Stuttgart - u Nemačkoj se parada ponosa obično nazivaCSD.
Parada ponosa (poznata i kaopovorka ponosa,marš ponosa ifestival ponosa), deo godišnjefestivalske proslaveponosa LGBT osoba, koja se održava u većim gradovima širom sveta. Poredkarnevalske zabave, parade ponosa imaju i politički značaj usmeravanja pažnje javnosti naLGBT ljudska prava.
Većina parada se organizuje sredinom godine, kako bi se održala tradicija obeležavanjaDana ponosa LGBT osoba, ali ih, gledano na svetskom nivou, ima tokom cele godine.
Prve parade su imale značajnu političku ulogu u emancipaciji LGBT osoba, jačanju vidljivosti i postavljanju zahteva za poštovanje prava osoba drugačijeseksualne orijentacije. U Njujorku i Atlanti ovi marševi su se nazivali „Gay Liberation Marches“, a na Zapadnoj obali „Gay Freedom Marches“. Osamdesetih godina, međutim, konzervativnije struje u okviruLGBT zajednice dobijaju veću snagu, preuzimaju kontrolu nad ovim marševima i nazive „Gay Liberation“ odnosno „Gay Freedom“ zamenjuju „Gay Pride“.
Uhomofobičnim sredinama parade ponosa imaju i dalje ozbiljniji scenario i veći akcenat na politički značaj ovakvog okupljanja. U sredinama sa većim nivoom prihvatanja LGBT osoba parade imaju pretežno zabavni karakter, nalik na karnevale u katoličkim zemljama pre početka Velikog posta, kao što suKarneval u Veneciji iliKarneval u Rio de Žaneiru, sa raskošnim kostimima, muzikom i uličnom povorkom i plesom. Oni, međutim, i dalje nose važnu poruku kojom skreću pažnju javnosti na politička pitanja kao što suistopolni brakovi,diskriminacija ihomofobija, uključivanje LGBT osoba, jačanje identiteta i stvaranja prihvatajuće sredine, posebno za mlade LGBT osobe.
Mnoge parade još uvek imaju nešto od originalnog političkog i aktivističkog karaktera ranih parada ponosa, posebno u državama u kojima je prihvatanje LBGT osoba i poštovanjeLGBT ljudskih prava na nižem nivou. U gradovima gde je prihvatanje LGBT osoba veće parade imaju festivalski i karnevalski karakter. Na većim parada obično se mogu videti krstareći kamioni, igrači/ce,drag queensice, muzičke bine, kao i broj poznatih ličnosti i političara, koje daju podršku LGBT pravima. Na paradama, tamođe, mogu da učestvuju i lokalneLGBT afirmativne crkve, kao što jeMetropolitan Community Church iUnitarian Universalist Church, zatim organizacije kao što suParents and Friends of Lesbians and Gays (PFLAG -Roditelji i prijatelji lezbejki i gejeva), kao i strukovana ili sindikalna udruženja LGBT radnika i radnica pri velikim kompanijama. Čak i one parade ponosa koje su uglavnom usmerene na zabavu sadrže segment koji je posvećen žrtvama anti-LGBT nasilja iAIDS-a.
Neke posebno velike parade ponosa finansiraju vlade i velike kompanije i promovišu se kao glavna turistička atrakcija u gradovima u kojima se organizuju.
Veći broj parada ponosa u svetu danas nosi upravo takav naziv:Parada ponosa LGBT osoba (LGBT Pride Parade) ili skraćenoPride (npr.Amsterdam Pride,London Pride,Zagreb Pride itd.). U nekim državama, posebno uAustraliji ove parade se nazivajuMardi Gras (Mardi Gras je izvorno naziv za dan pre početka uskršnjeg posta i u drugim državama karnevali koji se tada organizuju nose ovaj naziv, koji tamo nije povezan sa paradom ponosa). U Nemačkoj i u Švajcarskoj parade ponosa LGBT osoba se nazivajuChristopher Street Day ili skraćenoCSD, po nazivu ulice u kojoj se desilaStonewallska revolucija. U Austriji naziv parada jeRegenbogenparade (Paradazastave duginih boja).
Iako su u Stonewallskim nemirima, kao i u političkim organizacijama i događajima koji su se desili odmah nakon nemira, podjednako učestvovale ilezbejke ibiseksualne itransrodne osobe, prvi nazivi ovih događaja nose imegej. Reč gej je u to vreme korišćena kao krovni, kolektivni termin kojim se označavala cela grupa neheteroseksualnih osoba, kao što je danas to skraćenicaLGBT ili rečqueer u jednom od svojih značenja[1][2][3]. Sa jačanjem LGBT zajednice u celosti, kao i pojedinih grupa koje je čine, pojavila se potreba za precznijim, inkluzivnijim jezikom. Nazivgej parada, odnosnoprada gej ponosa je najpre promenjen uparada gej i lezbejskog ponosa, da bi kasnije dobio današnji oblik koji u nazivu uključuje i biseksualne i transrodne učesnice i učesnike.
