Iako je teritorij današnje Angole naseljen još odpaleolitika, moderna Angola proizlazi izportugalske kolonizacije koja je započela sa, ali je i godinama bila ograničena samo na obalna naselja i trgovačke gradove koji su osnivani odXVI. vijeka nadalje. UXIX. vijeku, europski kolonizatori su se polagano i nevoljko etablirali u unutrašnjosti zemlje. Kao portugalska kolonija, Angola nije ostvarila svoje današnje granice sve do početkaXX. vijeka. Nezavisnost je formalno ostvarena1975. godine nakonrata za nezavisnost. Iste godine, Angola je ušla u period krvavoggrađanskog rata koji je trajao sve do2002. godine. Danas je Angola uspjela postati relativno stabilnaunitarnapredsjedničkarepublika.
Angola obiluje nalazištimaminerala inafte te ima jedno od najbrže rastućih svjetskih gospodarstava, posebice nakon završetka građanskog rata. Unatoč tomu, životni standard većine stanovnika ostao je iznimno nizak, a očekivanaživotna dob imortalitet djece su među najlošijima na svijetu.[1] Angolski ekonomski rast je izrazito neravnomjerno raspoređen što je dovelo do toga da je većina zemljina bogatstva koncentrirana na geografski malom području i među malim postotkom populacije.
Najraniji ljudi koji su živjeli na području današnje Angole bili su pripadnici lovačkih plemenaKhoikhoi iBušmana. Oni su uglavnom pripojeni i asimilirani od straneBantu plemena tokom njihove migracije, dok se mali broj izvornih plemena još uvijek nalazi u južnoj Angoli. Geografska oblast današnje Angole je prvi put došla u kontakt s Europljanima krajemXV. vijeka. Portugalci utvrđuju svoje baze1483. godine, na području kongoanskih kraljevinaNdonga iLunde.Kraljevina Kongo se protezala od današnjegGabona na sjeveru do rijekeKwanza na jugu. Portugalci1575. godine osnivaju kolonijuCabinda za prijevoz robova. Prije prijenosa robova prekoAtlantika, ropstvo se prakticiralo od strane mnogih urođeničkih naroda u Africi.
Područje današnje Angole počeli su istraživati Portugalci krajemXV. vijeka.Diogo Cão je otkrioKraljevinu Kongo irijeku Kongo1483. godine te su Portugalci na to područje poslali misionare i poslanike. U okruženju su postojala i ostala kraljevstva, pa su Portugalci poslali misionare i uKraljevinu Ndongo. Kraljevina Kongo je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju1520. godine, a1548. su izgradili i crkvu. Godine1564., pod vodstvom istraživačaPaula Diasa de Novaisa, koji je dobio dozvolu portugalskog dvora da kolonizira područje, u Angolu je stigao manji broj portugalskih vojnika, doseljenika i misionara.Portugalska kolonija Angola osnovana je1575. godine, kada se je Dias de Novais vratio sa skupinom doseljenika i osnovao utvrduLuanda. Kasnije, točnije1587., osnovana je utvrdaBenguela, koja je1617. stekla status grada.
Dias de Novais je vojsku planirao koristiti kao pomoć prijateljskim državama Kongo i Ndongo u ratovima s lokalnim plemenima i njihovim kraljevstvima. Međutim Francisco Barbuda, Portugalac koji je već dugo živio u Kongu, uspio je uvjeriti kralja Ndonga kako će mu novopridošli Portugalci pokušati osvojiti kraljevstvo, na što je kralj1579. napao posjede Portugalaca zajedno s njihovim brojnim robovim i slugama, od kojih su mnogi bili iz plemena Kraljevine Kongo. Kralj Ndonga prisilo je Portuglace na povlačanje u okolicu Luande, u kojoj je živjelo nekoliko stotina doseljenika i četiristotinjak vojnika. Kralj Konga,Álvaro I., pomogao je Portugalcima svojom velikom vojskom, kao osvetu za ubojstva pripadnika svojeg plemena, tako da su Portugalci uz njegovu pomoć uspjeli zadržati Lunadu i okolicu. Kasnije su brojnim sukobima, i uz pomoć saveza s nezadovoljnim lokalnim plemenima, uspjeli proširiti svoj teritorij. Nakon različitih uspjeha obaju strana, godine1599. potpisan je mir.
