Nakon smaknuća njegova oca,Charlesa I, dana30. januara1649. godine, Charles jede jure naslijedio krune. Nakon što je bio prisiljen pred snagama odanim parlamentu izbjeći u Škotsku,5. februara iste godine proglasio se kraljem Škotske no i ta titula je bila samo titula bez sadržaja dok ju, nakon dugotrajnih pregovora, nisu priznališkotskiprezbiterijanski pobunjenici, pa je Charles okrunjen za škotskog kralja1. januara1651. Međutim, i ta njegova vladavina je bila kratkog vijeka budući da je ta vlast bila uklonjena prodoromrepublikanske vojskeOlivera Cromwella. Sve do povratka na vlast godine1660. Charles je proveo u izgnaništvu uFrancuskoj.
Kao i njegov otac, Charles je većinu svoje vladavine proveo u borbi sa parlamentom, ali za razliku od vremena njegovog oca, napetosti nisu nikada dosegnule takvu razinu neprijateljstava iz razloga što je Charles izbjegavao nametanje novih poreza koji bi ga antagonizirali sa parlamentom i narodom. Njegovu vladavinu obilježio je i uticaj vjerskih sukoba koji su se odvijali na kontinentu na unutarnje prilike i prvi politički sukobi zametaka političkih stranaka u Engleskoj (Torijevaca (Tory – konzervativci) iVigovaca (Whig – liberali).
U braku nije imao preživjele djece, ali je zato imao brojnu nezakonitu djecu od kojih je priznao četrnaest. Bio je pokrovitelj i mecena mnogim umjetnicima, a na dvoru je oživio teatarske predstave i muzičke koncerte koji su u vrijemeRepublike bili zabranjeni. Tokom života smatrali su ga prikrivenim katolikom, a na samrtnoj postelji se i preobratio.
U narodu je poznat kao"veseli vladar" zbog svoje sklonosti ka uzbuđenjima i uživanjima.
Charles je bio najstariji preživjeli sin kraljaCharlesa I i njegove suprugeHenriette Marije, kćerke francuskog kraljaHenrika IV iMarie de' Medici. Dana27. juna krstio ga je anglikanski biskup, a kumovi su mu bili katolički francuski kralj,Luj XIII, i kraljica majka, Maria de' Medici.[2] Nakon krštenja je briga o njegovom obrazovanju i odgoju povjerena protestantici, grofici od Dorseta. i odgajan kao potestant Rodio se u palači St. James's29. maja1630. Po rođenju je, kao najstariji sin suverena, automatski postao nasljednik engleske i škotske krune, te dobio titule vojvode od Cornwalla i vojvode od Rothesaya. Najvišu englesku prijestolonasljedničku titulu, titulu princa od Velsa, dobio je sa osam godina bez formalne proklamacije.[3]
Četrdesetih godina17. vijeka, tokom kojih je njegov otac vodio političku i vojnu borbu sa parlamentom, Charles je bio još sasvim mlad, ali je usprkos tome pratio svog oca tokom rata i držao položaj zapovjednika snaga na zapadu zemlje.[2][4] Kao četrnaestogodišnjak sa bratomJamesom učestvovao je u bici kod Edgehilla. Godine1647. ga je otac, zbog bojazni za njegovu sigurnost, uputio majci Henriki Mariji uFrancusku, gdje je na tronu bio njegov osmogodišnji rođak,Luj XIV.[2][5] Godine1648. Charles je prešao uHolandiju, i to uHaag, odakle je njegov otac očekivao vojnu pomoćWillema II, muža svoje sestreMarije Henrike, nakon što je bilo jasno da francuska rodbina Henrike Marije neće pomoći rojalistima.[2] Međutim, Charles nije uspio iskoristiti kraljevsku flotu koja je tamo bila usidrena, jer je u međuvremenu u bici kod Prestona njegov otac izgubio rat.[2]
Tokom svog boravka uHaagu Charles je imao ljubavnu vezu sa Lucy Walter, kurtizanom i pripadnicom rojalističkevelške porodice, koja je, kao i Charles, uHaagu bila u izbjeglištvu. Walter će kasnije tvrditi da je sa Charlesom sklopila tajni brak, ali historičari ove tvrdnje smatraju neistinitima.[2][4][5] Tokom te veze Charlesu se sa Lucy rodio sin James (Džejms), jedan od mnoge Charlesove nezakonite djece, koji će kasnije kao vojvoda od Monmoutha biti veliki politički protivnik Charlesova brata i nasljednika, Jamesa II.
