Mohamed Anvar al-Sadat (arapski: محمد أنور السادات, Muḥammad Anwar as-Sādāt;El Monufia,25. prosinca1918. -Kairo,6. listopada1981.) bio je 3.predsjednikEgipta u razdoblju odNasserove smrti1970. do atentata kojeg su na njega izvršili fundamentalistički časnici6. listopada1981. godine. U 11 godina njegova mandata, Sadat je promijenio put kojim je išao Egipat, odustavši od nekih političkih i ekonomskih postulatanaserizma tako što je uveo višestranački sustav i počeo s provođenjem privatizacijske politike znane kaoInfitah.
Mohamed Anwar El Sadat rođen je25. prosinca1918. godine u mjestuMit Abu al-Kum u siromašnoj obitelji, kao jedno od 13 djece. Njegov otac bio jeEgipćanin, a njegova majka kći oslobođenogsudanskog roba koji je živio u selu njegova oca u egipatskojdelti, iako ovo nije potvrđeno ni u jednom relevantnom izvoru.[5] Rano djetinjstvo proveo je kod bake, koja mu je pričala priče o otoporu britanskom kolonijalizmu i suvremenoj historiji.[6] Tijekom djetinjstva, utjecaj i divljenje kod njega izazvale su četiri ličnosti. Prva je bio Zahran, navodni heroj Denshawai incidenta, koji je pružao otpor Britancima u farmerskom ustanku. Prema predaju, došlo je ubojstva britanskog vojnika, a Zahran je bio prva žrtva kolonijalne osvete. Priče kaoBalada o Zahranu upoznale su Sadata s egipatskim nacionalizmom, kojeg će zagovarati do kraja života.[6]
Drugi heroj bio mu jeMustafa Kemal Atatürk, vojskovođa te prvi predsjednikRepublike Turske. Sadat se divio njegovoj sposobnostiotklanjanja stranih sila i brojnim socijalnim reformama koje je proveo. Divio se iMahatmi Gandhiju i njegovoj ideji o nenasilnoj borbi protiv nepravde. Isto tako, pošto je Egipat biobritanska kolonija, Sadat se divioHitleru i njegovoj vojsci zbog sposobnosti da u kratkom vremenskom roku postanu strateška prijetnja Britaniji.[6]
Godine1938. diplomirao je na Kraljevskoj vojnoj akademiji uKairu i odmah se pridružio vojsci. U vojsku je ušao kao drugi poručnik te je stacioniran uSudanu (koji je tada bio dio jedinstvene države s Egiptom). Tamo se upoznao sGamalom Abdelom Nasserom i nekolicinom drugih časnika s kojima je osnovao tajnu skupinuSlobodni časnici, čiji je glavni cilj bilo doikidanje britanske kontrole u Egiptu.
TijekomDrugog svjetskog rata bio je zatvoren zbog pokušaja da dobijepomoćSila osovine prilikom dokidanja britanske kontrole. Dana23. srpnja1952. sudjelovao je urevoluciji Slobodnih časnika koja je svrgnula kraljaFaruka I. i uspostavila republiku, na čijem je čelu bioMohamed Naguib, vođa Slobodnih časnika. Sadatov glavni zadatak bila je objava uspjeha revolucije egipatskom narodu prekoradija.
Tijekom mandataGamala Abdela Nasera, Sadat je1954. postao državni ministar. Godine1959. postao je tajnik Nacionalne unije. U razdoblju od1960. do1968. bio je predsjednikNacionalne skupštine, a kasnije u dva navrata i Nasserov potpredsjednik te član predsjedničkog vijeća1964. godine. Drugi potpredsjednički mandat započeo mu je1969. godine.
Film egipatske vlade iz1972. o Sadatovim ranim godinama.
Sadatov jedanaestogodišnji mandat obilježilo je nekoliko važnih događaja među kojima se ističu Korektivna revolucija kojom je konsolidirao vlast, raskid s dugogodišnjim egipatskim saveznikom,Sovjetskim Savezom,Jomkipurski rat1973.,Sporazum iz Camp Davida sIzraelom, otvaranje egipatske ekonomije (Infitah) i, u konačnici, atentat na njega1981. godine.
