Kao igrač, Russell je bio izrazito jak u blokadama i u obrani čovjek na čovjeka, što je uvelike pomoglo Celticsima da dominiraju ligom 60-ih godina. Uz to, bio je i izvrstan skakač te je četiri puta bio najbolji skakač lige, čak je 12 uzastopnih sezona imao preko 1,000 skokova[4] te je i danas drugi po broju skokova i skokova po utakmici u historiji lige. Uz to je i klupski rekorder po broju skokova. Russell ostaje jedan od samo dva igrača u historiji s preko 50 skokova na jednoj utakmici; drugi igrač jeWilt Chamberlain, koji je bio veliki Russellov rival i uz Russella drugi najvažniji igrač te generacije. Iako nikada nije bio fokus napada u Celticsima, Russell je uspio postići 14,522 poena u svojoj karijeri te je doprinio s učinkovitim asistiranjem. Trenutno drži osmo mjesto na listi najboljih strijelaca Boston Celticsa.
Osim u igračkom smislu, Russell je imao i važnu ulogu u društvenom kontekstu, s obzirom da je predvodio prvi val tamnoputih igrača u ligi, zajedno sEarlom Lloydom,Chuckom Cooperom iNathanielom Cliftonom, a ujedno je bio i prvi tamnoputi košarkaš koji je postigao status superzvijezde. Osim kao igrač, tri je sezone vodio Celticse kao trener-igrač (od1966. do1969.), čime je također postap prvi tamnoputi trener u historiji sjevernoameričkog profesionalnog sporta te prvi tamnoputi trener s naslovom prvaka. Godine2011., tadašnji predsjednikBarack Obama uručio je RusselluPredsjedničku medalju slobode za njegov doprinos na terenu iPokretu za građanska prava.[3]
Russell je rođen kao sin Charlesa i Katie Russell uMonroeu, u saveznoj državiLouisiani. Kao i većina gradova na jugu, Monroe je u to doba bio rasno podijeljen tako da se Russell u djetinjstvu suočavao sa svakodnevnimrasizmom.[6] Jedna anegdota navodi kako je Russellov otac jednom prilikom morao čekati na benzinskoj postaji da djelatnici prvo usluže sve bijelce, a kad je odlučio otići i potražiti drugu postaju, jedan od djelatnika uperio mu je oružje u lice i zaprijetio da će ga ubiti ukoliko ne ostane i sačeka svoj red.[6] Druga anegdota navodi kako je bijeli policajac jednom prilikom zaustavio njegovu majku, koja je hodala ulicom u skupoj haljini, te joj naredio da se vrati kući i presvuče jer nosi "bjelačku haljinu".[6] U dobi od osam godina, Russell se s obitelji preselio uOakland.[6] Tamo su upali u siromaštvo, tako da je Russell svoje djetinjstvo proveo po jeftinim domovima izgrađenim u sklopu projekata javne stanogradnje.
Russell je bio bliži majci nego ocu, tako da je s 12 godina doživio teški emocionalni šok kada je ona umrla.[7] Njegov je otac tada odustao od posla vozača kamiona te se zaposlio u tvornici metala kako bi provodio više vremena sa svojom djecom.[7] Na samom početku svog srednjoškolskog obrazovanja,[8] Russell se mučio s košarkaškim vještinama. Bio je dobar trkač i skakač te je imao iznimno velike ruke,[7] ali jednostavno nije razumio košarku te je izbačen iz momčadi. Tijekom druge godine srednje škole Russell se ponovno prijavio u momčad te je zamalo opet izbačen,[9] ali tadašnji trener uočio je Russellov sportski talent te ga je poticao da usavrši osnove košarke.[7] Ubrzo je postao solidan igrač, ali tek je tokom zadnjih godina srednje škole pokazao talent te je osvojio dva uzastopna naslova sa svojom momčadi. Bio je opsjednut s memoriranjem pokreta i poteza protivničkih igrača, a već je kao srednjoškolac bio poznat po neobičnom stilu igranja obrane.