Amsterdam Gay Pride se održava svake godine od 1996. i smatra se jednim od najuspešnijih u pridobijanju podrške i društvenog prihvatanja. Događaj koji traje tokom celog vikenda obuhvata koncerte, sportska takmičenja, ulične žurke i centralnu paradu koja prolazi kroz grad na kanalima (Canal Pride). Godine 2008. tri vladina ministra su se priključili paradi na zasebnom brodu koji je predstavljao celu vladu. Te godine procenjeno je prisustvo od oko 500,000 ljudi.
Sydney Gay & Lesbian Mardi Gras je najveća parada ponosa LGBT osoba uAustraliji i jedan od najvećih događaja tog pita u svetu[4]. Počeci ove proslave su u ranim 1980-im godinama, nakon hapšenja učesnika i učesnica pro-LGBT protesta koji su započeti 1978. Događaj se održava noću sa oko 10.000 učesnica i učesnika i skupom scenografijom.[4][5]
Europride je najveća internacionalna parada ponosaLGBT osoba koja se održava u Evropi. Svake godine grad domaćin je jedan od Evropskih gradova, koji, po pravilu, ima tradiciju održavanja parada ponosa i značajnuLGBT zajednicu. Prvi put Europride je održan u Londonu 1992. godine.
Pride London je jedna od najstarijih parada ponosa, koja se održava redovno od 1972. godine. Takođe, često se pominje kao primer dobrog organizovanja velikih uličnih skupova. Na paradi ponosa u Londonu učestvuje veliki broj poznatih ličnosti, kao što suSir Elton John,Sir Ian McKellen,Stephen Fry,Peter Tatchell i drugi. London će 2012. biti domaćinWorld Pride-a.
San Francisco Pride je jedna od najpoznatijih i turistički najatraktivnijih parada ponosa u svetu. Godine 2008. procenjeno je učešće od oko 1.2 miliona ljudi. To je druga po veličini parada bilo kog tipa uKaliforniji, odmah posleproslave Nove Godine u Pasadeni. Osim toga, parada ponosa uSan Francisku je jedna od najstarijih parada, koja se održava redovno od 1970. godine.
Parada ponosa u Sao Paulu se smatra najvećom paradom na svetu. Godine 2006. ova parada je ušla uGinisovu knjigu sa 2.5 miliona posetilaca prema procenama policije. Prema procenama organizatora, 2007. godine na paradi je učestvovalo oko 3.5 miliona ljudi.
Prva parada uZagrebu održana je 2002. godine uz jako prisustvo policije. Prisustvo policije je narednih godina bilo još veće, što je i rezurtiralo time da nema većih incidenata. Od 2002. godine parada ponosa uZagrebu održava se redovno. Godine,2006. parada je išla pod nazivom „Internacionala pride“, okupljajući LGBT aktivističku scenu iz cele jugoistočne Evrope.
Parada ponosa organizovna je 30. juna 2001. godine, skoro godinu dana posle promene režima Slobodna Miloševića. Učesnike i učesnice parade napali su navijači fudbalskih klubova, skinheadsi, ultra-nacionalističke grupe, kao što jeOtačastveni pokret Obraz, simpatizeri nacionalističkih stranaka uz prisutvo i podstrek sveštenikaSrpske pravoslavne crkve. Policija nije bila pripremljena da reaguje i odgovorila je tek kada su i sami policajci bili napadnuti. Tom prilikom povređeno je više učesnika i učesnica parade ponosa. Vlada i državni zvaničnici se nikada oficijalno nisu oglasili povodom ovog događaja.
Drugo održavanje parade ponosa uBeogradu najavljivano je za 2004. godinu. Pripreme su trajale oko šest meseci, ali se od parade odustalo iz bezednosnih razloga posle paljena džamija uNišu iBeogradu, 17. marta, 2004. godine.
Godine 2009. ponovo je najavljeno održavanje parade ponosa u Beogradu, zakazane za20. septembar. Najava održavanja parade je izazvala reakcije nacionalističkih grupa i povećala je nasilje nad LGBT osobama, kao i osobama koje su percipirane kao LGBT[6]. Nakon sve većih pretnji i najava nasilja, Ministarstvo Unutrašnjih Poslova 19. septembra 2009. izdalo je rešenje o izmeštanju manifestacije na prostor ispred Palate Srbije, čime je prvobitno najavljena Povorka Ponosa efektivno zabranjena.[7]