izihttps://sh.m.wikipedia.org/wiki/Heroj#/editor/2 ravno 8us uh futječu na djelovanje i sudbinu ljudi. Herojima su se podizala Svetlana 4i spomenici, prinosile su im se žrtve i održavali u njihovu čast svečane igre. Prema antičkom vjerovanju, heroj odlazi poslije smrti naOlimp ili na Otoke blaženih, blista na nebu kao zvijezda ili boravi u hramovima i gajevima kao genij zaštitnik. Pojedince su poštovali kao heroje još za života (Lizimah izSamotrake; tiraninNikija s Kosa).
Pridavanje božanskih svojstava istaknutim ličnostima imalo je osobitog odjeka uRimskom Carstvu gdje su pojedinim vladarima prinosili žrtve i uzdizali ih u red bogova (apoteoza).
Kršćanstvo općenito ne prihvaća pojam heroja, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće u značenju mučenik). No, srednjovjekovna svjetovna praksa prihvaća kult heroja kao hrabrog ratnika, viteza s visoko razvijenim osjećajem časti, koji štiti slabije, osobito žene. Svojevrsnudevolarizaciju heroja donosi novovjekovniracionalizam, gdje herojstvo često poprima vid karikature (Npr.Cervantesov Don Quijote). Suprotno, uromanticizmu kult heroja oživljava u idealističkim koncepcijama o prisutnosti panteističkog boga ili svjetskopovijesnog duha u genijalnim pojedincima. Osobito radikalnearistokratske nazore o herojima kao vođama ljudi koji stvaraju povijest zagovarao je britanski filozof i povjesničarThomas Carlyle. Na tom je tragu, iako s većim pretenzijama, iNietzscheova koncepcija heroja kao natčovjeka, koji smrću kršćanskog boga zadobiva svoju veličinu i postaje jedini sudac nad svojim postupcima. Smatrajući da se u egzaltaciji herojskog skriva antiracionalni voluntarizam, građanskaideologija kao i demokratska praksa XIX. st. demistificiraju povijesno- pokretačku ulogu heroja. Materijalističke koncepcije vide pokretače složenoga pov. gibanja prvenstveno u društvenim, političkim i ekonomskim uzrocima, a ne u osobitoj djelatnosti heroja, te stoga ističe problem, ličnosti i njenog udjela u povijesnim rješenjima. Problematika herojskog doživjela je osebujan rasplet u suvremenomegzistencijalizmu gdje se heroj potire u bezličnosti svakodnevnice (otuda anti-heroj), ili se rađa u sukobu spramapsurda egzistencije (Camusov Sizif).