Zbog svoje rase, Russell je bio ignoriran od strane sveučilišnih skauta sve dok ga Hal DeJulio, skaut momčadiUniverziteta u San Franciscu, nije vidio na jednoj utakmici. DeJulio nije bio impresioniran njegovom sposobnošću zabijanja koševa ili poznavanja osnova,[10] već je ostao zadivljen njegovim košarkaškim instinktom.[10] Kada mu je Hal DeJulio ponudio stipendiju, Russell ju je bez većeg razmišljanja prihvatio.[9] Sportski novinar John Taylor kasnije je napisao kako je ovo bio ključni trenutak u Russellovom životu, s obzirom da je Russell tada shvatio da mu je košarka jedini izlaz iz siromaštva i rasne diskriminacije.[7]
Na sveučilištu je Russell postao startni centar momčadiSan Francisco Donsa, a imao je sreću da je trenerPhil Woolpert bio potpuno neopterećen rasnim pitanjima, vodeći prvu sveučilišnu momčad s čak tri tamnoputa igrača u početnoj postavi - Russellom,K. C. Jonesom iHalom Perryjem.[11] Tijekom boravka na sveučilištu, Russell je usavršio svoj jedinstveni način igranja obrane koristeći se svojom brzinom i agresivnošću kako bi prisilio druge suparnike na promašaj ili blokadu.
Međutim, Russellu i njegovim suigračima nije uvijek bilo lako igrati, s obzirom da su bili mete uvreda od strane gledatelja, posebice na gostujućim utakmicama.[12] Jednom je prilikom došlo i do incidenta kada su hoteli uOklahoma Cityju odbili primiti Russella i njegove tamnopute suigrače, koji su tu bili zbog sveučilišnog prvenstva. Ostatak momčadi, uključujući i trenera, bio je zgrožen tom odlukom te su odlučili kampirati u zatvorenom studentskom domu,[11] što je značajno povezalo članove ekipe.
Russell je vodio Donse do dvaNCAA naslova1955. i1956. godine, ali i niza od čak 55 uzastopnih pobjeda. Bio je poznat po čvrstoj obrani i blokadama, a jednom je prilikom uspio napraviti čak 13 blokada u jednoj utakmici. Trener momčadiUCLA Bruinsa,John Wooden, jednom je prilikom rekao kako je Russell "najbolji obrambeni igrač što sam ga ikada vidio".[11] Tijekom svoje sveučilišne karijere, Russell je prosječno postizao 20.7 poena i 20.3 skoka po utakmici.[3]
Osim u košarci, Russell se natjecao i u atletici. Bio je posebno dobar uskoku u vis - časopisTrack & Field News navodi da je bio sedmi visaš na svijetu u tom periodu,[13] iako se nije natjecao za Olimpijske igre[14] - a trčao je i na 400 metara, ostvarivši osobni rekord od 49.6 sekundi.[15]
Svjež sa sveučilišta, Bill Russell je bio glavna zvijezda drafta iz1956. godine, a nakon mukotrpnih pregovora,Red Auerbach uspio je osigurati njegove usluge za momčadBoston Celticsa.
TrenerBoston Celticsa,Red Auerbach, zainteresirao se za Russella nadraftu 1956. godine, smatrajući kako su njegove obrambene vještine točno ono što je nedostajalo njegovoj momčadi.[3] Međutim, retrospektivno gledajući, Auerbachove su vizije bile vrlo neobične za to doba, s obzirom da su se centri i krila u tom periodu procjenjivali prema njihovim napadačkim kvalitetama, dok su vještine u obrani bile sekundarne.[16]
Međutim, šanse Celticsa da dobiju Russella bile su male, s obzirom da su Celticsi prethodnu sezonu završili kao drugoplasirani, a prednost na draftu imale su lošije plasirane ekipe, što je značilo da su Celticsi bili prenisko da bi imali realnu šansu izabrati Russella. Uz to, Auerbach je već iskoristio svojteritorijalni izbor kako bi potpisaoToma Heinsohna. Kako mu je zamjena bila jedini izbor, Auerbach je iskoristio svoje pregovaračke vještine kako bi dobio igrača kojeg je želio.Rochester Royalsi su imali prvi izbor na draftu i Auerbach je znao da oni već imaju jakog skakača uMauriceu Stokesu, tako da im Russell nije bio prva solucija. Auerbach je Royalsima ponudio plesnu atrakciju Ice Capades ako bi odustali od izbora Russella; Royalsi su dobili svojshow na ledu.[17] Drugi izbor imali suSt. Louis Hawksi, koji su na kraju i izabrali Russella, ali Auerbach je znao da im je njegov igračEd Macauley, šesterostruki All-Star porijeklom izSt. Louisa, velika želja; uz to, Macauley je ranije tražio da ga se pošalje u Hawkse kako bi mogao biti s bolesnim sinom. Aurebach je pristao poslati Macauleyja u St. Louis, ako bi se Hawksi odrekli Russella. Vlasnik Hawksa ubrzo je nazvao Auerbacha i uz Macauleyja zatražio iCliffa Hagana, koji zbog odsluživanja vojnog roka još nije bio odigrao ni utakmicu za Celticse. Nakon promišljanja i rasprave, Auerbach je konačno pristao i poslao obojicu igrača u St. Louis u zamjenu za Russella.[18]
Celticsi su na tom istom draftu odabrali iK. C. Jonesa, Russellovog suigrača iz momčadi Donsa. Celticsi su tako u jednoj večeri uspjeli osigurati usluge čak trojice budućih članova Kuće slavnih - Russella, Jonesa i Heinsohna.[3] Zamjena Russella na dan drafta smatra se jednom od najvažnijih zamjena igrača u historiji sjevernoameričkog sporta.[17]
Prije početka svoje debitantske sezone u NBA ligi, Russell je imao dvije opcije - ostati sa Celticsima i odigrati cijelu sezonu, ili nastupiti naOlimpijskim igrama 1956. godine uMelbourneu i pokušati osvojiti olimpijsku medalju.
