| Ante Trumbić | |
|---|---|
 | |
| Mandat 1906. – 1907. | |
| Prethodnik | Vinko Milić |
| Nasljednik | Vicko Mihaljević |
Ministar vanjskih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca | |
| Mandat 1918. – 1920. | |
| Prethodnik | Stojan Protić |
| Nasljednik | Milenko Vesnić |
| Rođenje | 17. svibnja1864. Split,Austrijsko Carstvo(danas  Hrvatska) |
| Smrt | 17. studenog1938. Zagreb,Kraljevina Jugoslavija(danas Hrvatska) |
| Politička stranka | SP(-1905) HS(1905-1918) HZ(1924-1926) HFSS(1926-1929) HPSS(1931-1938) |
| Zanimanje | advokat |
Ante Trumbić (Split,17.5.1864. -Zagreb,17.11.1938) bio jehrvatski političar poznat kao jedan od vodećih zagovornika stvaranja i osnivačjugoslavenske države.
Školovao se za pravnika u Zagrebu,Beču iGrazu. Godine 1895. je izabran uDalmatinski sabor kao članHrvatske stranke prava i tamo je ostao sve do početkaprvog svjetskog rata. Godine 1897. je izabran kao zastupnik u austrijskomCarevinskom vijeću. Godine 1906. je biogradonačelnik Splita. Kada je izbio prvi svjetski rat, Trumbić je emigirirao uItaliju gdje se povezao saFranom Supilom i drugimjugoslavenski nastrojenim emigrantima. Godine 1915. je postao predsjednikom novoosnovanogJugoslavenskog odbora. Na njegovom čelu je vodio pregovore sasrpskom vladomNikole Pašića koji su završeni usvajanjemKrfske deklaracije. Nakon stvaranjaKraljevine SHS bio je ministar vanjskih poslova i delegat SHS na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kada je SHSRapalskim sporazumom prepustila ItalijiIstru i dijeloveDalmacije, Trumbić je dao ostavku. Otada je postao žestoki kritičar vlade u Beogradu te se zalagao za preuređenje jugoslavenske države nafederativnim osnovama. Nakonatentata na Stjepana Radića se priključioHSS-u.
Pred smrt (1936) je objavio knjiguSuton Austro-Ugarske.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je uSplitu, gdje je maturirao 1882, aPravni fakultet u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je promoviran u doktora prava 1890.[1] Zastupao pravaške ideje još od zagrebačkih studentskih dana, pa u tom smislu javno djelovao kao tajniktrogirske općine (1886.-1888.), sudski pripravnik i odvjetnik (1894.) u Splitu.[2]
Već za studija upoznao se s pravaškim idejama i surađivao u pravaškom listuHrvatska kritizirajući oportunističku politiku narodnjaka uDalmaciji. Od 1894. bio odvjetnik u Splitu, gdje je djelovao na okupljanju svihpravaških skupina u Dalmaciji u jedinstvenu pravašku organizaciju, Stranku prava.[3] Trumbić se u politiku aktivno uključuje od1891. godine i zastupao je pravaške ideje uDalmaciji. SIvom Prodanom iFranom Supilom osnovao jeStranku prava u Dalmaciji1894. godine.[1] Trumbić je uz Supila najvažniji predstavnik dalmatinskoga liberalnog pravaštva.[2] Bio je zastupnikom uDalmatinskom saboru više puta između1895. i1914. godine a1897. godine i predstavnik uCarevinskom vijeću u Beču.[3]
Na njegovu inicijativu, hrvatski zastupnici objavili deklaraciju kojom se osporavao dotadašnji državnopravni položaj Dalmacije u austrijskom dijelu Monarhije. Radi jačanja političkog saveza pravaša i narodnjaka, sudjelovao je 1900. u osnivanju te bio predsjednik Hrvatskoga političkoga društva za Dalmaciju. Zajedno sFranom Supilom pokrenuo je 1903. godinepolitiku »novoga kursa« s idejom ujedinjenja hrvatskih zemalja te suradnje svih naroda ugroženih germanizacijom. Od 1905. do 1907 bio je izabran za gradonačelnikaSplita.[3] Godine 1905. potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava iNarodne stranke uHrvatsku stranku, kojoj je bio potpredsjednik te napisao stranački program.Politika »novoga kursa« značila je približavanjeUgarskoj u korist zajedničke protubečke politike s boljim izgledima za samoodređenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Taj program podloga jeRiječke rezolucije, koju je Trumbić i predložio na sastanku glavnine hrvatskih oporbenih stranaka (2. i 3. listopada 1905.).[2] Nakonkrize oko aneksije BiH (1908.–1909.) ibalkanskih ratova (1912.–1913.) zagovarao jeujedinjenje Južnih Slavena izvanAustro-Ugarske Monarhije.[3]
Prihvativši ideju hrvatsko-srpskoga »narodnog jedinstva«, Trumbić sve više računa sa stvaranjem zajedničke jugoslavenske države. Nakon sarajevskog atentata, a po prethodnom dogovoru s oporbenim prvacima, prelazi u Italiju, gdje sFranom Supilom iIvanom Meštrovićem pokušava spriječitisaveznička pogađanja s Italijom na račun hrvatskih i slovenskih teritorija. Unatoč znakovima srpske ekskluzivnosti, Trumbić je nakon susreta s predstavnicima domovinskih stranaka i Srbije, pa i razgovora sNikolom Pašićem uNišu (travanj 1915.), ustrajao na formiranjuJugoslavenskog odbora, koji je pokrenut potkraj svibnja 1915. uParizu s Trumbićem na čelu. U početku su u tome odboru prevladavale razmirice između Trumbića i Supila, koji je nasuprot Trumbiću zahtijevao srpska jamstva kao preduvjet za zajedničku državu.[2] Bio je zatim predsjednik Odbora u Londonu te je nastojao kod silaAntante isrpske vlade postići priznanje Odbora kao zastupnika interesa južnoslavenskih narodâ Monarhije i jugoslavenskih dragovoljačkih trupa kao savezničkih vojnih postrojbi.[3]
