Autonomne zajednice imaju široku zakonodavnu i izvršnu autonomiju, vlastiti parlament i regionalnu vladu. Raspodjela ovlasti je različita za svaku autonomnu zajednicu, ovisno o njihovim vlastitim statutima autonomije (španj.estatuto de autonomía).De fakto postoji razlika između povijesnih regija (nacija) (Baskija,Katalonija,Galicija iAndaluzija) i ostalih. Povijesne regije, iako se uUstavuŠpanjolske nigdje poimence ne spominju, imaju uglavnom veći djelokrug; na primjer Baskija i Katalonija imaju vlastitu policiju, koja ima široke ovlasti -Ertzaintza u Baskiji iMossos d'Esquadra u Kataloniji, dok druge zajednice imaju ograničene snage (kao npr.Policía Autonómica Andaluza) ili ih uopće nemaju.
Ustav Španjolske priznaje i jamči pravo na autonomiju povijesnim nacijama i regijama. To se prije svega odnosi na one regije koje su dobila određene povlastice, u neki slučajevima i prije nekoliko stoljeća, od strane središnje vlasti. Ta prava se ostvaruju kroz njihove statue autonomije.
Prvotna namjera nije bila da svi dijeloviŠpanjolske postanu autonomne zajednice, nego da se samopovijesnim nacijama prizna to pravo. Međutim, dok se pripremao ustav, izbili su demonstracije stanovnikaAndaluzije, koji su željeli svoje pravo na autonomiju, te je4. prosinca1977. godine na ulici Andaluzije izišlo gotovo milijun i pol ljudi. To je dovelo do ubacivanja dva članka u konačni tekst Ustava 1978. godne:članak 143., koji daje mogućnost svim regijama da postanu autonomne zajednice (Ustav kaže da se provincije koje međusobno graniče i koje imaju zajedničke povijesne, kulturne i gospodarske veze, mogu konstituirati kao autonomna zajednica radi ostvarivanja svog prava na autonomiju) s izvjesnim stupnjem ograničenog prijenosa ovlasti; ičlanak 151., koji utvrđuje postupak za preuzimanje većih ovasti od države.
Članak 151. španjolskog Ustava automatski uključuje povijesne nacije, koje su uživale autonomiju za vrijeme Druge Španjolske Republike a koju su na temelju Ustava iz 1931. godine imale Baskija, Katalonija i Galicija, sve dokŠpanjolski građanski rat nije srušio taj eksperimet. Ipak, ovaj članak također nudi mogućnost drugim regijama da postignu isti stupanj autonomije, ako tako bude odlučeno na referendumu.
Statut autonomije za Andaluziju izradio je Blass Infante te ga je parlament izglasao u lipnju 1936. i trebao je biti odobren na referendumu u rujnu 1936. godine. Međutim, početak građanskog rata u srpnju ubojstvo Infantea od straneFrancovih pobunjenika iste godine, označio je kraj autonomaškog projekta za Andaluziju.
Zbog toga, Andaluzija nije nikad bila priznata kao povijesna nacija u Ustavu iz 1978. To je bio uzrok velikoj srdžbi koja je dovela do velike kampanje u Andaluziji, a koja je rezultirala uspješnim referendumom28. veljače1980. Međutim, Andaluzija je morala pričekati još dvije godine, nakon brojnih političkih previranja i neispunjenih obećanja, da se pridruži Baskiji, Kataloniji i Galiciji, u dobivanju većeg stupnja autonomije.
Od tada i ostale autonomne zajednice žele postići viši stupanj autonomije, kao i prethodne (ali prema postupku previđenim člankom 143. Ustava, autonomija na sporoj traci).
Pet je područja suverenosti (španj.plazas de soberanía) u bliziniMaroka, pod izravnom španjolskom upravom. Terminpodručje suverenosti povijesno se dodjeljivao (XIX. i XX. stoljeće) španjolskim posjedima u sjevernojAfrici koji nisu spadali pod španjolski protektorat u Maroku.
Karta španjolskih gradova i otoka u Africi
Područja suverenosti dijele se na velika i mala. Velika su:
Ceuta iMelilla koji imaju status autonomnog grada, status između općine i autonomne zajednice (npr. ne mogu donositi autonomne zakone)
.svg)