Russell se odlučio za potonju opciju, međutim, prije početka natjecanja nastali su problemi jer jeAvery Brundage, tadašnji predsjednikMOO-a, rekao kako se Russell ne može natjecati jer je već bio potpisao profesionalni ugovor, iako nije odigrao profesionalnu utakmicu. Iako je rekao da bi se natjecao u skoku u dalj da mu je zabranjen nastup u košarci,[14] Russell je ustrajao i na koncu dobio dozvolu za nastup na Olimpijadi.[17] IzbornikGerald Tucker dobro je iskoristio Russella, koji je pomogaoreprezentaciji da osvoji olimpijsko zlato nakon pobjede nadSovjetskim Savezom 89:55 u finalnoj utakmici. Američka reprezentacija dominirala je turnirom, pobjeđujući s prosječno 53.5 poena razlike. Russell je bio najbolji strijelac u momčadi, s prosjekom od 14.1 poena po utakmici.[19] S njim je u reprezentaciji bio iK. C. Jones, koji je imao učinak od prosječno 10.9 poena po utakmici.[20]
Bill Russell poredReda Auerbacha na klupi Celticsa tokom prosinca1956. godine.
Russell se nije mogao pridružiti Celticsima sve doprosinca1956. godine zbog Olimpijskih igara. Svoj debi u dresu Celticsa, Russell je ostvario22. prosinca1956., upravo protivSt. Louis Hawksa, koje je predvodioBob Pettit. Auerbach je postavio Russella da "ugasi" Pettitovu dominaciju.[21] Russell nije nimalo razočarao, već je svojom sjajnom obranom jedan-na-jedan prisilio Pettita na promašaje ili blokade.[21] Nakon povratka, odigrao je 48 utakmica te je prosječno postizao 14.7 poena i 19.6 skokova.[22] Celticsi su prije toga bili više ofenzivna momčad te je upravo Russell donio tu obrambenu nadmoć koju je Auerbach iskoristio te momčad podučavao žestokoj obrani koja je protivnike prisilila na mnogo pogrešaka, što je onda dovelo do lakih poena. Njegova igra u obrani bila je izvrsna, a pogotovo njegove blokade, koje je često primjenjivao na utakmicama. Celticsi su sezonu završili s omjerom 44:28, što im je bio drugi najbolji omjer još od1947. godine.[23] Međutim, Russell se ponovno našao na meti provokatora te je tijekom utakmice s Knicksima primao brojne provokacije od strane njihovog centra,Raya Felixa. Nakon idućeg time-outa, Russell se požalio Auerbachu te mu je ovaj odgovorio da uzme stvar u svoje ruke. Nakon iduće provokacije Russell je udario Felixa šakom u glavu te je morao platiti kaznu od 25 dolara, ali više nije bio na meti provokacija i vrijeđanja.[21] Unutar momčadi situacija je bila dobra, uz značajan izuzetakTommyja Heinsohna, Russelovog starog rivala i također novaka. Heinsohn je vjerovao da ga Russell nije podnosio jer je Heinsohn dobionagradu za novaka godine, a situacija je eskalirala kada je Russell odbio dati autogram Heinsohnovom rođaku te mu je otvoreno rekao da zaslužuje polovicu od novčane nagrade ($300) za novaka godine. Odnosi među njima ostali su rezervirani,[24] ali je zato Russell imao izrazito dobar odnos sBobom Cousyjem, unatoč različitim korijenima i nedostatku zajedničkih interesa izvan terena.[25]
Godine1957., u finalu Istočne konferencije, Celticsi su se susreli saSyracuse Nationalsima, koje je predvodioDolph Schayes. Prvu utakmicu doigravanja Russell je završio sa 16 poena, 31 skokom i prema zapisima sa 7 blokada (tada se još nisu brojile blokade). Celticsi su pobijedili u utakmici 108:89, a konačni rezultat serije je bio 3:0 te su Celticsi ostvarili prvoNBA finale u povijesti franšize. U NBA finalu susreli su se sa St. Louis Hawksima. Momčadi su podijelile prvih šest utakmica te je rezultat serije bio 3:3. Kako je serija odmicala, tenzije su sve više rasle tako da je u trećoj utakmici Auerbach udario suparničkog trenera i zaradio kaznu od $300.