Pojamantika dolazi odlatinskogantiquus – "star, starinski, drevan". Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne europske jezike (njemački:die Antike,engleski:antiquity,ruski:Античность – antičnost). U osnovnom značenju, odnosi se na kultureStare Grčke iRima i kulture pod njihovim utjecajem. U širem značenju znači "davnina".
Pojamantika u svojem osnovnom značenju u literaturi obuhvaćakulture izrasle na obalamaSredozemlja u razdoblju od oko 1200. ili 800. g.pr.Kr. do oko 500. ili 600 g.n.e, tj. približno od pojave grčkih gradova-država (polisa) i grčkearhajske umjetnosti do propastiZapadnoga Rimskoga Carstva i "paganske" kulture. Postoji zajednička i neprekinuta kulturnatradicija, koja započinje oko godine 800. pr. Kr, razvija se i uz razne preobrazbe održava kroz gotovo tisućljeće i pol. Nakon prvog stoljeća prije naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.
Ponekad se u antiku uvrštava i starije dobaKretsko-mikenske kulture, koje započinje oko 1900. g.pr.Kr. Većina autora ovo razdoblje razmatra posebno, jer kretsko-mikenska kultura u području Grčke i Egejskog mora propala je do oko 1100. g.pr.Kr. uz golema razaranja i ekonomski, demografski i kulturni nazadak, pa slijedimračno razdoblje i nema kulturno kontinuiteta.
Pojamantika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Ponekad se to pobliže označava sintagmomklasična antika (iliklasična starina, iliklasična kultura), dok pojam "antika" može obuhvatiti i druge sredozemne kulture toga razdoblja (npr.židovsku,perzijsku,egipatsku,keltsku itd.).
Pojam se počeo koristiti u Europi u srednjem vijeku jer se o starim Grcima i Rimljanima generalno govorilo kao o "starima", dok se o kulturama icivilizacijama koje su im prethodile nije znalo gotovo ništa (situacija se počela mijenjati tek u XIX. st.).
Antika je u uobičajenoj podjelipovijesti dioStarog vijeka (koji započinje pojavom prvihcivilizacija uMezopotamiji i Egiptu oko godine 3500. pr.Kr., a završava padomZapadnog Rimskog Carstva). Ponekad se i izjednačava s pojmom "Stari vijek"; npr.Eduard Kale u knjiziPovijest civilizacija ima poglavlje "Antičko razdoblje" i piše: »Pod antikom se obično razumijeva kulturna povijest Stare Grčke i Rima, no mi ovdje (…) u antičke civilizacije uključujemo sve stare ili drevne civilizacije koje su se u raznim područjima Zemlje javile prije ili u vrijeme stare Grčke i Rima.« (str. 23).
Antika je posljednje razdoblje Starog vijeka; slijediSrednji vijek.
U širem smislu (uobičajeno u svakodnevnom govoru, ponekad u literaturi), pojamantika označava davno prošlo vrijeme, davninu. Ponekad se koristi i kao pogrda (pejorativno): zastarjeli pogledi i vrijednosti, koji su nekada nešto značili, a danas su besmisleni; također i osoba, koja ima takve poglede.
Pridjevantički odnosi se na antiku u prvom smislu (antičkafilozofija, umjetnost isl.), aantikni na općenito značenje (antikni namještaj, nakit,svjetonazor idr.). Pridjevantikvaran i imenicaantikvitet označavaju predmet koji ima kulturnu vrijednost po svojoj starini i rijetkosti.
Razdoblje antike (u osnovnom značenju) uobičajeno se dijeli u tri podrazdoblja. Granicu čine osvajanjaAleksandra Makedonskog (umro 323. g. pr.Kr.) i uspon moći Rima.
Grčko doba. U prvom razdoblju antike grčka je kultura, iako donosi izvanredne novine, još marginalna u odnosu na stare civilizacije i velike sile onoga doba (Egipat,Asirija,Babilonija,Perzija).