KraljicaNzinga pregovara o miru s portugalskim upraviteljem uLuandi,1657. godine.
Oko1600. godine, susjednu Kraljevinu Benguela napadale su bande plemenaImbangala, koje su zarobljenike prodavali Portugalcima kao roblje. Godine1615., guverner portugalske kolonije je pripadnicima ovoga plemena ojačao svoju vojsku te je, zajedno sa saveznicima, napao Kraljevinu Ndongo. U tom pothvatu je zarobio oko 50,000 ljudi, od kojih su većina prodani u Sjevernu Ameriku kao prvi afrički robovi. Kraljevina Ndongo se ubrzo svela na skupinu otoka na rijeciKwanza, dok su raniji teritorij međusobno podijelili Portugalci i novoosnovanaKraljevina Imbangala. Godine1622., potpisan je sporazum sa kraljicomNzinga, sestrom kralja Ndonga, međutim isti nikada nije ispoštovan. Imbangale su nastavile otimati ljude iz Kraljevine Ndonga te iz područja pod portuglaskom upravom i prodavati ih u roblje. Prema uvjetima sporazuma, takav je rasplet Portugalcima omogućio vojnu intervenciju, ali samo prividno na strani kraljice Nzinga, ne želeći izgubiti savezništvo Imbangala. Godine1622., napali su područja pod kontrolom Kraljevine Kongo, a nakon prvotnog uspjeha doživjeli su poraz koji je ekonomski destabilizirao koloniju, što je dovelo do nemira i zatvaranja guvernera, a vojna hunta je brzo potpisala mir s Kraljevinom Kongo. Zbog potpisanog mira, Kongo nije pomogao flotiPieta Heina tokom napada na Luandau1624. godine. Portugalski dvor poslao je novog guvernera, koji je u dva veća rata1626. i1628. protjerao kraljicu Nzingu s otoka te se je ona povukla u Matambu, a zaraćene strane su1639. potpisale mir.
Godine1641., Nizozemci su osvojiliLuandu i potpisali sporazum s kraljicom Nzingu, koja je napala Portugalce, a koji su se nakon poraza iz priobalne regije povukli u utvrde u unutrašnjosti Angole. U unutrašnjosti su Portugalci ratovali s vojskama kraljevina Kongo i Ndonga. Nizozemci prvotno nisu slali vojsku u unutrašnjost te su Portugalci uspješno odolijevali plemenskim napadima. Portugalcima su u nekoliko navrata stigla pojačanja izBrazila koji je u to vrijeme bio portugalska kolonija, što je dovelo do protjerivanja Nizozemaca iz Angole, vraćanja Luande i ostalih posjeda pod kontrolu Portugala te povlačanja kraljice Nzinge natrag u Matambu i potpisivanja mira1656. godine.
Godine1655., Angola je postala jedna od nekoliko teritorijaPortugalske Zapadne Afrike sve do1951. godine, kada je postala prekomorska kolonija Portugala.
U tim borbama, vodeću ulogu su imali MPLA, koja je osnovana1956., FNLA. osnovana1961. i UNITA, formirana1966. Nakon dugogodišnjeg sukoba, država je dobila nezavisnost11. studenog1975. godine, a prvi predsjednik postao jeAgostinho Neto.
Nakon sticanja nezavisnosti, na čelu Angole nalazila se koalicija tri najveća zasebna pokreta - MPLA, FNLA i UNITA. Koalicija se brzo raspala i država je ušla ugrađanski rat.Sjedinjene Američke Države,Zair iJužnoafrička Republika su vojno podržavale FNLA i UNITA-u, dok jeKuba vojno intervenirala za MPLA. U studenom1975., MPLA je porazila UNITA-u i protjrala južnoafričke trupe.Američki kongres je prekinuo daljnje američko vojno prisustvo u Angoli.