[24] U sedmoj utakmici, Russell je davao sve od sebe kako bi "usporio" Pettita, ali je upravo Heinsohn, sa svojih 37 poena, držao Celticse u utakmici.[24] Russell je svojom slavnom blokadom nadColemanom održao vodstvo Celticsa 103:102 i to 40 sekundi prije kraja utakmice. U drugom produžetku, obje su se momčadi suočile s problemima u osobnim pogreškama, jer je bio Heinsohn izbačen, a Hawksima su ostala još samo sedmorica igrača na raspolaganju.[24] Celticsi su vodili 125:123 sekundu prije kraja utakmice. Bek Hawksa,Alex Hannum, pokušao je dugim horogom naći Petitta, ali on nije uspio pogoditi koš te su Celticsi osvojili svoj prvi NBA naslov.[24][26]
Usezoni 1957./1958., Russell je prosječno postizao 16.6 poena i 22.7 skokova.[22] Ova sezona označila je početak zanimljivog fenomena, koji će Russella pratiti tokom cijele karijere. Naime, te je sezone Bill Russell izabran zanajkorisnijeg igrača lige, ali je izabran tek uAll-NBA dugu petorku, što je bilo prilično paradoksalno. NBA je svoju odluku obrazložila činjenicom da su drugi centri bili svestraniji igrači od Russella, međutim nitko nije bio korisniji za svoju momčad kao što je Russell bio koristan za Celticse. Celticsi su ostvarili 49 pobjeda te su lagano osigurali doigravanje. Ponovno su došli do finala, gdje su se ponovno susreli sa St. Louis Hawksima.[27] Nakon prve dvije utakmice, rezultat je bio 1:1. U trećoj utakmici Russell je ozlijedio nogu te je igrao još samo u šestoj utakmici. Četvrtu utakmicu iznenađujuće su dobili Celticsi, dok su u petoj i šestoj utakmici pobjedu odnijeli Hawksi predvođeni Petittom koji je u odlučujućoj šestoj utakmici postigao 50 poena.[27][28] Iduće sezone Russell je nastavio s odličnim igrama te je prosječno postizao 16.7 poena i 23 skoka.[22] Celticsi su sezonu završili s 52 pobjede te su u NBA finalu s lakoćom svladaliMinneapolis Lakerse rezultatom 4:0.[29][30]
Usezoni 1959./1960.,NBA liga dobila je još jednog sjajnog centra i budućeg člana Košarkaške kuće slavnih,Wilta Chamberlaina, koji je urookie sezoni prosječno postizao čak 37.6 poena.[31] Dana7. studenog1959. godine, po prvi puta sučelila su se i možda dva najbolja centra u historijiNBA lige, Bill Russell i Wilt Chamberlain. Russell je bio više obrambeni, dok je Chamberlain bio više ofenzivni igrač. Unatoč tome što je Chamberlain nadmašio Russella s 30 nasuprot 22 poena, Celticsi su ipak odnijeli pobjedu rezultatom 115:106.[32] Tada je počelo jedno od najvećihrivalstava američke košarke (mediji su to rivalstvo nazivali "Veliki sudar" i "Borba titana")[32], a s njime je proglašeno i novo doba košarke. Russell je odveo Celticse do 59 pobjeda u regularnom dijelu, uključujući niz od 17 uzastopnih pobjeda. U finalu Istoka Celticsi su se susreli s ChamberlaineovimPhiladelphia Warriorsima. Iako je Chamberlain nadmašio Russella s ukupno 81 poenom, njegovi su Celticsi su odnjeli pobjedu u seriji rezultatom 4:2.[33] U NBA finalu 1960. Celticsi su pobijedili Hawkse rezultatom serije 4:3 i osvojili svoj treći NBA naslov u posljednje četiri godine.[34] U drugoj utakmici finala Russell je postavio NBA rekord sakupivši čak 40 skokova, a u odlučujućoj sedmoj utakmici postigao je 22 poena i 35 skokova. U sezoni 1960./61. Russell je prosječno postizao 16.9 poena i 22.3 skokova i odveo momčad do omjera 57-22.[22] U finalu Istoka svladali su Syracuse Nationalse u pet utakmica dok su u NBA finalu s lakoćom svladali St. Louis Hawkse rezultatom 4:1 i osvojili još jedan NBA naslov.[35][36][37]