Zbog mišljenja o nužnosti ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom, došao je u sukob sa Supilom, koji je zatim istupio iz Odbora. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južno-slavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao uvođenje federativnoga uređenja u budućoj jugoslavenskoj državi. Nakonrevolucije u veljači 1917. u Rusiji, Pašić je pristao na razgovore o novoj državi, što je utrlo put Krfskoj konferenciji.[2]
NaKrfskoj konferenciji, zauzimao se da ujedinjenje Kraljevine Srbije i ostalih južnoslavenskih naroda bude provedeno na temelju priznanja narodne individualnosti.Krfsku deklaraciju (20. srpnja 1917.), čiji je bio potpisnik u ime Jugoslavenskoga odbora, držao je osnovnim dokumentom južnoslavenskog ujedinjenja, koji se suprotstavljao iredentističkim koncepcijamaNikole Pašića.[3] Sama deklaracija bila je kompromisan i nedorečen dokument.[2] Kao predstavnikNarodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, naŽenevskoj konferenciji (9. studenog 1918.) postigao je priznanjeDržave Slovenaca, Hrvata i Srba kao ravnopravnoga čimbenika s Kraljevinom Srbijom u ujedinjenju južnoslavenskih naroda. Ali kako je srpska vlada odbila zaključke konferencije,ujedinjenje je provedeno bez njegova utjecaja.[3]
Nakon uspostave jugoslavenske države,Kraljevstva SHS, 1. prosinca1918. godine i formiranja prve zajedničke vlade, pod predsjedništvom Stojana Protića, izabran je za ministra vanjskih poslova (20. prosinca).[1] Sudjelovao je namirovnoj konferenciji uVersaillesu kao Pašićev zamjenik, zastupajući interese Kraljevstva SHS nasuprot talijanskim presezanjima prema istočnoj obali Jadrana. Voditelj je jugoslavenske delegacije nateritorijalnim pregovorima s Italijom u Rapallu (8.-12. studenog 1920.), nakon kojih je podnio ostavku. Razočaran politikom Beograda,izabran je u Ustavotvornu skupštinu kao nezavisni zastupnik, osudio centralistički ustavni prijedlog i glasovao protiv njega. Protivio se kao i svi ostali hrvatski predstavnici,Vidovdanskom ustavu.[2]
Zauzimao se zafederalističko uređenje i nacionalnu ravnopravnost. Nakon prelaska u Zagreb 1923., godine1924. ušao je uHrvatsku zajednicu (koja je bila uHrvatskom bloku).[1] Hrvatsku zajednicu, autonomističku građansku stranku usmjerava k republikanstvu. Radićev je odvjetnik nakon uhićenja vodstvaHRSS-a 1925., prihvaća kandidaturu HRSS-a i svoje matične stranke, tepobjeđuje na skupštinskim izborima 1925. kao jedan od kandidata za gradZagreb.[2] Raskida s Radićem nakon njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava[6] Radićev čin ulaska u vladu označio je kao kapitulaciju pred hegemonizmom te istupa iz stranke i osniva proturadićevskuHrvatsku federalističku seljačku stranku.[6] Stranka je svoj program temeljila na nepriznavanju Vidovdanskog ustava i centralističkog uređenja države.[7] Na skupštinskim izborima 1927. stvorio jeHrvatski blok sfrankovcima, te bio izabran u Zagrebu.[2]
Nakonatentata na Stjepana Radića (1928.), pristupio je Poslaničkomu klubuSeljačko-demokratske koalicije (SDK) te je u vanjskoj politici zastupao politikuHrvatske seljačke stranke (HSS). Bila je to neuspjela vanjskopolitička misija HSS-a u nizu zapadnih zemalja.[2] Zašestosiječanjske diktature, i formalno je pristupio HSS-u.[1][3] Branio je Mačeka nakon uhićenja 1930. Godine1932. zajedno sVladkom Mačekom iSDK, sudjeluje u stvaranju rezolucije nazvaneZagrebačke punktacije.[8] U toj se rezoluciji osuđuje srpski hegemonizam, naglašava hrvatska individualnost i traži složena država.[8] Za vrijeme Mačekova tamnovanja (1932.-1934.) neformalno je predvodioHSS.[2] Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosilaKraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine (1938.) prijeraspada te države, u Zagrebu.[3] Sahranjen je u Splitu a nadgrobni mu je spomenik, djeloIvana Meštrovića, postavljen na godišnjicu smrti, u studenom1939. godine.[9]
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Vinko Milić | Gradonačelnik Splita 1906 – 1907 | Slijedi: Vicko Mihaljević |
| Prethodi: Stojan Protić | Ministar spoljnih poslova Kraljevine Srba, Hrvatsa i Slovenaca 1918-1920 | Slijedi: Milenko Vesnić |
| Stranačke/partijske dužnosti | ||
| Prethodi: Ivan Lorković | Vođa Hrvatske federalističke seljačke stranke 1926 – 1929 | Slijedi: nema |
