Atropat (perz.Atarepâta iliAturpat; „Čuvar vatre“[1],grč. Aτρoπάτης;Atropates[2]) je bioperzijski plemić[3] koji je tijekom druge polovice4. vijeka pne. služioperzijskog vladaraDarija III. Kodomana, potomAleksandra Makedonskog na mjestusatrapaMedije[1], da bi na kraju stvorio nezavisnudinastiju i državu nazvanu po njemu (Atropatena). HistoričarDiodor naziva ga „Atrap“ (Atrapes)[4], dokKvint Kurcije Ruf koristi pogrešno[1] ime „Arsak“ (Arsaces)[5].
O ranoj Atropatovoj karijeri malo je poznato, no zna se kako su mu roditelji bilizoroastrijci, odnosno sljedbenici učenja prorokaZaratustre. To se može iščitati iz njegovog imena Atropat što znači „Čuvar vatre“;vatra je bila zoroastrijski simbol, a jedan od Zaratustrinih sinova također se zvao Atropat[3]. Atropatova obitelj je vjerojatno bila vrlo bogata i utjecajna, budući kako je on služio kaosatrapMedije koja je bila jedna od najvažnijih pokrajinaPerzijske Monarhije[3].
Atropat je služio kao jedan odgenerala uperzijskoj vojsci tijekombitke kod Gaugamele (331. pne.)[1], gdje je predvodio jedan od najvažnijih kontingenataDarijeve vojske. Bitka je završilamakedonskom pobjedom, nakon čega sePerzijska Monarhija više nije mogla oporaviti.
Tijekom zime iste godine, Atropat je primioDarija III. u glavnom medijskom graduEkbatani, gdje je perzijskiveliki kralj pokušao okupiti novu vojsku za borbu protivAleksandra Makedonskog koji se nakon osvajanjaPerzepolisa približavao prema sjeveru[3].Darije III. Kodoman se potom povukao prema istoku gdje su ga330. pne. ubilibaktrijski satrapBes i njegovi saveznici.
NakonDarijeve smrti Atropat se odlučio predatiAleksandru, koji ga je primio zbog prijateljske politike premaperzijskom plemstvu u kojima je vidio prijeko potrebne saveznike (primjeri suArtaban II. iMazej). Aleksandar je odlučio zadržati Atropata na mjestusatrapa Medije[6][7], unatoč tome što je tu poziciju prethodno namijenio Oksidatu koji se pokazao nepouzdanim[1].
GradEkbatana (moderniHamadan) je zbog svoje strateške važnosti predstavljala vezu izmeđuMezopotamije odnosnoMediterana i istočnihsatrapija, što je podrazumijevalo kako ju je Aleksandar morao ostaviti na čuvanje nekom vrlo pouzdanom. Atropat se takvim i pokazao; kada je Aleksandrova desna rukaParmenion ubijen uEkbatani, Atropat je uspijevao održati mir i stabilnost u zemlji. Godine324. pne. Atropat je uhitio Barijaksa koji se predstavljao kao novi kraljMedijaca iPerzijanaca, te ga je zarobljenog isporučio Aleksandru prilikom posjetePasargadu, religijskoj metropoliPerzije[3].
Atropat je putovao zajedno sa Aleksandrom uSuzu, gdje se njegova kći udala zaPerdiku, jednog od najvažnijihmakedonskih generala[8]. Tijekom jeseni i zime324./323. pne. Atropat je ponudio Aleksandru neobični dar od sto ratnica Amazonki, čime ga je želio oraspoložiti nakon smrti njegovog bliskog prijateljaHefestiona koji je umro nedugo nakon dolaska u Ekbatanu. Ipak, historičarArijan u svojim djelima[9] izražava sumnju u istinitost ove priče[2].