Iduće sezone Russell je imao prosjek od 18.9 poena i 23.6 skokova.[22] Chamberlain je u toj sezoni bio na prosjeku od 50.4 poena te je postigao 100 poena u jednoj utakmici,[31][38] ali je Russell odveo momčad do 60 pobjeda u regularnom dijelu te je izabran zanajkorisnijeg igrača lige. U doigravanju su se još jednom susreli s Chamberlainom i njegovim Warriorsima. U toj seriji Russell je odigrao sjajnu obranu na Chamberlainu te je znatno smanjio onaj prosjek od 50.4 poena po utakmici. U sedmoj utakmiciSam Jones je dvije sekunde prije kraja postigao ključni koš kojim je odveo Celticse do pobjede. U NBA finalu Celticsi su se susreli sLos Angeles Lakersima koje su predvodiliJerry West iElgin Baylor. Prvih šest utakmica bile su podijeljene te je serija bila izjednačena na rezultatu 3:3. U sedmoj utakmici rezultat je bio izjednačen sekundu prije kraja, a Lakersi su imali zadnji napad za pobjedu. Međutim,Frank Selvy je promašio te su se igrali produžetci.[39] Nakon problema s osobnim pogreškama, Celticsi su ostali bez napadačke četvorke te je Russell ostao sam. Međutim Russell je sa suigračemGuarilijom prisilio Baylora na promašaje te je sa 30 poena i 40 skokova odveo momčad do pobjede i još jednog NBA naslova.[39][40][41] U sezoni 1962./63.Bob Cousy je otišao u mirovinu te su Celticsi izgubili važnog igrača, ali su na draftu izabraliJohna Havliceka, koji je nadoknadio nedostatak. Te sezone Russell je prosječno postizao 16.8 poena i 23.6 skokova. Osvojio je još jednu titulu za najkorisnijeg igrača lige te je s 19 poena i 24 skoka proglašennajkorisnijim igračem NBA All-Star utakmice. U doigravanju su Celticsi ostvarili NBA finale te su pobijedili Los Angeles Lakerse rezultatom 4:2.[42][43]
U sezoni 1963./64. Russell je prosječno postizao 15 poena i 24.7 skokova te je odveo Celticse do omjera 58:22. U finalu Istoka svladali suCincinnati Royalse rezultatom 4:1 dok su se u NBA finalu ponovno susreli s Wiltom Chamberlainom iSan Francisco Warriorsima, koje su svladali u pet utakmica. To je bio šesti uzastopni, ukupno sedmi Russelov naslov u osam godina igranja košarke.[44][45] U sezoni 1964./65. Russell je ponovno bio sjajan te je prosječno postizao 14.1 poena i 24.1 skokova i tako je odveo Celticse do 62 regularne pobjede.[22] Po peti put proglašen je najkorisnijim igračem lige te je osigurao drugu uzastopnu titulu za najboljeg skakača lige.[22] U finalu Istoka, Celticsi su se susreli sPhiladelphia 76ersima, koji su zamjenom u svoje redove doveli Chamberlaina, tako da je rivalstvo Russell-Chamberlain ponovo aktualizirano. U petoj utakmici serije, Russell je postigao 28 skokova, 10 blokada, 7 asistencija i 6 ukradenih lopti. U sedmoj i najdramatičnijoj utakmici serije, Russell je pet sekundi prije kraja, pri vodstvu 76ersa 110:109, pogriješio i lopta je došla u ruke igrača 76ersa. Nakon time-outa lopta se izvodila sa strane. Lopta je ubačena u teren, aJohn Havlicek ju jespretno ukrao i dobacio do Jonesa, koji je pustio da isteče vrijeme i tako omogućio Celticsima ulazak u još jedno NBA finale. U finalu su imali nešto lakši posao te su svladali Los Angeles Lakerse rezultatom 4:1.[46][47]
Svjestan da je Russell gubio interes,Red Auerbach se1966. godine odlučio povući s klupe te ju prepustiti Russellu, koji je postao trener-igrač te prvi tamnoputi trener u nekom američkom profesionalnom sportu.
