Glavni dirigent orkestra ilioperne kuće ponekad se nazivaglazbenim ravnateljem,šef dirigent, kao i njemačkom riječikapellmeister. Dirigenti zborova zovu sevođe zbora ilizborovođe (pogotovo ako su udruženi s određenim instrumentalnim orkestrom). Poštovani stariji dirigenti ponekad se nazivaju talijanskom riječimaestro (učitelj).
Rani oblik dirigiranja zvao se heironomija, uporaba gesta rukama kako bi se indiciraomelodijski oblik. Taj način dirigiranja prakticirao sa najkasnije odsrednjeg vijeka. U crkvi je osoba koja je ukazivala na glazbene oblike držalaštap, kako bi se označila njegova uloga. Kako jeritam u glazbi postajao sve izraženiji, štap se počeo micati gore-dolje, funkcionirajući kao rani oblik dirigentskog štapića.
U17. stoljeću dolaze u uporabu druga sredstva za označavanje protoka vremena.Papir u rolama, manji štapići, kao i sameruke vidljivi su na slikama iz tog perioda. Veliki štap za dirigiranje ostao je u uporabi u kućiOpera Garnier uParizu, gdje je uzrokovao smrtJean-Baptistea Lullyja - dok je dirigirao, štapom je ozlijediostopalo, a rana se inficirala i razvila segangrena. Umro je dva mjeseca kasnije, nakon odbijanja operacije uklanjanja zahvaćenogprsta.
Uinstrumentalnoj glazbi je jedan izvođač obično djelovao i kao dirigent. To je mogao biti prviviolinist koji bi koristiogudalo i kao dirigentski štapić,lutnjist koji bi pomicao vrat instrumenta zajedno s ritmom glazbe. Bilo je uobičajeno u to doba dirigirati sačembala, u djelima koja su imala basso continuo dionicu. U opernim izvedbama katkad je bilo i dva dirigenta - klavijaturist za pjevače, a prva violina za orkestar.
Do ranog19. stoljeća postala je norma da je jedna osoba zadužena isključivo za dirigiranje. Orkestar se u to vrijeme širio brojem glazbala i štapić je postajo sve uobičajeniji jer je bio lakše vidljiv od golih ruku ili smotka papira. Među prvim važnijim dirigentima bili suLouis Spohr,Carl Maria von Weber,Louis-Antoine Jullien iFelix Mendelssohn, koji su svi također bili i skladatelji. Mendelssohn je poznat kao prvi dirigent koji je štapić koristio za označavanje mjere (doba), inovacija koja je u uporabi do danas. Hans von Bülow se obično smatra prvim profesionalnim dirigentom neskladateljem.
Hector Berlioz iRichard Wagner također su bili dirigenti i autori su dva najstarija eseja o toj temi. Berlioz se smatra prvim dirigentom virtuozom. Wagner je uvelike bio odgovoran za oblikovanje dirigentske uloge kao čovjeka koji nameće svoju interpretaciju djela u izvedbi, radije nego osoba koja samo osigurava da se skladba svira usklađeno i kako je skladana.
U kasnom20. stoljeću, njujorški skladateljWalter Thompson stvorio je znakovni jezik za skladanje uživo, poznat kao "zvučno slikanje" (soundpainting), a koji se koristi kao medij u strukturiranoj improvizaciji. Trenutno se taj jezik sastoji od preko 750 različitih gesta koje skladatelj/dirigent koristi kaokomunikacijski alat za indikaciju tipa interpretacije koji se traži od izvođača.
Dirigiranje je sredstvo izravne komunikacije sizvođačima. Ne postoje apsolutna pravila kako dirigirati ispravno, i postoji širok raspon raznolikih dirigentskih stilova. Primarna odgovornost dirigenta je utvrđivanjetempa, izvršavanje jasnih priprema i doba, kao i slušanje i oblikovanjezvuka ansambla.
Razumijevanje osnovnih elemenata glazbenog izražavanja, kao što su tempo,dinamika, artikulacija i sposobnost njihovog efektnog prenošenja ansamblu za dirigiranje je neophodna. Sposobnost prenošenjainformacija o nijansama glazbenihfraza i izražajnosti kroz geste također je korisna. Geste u dirigiranju mogu biti koreografirane dok se dirigent priprema za izvođenje uznotni zapis, a mogu biti i spontane.
Ponekad se postavlja razlika između orkestralnog dirigiranja i dirigiranja zborova. Ustereotipu, orkestralni dirigenti koriste štapiće puno češće nego zborovođe (iako to nije uvijek slučaj, nego stvar osobnog izbora dirigenta), i davanje prednosti uporabi održavanju ritmagestama, ili dirigiranju koje se usredotočuje na izražajnost i oblik.
