| Franjo Rački | |
|---|---|
 Portret Franje Račkog | |
| Religija | katolicizam |
| Lični/osobni detalji | |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Rođenje | (1828-novembra-25)25. novembra1828. Fužine,Habsburška Monarhija(danas  Hrvatska) |
| Smrt | 13. februara1894. (dob: 65) Zagreb,Austro-Ugarska(danas Hrvatska) |
| Važnija mjesta | |
| Titula | Predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti |
| Period službe | 1866 –1886 |
| Nasljednik | Pavao Muhić |
| Vjerska karijera | |
| Učitelj | Mirko Ožegović |
Franjo Rački (Fužine,25. studenoga1828. –Zagreb,13. veljače1894.),hrvatski povjesničar, publicist, kulturni djelatnik,narodnjački političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".[1]
USenju iVaraždinu stječe gimnazijsko obrazovanje.Teologiju je završio u Senju, gdje ga je biskupMirko Ožegović1852. zaredio za svećenika. Promoviran je za doktora teologije1855. uBeču. Ondje je pokazao prve sklonosti za istraživanje povijesti objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".[2] Nakon završenog obrazovanja u Senju je postavljen za profesora. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je poKvarnerskim otocima skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati. Tijekom posjetaKrku, prvi je proučavao sadržajBašćanske ploče koja je tada bila dio podnog kamenja mjestne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju jeJozef Šafárik smatra da je pisana nekomkriptografijom. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" (1856.) i "Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apošlolov" (1857.).[3]
Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja 1857. godine premješten uRim uHrvatski zavod Sv. Jeronima, gdje je ostao pune tri godine. Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima i knjižnicama. Tražio je dokumente o hrvatskoj povijesti, a također se usavršavao u struci. Polazi tečajeve izpaleografije i ostalih pomoćnih povijesnih znanosti.[4]
U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata obogumilima, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "hereze", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo "Bogomili i Patareni" Rački je objavio petnaestak godina kasnije. Knjiga se smatra prijelomnicom u tumačenju Crkve bosanske. Rački je u njoj zasnovao "bogumilsku hipotezu", po kojoj jeCrkva bosanska nastala pod utjecajem dualističkih heretičkih učenja izBugarske iMakedonije koje su nastale u9. stoljeću.[5] Takva hipoteza dominirala je većim dijelom 19. i 20. stoljeća, no s vrememenom je uglavnom odbačena u svom izvornom obliku. Danas je najraširenije stanovište da je Crkva bosanska kršćanska vjerska sljedba koja je jedino u ustroju, no ne i u nauku odstupala odKatoličke crkve u krilu koje je i nastala.
Kao kulturni djelatnik, Rački je pokrenuo listKnjiževnik (izlazio od1864. do1866.) s ciljem obradbe jezikoslovlja, povijesti i prirodnih znanosti "s obzirom na hrvatske zemlje".[6] Zalužan je za pokretanje utjecajnih kulturno-politička glasila "Obzor" i "Vienac". Izabran je za predsjednikaJugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tijekom akademskoga djelovanja, pokrenuo je Akademijine časopiseRad iStarine. Pred kraj života nastojao je pokrenuti prikupljanje građe zaCodex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, no ideju nije uspio ostvariti već je taj zadatak na sebe preuzeoTadija Smičiklas. U svakom slučaju, Rački je odredio djelovanje Akademije u više desetljeća, poglavito na društvenom i humanističkom području.
Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr.Bogomili i patareni,Povjesnik Ivan Lučić,Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća,Stari grb bosanski,Povelje bosanskog kralja Tvrtka. Ipak, njegovo najvažnije djelo jeDocumenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia, zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Iako ga se može smatrati priklonjenom istraživanju "genetičke historije" čije glavno načelo je uočiti kako i zašto je do nečega došlo, Rački je smatrao da povijest ne smije biti samo kronika ratova i političkih događaja. Stoga je ustvrdio da se povjesničar mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima.[7] Suvremeni povjesničari su tek nedavno prepoznali neke od prinosa koje je Rački dao istraživanju hrvatske povijesti, te su isti dostojno vrjednovani, npr. uloga knezaMutimira u događajima uPanoniji 873. godine, datacija pogibije zadnjega hrvatskog kraljaPetra, identifikacija napadača naRab prema prvom čudu sv. Krištofora i datacija pohodamletačkog dužda Dominika Contarena.[8]
Rački je bio predsjednikomŠkolskoga odbora koji je imao za cilj ustrojstvo rada na tvorbi hrvatskoga znanstvenoga nazivoslovlja. Također se okušao u tvorbi hrvatskoga kemijskoga nazivlja, te je svoje prijedloge o "narodno-lučbenom nazivlju" iznio1853. u raduO pokusu lučbenog nazivlja.[9]
Kao predstavnik senjskoga kaptola1861. postaje zastupnikHrvatskoga sabora koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uzStarčevića, jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnostRijeke Hrvatskoj.[10] U saboru je ostao do1875. godine.
Obično se biskupa Strossmayera drži ideologom jugoslavenstva, ali sva je prilika da prvenstvo pripada povjesničaru Račkom. Jugoslavenstvo Račkoga i Strossmayera, koje stupa na scenu padom apsolutizma, bilo je usredotočeno na djelovanje unutar okviraHabsburške monarhije s ciljem ujedinjena južnoslavenskih naroda unutar njezinih granica. U toj viziji nije bilo širenja prema ostalim dijelovimaBalkana.[11] Međutim, interesi te vizije su se preklapali s izgrađenom srpskom idejom, koju je na narodnom planu razradioVuk Karadžić, a na državnomIlija Garašanin u poznatom spisuNačertanije (1844.) kojim se isticala nužnost teritorijalne ekspanzije Srbije. Nasuprot toj ideji, kod Hrvata su državnu ideju u čistom obliku istakliAnte Starčević iEugen Kvaternik koji su stali na čelo Stranke prava. I Rački i Strossmayer, iako u jugoslavenski orijentiranoj Narodnoj stranci, prihvatili su Starčevićev i Kvaternikov koncept hrvatske političke nacije koja se natkrilila na južnoslavenske narode unutar Monarhije.[11]
Rački je prema jugoslavenskoj ideologiji bio dosta emotivan, pa i nekritičan. Često je pisao zanosno, bez znanstvene argumentacije i potvrde u izvorima. Poneke njegove povijesne tvrdnje, kao na primjer da je srpski car Dušan htio Srbiju staviti na čelo udružene Jugoslavije, negativno su utjecale na čitav jedan naraštaj hrvatskih povjesničara.[nedostaje referenca] Ovih tvrdnji Rački se poslije odrekao držeći ih "pjesničkim primjesama", ali šteta je već bila učinjena.