U sezoni 1965./66. Celticsi su osvojili svoj osmi uzastopni NBA naslov preko Philadelphia 76ersa i Los Angeles Lakersa koje su svladali u sedam utakmica.[48][49] Te sezone Russell je prosječno postizao 12.9 poena i 22.8 skokova. To je bio prvi put u sedam godina da je Russellu pao prosjek ispod 23 skoka po utakmici.
Nekoliko dana prije početkasezone 1966./67.,Red Auerbach se odlučio na umirovljenje. Za svog je nasljednika želioFranka Ramseyja, ali je Ramsey imao drugih obaveza (vodio je tri unosna doma za starije) te je odbio ponudu Celticsa da zauzme mjesto glavnog trenera.[50] Posao je ponuđenBobu Cousyju, ali je on izjavio da ne bi mogao trenirati bivše suigrače,[50] dok jeTom Heinsohn također odbio ponudu vjerujući da se neće moći nositi s Russellom.[50] Međutim, Heinsohn je Auerbachu predložio Russella te je nakon Auerbachovog upita Russell pristao.[50][51] Time je Russell postao prviafroamerički trener u povijestiNBA lige. Međutim, Russellovi Celticsi nisu bili tako dobri u njegovoj prvoj sezoni, dok su Chamberlainovi 76ersi igrali sjajno i osvojili Istok s 68 pobjeda u regularnom dijelu. U finalu Istoka, Celticsi su se susreli sa 76ersima koji su ih iznenađujuće svladali rezultatom 4:1.[52][53] U petoj utakmici 76ersi su slomili obranu Celticsa te su im utrpali čak 140 poena.[54] Nakon utakmice Russell je otišao u svlačionicu i stisnuo ruku Chamberlainu te mu čestitao na sjajnoj izvedbi, priznavši tako prvi veliki poraz u svojoj karijeri (kada su Celticsi posljednji put izgubili u doigravanju, Russell je bio ozlijeđen).[54] U sezoni 1967./68. Russell je i s 34 godine uspio prosječno postizati 12.5 poena i 18.6 skokova.[22] U finalu Istoka, 76ersi su bili blagi favoriti zbog boljeg regularnog omjera. No, tragedija koja se dogodila4. travnja1968. godine, kada je uatentatu ubijenMartin Luther King, toliko je pogodila dvije momčadi, koje su imale značajan broj Afroamerikanaca, da su se pojavili zahtjevi za otkazivanjem serije.[55] Međutim, ništa nije odgođeno te su igrači morali odigrati finale. U prvoj utakmici Celticsi su pobijedili rezultatom 127:118, a u drugoj utakmici pobjedu odnose 76ersi rezultatom 115:106. U trećoj i četvrtoj utakmici 76ersi pobjeđuju te su bili blizu NBA finala jer ni jedna momčad nije uspjela nadoknaditi zaostatak od 3:1 u seriji.[55] Međutim, Celticsi su podigli igru na višu razinu te su predvođeni Johnom Havlicekom pobijedili u iduće tri utakmice i postali prva momčad koja je nadoknadila zaostatak od 3:1 u seriji.[55] U NBA finalu svladali su Los Angeles Lakerse 4:2 i time je Russell osvojio svoj deseti NBA prsten u dvanaest godina igranja.[56] Nakon kraja sezone, Russell je izabran za igrača godine po izboru časopisaSports Illustrated.