Helenizam. NakonAleksandrovih osvajanja (do 323. g. pr.Kr.),Makedonija postaje velesila i grčka se kultura naglo širi u zauzeta područja, koja su ranije većinom bila pod vlašću Perzije, potiskujući tradicionalne kulture; tako nastaje razdoblje helenizma. S obzirom na brojčanu malobrojnost Grka i drevnost kultura pokorenih naroda, grčka kultura pritom doživljava značajne promjene, koje mnogi povjesničari označavaju kaodekadenciju.
Rimsko razdoblje. Razni povjesničari različito označavaju kada prestaje razdoblje helenizma, a započinje rimsko razdoblje: od 201. g. pne. (krajDrugog punskog rata) do 30. g. pne. (Egipat, posljednje kraljevstvo pod helenističkom dinanstijom, pada pod rimsku vlast). Riječ je naravno, kao i uvijek kada uhistoriografiji postoje ovakva neslaganja, o procesu, gdje je svaki fiksni datum manje ili više arbitaran. U kulturnom smislu, Rimsko razdoblje je uvelike nastavak helenizma, jer su rimska znanost i umjetnost ovisni o grčkoj; nova dostignuća razvijena su uglavnom upravu iarhitekturi, a značajne promjene događaju se ureligiji: religije "uvezene" sa istoka (štovanje egipatskihIzide iOzirisa, maloazijskeKibele, perzijskogMitre idr, te židovstvo i kršćanstvo) postepeno potiskuju staru grčku i rimsku religiju.
U slijedećim stoljećima Grci su širili svoje obrazovanje i kulturu cijelim Sredozemljem, a od vremenaAleksandra Velikog i naorijent pa i dalje, uSredišnju Aziju. Rimljani su antičku kulturu prenijeli na srednju i sjeverozapadnuEuropu, gdje se ona kasnije, od ranog srednjeg vijeka razvila usrednjevjekovnukršćansku zapadnjačku kulturu.
Godina529. SvetiBenedikt iz Nursije osniva prvi samostan na zapadu, a istovremeno se u Ateni zatvaraAkademija, koju je 900 godina ranije utemeljioPlaton. To je krajantičke filozofije, pet godina nakon smrti zadnjeg starovjekovnog nekršćanskog filozofaBoetijea (524).
Godina565. Smrt bizantskog caraJustinijana I., posljednjeg koji je imao djelomičnog u pokušaju da obnovi nekadašnje jedinstvo istočnog i zapadnog Rimskog carstva.
Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je osipanja političke moći Rimskog carstva i propadanja njegove kulture koji traje tijekom oko tri stoljeća; svaki pojedinačni datum je manje ili više arbitraran. Iako se u raznim udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike najčešće spominje476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo, današnji povjesničari obično smatraju da antika traje dulje, do približno600. godine, jer u mnogim područjima kulturni se kontinuitet nastavlja.
Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI. stoljeća padaju pod političku vlastIstočnih Gota. Tek invazijomAvara početkom VII. stoljeća većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije.(Suić, str. 24-25)
O kraju antike pogledaj prije svega članakkasna antika.
U okviru Rimskog carstva javlja se hrišćanstvo, koje krajem 4. stoljeća postaje jedina dopuštena religija. Ono negira i uništava mnoge osnovne čimbenike antičke kulture (tradicionalna religija,filozofija,kazalište,sportska takmičenja itd.), ali od nje je ovisno i neke njene dijelove prenosi uSrednji vijek.
Korijeni europske antike leže u tami. Njena se predpovijest može smjestiti u vrijeme oko2000. pne. do1600. pne./1550. pne., u razdobljesrednje heladike. Početkom tog razdoblja, dijelom već u vrijeme rane heladike oko 2200-2000. pne. doseljavajuindoeuropska plemena u Grčku.
Očigledno pod utjecajemminojske kulture saKrete, prvevisoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u vremenu oko 1900. - 1450. pne., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvilamikenska kultura (oko 1600.-1050./00. pne.). Polazište joj je vjerojatno bilo uArgolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima (od oko 1600 pr. Kr.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo. Tzv.linearno pismo A koje se, između ostalog, koristilo na Kreti a do danas nije potpuno odgonetnuto jer su tekstovi pisani nepoznatim jezikom, modificirano je ulinearno pismo B. Pismo B se sreće na brojnim glinenim pločicama nađenim i u palačama uPilu,Tebi iMikeni na grčkom kopnu, kao i na Kreti uKnososu kojim je u međuvremenu vladala Mikena.
