_-_Landscape_with_Apollo_and_the_Muses_-_Google_Art_Project.jpg)
Ekloga (grčki: ἐκλογή,latinski:ecloga) potiče iz antičkog vremena i za njen razvoj zaslužniji sustari Rimljani negoGrci.
To je najprije bio naziv za odlomke pjesama, bez obzira na sadržaj, ali se kasnije ekloga uzela kao oznaka pastirske poezije, čemu je najviše doprinio rimski pjesnikVergilije svojimEklogama.
Tityre, tu patulae recubans sub tegmine fagi,
Silvestrem tenui musam meditaris avena ;
Nos patriae fines et dulcia linquimus arva ;
Nos patriam fugimus ; tu, Tityre, lentus in umbra,
Formosam resonare dotes Amaryllida silvas.
Glavna osobina ekloge je što se dobija lirskapjesma, zasnovana naalegoriji i nadijalogu, u kojoj se idealizira seoski život. Po sadržaju je identičnapastoralama (obrađuje pastirska raspoloženja), ali je ekloga vezana za oblik pjesme a pastorala za oblikdrame. Međutim, i ekloga je često pisana u obliku dijaloga izmeđupastira,vila,satira itd.
Razumljivo je da je sličnaidili jer i ona iznosi ljepotu života u prirodi. PoredVergilija ekloge su pisaliDante,Petrarka,Bokačo nalatinskom jeziku, a posebno je popularna bila u dobarenesanse kod romanskih naroda. Posljednja javljanja, prije iščezavanja, imala je u19. stoljeću na prijelazu liniji saneoklasicizma naromantizam.