Charles I je smaknut u januaru1649. godine, a Engleska je proglašenarepublikom. IstovremenoŠkotska je pod vodstvomprezbiterijanaca u Charles prepoznala očevog nasljednika, pa je time pravno onemogućila Engleze da samo svojom odlukom odlučuju o sudbini monarhije. Dana5. februara1649. uEdinburghu je objavljeno da je Charles II novi kralj Škota, pod uslovom da obeća da ćeŠkotska crkva biti oslobođena uticajaEngleske, te ostalaprezbiterijanska . Nakon dolaska u Škotsku23. juna1650. godine, Charles je formalno pristao na te uslove kako bi dobio podršku u Škotskoj, ali to ga je učinilo još nepopularnijim u Engleskoj.
Dana1. januara1651. godine Charles je i okrunjen za škotskog kralja, ali ubrzo bijaše prezren od strane svojih škotskih domaćina, čemu je pridonosila i vojna prijetnja iz Engleske. Naime, republikanske vojne snage iz Engleske predvođene Oliverom Cromwellom odlučile su pokrenuti napad na Škotsku kako bi potpuno porazile ostatke rojalističkih snaga. Charles je sa svojim škotskim saveznicima odlučio pokušati napasti i time iznenaditi engleske republikanske snage, te prodrijeti u Englesku. Međutim, mnogi od škotskih vođa su Charlesa napustili u odlučujućim trenucima, pa je napad doživio fijasko i poraz u bici kod Worcestera,3. septembra1651. godine. Charles je nakon toga morao krenuti u bijeg. U početku se skrivao pred republikancima, koji su raspisali nagradu od 1,000 funti za njegovu glavu i zaprijetili smrću svakom onom tko mu pomogne.[2] Nakon šest sedmica skrivanja i prerušavanja (koje je otežavala njegova nadprosječna visina[2][4]) umaći u Francusku.
Cromwell se tada proglasio lordom protektorom i britanski otok je bio pod njegovom vojnom vlašću. Osiromašen, Charles više niti uz pomoć veza svoje majke Henrike Marije u Francuskoj i svoje sestre u Holandiji nije uspijevao okupiti oko sebe dovoljno lojalnih snaga, a niti financijska sredstva za napad na republikance. U svojim nastojanjima obratio se iŠpaniji ali ni u tom pokušaju nije uspio. Pokušao je okupiti vojsku, ali ga je spriječio nedostatak finansijske podrške.[4]
Smrt Olivera Cromwella1658. godine u prvom trenutku nije se činila kao nova Charlesova šansa, budući da je u Engleskoj] titululorda protektora preuzeo njegov sin,Richard Cromwell. Međutim, Richard nije posjedovao očevu karizmu, te je bio bez podrške u parlamentu i vojsci. Iz tih razloga bio je prisiljen napustiti svoj položaj1659. godine. Protektorat Engleske bio je ukinut, aCommonwealth ukinut. Nemire i anarhično stanje koji su nastali svojom vojskom je smirio George Monck, guverner Škotske, koji je na čelu svojih snaga ušao uLondon, razriješio parlament i raspisao izbore za novi nakon skoro dvadeset godina.[2]
Restrikcije prema rojalističkim kandidatima i glasačima su bile ignorisane, pa su izbori rezultirali Domom naroda koji je bio jednako podijeljen na rojaliste i parlamentarce, te na anglikance i prezbiterijance.[5] Na izborima su nadmoćno pobijedili rojalisti, a tako izabrani parlament sastao se25. aprila1660. Charles je u nastaloj situaciji donio deklaraciju kojom je iznio svoje uvjete za povratak na vlast, a u kojoj je, između ostalog, pristao na oprost svim neprijateljima svoga oca. U deklaraciji se ističe da je Charles nakon smrti svog oca1649. godine bio zakoniti suveren i kralj.
Charles je stigao u London29. maja1660. godine. Ovaj datum, Charlesov trideseti rođendan, se uzima kao dan ponovne uspostave monarhije u Engleskoj. Iako je Charles pomilovao Cromwellove ljude, njih devet je ipak smaknuto[6], a ostali su dobili zatvorske kazne ili su jednostavno bili uklonjeni sa položaja koje su držali u Commonwealthu. Tijela Olivera Cromwella i njegovih pomoćnika podvrgnuta su nedostojanstvenoj posthumnoj dekapitaciji.[2]
Kasnija polovina1660. godine Charlesu nije donijela sreću kao prva; obilježile su je smrti Charlesovog najmlađeg brata i sestre Marije Henrike. Otprilike u isto vrijeme objavljena je trudnoća i tajni brak Charlesovog mlađeg brata iAnne Hyde, što je Anninom ocu ojačalo poziciju Charlesovog najdražeg ministra.[2][4][5]
Parlament, za čijeg se kratkog mandata provela restauracija monarhije, je neposredno prije Charlesove krunidbe uWestminsterskoj opatiji23. aprila1661. godine razriješen, a nakon krunidbe okupio se novi parlament u kojem su većinu imali rojalisti, pa Charles nije imao razloga narednih sedamnaest godina birati novi parlament. Charles se odrekao nekih nepopularnih poreznih zakona iz doba vladavine svojeg oca, a parlament mu je zauzvrat utvrdio godišnji prihod od 1,200,000 funti. Čak se i ova suma Charlesu pokazala nedovoljnom kroz vladavinu.