Građanski rat se nastavlja između MPLA-e i UNITA-e sve do povlačenja kubanskih trupa iz Angole i južnoafričkih izNamibije, kada je potpisan sporazum1989. koji je vodio do sporazuma1991. Ovaj sporazum je zagovarao izborni proces za demokratsku Angolu pod nadzorom Ujedinjenih naroda. MPLA je pobijedila osvojivši 49% glasova, dok je UNITA osvojila 40%. Opozicionar Savimbi je odbio priznati rezultate izbora i prekinuo primirje. Drugi mirovni sporazum,protokol iz Lusake, potpisan je uZambiji31. listopada1994. godine.
Ovaj mirovni sporazum između vlade i UNITA-e je predviđao uključenje UNITA-e u vladu i vojsci. Međutim,1995. godine, lokalni sukobi se nastavljaju. Vlada nacionalnog jedinstva osnovana je u1997., ali se borbe nastavljaju krajem već1998., kada Savimbi ponovo obnavlja rat.Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasava uvođene sankcija UNITA-i. Angolska vojska pokreće masivnu ofenzivu1999. protiv UNITA-e i uništava njezine glavne kapacitete te osvaja gradove koje je držao Savimbi. Savimbi je tada objavio da se UNITA vraća u gerilsku taktiku ratovanja i veći dio zemlje zahvaćaju nemiri. Oko 1,500,000 ljudi je poginulo u ovom ratu ili od njegovih posljedica.
Dana22. veljače2002., Jonas Savimbi je ubijen od strane vladinih trupa i konačni prekid vatre je stupio na snagu.
Glavni gradLuanda ima 6,542,942 stanovnika (cjelokupno metropolitansko područje; sam grad ima 2,825,311 stanovnika), i nalazi se na sjeverozapadu zemlje, na obali Atlantika.
Državnogeslo Angole jelatinska frazaVirtus Unita Fortior, koja se može prevesti kao "Vrlina je snažnija u jedinstvu". Angola jeunitarnapredsjedničkarepublika s razvijenomtrodiobom vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Aktualno državno uređenje te prava i obveze pojedinih grana vlasti regulirano jeUstavom iz 2010. godine, koji je zamijenio onaj iz1992. godine.
Izvršnu vlast u Angoli sačinjavajupredsjednik,potpredsjednik i Vijeće ministara. Aktualni predsjednik jeJoão Lourenço, koji tu dužnost obnaša od2017. godine. Povijesno gledano, Angola je poznavala i funkcijupremijera, ali ista je ukinuta donošenjem novog ustava2010. godine. Zbog predsjedničkog uređenja, praktički sva politička most u Angoli je desetljećima koncentrirana u funkciji predsjednika te zemlje. Ovo je dodatno naglašeno ustavom iz2010. godine.
Legislativnu vlast predstavljaNarodna skupština (Assembleia Nacional), jednodomni parlament s 220 zastupnika. Mandat zastupnika teoretski traje četiri godine, međutim dogodilo se da je saziv parlamenta izabran1992. godine formalno opstao sve do2008. godine jer u tom periodu nisu održani izbori. Od 220 zastupnika, njih 130 se bira proporcionalnom reprezentacijom, a ostalih 90 preko provincijskih okruga. Ustavom iz2010. godine, uloga Narodne skupštine je drastično smanjena. Tri najveće političke stranke u Angoli suMPLA,UNITA iFNLA.