Lavlja vrata u Mikeni
Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, iTirint na poluotokuPeloponezu,Orhomen iGla u središnjoj Grčkoj kao iMiletu u zapadnom dijeluMale Azije i niz drugih.
Gradska središta su imala dijelove nazvane zamak ili palača, koji su u većini slučajeva bili u 13. stoljeću jako utvrđeni. Bogati kupolasti grobovi, fina, dijelom bogato obojena keramika, umjetnički obrađeno zlato, srebro ifajansa i slični nalazi svjedoče o bogatstvu i specijaliziranosti gospodarskog sistema sa središnjom upravom. Njegovane su žive trgovinske veze s Bliskim istokom, Asirijom i Egiptom. Mikenska keramika je bila omiljena u velikom dijelu Sredozemlja, a vjerojatno su u južnojItaliji postojala grčka trgovačka naselja.
Vrijeme između 1200. i 750. pne. se obično naziva "mračno razdoblje" jer iz tog vremena gotovo da i nema tragova.
Početkom tog razdoblja su mnogi gradovi na grčkom kopnu razoreni, čime je nestala i podloga za kulturu palača. Mikenska tradicija je nastavljena još oko 150 godina, prije nego je počeloprotogeometrijsko razdoblje (oko 1050. - 900. pne.). Prema predaji, oko1050. pne. počinje snažno osporavano razdoblje "Jonskih selidbi" tijekom kojih su stanovnici grčkog kopna naseliliegejske otoke i Malu Aziju.
Na grčkom kopnu se pruža vrlo difuzna slika: nađeno je vrlo malo naselja, a i ta izgledaju, za razliku od mikenskog razdoblja, vrlo siromašno. Međutim uLefkandi, na grčkom otokuEubeji, se pruža sasvim drugačija slika: tamo su pronađeni, pored naselja s velikom zgradom kneza Lefkandija, grobovi koji su bili vrlo bogato opremljeni.
Tijekom zadnjih desetljeća se, zahvaljujući mnogim novim nalazima, "mračno razdoblje" ipak polako rasvjetljava. Prema pretpostavkama znanstvenika koji se bave istraživanjemHomera, u različitim dijelovimaIlijade ogledaju se prilike tog vremena. To je vrijeme bilo očigledno vrlo značajno za razvoj grčkog društva, sve do grčkih polisa.
Istovremeno, stvara se i sustav grčkih gradova-država,polisa, pri čemu je većina njih imala samo mali broj stanovnika.
Sparta, vojnička država u nastajanju na juguPeloponeza, podvrgla je svojoj vlastiMeseniju i na taj način uspostavila kontrolu nad cijelim jugozapadnim dijelom poluotoka. Grad sa svojomoligarhijskim ustavom može se smatrati prvim primjerom od tada prevladavajuće polis-strukture.
I u velikom broju drugih grčkih gradova-država je ustav uređivao zajednički život građana, ali nitiranija, kao što je postojala oko650. pne. na primjer uKorintu i uMegari, nije bila baš rijetkost.
Kad Perzijanci upadaju u Grčku, Atenjani ih490. pne. pobjeđuju uMaratonskoj bitci. Deset godina kasnije, perzijski Veliki vladarKserkso I. okuplja veliku vojsku i kreće u kaznenu ekspediciju, da osveti poraz svog oca ubitci kod Maratona. Međutim, gubi pomorskubitku kod Salamine s atenskom flotom pod zapovjedništvomTemistokla, a479. pne. kopnena vojska gubibitku kod Plateje s udruženim vojskama grčkih polisa. Time je Perzija za neko vrijeme potisnuta, a grčki polisi u Maloj Aziji oslobođeni.
Rastuće suparništvo između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile, dovelo je431. pne. doPeloponeskog rata koji je trajao 30 godina, a povjesničarTukidid ga je vrlo upečatljivo opisao. Ovaj sukob, u kojem su se uspjasi zaraćenih strana neprekidno smjenjivali, završio je404. pne., uz pomoć koju su Spartancima pružili Perzijanci, potpunim porazom Atene i uspostavljanjem privremenehegemonije Sparte nad Grčkom.