Sadat je1970. naslijedioNassera nakon njegove smrti. Već su tada vladala uvjerenja kako će Sadatov mandat biti kartkoga vijeka. Gledajući na njega kao lutku bivšeg predsjednika, Nasserovi ljudi u vladi smatrali su kako će Sadatom moći vrlo lako manipulirati. Ipak, Sadat je iznenadio sve poduzimanjem niza odvažnih političkih poteza kojima je konsolidirao vlast i održao se na mjestu predsjednika.[7] Dana15. svibnja1971.[8] Sadat je proglasioKorektivnu revoluciju kojom je vladu te političke i sigurnosne organizacije očistio od najgorljivijihnaserista. Poticao je stvaranje islamističkog pokreta kojeg je gušio Nasser. Vjerujući da su islamisti društveno konzervativni, dao im je "popriličnu kulturološku i ideološku autonomiju" u zamjenu za političku podršku.[9]
Sadat je vjerojatno zaključio da je izraelska volja za pregovaranjem direktno povezana s time kolikom prijetnjom smatrajuEgipat, a ona je, nakonŠestodnevnog rata1967., bila na rekordno niskim razinama. Također, Izrael se najviše bojao prisutnostisovjetskih trupa i opreme u Egiptu (koja se tada mjerila u tisućama). Upravo je zbog tog razloga Sadat potjerao sve sovjetske vojne savjetnike i započeo pripremu svoje vojske za novi vojni sukob s Izraelom. Tijekom ovog razdoblja, Egipat je bio u teškim ekonomskim prilikama zbog poraza u Šestodnevnom ratu, a odnos sa Sovjetskim Savezom slabio je zbog neupozdanosti i odbijanja Sadatovih zahtijeva za dodatnim vojnim osobljem.[6]
Sadat i egipatski generalKamal Hassan Ali u vojnim odorama. Ali je aktivno sudjelovao u Jomkipurskom rat, a kasnije je bio ministar vanjskih poslova i premijer Egipta.
Dana6. listopada1973., u dogovoru sasirijskim vođomHafezom al-Assadom, Sadat je započeoJomkipurski rat, znan još i kao Listopadski ili Ramadanski rat, iznenadni napad naizraelske vojne snage stacionirane na egipatskomSinajskom poluotoku isirijskojGolanskoj visoravni s ciljem povrata teritorija kojeg je Izrael prisvojio 6 godina ranije. Egipatsko-sirijski učinak u početnim fazama rata (Operacija Badr, znana i kao "Prelazak [Sueskog kanala]") iznenadio je kakoIzrael tako i Arapski svijet. Najznačajniji uspjeh bio je egipatski prodor od 15 km u okupirani Sinajski poluotok nakon što su prodrli i poprilično uništiliBar Levovu liniju. Za tu se liniju smatralo da je neprobojna obrambena crta.
Kako je rat napredovao, tri divizije Izraelske vojske (IDF) koje je predvodio generalAriel Sharon prešle suSueski kanal u pokušaju orkuživanja Druge egipatske vojske, a kada je to propalo, Treće. Potaknuti dogovorom izmeđuSjedinjenih Država iSovjetskog Saveza,Ujedinjene nacije izglasale su,22. listopada1973., rezoluciju 338 koja je zahtijevala trenutni prestanak sukoba.[10] Ipak, rezolucija nije ispoštovana.[11]Aleksej Kosigin, predsjednik sovjetskog Vijeća ministara, otkazao je službeni posjetdanskompremijeruAnkeru Jørgensenu kako bi otputovao u Egipat i uvjerio Sadata da potpiše mirovni sporazum. Tijekom Kosiginovog dvodnevnog boravka u Egiptu nepoznato je jesu li se Sadat i on uopće sreli.[12] IDF je tada nastavio s pokušajima opkoljivanja egipatske vojske. To im je uspjelo25. listopada, 3 dana nakon dogovorenog prestanka vatre. Takav razvoj događaja stvorio je goleme tenzije, ali je kooperativno nametnut prekid vatre25. listopada uspio ih je smiriti. Po završetku sukoba, IDF se nalazio 40 km odDamaska i 101 km odKaira.
Početne egipatsko-sirijske pobjede uspjele su podići moral u Egiptu i Arapskom svijetu te su Sadatu, tijekom nekoliko sljedećih godina, donijele titulu "Heroja Prijelaza". Izrael je priznao Egipat kao respektabilnog protivnika, a obnovljena politička važnost Egipta dovela je do ponovnog preuzimanja i otvaranja Sueskog kanala u procesu sklapanja mira. Sadatova nova mirovna politika dovela je do sklapanja dvaju sporazuma o demobilizaciji vojske s izralskom vladom. Prvi od njih potpisan je već18. siječnja1974., a drugi4. rujna1975.