Sudska vlase je promjenom ustava2010. godine također izgubila na značaju. Najviši redovni sud u zemlji jeVrhovni sud (Tribunal da Relacao), čije suce imenuje osobno predsjednik. Najviša sudska instanca je Ustavni sud, koji ima ovlasti sudske revizije, a čiji redovni sastav broji 11 članova. Po četiri člana biraju predsjednik i Narodna skupština svaki, dva izabire Vrhovno sudsko vijeće, a jednog javnost.[3]
Na vanjskopolitičkom planu, Angola uvelike ovisi oSjedinjenim Državama i njihovoj pomoći. Angola ima ukupno 58 veleposlanstava u svijetu te 11 generalnih konzulata. S druge strane, uLuandi se trenutno nalaze 53 veleposlanstva stranih zemalja.
Prikaz kretanja stanovništva Angole od1960. do2010. godine.
Prema preliminarnim rezultatima popisa iz2014. godine, Angola ima 24,383,301 stanovnika. Bio je to prvi popis proveden nakon15. prosinca1970. godine, kada je Angola još uvijek bila portugalska kolonija. Iako izrazito multietnička, Angola ima tri dominantne etničke grupe -Ovimbundu (jezikumbundu), koji čine 37% stanovnitva,Ambundu (jezikkimbundu), koji čine 25% stanovništva, iBakongo, koji čine 13% stanovništva. Ostale etničke skupine čine 32% stanovništva, dok u etnički sastav spada i oko 2%mestika, 1.4%Kineza te 1%Europljana. Prema aktualnim procjenama, Angola bi do2050. godine trebala imati oko 60,000,000 stanovnika, što je 2.7 puta više nego aktualna brojka.[8]
Prema procjenama iz2015. godine,stopa plodnosti iznosi 6.1 rođene djece po jednoj ženi, čime je Angola osma u svijetu.[9]
Precizni statistički podaci o religijskoj strukturi Angole danas ne postoje, međutim sve relevantne procjene navode kako je zemlja dominantnokršćanska. Barem 50% populacije je kršćanske vjeroispovjesti, mada procjene tvrde kako je ta brojka minimalno 75%.Ustav Angole iz2010. godine garantira slobodu vjeroispovijesti tako da su među stanovništvom prisutne i ostale religije.
Islam zauzima malo mjesto u društvenoj strukturi; procjenjuje se da je oko 90,000 stanovnika Angoleislamske vjeroispovjesti,[10] većina njihsuniti. Ostatak stanovništva prakticira različite drevneafričke religije i običaje.
Kulturni život moderne Angole nalazi se pod ingerencijom Ministarstva kulture, koje trenutno vodiRosa Maria Martins da Cruz e Silva.[12][13]Portugal je u Angoli bio prisutan više od 400 godina, a nastavljena okupacija krozXIX. iXX. vijek dovela je do ispreplitanja portugalske kulture s onom domaćih plemena. Angola i Portugal danas dijele zajednički jezik (portugalski) i zajedničku dominantnu religiju (katolicizam), a što je sve posljedica povijesnih okolnosti. Ipak, angolska kultura je primarnoafričkih korijena, ponajviše narodaBantu, dok je portugalska kultura uvezena. Iako multietničko stanovništvo izvan gradskih centara nastoji održati svoju kulturološku tradiciju i jezik, gradovi, u kojima živi više od polovine stanovništva, iskazuju prisutnost miješane kulture još od kolonijalnih vremena. Portugalska kultura je s vremenom postajala sve dominantnija u urbanim sredinama. Afrički utjecaj najvidljiviji je u glazbi i plesu te utječe na način govoraportugalskog, međutim gotovo u cijelosti nestaje iz aktivnog vokabulara. Taj je proces prilično evidentan u suvremenoj angolskoj književnosti, posebice u djelimaPepetele iAne Paule Ribeiro Tavares.
Važan aspekt kulturnog života je i Nacionalni festival angolske kulture (FENACULT), koji je2014. godine obnovljen nakon 25 godina pauze.[14]
↑„Life expectancy at birth”. World Fact Book. United States Central Intelligence Agency. 2014. Arhivirano izoriginala na datum 2018-12-29. Pristupljeno 2016-02-24.
.svg)
.jpg)
.svg)