Godine1665. Charles se suočio sa velikim zdravstvenim problemom; Velikom londonskom kugom. Vrh je dosegla u novembru, kada je sedmično umiralo sedam hiljada ljudi.[2] Charles i njegov dvor premješteni su u Salisbury, a parlament se sastajao u Oxfordu.[5]
Upravo u periodu kada je London izlazio iz epidemije kuge, izbio jeVeliki londonski požar. Vatra je progutala 13,200 kuća i 87 crkava.[7] Kralj i njegov brat, vojvoda od Yorka, pridružili su se akcijama suzbijanja požara. Narod je za podmetanje požara krivio rimokatoličke konspiratore,[2][5] mada je kasnije otkriveno da je požar započeo u pekari u Pudding Laneu.[7]
U znak zahvalnosti1663. godine, zemljoposjede uSjevernoj Americi, u provinciji tada znanoj pod imenom Karolina, dodijelio je osmorici plemića koji su mu bili lojalni za vrijeme njegove borbe za povratak na prijestolje.
Godine1652. Charles započinje rat sa Holandijom, koji u dva navrata po dvije godine traje do1667. godine. U početku rata Engleska je postizala uspjehe osvojivši grad New Amsterdam, koji je nakon osvajanja dobio imeNew York u čast Charlesovog brata Jamesa, vojvode od Yorka. Međutim, godine1667. Holanđani su Engleze iznenadili napadom na usidrene brodove na rijeciTemzi, potopivši cjelokupnu englesku flotu osim brodaHMS Royal Charles, koji su kao trofej odvukli u Holandiju. Nakon toga1667. godine je potpisan sporazum uBredi kojim je ratni sukob završen.
Godine1668. Engleska je sklopila savezništvo saŠvedskom i svojim donedavnim neprijateljem,Holandijom, kako bi oponirali agresivnom francuskom kralju, Luju XIV. Luj XIV je ubrzo sklopio mirovni sporazum sa Trojnom alijansom, ali je zadržao svoje agresivne namjere prema Holandiji.1670. godine, kako bi prevladao svoje finansijske poteškoće, uDoveru je potpisao sporazum kojim se Francuska obavezuje Engleskoj plaćati danak od 200,000 funti godišnje, a Engleska se obavezala Francuskoj slati vojnu podršku. Istim sporazumom Charles je obećao da će se preobratiti nakatoličanstvo, kad mu to njegov status kralja Engleske dopusti, a Luj je zauzvrat obećao da će mu pomoći suzbiti moguće pobune.[2] Da li je Charles ikada ozbiljno namjeravao preobratiti se, ostaje nepoznato.[8]
Kovanica iz 1683. sa Charlesovim likom
U međuvremenu je, zakonima iz1670. godine, CharlesBritanskoj istočnoindijskoj kompaniji odobrio samostalno sticanje novca i teritorija, gradnju utvrđenja i samostalnog osnivanja vojnih jedinica, samostalno sklapanje saveza, rata i mira, te samostalnu građansku i kaznenu jurisdikciju na područjuIndije.[9] Suprugin miraz se također pokazao preskupim za održavanje, pa je Charles oslobodio Tanger.[4]
Iako mu je u početku naklonjen, Charles je tokom sedamdesetih godina17. vijeka, naročito u pogledu vođenja ratova i vjerske politike, zanemario parlament. Godine1672. donio je Kraljevsku deklaraciju o oprostu (en.Royal Declaration of Indulgence), kojom je obustavio kažnjavanje katolika i drugih vjerskih manjina. Iste godine stupio je u savez sa katoličkom Francuskom i ponovno započeo rat sa Holandijom.[2][4]
Parlament se suprotstavio Kraljevskoj deklaraciji o oprostu, tvrdeći da kralj nije imao pravo zaustaviti primjenjivanje ranije donešene zakone. Charles je povukao deklaraciju, ali je pristao na propis kojim bi javni službenici bili dužni polagati zakletvu koju bi propisivala Engleska crkva,[10] te se i dalje osuđivalo učenje Katoličke crkve kao praznovjerje i idolopoklonstvo.[10] Kako je parlament odbio prihvatiti finansiranje rata sa Holandijom, Charles je bio prisiljen taj izgubljeni rat završiti sporazumom1674. godine.
