Supravodljivost je 1911. otkrio Heike Kamerlingh Onnes dok je proučavao ovisnost električnoga otporažive o temperaturi. Primijetio je da na temperaturama nižima od 4.2K (-269 °C) električni otpor pada na nemjerljivo malu vrijednost. Zbog supravodljivosti će, na primjer, uolovnom prstenu uronjenom u ukapljenihelij,istosmjerna električna struja nastaviti teći igodinama nakon što se izvor struje isključi. Walther Meissner je 1933. otkrio da semetali ohlađeni do supravodljivoga stanja ponašaju kao savršeni dijamagneti, tj. u tankom površinskom slojuinduciraju se struje koje stvaraju takvomagnetno polje koje poništava vanjsko polje, te je u unutrašnjosti supravodiča magnetno polje jednako nuli. Ako se na primjer na materijal koji može biti supravodljiv na temperaturama višima od 100 K postavi lagani magnet i ako se materijal polije ukapljenimdušikom, magnet će se podići iznad njega i lebdjeti.
Supravodljivo stanje određuju tri čimbenika svojstvena svakoj tvari: kritičnatemperatura, kritičnamagnetska indukcija i kritičnagustoća električne struje. Ako je samo jedan od tih triju čimbenika veći od kritične vrijednosti, tvar ne može biti u supravodljivom stanju. Supravodiči se mogu podijeliti na:
supravodiče prve vrste, koji su bili prvi otkriveni i uglavnom su čistikemijski elementi, a koji naglo prelaze u supravodljivo stanje i magnetsko polje ne prodire u njihovu unutrašnjost, i
supravodiče druge vrste, koji su nađeni poslije, uglavnom sukemijski spojevi ilegure, postupno prelaze u supravodljivo stanje, a u djelomično supravodljivom stanju u njima se oblikuju magnetski vrtlozi.