Jedan od glavnih aspekata Sadatove mirovne politike bilo je dobivanje religijske podrške. Već je tijekom svog posjetaSjedinjenim Državama ulistopadu/studenom1975. pozvao evangeličkog pastoraBillyja Grahama u službeni posjet, koji se održao par dana nakon Sadatova posjeta.[13] Uz to što je izgradio odnose s američkim evangelicima, Sadat je otvorio odnose i sVatikanom. Dana8. travnja1976. po prvi je puta posjetio Vatikan i dobio poruku podrške odpapePavla VI. vezanu uz sklapanje mira sIzraelom i pronalaženje pravednog rješenjaPalestinskog pitanja.[14] Sadat je, sa svoje strane, uručio službenu i javnu pozivnicu papi da posjetiKairo.[15]
Sadat je također bio sklon korištenju medija kako bi promovirao svoju politiku. U intervjuu kojeg je daolibanonskom časopisuEl Hawadeth uveljači1976., Sadat je rekao kako su se SAD tajno obvezale pritisnuti izraelsku vladu da se povuku sa Sinaja i iz Golana.[16] Ova je izjava izazvala manje probleme uIzraelu, ali je američki državni tajnikHenry Kissinger promptno demantirao Sadatovu izjavu.[17]
Anwar Sadat drži govor u izraelskom parlamentu,Knessetu. Sadat je bio prvi arapski dužnosnik koji je bio na službenom posjetu Izraelu.
Dana19. studenog1977., Sadat je postao prvi arapski dužnostnik koji je službeno posjetioIzrael. Tamo se sastao spremijeromMenachemom Beginom i govorio predKnessetom uJeruzalemu. U svom govoru je iznio svoja viđenja po pitanju rješavanjaBliskoistočnog sukoba, koji je uključivao punu implementaciju UN-ovih rezolucija 242 i 338. Prilikom svog posjeta je izjavio:"Nadam se da možemo zadržati moment u Ženevi i neka Bog vodi premijera Begina i Knesset, jer postoji velika potreba za teškom i drastičnom odlukom."[18]
Sastanak između Sadata, američkog predsjednikaCartera i izraelskog premijeraBegina uCamp Davidu1978. godine. Ovi sastanci i pregovori bili su ključni za rješavanje Egipatsko-izraelskog sukoba.
Zaustavimo ratove, preoblikujmo život na čvrstim osnovama jednakosti i istine. I upravo je ovaj poziv, koji predstavlja volju egipatskog naroda, velike većine arapskog i izraleskog naroda i milijuna muškaraca, žene i djece diljem svijeta, onaj kojemu danas odajete počast. A te stotine milijuna će ocijeniti koliko je svaki odgovorni vođa na Bliskom istoku učinio za te ljudske nade.[19]
– Anwar Sadat
Predsjednik Sadat i premijer Begin primaju čestitke tijekom zasjedanjaKongresa na kojemu je predsjednik Carter objavio rezultate pregovora iz Camp Davida.Sadat, Carter i Begin potpisujuSporazum iz Camp Davida17. rujna1978. godine.
Sporazum je također ugovorio slobodan prolaz izraelskim brodovima krozSueski kanal i priznavanjeTiranskog prolaza iAkapskog zaljeva kao međunarodnih vodenih puteva. Egipat je ovim sporazumom postao prva arapska zemlja koja je priznalaIzrael. Mirovni sporazum između Egipta i Izraela ostao je na snazi od datuma potpisivanja.