Međutim, činilo se kako je Russell tokom naredne sezone došao do točke pucanja. Bio je šokiran atentatom na predsjedničkog kandidataRoberta F. Kennedya, potpuno razočaran početkomrata u Vijetnamu i u problemima zbog propadajućeg braka sa suprugom Rose (koji će kasnije završiti razvodom). Postao je uvjeren da su Sjedinjene Države korumpirana država i da troši svoje vrijeme baveći se nečim tako površnim kao što je košarka.[57] Russell se udebljao 7 kilograma te je potpuno izašao iz forme, samo da bi u konačnici dobio dijagnozu akutne iscrpljenosti nakon jedne utakmice sNew York Knicksima.[57] Sabrao se nakon nekog vremena te se vratio na prosjek od 9.9 poena i 19.3 skokova,[22] ali Celticsi su sezonu završili s lošim omjerom 48:34 i zauzeli tek četvrto mjesto na Istoku.[58]
U doigravanju, Celticsi su preko 76ersa i Knicksa uspjeli doći do NBA finala i ponovno se susreli s dosta jačim Lakersima kojima se pridružio Wilt Chamberlain. Russell je odlučio ne udvajati Westa, a West mu je zahvalio s 53 u prvoj i 41 poenom i drugoj utakmici koje su Lakersi dobili.[59] Russell je uvidjevši pogrešku odlučio udvajati Westa te su Celticsi pobijedili trećoj utakmici. U četvrtoj utakmici Celticsi su vodili za jedan poen sedam sekundi prije kraja utakmice. Nakon što jeBaylor stao na crtu lopta je došla u ruke Celticsa. Jones je poveo loptu i dodao Havliceku, koji je pogodio koš za zvukom sirene i serija je bila izjednačena.[59] Iduće dvije utakmice bile su podijeljene te se odluka o prvaku donosila u sedmoj utakmici. U sedmoj utakmici Celticsi su pobijedlili rezultatom 108:106, a Russell je osvojio svoj jedanaesti prsten u trinaest godina karijere.[60] West je osvojio nagradu zanajkorisnijeg igrača NBA finala (to je bio prvi put da je igrač iz poražene momčadi osvojio ovu nagradu).[59] Russell je ubrzo otišao u mirovinu,[59] a navijači Celticsa osjećali su se izdano jer je Russell napustio momčad koja je ostala bez kvalitetnog centra i trenera. Celticsi su iduću sezonu završili s omjerom 34:48 i propustili doigravanje po prvi put nakon1950. godine.[23]
Boston Celticsi su1972. godine odlučili umiroviti dres s brojem 6, što ga je Russell nosio tokom karijere;[61] dres s brojem 6 nosio je i na sveučilištu i naOlimpijskim igrama.[62] Tri godine kasnije, primljen je uKošarkašku Kuću slavnih. S obzirom na loš odnos s medijima, Russell se nije pojavio ni na jednoj od ceremonija.[63]
Nakon umirovljenja, Russel je1973. godine preuzeoSeattle SuperSonicse. Njegova obrambena taktika više nije funkcionirala te se mučio s ulaskom u doigravanje. Momčad je napustio1977. godine, zaključivši svoj trenerski mandat s ukupnim omjerom 162:166. Usezoni 1987./1988., Russell je preuzeoSacramento Kingse s kojima je startao s omjerom 17:41, nakon čega je, usred sezone, dobio otkaz.[64] Bio je to kraj njegove trenerske karijere.
Uz sve to, Russell je ubrzo pao u financijske probleme nakon što je investirao $250,000 u plantaže gume uLiberiji, gdje je želio provesti ostatak života. Međutim, ta investicija nije se pokazala korisnom jer su plantaže ubrzo bankrotirale. Ista sudbina dogodila se s njegovimbostonskim restoranom Slade's. Nakon ove krize, Russell je postao vegetarijanac, počeo je igratigolf te je tokom 70-ih pa do sredine 80-ih godina bio televizijski komentator, iako je kasnije izjavio da mu je komentiranje predstavljalo priličan napor. Dana3. studenog1979. pojavio se kao voditelj emisijeSaturday Night Live, a pojavio se i kao sudac Roger Ferguson u epizodi serijeMiami Vice iz1986. godine. U ovom je periodu i pisao knjige, mahom u suradnji s profesionalnim piscima.
