Demokratska Republika Kongo (skraćenoDRK, ponekad i kaoDR Kongo;francuskiRépublique démocratique du Congo), poznata i kaoKongo-Kinšasa (francuskiCongo-Kinshasa), ili jednostavnoKongo (francuskiCongo), ranijeZair (francuskiZaïre), je država u središnjojAfrici. Po površini je treća na kontinentu, izaAlžira iSudana. Kratkom obalom (37 km) izlazi naAtlantski ocean kod ušća rijekeKongo, a graniči s devet država:
Niska (300–700 m) i prostrana zavala rijekeKongo pokrivena gustom kišnom šumom zauzima središnji i zapadni dio zemlje. Sa sjevera i juga obrubljuju je ravnjaci s nadmorskom visinom iznad 1000 m, a s istoka planinski lanci koji su dio sustavaVelikog tektonskog jarka. U njima se nalazi i najviši vrh Pic Marguerite (5.110 m) na planini Ngaliema (Stanley). Velik dio istočne granice čine jezera Albert, Edward, Kivu i Tanganyika koja ispunjavaju dno tektonskog jarka.
Najveći gradovi su: glavni gradKinshasa (ranije Léopoldville, oko 6,5 mil. st.) na zapadu,Lumumbashi (Elisabethville, oko 1,5 mil.) na jugu iKisangani (Stanleyville, oko 500.000) na istoku zemlje.
U pretkolonijalnom razdoblju na području današnjeg Konga postojalo je nekoliko većihBantu kraljevstava među kojima se isticala država Kongo u zapadnom dijelu zemlje. Upravo su s njom Europljani prvo uspostavili kontakt i tim imenom nazvali rijeku, a kasnije i cijelu zemlju. Veće države osnovali su i narodi Luba i Lunda na istoku. Od 16. do 18. stoljeća središnja je vlast u svim državama oslabila, a ojačali su pokrajinski vlastodršci.
Europljani su od 16. stoljeća bili prisutni na obalamaAtlantskog oceana gdje se obavljala trgovinarobljem islonovačom, ali tek su u 19. stoljeću započeli ozbiljnije pohode u unutrašnjost. Veće europske kolonijalne sile nisu bile zainteresirane za dolinu Konga jer su je smatrale teško prohodnom i neprofitabilnom pa ju je tijekom 1880-ih uspio prisvojitibelgijski kralj Leopold II. uz pomoć američkog istraživačaHenryja Mortona Stanleya, i to kao svoj privatni posjed u kojem je imao apsolutnu vlast –Slobodnu Državu Kongo.
Slobodnom Državom se pod Leopoldovom vlašću upravljalo kao profitnom korporacijom, a kolonizatori su morali posezati za nasiljem kako bi prisilili domaće stanovništvo na rad u plantažama kaučukovca. U prvim godinama 20. stoljeća sve su glasniji bili pozivi za oduzimanjem Konga Leopoldu te je kolonija1908. postala posjedBelgije. Položaj domaćeg stanovništva se donekle popravio, ali odnos prema Afrikancima ostao je paternalistički, npr. kroz zabranu konzumacije alkohola i uvođenje policijskog sata u gradovima.
Sredinom četrdesetih afričko se stanovništvo počelo politički organizirati, uglavnom po etničkim linijama. Na prvim izborima na kojima su sudjelovali i Afrikanci1957. u prvi plan su izbile skupine koje su se zalagale za brzu neovisnost zemlje, koja je i ostvarena1960.
Unutar mjesec dana od osamostaljenja Kongo je potonuo u kaotični sukob etničko-teritorijalnih frakcija koji je s kraćim razdobljima smirivanja trajao do1965. Zemlja je postala jedno od bojištahladnog rata jer suSovjetski Savez i zemlje Zapada podupirale sukobljene strane. Pojedine pokrajine pokušale su se otcijepiti, a najduže je trajala secesija rudama bogate Katange na jugoistoku. Najpoznatije žrtve ovog rata bili su prvi premijer KongaPatrice Lumumba kojeg su uz sudjelovanje belgijskih snaga i prešutni pristanakSAD-a ubili katanganski separatisti nakon što primio sovjetsku pomoć, te glavni tajnikUjedinjenih narodaDag Hammarskjöld koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći putujući na mirovne pregovore s vlastima Katange.
