Jedan je od najpoznatijih švedskih autora, zacijelo i najplodniji s gotovo sedamdeset svezaka sabranih djela. Smatra se jednim od tvoracamodernoga kazališta.
Rođen kao četvrto od jedanaestero djece siromašnoga trgovca Karla Oskara Strindberga i njegove služavke Eleonore Norling. U svojim autobiografskim djelima, posebice romanu Služavkin sin (Tjenstekvinnans son) svoje je djetinjstvo prikazivao težim no što je uistinu bilo. Radio je kao kućni učitelj, činovnik u telegrafskom uredu, glumac, bibliotekar, novinar, a okušao se i u studiju medicine i alkemiji.
Bio je oženjen s tri žene: Siri von Essen, Frieda Uhl i Harriet Bosse. Njegov odnos prema ženama bio je prilično problematičan, od mišljenja da žene i muškarci imaju ista prava uBrakovima I (Giftas I) domizoginičnih stajališta uBrakovima II (Giftas II) i drugim djelima.
Pisao je romane, novele, kratke priče, pjesme, kritike, pisma, ali je najveću vrijednost postigaodramama, posebice onimanaturalističkima, na primjerGospođicom Julijom (Fröken Julie) kojoj prethodiPredgovor (Förord), značajan manifest naturalizma; dok se drameIgra snova (Ett drömspel) iSablasna sonata (Spöksonaten) smatraju pretečomekspresionizma.
Tijekom života imao je razne uzore, odNietzschea iSwedenborga doShakespearea. Opus mu se (uz određene manjkavosti) može sažeti u tri tematska pravca: kriza u suvremenom društvu što podrazumijeva odnos između muškaraca i žena, obiteljski problemi, moral, hipokrizija, industrijalizacija i urbanizacija, problemi radničke klase… Drugi su povijesne teme, tematizirane prvenstveno u povijesnim dramama o švedskim vladarima i značajnim povijesnim ličnostima. Treći pravac je misticizam i okultizam, gdje je okrenut duhovnim vrijednostima i promišlja o životu i smrti.
1879. izdaje romanCrvena soba (Röda rummet) koji se često naziva prvim švedskim modernim romanom, i dramuMajstor Olof (Mäster Olof). Slijedi još nekoliko dramskih djela, ali kritika ga uporno ne prihvaća. Razočaran kulturnim stanjem u Švedskoj odlazi uPariz 1883., a odatle uŠvicarsku, no brzo se vraća i, iako će imati još nekoliko izleta van Švedske, nadalje će se uglavnom seliti unutar domovine.
Najpoznatije su mu drame naturalističkog ciklusa:Otac (Fadern),Gospođica Julija (Fröken Julie) iVjerovnici (Fordringsägare).
Uslijedila je teška psihička kriza koja je postala temeljem nove poetike. Plodovi te, inferno krize, su:Inferno,Legende,Put u Damask I, II (Till Damaskus I, II),Advent…
Nove je izraze tražio i u dramama:Mrtvački ples (Dödsdansen) kojim prethodi kazalištu apsurda,Igra snova (Ett Drömspel) kojom najavljuje ekspresionizam, i drugima.
Povijesne je drame pisao po uzoru na Shakespearea;Gustaf Vasa,Karlo XII.,Kristina samo su najpoznatije.
U domovini su mu najprihvaćenija djelaLjudi s Hemsöa (Hemsöborna) iŠvedske sudbine i pustolovine (Svenska öden och äfventyr).
Dvije zbirke novelaBrakovi (Giftas) donijeli su mu reputaciju mizogenog autora.
U posljednjim se proznim djelima,Okultni dnevnik (Oculta dagboken) nadahnjujeTalmudom.
Njegov se opus sastoji od približno šezdeset drama, deset romana, deset zbirki novela i osam tisuća pisama.
Umro je u 63. godini u Blå Tornetu u Stockholmu, gdje je danas muzej njemu u čast.