Sporazum, koji je dobio veliku podršku među Egipćanima, naišao je na neodobravanje u arapskoj i široj islamskoj zajednici.[20] Sadatov prethodnik, Nasser, napravio je od Egipta ikonu arapskog nacionalizma, ali činilo se kako je njegova ideologija postepeno opadala nakon rata1973. Potpisivanjem sporazuma Sadat je, po mišljenju mnogih neegipatskih muslimana, stavio egipatske nacionalne interese ispred arapskog jedinstva, izvršivši tako izdaju Nasserovog panarabizma i uništivši tako viziju ujedinjenog "Arapskog fronta" i uništenja "Cionističkog entiteta". Ipak, Sadat je znatno ranije zaključio kako je mir pravilno rješenje.[21][22] Sadatovo poboljšanje odnosa sa Sjedinjenim Državama također se smatralo izdajničkim činom u velikom dijelu arapske zajednice. U Sjedinjenim Državama, pak, njegovi potezi donijeli su mu veliku popularnost među brojnim evangelicima. Rezultat toga bila je nagrada Princa mira (Prince of Peace) koju mu je uručioPat Robertson, američki baptistički svećenik.[23]
Godine1979.,Arapska liga isključila je Egipat iz članstva u jeku potpisivanja sporazuma, a svoje središte preselila je izKaira uTunis. Članice Lige su u to vrijeme još uvijek vjerovale u uništenje "Cionističkog entiteta" iIzraela. Tek je1989. Egipat vraćen na popis članova, a središte ponovo vraćeno u Kairo. Izraelsko povlačenje sa Sinaja odvijalo se, u skladu s dogovorom, u fazama te je potpuno završeno25. travnja1982., kada je Egipat bio u posjedu cijelog poluotoka.[21]
Anwar Sadat i američki državni tajnikCyrus R. Vance u Sjedinjenim Državama1978. Poboljšanje odnosa sa Sjedinjenim Državama također je dovelo do povećane Sadatove nepopularnosti u Egiptu.
Posljednje godine Sadatova mandata bile su obilježene problemima i brojnim optužbama zakorupciju protiv njega i njegove obitelji. Rečeno je kako je ubijen na "vrhunucu nepopularnosti".[25] U siječnju1977., Egipat je pogodio nizprotesta protiv Sadatove ekonomske politike i, primarno, državnog dekreta koji je ukinuo kontrolu cijena na osnovnim potrepštinama kao što jekruh. Protesti su trajali 2 dana, a ukupno su brojali i stotine tisuće prosvjednika uKairu. Ukupno 120autobusa i stotine zgrada je uništeno samo u Kairu.[26] Protesti su završili slanjem vojske i vraćanjem kontrole cijena na snagu.[27][28]
Početkom njegova mandata,islamisti su značajno profitirali njegovim reformama i oslobađanjem svih aktivista uhapšenih za Nassera,[29] ali je Sadatov Sinajski sporazum razljutio iste, posebice radikalnu skupinuEl-Džihad. Prema intervjuima i podatcima koje je skupio novinarLawrence Wright, skupina je regrutirala članove i akumulirala oružje kako bi u pravom trenutku izvršila "kompletno svrgavanje trenutnog poretka" u Egiptu. Glavni strateg skupine bio jeAbbud al-Zumar, pukovnik obavještajne službe čiji je "plan bio ubiti glavne vođe države, preuzeti središta vojske i Državne sigurnosti, glavnu telefonsku centralu i, naravno, središte radija i televizije, odakle će se onda prenositi vijesti o islamističkoj revoluciji, oslobađajući - kako je on očekivao - narodni ustanak protiv svake sekularne vlasti u zemlji."[30]
U veljači1981., egipatske vlasti su upozorene na El-Džihadov plan preko hapšenja operativca koji je prenosio vitalne informacije. U rujnu, Sadat je naredio izrazito nepopularno okupljanje s preko 1500 ljudi, uključujući brojne članove Džihada, ali i tadašnjegkoptskog papu i druge članove koptskog klera te intelektualce i aktiviste raznih ideoloških afilijacija.[31] Svi ne-vladini mediji nisu imali pristup.[32] Na okupljanju nije bila ćelija Džihada koju je vodioKhalid Islambouli, koji će u listopadu izvršitiatentat na predsjednika.[33]
Prema riječima Tala'ata Qasima, bivšeg šefa skupine Gama'a Islamiyya, u intervjuu zaMiddle East Report, atentat nije organizirao Džihad većal-Gama'a al-Islamiyya (Islamska skupina), koja je unajmila i atentatora. Članovi Savjetodavnog vijeća skupine (kojeg vodi popularni "slijepi šejk"), uhapšeni su dva tjedna prije atentata, ali nisu odali postojeće planove, a Islambouli je uspješno izvršio atentat.[34]
Skupinu atentatora koji su pucali i bacali bombe na tribinu s dužnosnicima predvodio jeKhalid Islambouli nakonfatwe koju je izdaoOmar Abdel-Rahman. Islambouli je uhapšen, optužen, osuđen i pogubljen zbog atentata u travnju1982. godine. Na čelo države došao je Sadatov potpredsjednik,Hosni Mubarak.
