Herbert Marcuse odrastao je uBerlinu užidovskoj obitelji, otac Carl Marcuse i majka Gertrud Kreslawsky. Tijekomprvog svjetskog rata je unovačen1916. u konjicu, ali je rat uglavnom proveo u Berlinu. Sudjelovao je u neuspjelomsocijalističkomSpartakovskom ustanku, kao član vojničkog vijeća. Nakon tog se posvetio studiju, te je1922. obranio svoju doktorsku dizertaciju na Sveučilištu uFreiburgu o njemačkom umjetničkom romanu, nakon toga radi u Berlinu (izdavaštvo). Ženi se s matematičarkom Sophie Wertheim1924. Vraća u Freiburg1928. na studij sEdmundom Husserlom i kako bi napisao svoju habilitaciju sMartinom Heideggerom, koja je objavljena1932. kaoHegelovaontologija i teorija historicizma. Ova studija je napisana na valuneohegelijanske renesanse koja se tad odvijala u Europi s naglaskom na Hegelovu ontologiju života i povijesti, idealističku teoriju duha idijalektiku. Kad je uvidio da će mu akademsku karijeru zaustaviti rastTrećeg Reicha, Marcuse se pridružioFrankfurtskom Institutu za društvena istraživanja, koji mu je postao jedino utočište.
Marcuse je1933. objavio svoje prvo veće djelo, osvrt naMarxoveEkonomsko-filozofske rukopise iz 1844. U svom ogledu, Marcuse je revidirao klasično tumačenjemarksizma, i približio svoja stajališta djelu ranog Marxa. Ovo djelo pomoglo mu je da ga filozofska javnost prepozna kao jednog od najperspektivnijih teoretičarara svoje generacije.[1]
Kao član Franfurtskog instituta za društvena istraživanja, Marcuse je razvio model za kritičku društvenu teoriju, iznio teoriju o novoj fazi države i monopolističkog kapitalizma. U sklopu te teorije opisao je odnos između filozofije, socijalne teorije i kritike kulture, i naslutio rađanje fašizma kojeg je takođe vrlo kritički analizirao.[1]
Kad je uvidio kako će se u Njemačkoj društvo razvijati, Marcuse je emigrirao uSjedinjene Američke Države1934., državljanstvo je dobio1940. Nakon iseljenja, nikad više nije živio uNjemačkoj, ali je i nadalje ostao povezan s Frankfurtskom školom, te je uzMaxa Horkheimera iTheodora Adorna bio jedan od glavnih njezinih teoretičara. Godine1940. objavio je djeloRazum i revolucija, dijalektičku studiju djelaHegela iMarxa.
TijekomDrugog svjetskog rata Marcuse je isprva radio zaAmerički ured za ratne informacije (OWI) na projektu anti-nacističke propagande. Nakon toga prelazi1943. godine uUred za strategijsko planiranje (OSS), prethodnikaCIAe. Bavio se istraživanjemnacističke Njemačke i problemom denacifikacije njemačkog društva. Nakon raspuštanja OSS-a1945., Marcuse se zapošljava uAmeričkom sekretarijatu za vanjske poslove kao voditelj sekcije za Srednju Europu, tu radi sve do smrti svoje prve žene1951., nakon tog se povlači u mirovinu.
U cijelom poslijeratnom razdoblju, Marcuse se i nadalje deklarirao kao pripadnik političke ljevice i članFrankfurtske škole, dapače nije se libio naglašavati da je marksistički mislilac, socijalističke orijentacije, ali i slijedbenik novohegelijanske škole filozofije.
Marcuse je nastavio sa kritikom kapitalističkog društva, osobito je bila zapažena njegova sinteza Marxa iFreuda,Eros i civilizacija iz1955., kao i njegove knjiga iz1964.Čovjek jedne dimenzije, u kojoj je iznio sumnje u moć studentskih pokreta iz1960. Kako je unatoč poodmakloj dobi uvijek bio spreman odazvati se i govoriti na tada brojnim studentskim protestima, Marcuse je ubrzo prozvan "Ocem nove ljevice u Sjedinjenim Državama", na kraju Marcuse je i naglasio da su studenti i mladi ona snaga koja može iznjeti novu revoluciju, da to više nisu radnici, jer da više nema klasičnog proleterijata u plavim kutama, već je to konzervativno novo radništvo u bijelim ovratnicima. Marcuse je bio osobito popularan1970-ih i snažno je utjecao na intelektualnu publiku širom svijeta i znanstvenike koji su tad stali istraživati popularnu kulturu. Kod nas supraxisovci billi ugledni dio promišljanja te evropskenove ljevice. Jako je puno putovao i govorio poAmerici iEvropi, kasnih1960-ih i1970-ih. Osobito se angažirao u obraniistočnonjemačkog disidenta Rudolfa Bahra (autora knjigeAlternativa u Istočnoj Europi), zbog tog (ali i ne samo zbog tog) je Marcuse podozrivo priman od strane tvrdih komunista koji su njemu uvijek gledali samo - kukavičje jaje, velikog brbljavca koji otupljuje ideološku borbu i vodi je u stranputicu.
Mnogi mladi intelektualci i radikalni mislioci, bili su pod velikim utjecajem Marcusea, poput Angele Davis, Abbie Hoffmana,Rudi Dutschkea i Roberta M. Younga. Ali je imao i svoje kritičare, sa lijeva su ga napadali marksistički-humanist Raja Dunajevskaja i njemački emigrant i kolega Paul Mattick, obojica za teze iznijete u knjiziČovjek jedne dimenzije, osobito za one dijelove u kojima je kritizirao tradicionalni marksizam. Markuse je doživljavao i kritike s desna, osobito poslije eseja iz1965.Represivna tolerancija, u kojoj je iznio tvrdnju da i tradicionalana kapitalistička demokratska društva mogu imati totalitarne aspekte. Marcuse je kategorički tvrdio da prava tolerancija nikako nemože pristati na represiju, jer time bi bili ušutkani svi protivni glasovi marginaliziranih grupa. Njegovo posljednje djelo bilo jeEstetska dimenzija iz1979. o ulozi visoke umjetnosti u procesu emancipacije od buržoaskog društva.[1]
Marcuse se ženio tri puta. Njegova prva žena bila je matematičarSophie Wertman (1901.-1951.), potom se oženio s udovicom bliskog prijatelja Franza Neumanna,-Inge Neumann (1910.-1972.). Njegova treća supruga, bila je njegova bivša studenticaErica Sherover (1938.-1988.), četrdeset godina mlađa od njega.
Analiza kapitalizma koju je razvio Marcuse, djelomično proizlazi iz jednog odMarksovih glavnih pojmova: objektivizacije.[2], koja u kapitalizmu postaje otuđenje. Marks je dokazao da se kapitalizam temelji na iskorištavanju ljudi, tako da predmeti proizvedeni od strane radnika postaju otuđeni i tako na kraju i dehumanizirani. Marcuse je ovo Marksovo dokazivanje i bitno proširio. On je tvrdio da kapitalizam i industrijalizacija pritišće na radnike tako teško da oni sami sebe vide kao objekte, stvari koje su proizveli. Na početku svoje slavne Čovjek jedne dimenzije Marcusea piše: "ljudi se prepoznaju u svom standardu, njihova duša je u njihovim automobilima, stereo uređajima, dvoetažnim kućama, kuhinjskoj opremi"[3], što konzekventno znači da u kapitalizmu (u potrošačkom društvu) ljudi postaju proširena roba koju sami stvaraju.