Držanje štapića prijeporna je tema po kojoj se većina dirigenata razlikuje. Unatoč velikom broju različitih stilova, u dirigiranju su se razvile neke standardne konvencije.
Mjere: 2/4, 2/2, ili brza mjera 6/8Mjere: 3/4 ili 3/84/4spora mjera 6/8
Glazbene dobe obično dirigent označava desnom rukom, sa ili bez štapića. Ruka u zraku svaki takt ocrtava određeni oblik koji ovisi o glazbenoj mjeri u kojoj se djelo u tom trenutku izvodi, označavajući svaku dobu promjenom kretanja prema dolje u kretanje prema gore. Slike pokazuju najčešće uzorke, iz perspektive dirigenta.
Ako je tempo spor ili usporava, ili ako je mjera podijeljena, dirigent će ponekad indicirati "poddobe". Dirigent to čini dodavanjem svakoj dobi gestu "i", koja se sastoji od jednog manjeg pokreta, ali u istom smjeru kao i doba kojoj pripada.
Promjene u tempu indiciraju se promjenom brzine doba. Kako bi izveo kontrolu rallentanda (usporavanje) npr., dirigent može uvesti poddobe.
Neki dirigenti koriste objeruke za naznačavanje ritma, pri čemu lijeva ruka čini isto što i lijeva, iako drugi ovo smatraju suvišnim i zbog toga to izbjegavaju. Neki to smatraju i neispravnom praksom. Druga ruka treba se koristiti za naznačivanje ulaska pojedinihglazbala ili sekcija, i za pomoć pri naznačivanju dinamike,fraziranja, izražajnosti i ostalih glazbenih elemenata.
Dinamika se naznačava na različite načine, npr. veličinompokreta: što je veći oblik, zvuk je glasniji. Promjene u dinamici mogu biti signalizirane rukom koja se ne koristi za održavanje ritma: pokret gore (običnodlanom prema gore) označavacrescendo; pokret prema dolje (obično dlanom prema podu) označavadiminuendo. Promjena veličine pokreta može rezultirati neželjenim promjenama u tempu jer veći pokreti zahtijevaju od ritma prelazak većeg prostora u istom vremenu.
Dinamika se može fino ugađati raznim gestama: pokazivanje dlanaizvođačima ili naginjanje na suprotnu stranu od njih može naznačivati smanjivanje glasnoće. Kako bi se podesila ravnoteža raznih instrumenata iliglasova, ovi signali mogu biti usmjereni prema određenoj sekciji ili pojedinom izvođaču.
Naznačivanje za "ulazak", kada novi instrument ili sekcija počinje svirati mora sasvim točno predskazati trenutak u kojemu dolazi trzaj, tako da svisvirači i pjevači mogu početi istodobno. To se postiže tako da se izvođači pripreme gestom uz održavanje vizualnog kontakta. Udisaj od strane dirigenta, koji može i ne mora biti lagano čujan, uobičajen je element u tehnici davanja predznaka mnogih dirigenata. Jednostavni kontaktočima ili pogled u smjeru ponekad mogu biti dovoljni, kao kad više od jedne sekcije svirača ulaze u izvedbu u istom trenutku. Veće glazbene izvedbe ponekad traže uporabu prikladnih i izražajnijih predznaka smišljenih kako bi stvorili emocije i energiju.
Artikulacija se može naznačiti prirodom trzaja, od kratkog i oštrog zastaccato, do dugog i fluidnog zalegato. Mnogi dirigenti mijenjaju napetost ruku: napetimišići i grubi pokreti korespondirajumarcatu, dok su opuštene ruke i meki pokret prikladni za legato iliespressivo.
Fraze se mogu izraziti širokimlukovima iznadglave, ili mekim pokretima ruke bilo prema naprijed ili s lijeve na desnu stranu i obratno. Zadržananota često se označava raširenim dlanom prema gore. Kraj ili otpuštanje note indicira se kružnim pokretom, zatvaranjem šake ili pokretom kažiprsta i palca nalik štipanju. Otpuštanju obično prethodi priprema, a završava se potpunim prekidom pokreta.
Dirigenti pokušavaju održavati kontakt očima s ansamblom koliko god je moguće, i potičući ga, kao i povećavanju sveukupnog dijaloga između sebe i svirača/pjevača. Izrazi lica također mogu biti značajni u demonstriranju karaktera glazbe, kao i u ohrabrivanju svirača.
DirigentFrancesco Mander dirigira u St. Petersburgu 1995. godineDirigentEugen Jochum. Poznat je po izvedbama Brucknerovih simfonija
