Asirci, odnosnoSirci, iliHaldejci iliKaldejci,semitski je narod naseljen uIraku,Siriji,Libanonu,Armeniji,Gruziji, Iranu kao i po prekomorskim i europskim zemljama gdje su mnogi iselili. Većina Asiraca danas kao glavnim jezikom ili drugim jezikom govorinovoaramejskim asirskim koji ima mnogo dijalekata; međutim se i oni koji govore arapski jasno razlikuju od većine stanovništva u svojim regijama (arapskog, turskog, kurdskog) činjenicom da su kršćani.
Nad Asircima je tokom1915. i1916. godine provedenAsirski genocid, kojega su provodilimladoturci paralelno saArmenskim genocidom; dapače su Asirci i Armenci živjeli na istom geografskom prostoru. Tako je u turskoj pokrajini Diyarbakir smanjen broj Asiraca sa 100.000 prijePrvog svjetskog rata na 28.0001918. godine (istovremeno je broj Armenaca u toj pokrajini smanjen sa 72.000 na 3000).[1] Među kasnijim progonima u 20. vijeku, poznat jesimelski masakr (ܦܪܡܬܐ ܕܣܡܠܐ;Premta d-Simele) u augustu1933., u gradiću u sjevernom Iraku, u kojem je poklano preko 3000 Asiraca[2], a onda su slično prošla i 63 asirskih sela u provincijamaDohuku iMosulu, u kojima danas poglavito žive Kurdi. Masakre nad Asircima bilježi se i ranije, tako1900. godine od straneOsmanlija iKurda.
Prema SIL-u populacija Asiraca iznosi 4,250.000 (1994.). U sjevernom Iraku se bilježi tek 30.000 govornika aramejskog jezika, no etnička populacija je daleko veća, oko 700.000; na području Armenije ima 15.000 Asiraca, od kojih 3000 govori asirskim; u Siriji 700.000 (30.000 govornika; 1995); u Iranu 80.000 (1994.; od toga 10 do 20 tisuća govornika); Gruzija 14.000 (3000 govornika, 1994.). Značajni dio živi i po mnogim drugim državama:Australija,Austrija,Azerbajdžan,Belgija,Brazil,Kanada,Cipar,Francuska,Njemačka,Grčka,Italija,Libanon,Nizozemska,Novi Zeland,Rusija (Europa),Švedska,Švicarska,Turska (Azija),UK,SAD.
Uslijed ratnih zbivanja u Iraku i Siriji, od2003. godine broj Asiraca u tom području svijeta oštro opada, te se smatra da ih se u zadnjih desetak godina preko 70 posto raselilo u prekomorske zemlje. Ovaj je proces praćen nezainteresiranošću međunarodne zajednice i medija.[3][4]
↑Gaunt, David.Massacres, Resistance, Protectors: Muslim-Christian Relations in Eastern Anatolia during World War I. Piscataway, N.J.: Gorgias Press, 2006, p. 433.
