Dušan Bilandžić (Maljkovo kodSinja,20. srpnja1924.[1] -Zagreb,4. ožujka2015.[2]), hrvatskipovjesničar,akademik ipolitičar.
Niže razredefranjevačke gimnazije završio u Sinju, a više razrede u gimnaziji uOsijeku. Još prije rata stupio je uSKOJ (komunističku omladinu), a od 1942. godine sudjeluje uratu kao borac i politički komesar u slavonskimpartizanskim postrojbama. Također, te je godine stupio uKomunističku partiju Jugoslavije (KPJ).1955. g. je završioPravni fakultet u Beogradu, a od1945. g. do1960. g. djelovao je kao predavač povijesti na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon izlaska izJNA, Bilandžić počinjenovinarsku karijeru, no ubrzo je dobio posao usindikatima, pa 1965. godine biva izabran u Predsjedništvo sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Istodobno sa sindikalno-samoupravljačkim eksperimentima i praksom, Bilandžić se dalje školuje, te 1965. g. stječe doktorat znanosti naZagrebačkom sveučilištu iz područjaekonomije. Godine 1967., nakonTuđmanovog političkoga kraha, postaje direktorom "Instituta za historiju radničkoga pokreta" uZagrebu. U sljedećim godinama obnašao je više političkih funkcija, a bio je i jednim od ključnih ljudi koji su sudjelovali u izradbi posljednjegjugoslavenskoga ustava iz 1974. godine. NaFakultetu političkih nauka postaje predavač i dekan koncem1970-ih i početkom1980-ih godina. Za člana suradnikaJAZU/HAZU izabran je 1980. godine, a za redovitoga člana 1991. g.
Dušan Bilandžić je možda najboljihrvatski znalac i sintetski povjesnik razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politiciunitarnoga jugoslavenstva koja se zahuktala poslijeTitove smrti. Budući da je javno osporavao validnost kategorijeJugoslaven" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981. g., Bilandžić je sredinom 80ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i "ustaša", u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednoga komunističkoga sindikalca.
Kako se približavalo doba raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listiSDP-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze i prijateljstva proradili, pa ga jeTuđman angažirao kao predstavnika u Beogradu u razdoblju poslije 1991. godine. U zadnjih preko 40 godina Bilandžić je zadržao čudan odnos simultanoga prijateljstva i netrpeljivosti s Tuđmanom, često radikaliziran Tuđmanovim eksplozivnim temperamentom i nezgrapnim eskapadama. Već je ušla u legendu situacija kada je poslije "Oluje" Tuđman, razbješnjen Bilandžićevim feljtonističkim zapisima i indiskrecijama po novinama, u jednom TV intervjuu proglasio Bilandžića za "čudovište". Očito je da se radilo o lapsusu iziritiranoga Tuđmana, no smiješnost te scene je ostala jednim od označitelja Bilandžićeve političke karijere. Uskoro poslije javnoga ostracizma, Tuđman je opet zaposlio Bilandžića, kojega je nazvao "čudovištem", na povijesno političkim zadatcima kao da se ništa nije dogodilo. Dušan Bilandžić je čest gost novinskih kolumni u kojima se baš nije iskazao političkom pronicavošću i dalekovidnošću. Iako eminentan povjesničar, unatoč prebogatom osobnom iskustvu, manjka mu političke vidovitosti i realizma.
Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske iHrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju "Historija SFRJ", 1978. g. i "Hrvatska moderna povijest", 1999. g. Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je uHrvatskoj modernoj povijesti inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela, no u drugačijoj vizuri i slobodnom diskursu.
Bio je član Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika,[3] član Komisije Predsjedništva SR Hrvatske za pomilovanja[4] i članPredsjedništva SR Hrvatske.[5] Odlikovan jeRedom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti,[6] dobitnik je i godišnje Državne nagrade za znanost, koju je primio za istaknuto znanstveno djelo »Hrvatska moderna povijest« (Zagreb, 1999),[7] bio je i članom Državnoga povjerenstva za povijesne i ratne žrtve.[8]
2009. odlikovan jeRedom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.[9]