Razdoblje nestabilnosti okončao je1965. vojnim udarom general Joseph-Désiré Mobutu (kasnije poznat pod imenomMobutu Sésé Seko). U drugoj je polovici šezdesetih uklonio demokratske političke institucije koje su po mišljenju mnogih Kongu donijele više štete nego koristi, i učvrstio svoju osobnu vlast dijeleći privilegije poslušnicima. Ustavom iz1967. dane su široke ovlasti predsjedniku i zemlja je centralizirana oduzimanjem pokrajinama prava na biranje guvernera. Mobutu je promovirao afrički karakter Konga pa je zemlji1971. promijenio ime u Zair, a kasnije i uveo tradicionalnu nošnju umjesto zapadnjačkog odijela te naložio napuštanje kršćanskih osobnih imena. Širenje politikezairizacije u područje gospodarstva kroz oduzimanje najvećih tvrtki strancima i njihovu predaju u ruke ljudi bliskih Mobutuu urodilo je katastrofom pa su neke eksproprijacije kasnije poništene. Ipak, Mobutova čvrsta odanost politici SAD-a u regiji omogućila mu je ostanak na vlasti do kraja hladnog rata.
U devedesetima je Mobutu bio prisiljen na ustupke u pogledu demokratizacije. Nakon dva i pol desetljeća dopušteno je višestranačje, ali ubrzo je postalo jasno da predsjednik ne namjerava dijeliti stvarne ovlasti s oporbenim političarima. U drugoj polovici devedesetih sukobHutua iTutsija iz susjedneRuande prelio se u Kongo: vođa pobunjenika s jugoistoka zemljeLaurent Desire Kabila uz jaku podršku Tutsija iz Konga i njihovih ruandskih sunarodnjaka srušio je1997. Mobutuov režim. Kabila je nakon dolaska na vlast zahladio odnose sa svojim prijašnjim pokroviteljima pa su se sukobi na istoku ponovno razbuktali i prerasli u opći,drugi kongoanski rat s više od 3 milijuna ubijenih i umrlih od gladi i bolesti. Ubijen je pod nejasnim okolnostima2001., a vlast je preuzeo njegov sinJoseph koji je u prijelaznu vladu uključio predstavnike svih sukobljenih strana.
Većinu stanovništva čine narodi skupineBantu, među kojima su najveći Luba, Kongo, Mongo i Lunda. Osim Bantua, na sjeveru žive narodi nilsko-saharske skupine, a u središnjem i istočnom Kongu skupinePigmeja koje se smatra najstarijim stanovnicima ovog područja. Jezici međusobnog sporazumijevanja različitih naroda sufrancuski isvahili te tri nacionalna jezika: lingala kojom se govori u glavnom gradu, kongo i tshiluba. Najbrojnija religija jeKršćanstvo kojem pripada više od 90 % stanovništva.Katolika ima 50 %, više negoprotestanata (30 %), a snažna je i domaća kršćanska crkva proroka Simona Kimbangua oko 10 %. U istočnim provincijama kao i po gradovima ima muslimana oko 5 %.
Kongoansko je gospodarstvo, usprkos velikim prirodnim bogatstvima, u padu od sredine 80-ih. Godine građanskog rata, korupcije, lošeg upravljanja i fluktuacija cijena glavnih izvoznih proizvoda nanijeli su gospodarstvu velike štete od kojih se tek počelo oporavljati. Zajedno s još nekoliko afričkih država koje su nedavno bile pogođene ratovima Kongo spada u grupu najsiromašnijih svjetskih zemalja.
Najveći dio stanovništva bavi se poljoprivredom za vlastite potrebe. Izvoze se rude (bakar,kobalt),nafta, poljoprivredni proizvodi (kava). ProcjenaBDP-a za 2004. bila je 700USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.
.svg)
