Cantica (sh.kantici, jedn.canticum,sh.kantik) bili su delovirimske komedije itragedije koji su izvođeni uzmuzičku pratnju i koji stoga stoje nasuprot govorenih (dijaloških) delova, "diverbija" (diverbia).[1]Canticum je, strogo uzev, biolirskimonolog koji se pevao uz pratnju neke vrste svirale(tibia), svakako uz prateću gestikulaciju iples, no taj se termin koristi i za ritmičke recitale kazivane uz muzičku pratnju, obično ujampskom ilitrohejskom septenaru. Ona prvacantica često i nije pevaoglumac, nego poseban pevač koji je stajao uz svirača, a glumac bi gestikulacijom pratio tekst: to je možda onaj lik "pevača"(cantor) koji se javlja na popisu lica i čiji je zadatak ponekad bio da na kraju predstave zatraži pljesak publike.[2] Naime, premda u rimskim palijatama nije bilohora, muzički i "operetski" element u načelu je u njima bio mnogo izraženiji nego ugrčkojnovoj komediji, pa se udidaskalijama latinskih drama, za razliku od onih grčkih, redovno navodi ime svirača i opis duvačkog instrumenta kojim se u predstavi služio.[3]
Prema antičkom gramatičaruDiomedu, "latinske komedije sastoje se od samo dva dela, dijaloškog(diverbio) i monodijskog(cantico) te dodaje da se "u monodijskim delovima može pojaviti samo jedan lik, a ako se pojavljuju dva, onda jedan iz potaje sluša i ništa onom drugom ne govori, već ako treba, sam sebi govori".[4] Na osnovu ovog izveštaja zaključilo se da sucantica bili lirski monolozi, koji su pevani uz zvuk frule, dok sudiverbia bili jednostavno recitovani. Međutim, Diomed kaže i to da "u latinskim dramama ima više monodija(cantica) koje se pevaju", budući da lirski monolozi nemaju tako izraženu ulogu u većini rimskih komedija, a u nekima se se uopšte ne pojavljuju.[4] Zato se danas pravi razlika između dve vrste kantika. S jedne strane, taj se termin odnosi na kontinuirane sekvence dugih stihova, obično trohejskih sedemaraca i jamskih osmeraca, koje se danas nazivaju i "recitativnim" delovima. S druge strane, kanticima se nazivaju i delovi u različitim metrima, koji su u rukopisima označeni kao M.M.C. (mutatis modis cantica = kantici promenljivih metara) i koji kodPlauta uglavnom uključuju lirske metre, a kodTerencija predstavljaju kombinaciju "recitativnih" metara[1] Stihovi iz prve vrste kantika stoga su se pevali kao recitativi, a oni iz druge vrste izvođeni su na melodramatski način, odnosno uz muzičku pratnju, a kad se računaju obe te vrste,cantica obično zauzimaju veći deo tipične rimske komedije negodiverbia.[4] Obe vrste kantika svakako su se upotrebljavale i u rimskoj tragediji, npr. na jednom mestuCiceron govori o liku u nekoj Enijevojtragediji te kaže: "ne razumem čega se boji kada uz frulu peva tako dobre sedmerce"(cum tam bonos septenarios fundat ad tibiam).[5]
Govoreći oLiviju Androniku, prvomrimskom pesniku,Valerije Maksim kaže da je on glumio i pevao u vlastitim predstavama, ali kad mu je jednom prilikom pukao glas, za pevanje je zadužio jednog mladogroba(puer), a on sam je nastavio s prikazivanjem odgovarajuće gestikulacije.[6] Premda su neki ispitivači u ovom prikazu nastojali otkriti poreklo kantika i diverbija u rimskoj drami,[7] tu se najverovatnije radi o tome da je Valerije Maksim izvedbe Andronikovoh drama pomešao s predstavamamima ipantomima iz 1. veka pne.[8] Ipak, u antičkim izvorima postoji dosta pokazatelja o tome da su omiljeni kantici, upravo kao kasnijeopere, na muzičkim zabavama pevani odvojeno od drame čiji su deo isprva bili.[4]