Teoriju elektromagnetskih oscilacija razradio je engleski fizičarMexwell 1863. On je svojom teorijim našao da seelektromagnetski valovi šire uvakuumu istombrzinom (300 000 km/s) kao i valovisvjetlosti i da imaju ista svojstva. Valjanost Maxwellove teorije potvrdio je svojim pokusima njemački fizičar Hertz 1888. Pri tom se Hertz služio aparatom za proizvodnjuoscilacija koji se zoveoscilator. Taj se oscilator sastoji od dviju metalnih šipki koje na svojim unutarnjim krajevima imaju metalne kuglice. Te su kuglice spojene sinduktorom koji ih nabija. Kadgod između kuglica preskoči električna iskra, nastaju električne oscilacije. Uiskrištu jeelektrična struja najjača, a na krajevima šipki jednaka je nuli. Drugim rječima, u iskrištu nastaju trbusi, a na krajevima šipki čvorovi elektromagnetskog vala.
Za dokaz elektromagnetskih valova služi aparat koji se zoverezonator. Taj se rezonator sastoji također od dvije ravne šipke na čijim se unutarnjim krajevima nalaze kuglice. Da bi rezonator prilagodio narezonanciju, Hertz je mijenjao njegovelektrični kapacitet tako da je produljivao ili skraćivao duljinu šipki. Kada je rezonator u rezonanciji s oscilatorom i ako je s njime paralelan, između kuglica rezonatora preskakat će električna iskra. Budući da se električna iskra slabo vidi, rezonator se veže za drugi aparat koji se zovekoherer, a s njime je zajedno u spojuelektrično zvonce igalvanska baterija.[2]
Hertzov dipol poseban je oblik električnog dipola u kojem naboji neprestanotitraju, a tomu je posljedica emitiranje elektromagnetskih valova u prostor. Pojava je osobito izražena ako je dipol ostvarenelektričnim vodičem kojemu jeduljina cjelobrojni višekratnik polovicevalne duljine emitiranihvalova. Zato je poluvalni Hertzov dipol osnovna sastavnica mnogihantena.[3]