Kako Charles nije imao djece, sve izglednijom se činila mogućnost da će ga naslijediti brat James, koji se u međuvremenu preobratio na katoličanstvo. Ta činjenica je bila razlog iz kojeg je1678. godine izbila antikatolička histerija kojoj je povodom bila objava stanovitog spiska zavjerenika koji su htjeli ubiti Charlesa, a među optuženima je bila i sama kraljica (koja će nedugo nakon dokazivanja svoje nevinosti umrijeti).[2] Posljedica je bila smaknuće nekolicine nevinih ljudi kako bi se primirila javnost.[2] Kako bi kraljevsku porodicu učinio manje katoličkom i više protestantskom, svoju bratičnuMary je udao za protestantskog holandskog princa,Willema III.[2][4]
1678. godine, iako je narod tražio rat sa katoličkom Francuskom, Charles je tajno pregovarao sa Lujem XIV, pokušavajući da u zamjenu za novac ostane neutralan u sukobima. Kako parlament nije stao na njegovu stranu, Charles ga je u januaru godine1679. raspustio.[5] Novi parlament okupio se već u martu iste godine, još agresivniji prema Charlesu.
Godine1679. parlament se počeo vrlo žestoko suprotstavljati mogućnosti da Charlesa naslijedi njegov brat,katolik. Jedan od zastupnika, Anthony Ashley Cooper, grof od Shaftesburyja, predložio je zakon kojim bi se Jamesa isključilo kao nasljednika krune, a u nasljednu liniju uključi James Scott, vojvoda od Monmoutha, vanbračni Charlesov sin.Torijevci (konzervativci) bili su protiv isključenja, aVigovci (liberali) za isključenje.[4][5]
Bojeći se da će ovaj zakon proći, Charles je u decembru1679. godine opet raspustio engleski parlament. Čak i slijedeća dva parlamenta, jedan iz1680. i drugi iz1681. godine, su također bili raspušteni iz tog razloga.[4][5] Do svoje smrti Charles je vladao kao apsolutistički vladar.[4] Zbog Charlesovog suprotstavljanja spornom zakonu, neke protestantske pristalice su skovale urotu kojoj je cilj bio ubiti Charlesa i Jamesa. Zavjera nije uspjela zahvaljujući požaru koji je spriječio Charlesa da nesumnjajući stigne na mjesto predviđenog atentata, a urotnici su optuženi za veleizdaju i smaknuti.[2] Kako su mnogi uticajni protestantski političari bili smaknuti ili protjerani, a izTower of Londona su pušteni oni katolički, vojvoda od Yorka je dobio na popularnosti na dvoru.[4][5]
Charles je iznenada obolio2. februara1685. godine, od disfunkcijebubrega iuremije, što se manifestiralo zadržavanjem mokraće u tijelu, te komom i naposlijetku smrću.[2][4] Posljednjim riječima je zamolio svoga brata da se pobrine za njegovu ljubavnicu, Nelly Gwyn.[2] Pred smrt se navodno preobratio na katoličanstvo, mada nije poznato koliko je bio pri svijesti u trenutku preobraćenja.[4] Umro je u srijedu,6. februara1685. godine, u dobi od 55 godina. Pokopan je uWestminsterskoj opatiji14. februara, u vrlo jednostavnoj ceremoniji.[4] Naslijedio ga je mlađi brat,James II Engleski i VII Škotski.
Charles sa svojom kraljicom nije imao djece; sve četiri njene trudnoće završile su pobačajem. Charles je, međutim, imao nekoliko djece sa svojim mnogobrojnim ljubavnicama. Za svoju najdražu ljubavnicu, Barbaru Palmer, kreirao je vojvodstvo Cleveland, a za većinu svoje priznate djece kreirao je zasebna vojvodstva ili grofovije. Tri snaheElizabete II (Diana Spencer,Sarah, vojvotkinja od Yorka iCamilla, vojvotkinja od Cornwalla) su potekle od Charlesovih vanbračnih sinova, što znači da ćeprinc William od Velsa vjerovatno postati prvi kralj koji je potomak Charlesa II.
↑Zbacivanje monarhije u Škotskoj nije priznato sve do Charlesova poraza u bici kod Worcestera, pa se računa da je Charlesova prva vladavina u Škotskoj počela očevim pogubljenjem.