Bill Russell i Wilt Chamberlain tijekom košarkaške utakmice
Tijekom većeg dijela svoje karijere, Russell je bio vrlo blizak prijatelj sa svojim rivalomWiltom Chamberlainom. Chamberlain je često pozivao Russella na večeru povodomDana zahvalnosti, a kod Russella se često razgovaralo o njegovim električnim vlakovima.[71] Međutim, odnosi su se pogoršali nakon sedme utakmiceNBA finala1969. godine, kada se je Chamberlain teško ozlijedio koljeno šest minuta prije kraja utakmice i više nije mogao nastaviti s igrom. Tokom jednog razgovora sa studentima, novinar je — što ovaj nije znao — čuo Russella kako opisuje Chamberlaina kao simulanta koji se kukavički povukao iz utakmice kada je postalo jasno da će Lakersi izgubiti.[72] Chamberlain je bio bijesan i doživio je ovaj čin kao izdajnički nož u leđa.[72] Ispostavilo se kako je Chamberlainova ozljeda bila iznimno teška, a sljedeće sezone došlo je i do rupture koljena. Nakon ovoga, Russell i Chamberlain nisu pričali više od 20 godina, dok se Russell konačno nije došao kod Chamberlaina i ispričao se.[73] Nakon tog čina, njih su dvojica ponovo postali prijatelji te su često viđeni zajedno na raznim događanjima. Kada je Chamberlain umro1999. godine, njegov je nećak rekao kako je Russell bio druga osoba koju mu je rečeno da treba obavijestiti.[14] Držeći govor na Chamberlainovom sprovodu, Russell je rekao kako nikada nije smatrao Chamberlaina rivalom, već je smatrao kako se njih dvojica jednostavno natječu te kako će "ostati prijatelji kroz vječnost".[74]
Russell je od1956. do1973. godine bio u braku sa svojom srednjoškolskom djevojkom, Rose Swisher. Zajedno su imali troje djece - kći Karen Russell te sinove Williama Russella, Jr. i Jacoba Russella. S vremenom je došlo do emocionalnog distanciranja među supružnicima tako da su se1973. godine razveli.[75] Četiri godine kasnije oženio jeDorothy Anstett,Miss USA iz1968. godine, ali je i taj brak1980. godine zaključen razvodom.[75] Njihova je veza izazivala velike kontroverze jer je Anstett bila bjelkinja.[76] Godine1996. oženio se treći put, za Marilyn Nault,[77] s kojom je bio u braku do njezine smrti2009. godine.[78] Posljednja supruga bila mu je Jeannine Russell,[79] s kojom je živio uMercer Islandu,WA, do svoje smrti.[80] Njegov stariji brat bio je dramski pisacCharlie L. Russell.[81]
Godine1959., Bill Russell je postao prviNBA igrač koji je posjetioAfriku.[82] Privatno, Russell je opisivan kao inteligentan, ponosan i duhovit, a bio je vrlo svjestan rasnog pitanja svog doba te se aktivno borio za prava Afroamerikanaca tokomPokreta za građanska prava;[83] za potonju borbu dobio je iPredsjedničku medalju slobode odBaracka Obame. Na terenu je bio izrazito borben i imao je gotovo "neurotičnu potrebu za pobjedom", kako je jednom prilikom rekaoTommy Heinsohn.[84] Van terena, Russell je bio topao i prijateljski nastrojen prema bliskim osobama, ali vrlo hladan i nepovjerljiv prema novim ljudima, toliko da su novinari njegovom hladnom, nijemom pogledu dali nadimak "Russell Glower".[84] Zanimljivo je kako je imao izražen antagonizam prema navijačima te je odbijao davati autograme.[84] Među poznanicima je bio poznat po glasnom i karakterističnom smijehu.[85]
↑3,03,13,23,33,4„Bill Russell”. National Basketball Association. Turner Sports Interactive. Arhivirano izoriginala na datum November 12, 2006. Pristupljeno December 1, 2006.
↑6,06,16,26,3Thompson, Tim (February 19, 2001). „Bill Russell overcame long odds, dominated basketball”. The Current (University of Missouri–St. Louis).
↑31,031,1„Wilt Chamberlain Bio”. National Basketball Association. Turner Sports Interactive. Arhivirano izoriginala na datum December 15, 2006. Pristupljeno December 1, 2006.
↑Sachare, Alex. „Added Incentive”. National Basketball Association. Turner Sports Interactive. Arhivirano izoriginala na datum December 16, 2007. Pristupljeno December 6, 2007.
↑„Retired Numbers”. National Basketball Association. Turner Sports Interactive. Arhivirano izoriginala na datum April 27, 2007. Pristupljeno April 28, 2007.
↑„Number 6 - Bill Russell”. Best Athletes by the Numbers. Askk Online. Arhivirano izoriginala na datum November 11, 2013. Pristupljeno January 17, 2014.
Goudsouzian, Aram (2010).King of the Court: Bill Russell and the Basketball Revolution. Berkeley: University of California Press.
Heisler, Mark (2003). Giants: The 25 Greatest Centers of All Time. Chicago: Triumph Books. ISBN1-57243-577-1.
Kornheiser, Tony (1999). "Bill Russell: Nothing but a Man". InESPN SportsCentury. Michael MacCambridge, Editor. New York: Hyperion-ESPN Books. pp. 178–89.
.svg){kind=icon}
.svg){kind=icon}
.svg){kind=icon}