U prvoj polovici4. stoljeća grčki gradovi gotovo neprekidno ratuju jedni protiv drugih, svi protiv svih, mijenjaju se saveznici - uz neprekidno uplitanje perzijskih careva - pri čemu se čežnja za općim mirom koristi i za promidžbene ciljeve.Teba smjenjuje371. pne. Spartu u njenoj ulozihegemona nakonbitke kod Leuktre, ali je i prevlast Tebe trajala kratko. Time je Peloponeski rat, kako se to kasnije pokazalo, osjetno poremetio dotadašnji odnos snaga.
Za to se vrijeme naSiciliji moćnaSirakuza dokazala protiv trgovačke republikeKartage, koja je još od ranog 5. stoljeća pne. bila u konfliktnom odnosu s grčkimpolisima. Osim toga, za razliku od matične zemlje, na Siciliji se kao oblik vladavine održalahegemonija u velikom broju gradova.
Tek prisilno ujedinjenje Grčke od straneFilipa II. Makedonskog okončalo je neprekidne borbe za prevlast između polisa. Atenjani, kaoDemosten, smatrali su ga ne-grčkim barbarom, ali on je sa svojom izvrsnom vojskom dobiobitku kod Kairona338. pne. i uspostavio hegemoniju nadHelom, što je godinu dana kasnije i osnaženoKorintskim savezom.
Razdoblje helenizma je bilo obilježeno gotovo neprekidnim borbama tri velesile (Ptolemejevići,Seleukidi iAntigonidi) za prevlast. Početkom2. stoljeća jeRim intervenirao u Grčkoj.146. pne.Rimsko Carstvo podvrgava pobijeđene članove ahajskog saveza provincijiMakedoniji i razara vodeći polis tog vremena,Korint. Mnogi polisi, kao Atena i Sparta, neko vrijeme još ostaju, bar formalno, nezavisni. Nedugo zatim je uslijedilo pridobijanjePergamona i63. pne./64. pne. i zadnjih ostataka Seleukidskog područja. Zadnja država sljednica Aleksandrovog carstva, Egipat Ptolemejevića čija je zadnja vladarica bilaKleopatra VII, integrirana je30. pne. uRimsko Carstvo. Time je prestao postojati svijet helenističkih država kao utjecajni vojni i politički čimbenik tadašnjeg svijeta. Grčka kultura je ipak nastavila život nesmanjenom snagom u Rimskom Carstvu sve do njegovog nestanka na zapadu, a nakon toga uBizantu.
Nakon Grka, Rimljani postaju slijedeći nositelji i posredniciantičke kulture. Što dalje su prodirali naLevant, tim više su prihvaćali književnost, filozofiju, umjetnost, arhitekturu kao i kulturu svakodnevnog življenja Grka, da bi zatim preuzeto širili dalje na područje zapadnog Sredozemlja i dalje, sve doRajne i britanskih otoka.
Rim, prema legendi osnovan753. pne., nastao je, kako smatraju prema novijim istraživanjima, tek krajem7. stoljeća spajanjem više selskih naselja uz plićine na donjem dijelu rijekeTibra. Politički i kulturno, Rim je dugo bio pod etrušćanskim utjecajem. S druge strane,Etrušćani su još od ranije imali intenzivne kontakte s grčkim kolonistima.
Rimljani su se oko500. pne. oslobodili prevlasti Etrušćanskog grada-kraljevstva, protjerali zadnjeg rimskog kraljaLucija Tarkvinija Oholog i razvili vlastiti, prvi oblikrepublikanske vlasti. U idućim desetljećima, do oko450. pne., stvara setablica dvanaest zakona koja bilježi prve civilne, kaznene i procesnopravne normerimskog prava. Ustavom je utvrđena podjela vlasti, i time su položeni temelji Rimske Republike.
