Red je osnovan da propovjedaEvanđelje, ali i da se bori protivheretika kojih je osobito bilo puno u13. vijeku. Članovi reda su poredredovnika i redovnica, kongregacija aktivnih sestara i laici povezani s redom (ranije znani kao dominikanci trećeredci).
UEngleskoj i brojnim drugim zemljama dominikance zovu iCrnom braćom zbog crnog plašta kojeg nose preko svojeg bijelog habita.[1]
UFrancuskoj, dominikanci su znani kaoJakobinci, zbog svog prvogpariškog samostana kojeg su izgradili pored crkve svetog Jacquesa (Jakoba).[2]
Dominikance su zvali iDomini canes (Božji psi ili Gospodovi goniči), zbog njihove posvećenosti vjeri i svojoj misiji, ali i zbog privilegije koju im je dao papa Grgur IX.1234. da buduinkvizitori.
Članovi reda iza svog imena stavljaju OPakronim odOrdinis Praedicatorum (Red propovjednika). Na čelu reda je General reda, trenutno je to otac Bruno Cadore.[3]
Dominikanci su odigrali značajnu ulogu u pokrštavanjuIndijanaca. Godine1509. otišlo ih je u Ameriku 18 (među njima i Antonio de Montesinos),1526. još 12, a1532. utemeljena je u Americi prva dominikanska provincija.[4]
U vrijeme života Dominika de Guzmana, jugFrancuske bio je uporište heretičkih pokretaKatara ili Albižana, nazvanih po vojvodi od Albe, koji je bio simpatizer Katara i žestokog protivnika kasnijeg Albižananskog križarskog rata (1209-1229).
Heretici su u osnovi mislili da je materija zla (kao i svako zemaljsko bogatsvo), te da je samo duh dobar. Katari ili Albižani, su živjeli vrlo jednostavno i na sebe gledali kao vatrene sljedbenike siromašnogKrista. Dominik je uvidio potrebu osmišljenog odgovora crkve, koji bi mogao vratiti poljuljanu vjeru članova i simpatizera heretičkih pokreta i vratiti ih natrag u redove službene crkve. Propovjednik prosjak bio je njegov odgovor na taj izazov. Dominikova želja da propovjedima obrati Albižane nije uspjela, na kraju je stanovništvo Albe gotovo istrebljeno u Albižananskom križarskom ratu.
Ipak je Dominik postao duhovni otac nekoliko albižanskih žena, koje je uspio obratiti na pravu vjeru, za njih je1206 osnovao samostan u Prouilleu.[5] Ovaj samostan će postati temelj dominikanskih redovnica, i one su ustvari rodonačelnice reda, a ne redovnici.
Dominik je želio osnovati novi red, koji će predano i sistematski raditi na obrazovanju starijih crkvenih redova kao što subenediktinci, i koji će se moći nositi sa vjerskim problemima naraslog stanovništva po gradovima, sa više organizacijske fleksibilnosti. Dominikov novi red učen je da propovijeda na narodnom jeziku. Umjesto života u velikim izoliranim samostanima, njegovi redovnici trebali su ići među ljude propovjedati i živjeti od milodara, kako bi bili što uvjerljiviji.
Dominik je prvu redovničku zajednicu osnovao uToulousu1214, ona se isprva ravnala po pravilimaSvetog Augustina[6] i pravilima za život redovnika (nacrt pravila reda)[7] U statutu reda, stoji da je red osnovan radi dva cilja; propovijedanja i spasenje duša. Novi Red propovjednika, odobrio je papa pape Honorije III u decembru1216.
Red se od samog početka vrlo brzo širio pouniverzitetskim gradovima, i mobilizirao brojne studente, i stekao status prosvjetarskog reda. Zbog tog se i danas služba "teologa papinskog doma" povjerava dominikancima.
Dominikanci su dali brojne mislioce i naučnike novog vijeka, među njima se ističu; sv.Albert Veliki, teolog filozof i zaštitnik empirijske nauke, koji je nastojao ponovno upoznati zapad sa zaboravljenimAristotelom, sv.Toma Akvinski (1225. - 1274) ("doctor communis, doctor angelicus"), teolog, filozof i humanist, zaštitnik katoličkih škola, jedan je od najvećih mislilaca što ga je dao dominikanski red. Meister Eckhart, Johannes Tauler i Heinrich Suso bili su poznati rajnski mistici 14. i15. st.. Redovnica sv. Katarina Sienska, borila se za okončanje "zapadnog raskola" te za povratak pape Grgura XI. izAvignona u Rim]]. Raimondo delle Vigne i Savonarola borili su se za reformaciju crkve u 15. st. Brojni dominikanci bili su veliki umjetnici kaofra Angelico i fra Bartolomeo (slikari). Dominikanci su bili širitelji Marijanskog kulta u 15. st. i pokrovitelji širenja vjerskihbratovština, - njima je na kraju i povjeren njihov rad, tako da su ih i zvali i Red krunice.
Od 16. vijek dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju kao misionari, ali i branitelji osnovnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijim misionarima, ističu se "otac međunarodnog prava" Francisco de Vitoria i Bartolomeo de las Casas. U novootkrivenim zemljama dominikanci osnivaju univerzitete na kojima su se predavali i urođenički jezici.
Dominikanci su u svojoj - 800 godišnjoj historiji dali 4 pape, 75 kardinala i 262 sveca i blaženika. Dominikanci djeluju na svim kontinentima, u 95 zemalja, organizirani u 45 provincija, viceprovincija i vikarijata, 1991. je bilo 6.715 redovnika dominikanaca[8].