Pola godine kasnije, Aleksandar je umro amakedonski generali (dijadosi) između sebe su podijelili osvojenesatrapije prilikom sastanka u Tripardisu (320. pne.).Medija je njihovom odlukom podijeljena; južni dio koji je kontrolirao put između istoka i zapada pripao je MakedoncuPitonu, dok je sjeverni dio ostao pod okriljem Atropata[1][3][10].Grčki historičari nakon ovog događaja više ne spominju Atropata[3], zbog čega se čini kako nije igrao značajniju ulogu tijekom ratovadijadosa.
Atropatov kasniji život poznat je izzoroastrijske historijske ostavštine, koja navodi kako su pripadnici te religije proganjani u dobaAleksandrove vladavine. Neki od njih (među njima i sam Atropat) bili su lojalni makedonski sljedbenici, dok su neki pružali otpor tuđincu. Zoroastrijska „Knjiga Arde Viraf“ iz3. ili4. vijeka pne. spominje:
Odvratni i poremećeni zloduh, u cilju da odvrati ljude od ove religije, potaknuo jeAleksandra (...) da dođe u našu zemljuIran te donese rat i razaranje; on je također ubio iranskog vladara (Darija), uništio glavni gradPerzepolis i cijelumonarhiju, te ih pustio da propadaju.I ovareligija, odnosno cijelaAvesta i njeni tekstovi pisani ukravljoj kožizlatnom tintom, koja je bila pohranjena u arhivima u Stakhar Papakanu i (...), spaljena je od strane Aleksandra. On također pobiše neke visoke svećenike i suce,Mage i čuvare religije, stručnjake i mudrace iz zemljeIrana. On isto baci mržnju i razdor između našeg plemstva i stanovništva iz zemljeIrana.[11]
Danas se točno ne zna kakvi su tekstovi spaljeni, budući kako se većinazoroastrijskih učenja čitala izAveste koja je pisana u kasnijem razdoblju. Postoji mogućnost kako je ubijanjem zoroastrijskih svećenika nestala većina usmene predaje, ali i pisanih tekstova.
Nakon što je pokorena monarhija bila podijeljeno izmeđudijadosa, Atropat je ostao jedan od autohtonih vladara. Čini se kako je odigrao važnu ulogu u spašavanju zoroastrijanaca, budući kako „Knjiga Arde Viraf“ dalje navodi:
Nakon toga, stvorena je opća zbunjenost i razdori između stanovništvaIrana, jedno za drugim. I tako nisu imali ni gospodara, ni vladara, ni starješine, ni visoke svećenike koji bijahu upoznati sa religijom, zbog čega postajahu skeptični u odnosu prema Bogu; brojne religije i vjerovanja, zakoni i norme vladaše našom zemljom, sve do vremena kada dođoše blagoslovljeni i besmrtni Ataropad-i Marspendan, na čijim se grudima prema Denkardu lijevao rastopljenimjed.[11]
Denkard je jedna od avestinih priča, koja u današnjem obliku datira izsrednjeg vijeka te sadržava tekstove koji ne spominju ništa o „lijevanju mjeda na grudima“, što je očito bila staroiranska fraza za srdačnost i čestitost[3]. Autor „Knjige Arde Viraf“ očito pripovijeda o svojevrsnom obliku drevnelegende, no ona svakako može upućivati na to kako je Atropat bio veliki zaštitnik svog naroda[3], o čemu svjedoči i kako se zemlja kojom je vladao stoljećima kasnije zvala „Medija Atropatena“[2] ili kraće „Atropatena“[1]. Atropatova dinastija vladala je preko pola tisućljeća (o čemu je pisao iStrabon[12]); prvo kao nezavisni vladari, zatim kaoseleukidski, te konačnoarsakidski vazali. Dinastijski brakovi sa vladajućimPartima nisu bili rijetkost[13].
Ovaj naziv preživio je odstarog vijeka;Arsakidi iSasanidi koristili su inačicu „Aturpatakan“ koja je kasnije postala korijenom za naziv moderne državeAzerbejdžan, odnosno istoimeneiranske pokrajineAzarbajdžan[14].