Istovremeno, u samom Rimu se odvija niz kriza izraženih sukobima između pretstavnikapatricija koji su ustrajavali na zastarjelim socijalnoekonimskim strukturama iplebejaca koji su tražili reforme. U vrijemegrađanskih ratova kriza kasnog razdoblja Rimske Republike dosiže vrhunac, i postaje jasno da je Republika kao takva nadživljena. Time postaje mogućprincipat. Već je GajJulije Cezar svojim položajem doživotnogdiktatora dosegao statusmonarha. Prvim rimskim carom smatra seAugust, Cezarov nećak i nasljednik, koji je s principatom uspio umjesto razrušene republike uvestimonarhističko državno uređenje.
Rimsko Carstvo, kako ga je zasnovao August, su on i njegov nasljednikTiberije vodili sigurnom rukom. No već u vrijemeKaligule,Klaudija iNerona se pojavljuju prvi znaci raspada. Nakon jedne krizne godine (Godina četiri cara) na vlast dolazi dinastijaFlavijevaca (Vespazijan,Tit iDomicijan). Njihova je vladavina sve u svemu, kako na vanjsko- tako i na unutarpolitičkom planu, bila vrlo uspješna. Nakon što je Domicijan u jednoj zavjeri ubijen, ponovo slijedi jedno krizno razdoblje koje koja je uglavnom prevladana u vrijemePet dobrih careva.
Upravo u vrijeme tih "dobrih careva" imperij doživljava (u prvoj polovini2. stoljeća) svoj najveći procvat i veličinu (ekspanzija u vrijemeTrajana, povrat teritorija i osiguranje granica podHadrijanom). Ubrzo nakon toga sve više raste pritisak na granice carstva. Na sjevernim i sjeveroistočnim granicama su to biliGermani, na istočnimParti (koji su se uprkos nekoliko poraza uspjeli dokazati) a kasnije iSasanidi. Sa smrćuMarka Aurelija180. završava razdoblje koje su mnogi smatrali da je bilo "]]zlatno doba]]", što bi se moglo samo uvjetno takvim smatrati.
Krajem3. stoljeća carDioklecijan uspijeva, uvođenjemtetrarhije još jednom postići stabiliziranje carstva. To vrijeme početkakasnog starog vijeka obilježeno je prijelomnim događajima. Priznavanje i privilegiranjekršćanstva u vrijemeKonstantina I. (koje je prije toga bilo ponekad i krvavo progonjeno) predstavljalo je značajan odmak od antičke kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.
Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviruseobe naroda378. dolazi do bitke kod Adrinopolisa, i time do nove krize. CarTeodozije I. Veliki je sredio stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim imperijem. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No sve do, najmanje, u 6. stoljeću se dokazano na području imperija nalaze pogani.
Nakon podjele carstva395. imeđu sinova cara Teodozija samo seIstočno Rimsko Carstvo kojim se upravljalo izKonstantinopolisa pokazalo trajno sposobno za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Tzv.Zapadno Rimsko Carstvo je sve slabije odoljevalo navalamaHuna iGermana. Došlo je do postepenog raspadanja rimske vojske, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Promjene do kojih je dolazilo zbog posljedicaseobe naroda izgleda da nisu bile ni približno tako lake i jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmet znanstvenih rasprava.410. su Rim opljačkaliZapadni Goti, a455.Vandali.
Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski carJustinijan I. Veliki (527.-565.) je pokušao ponovo, i to s doista dobrim rezultatima, obnoviti cijeli imperij, što na kraju ipak nije uspjelo - uz ostalo suSasanidi vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnorimskom carstvu su antička kultura i duhovni svijet živjeli i dalje do usrednji vijek, ali tu su značajni rez donijela sa sobomArapska osvajanja i odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo odsrednjevjekovnogBizanta. Zavisno od razmišljanja različitih povjesničara kasna antika završava 602. godine nasilnim dolaskom na vlast caraFoke ili 641. godine nakon smrti caraHeraklija i konačnog pada Egipta u arapske ruke.[1]
Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti je gotovo neprocjenjiv. U tom razdoblju leže korijeni razvojazapadnog svijeta. Jonskafilozofija prirode, atičkademokracija,Rimsko pravo i religijski pluralizam i tolerancija su ostavština antike na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska prava i mnogi drugi.
Kad se u Italiji u15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i opnašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starog vijeka, to je razdoblje nazvanorenesansa, tj.ponovno rođenje antike.