Unatoč svemu ovom, nećak ubijenog predsjednika,Talaat al-Sadat, smatra kako je atentat rezultat međunarodne zavjere. Dana31. listopada2006. osuđen je na godinu dana zatvora zbogdefamiranja Egipatske vojske, što se zbilo manje od mjesec dana nakon intervjua u kojem je optužio egipatske generale kako su predvodili zavjeru protiv njegova ujaka. U intervjuu za jednu saudijsku televiziju, izjavio je kako su iSjedinjene Države iIzrael bili upleteni:"Nijedan član specijalne osobne zaštite pokojnog predsjednika nije ispalio metak tijekom pucnjave i nijedan od njih nije završio na sudu."[39]
Godine1983., američka televizija prikazala je dvodijelnu miniserijuSadat, temeljenu na životu pokojnog predsjednika, soskarovcemLouisom Gossettom u glavnoj ulozi. Egipatska vlada promptno je zabranila miniseriju kao i sve ostale filmove iz produkcijske kućeColumbia Pictures, pod izlikom povijesnih netočnosti. Unije filmaša i umjetnika u Egiptu podigle su građansku tužbu protiv Columbia Picturesa i ekipe miniserije pred sudom uKairu, no ona je ubrzo odbačena uz objašnjenje kako su se "iskrivljavanja i blaćenja dogodila izvan zemlje, te su tako izvanjurisdikcije egipatskih sudova."[40]
Autori na Zapadu su slabe reakcije na film pripisalirasizmu (Gossett je Afroamerikanac) u egipatskoj vladi ili čak Egiptu općenito.[41] Neovisno, na Zapadu se smatralo kako je Gossettovo portretiranje Sadata "zasmetalo rasno-osviještene Egipćane i kako se ne bi sviđalo [pokojnom] Sadatu."[42] Gossett je za svoju ulogu zaradio nominaciju zaEmmyja. Prva egipatska adaptacija Sadatova života stigla je2001., kada je u kino distribuciju pušten filmAyyam El Sadat (arapski:Sadatovi dani). Kontrastno s miniserijom, film je bio ogromna uspješnica u Egiptu te smatra najboljom ulogomAhmeda Zakija u njegovoj karijeri.[43]
BBC je također producirao film o Sadatu naslovljenWhy Was Cairo Calm? (engleski:Zašto je Kairo bio miran?). Filmski režiser i blogerAdam Curtis sumirao je film na sljedeći način:"Donosi priču o Sadatovom predsjedništvu - i o tome kako je američka televizija stvorila fantasitčnu viziju njega kao mudrog, demokratskog vođe koji je otvorio egipatsku ekonomiju slobodnom tržištu i kojega je njegov narod volio jer je sklopio mir s Izraelom. Kao što film pokazuje - to je bila potpuna iluzija."
Mladi Sadat je jedan od glavnih likova utrileruKevina FolletaThe Key to Rebecca, koji se odvija uKairu za vrijemeDrugog svjetskog rata. Sadat, koji je tada mladi časnik egipatske vojske koji se bavi antibritanskim aktivnostima, prikazan je s popriličnom dozom simpatije; njegovo surađivanje snjemačkimšpijunima prikazano je isključivo kao rezultat želje za dokidanjem britanske kolonijalne dominacije u njegovoj zemlji, a ne kao stvarna podrškanacizmu. Neke scene u knjizi, kao ona Sadatova uhićenja, vjerno prate činjenice iznešene u njegovoj autobiografiji.
↑Jihad: the trail of political Islam.By Gilles Kepel, str.83
↑Mary Ann Fay (December 1990). „A Country Study”. The Library of Congress. str. Chapter 1, Egypt: The Aftermath of War: October 1973 War. Pristupljeno 13. 02. 2008.
↑Za članak o ovoj verziji priče vidjeti izdanje Middle East Reporta za siječanj-ožujak 1996, točnije intervju Hishama Mubaraka s ? Na stranicama 42-43 Qasim se posebno bavi navodima vezanim uz upletenost Džihada u atentat i u potpunosti ih demantira.
↑Benjamin P. Bowser,Racism and Anti-Racism in World Perspective (Sage Series on Race and Ethnic Relations, Volume 13), (Sage Publications, Inc: 1995), p.108 Upset by 'Sadat,' Egypt Bars Columbia Films
↑Walter M. Ulloth, Dana Brasch,The Press and the State: Sociohistorical and Contemporary Studies, (University Press of America: 1987), p.483
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
