Za vrijeme Alijevogdjetinjstva, njegov otac našao se u dugovanjima pa je brigu o dječaku preuzeoMuhamed, nećak Abu Taliba. Nakon Muhamedovog poziva, Ali je negdje između svoje 9. i 11. godine prihvatioislam i tako postao jedan od prvihmuslimanskih vjernika.[4] Njegovo prihvaćanje poziva je javno obznanjeno u hadisuJavm al-Inzaru[5] u kojem ga je Muhamed nazvao njegovim namjesnikom, zamjenikom ivezirom.[4] Također, preneseno je da je za vrijemehidžre, unoći Mabit, pomogao Muhamedu uz krajnju požrtvovnost.[4] Nakonpreseljenja uMedinu i proglašenja međumuslimanskog bratstva, Muhamed ga je izabrao za svog brata.[6] Ali je u Medini tokom većinevojnih pohoda bio stjegonoša islamske zastave i predstavljao je jednog od glavnihratnika, ubrzo postavši poznat po svomejunaštvu.[4]
Pitanje Alijevog prava nakalifat nakonMuhamedove smrti dovelo je do glavnog jaza međumuslimanima i njihovepodjele na dva pravca,sunizam išijitizam.[1] Muhamed je pri povratku sa svogoproštajnog hadža, kod mjestaGadir-Hum, izjavio: "Kome sam jamavla i Ali mu je mavla", međutim, suniti i šijiti ove riječi tumače različito. Dok su šijiti uvjereni da se pod tim podrazumijeva osnivanjeimamata odnosno da je kalifat predan Aliju, suniti to interpretiraju u kontekstu Muhamedovog izražavanjaprijateljstva iljubavi.[7] Nakon Muhamedove smrti, kada je Ali bio zauzet vjerskim obredima okodženaze isahrane, grupa muslimana se okupila uSakifi i, poslije konzultacija jednih s drugima oko izbora poslanikovognasljednika, konačno je dala priseguAbu Bakru.[8] Ali je isprva odbio dati prisegu na vjernost Abu Bakru, međutim, nakon šest mjeseci je to konačno učinio. Nije učestvovao u ratovima koji su bili vođeni za vrijeme mandata prvetrojice kalifa[9] i nije bio politički aktivan, s izuzetkom učešća u izboru trećeg kalifaOsmana. Ipak, navedena trojica vladara redovno su se savjetovali s Alijem u vjerskim, pravosudnim i političkim pitanjima.[10]
Nakon što jeOsman ubijen, Ali je izabran za četvrtog muslimanskog kalifa. Njegova vladavina podudarala se sprvim građanskim ratom između muslimana i pobunjenika. Ali se suočio s dvije odvojene protivničke grupe: prvom na čelu sAišom,Talhom iZubajrom uMeki koji su se pozivali na zadržavanje vijeća za izbor kalifa, te drugom predvođenom od straneMuavije izSirije, pozivajući se na osvetu za Osmana. Četiri mjeseca nakon preuzimanjakalifata, Ali je656. porazio prvu grupu uBasri, ali bitka protiv Muavije kodSifina657. vojno nije nikome donijela pobjedu i nakon političke arbitraže završila je poražavajuće po Alija. Potom se659. suočio sharidžitima koji su smatrali daarbitraža predstavljalaherezu pa su ušli u rat protiv njega uNahravanu, gdje su bili posve poraženi.[4] Ali je naposljetku skončao uVelikoj džamiji uKufi, nakon udarca mača haridžitaibn Muldžama.[11] Sahranjen je izvan grada Kufe gdje je kasnije izgrađen njegovmauzolej i gradNadžaf.[4]
Uprkos utjecaju vjerskih razlika u islamskojhistoriografiji,izvori se slažu da je Ali bio duboko religiozna osoba koja je bila posvećenaislamu i koja se vodilaKuranom isunom. Striktno je poštivao religiozne dužnosti, uz izbjegavanje svjetovnih stvari. Svejedno, neki autori spočitavaju mu neposjedovanjepolitičke fleksibilnosti.[2] Veliki broj kratkih Alijevih izreka su postali dijelom generalneislamske kulture, aarapski pisci su isticali njegovegovore iizreke s jedinstvenomelokventnošću.[1] Brojne knjige su posvećenehadisima, njegovim govorima i molitvama, među kojima je najpoznatijaStaza rječitosti.[1] Također,poeme i brojnispisi na različitimjezicima, hvaleći i ističući Alijev položaj, sačinjavaju segment književnosti i vjerske kulturemuslimanskih naroda.[12]
O Alijevom životu postoje mnogobrojnihistorijski tekstovi jer suislamskihistoričari nakon poslanikaMuhameda većinu svog sadržaja posvetili upravo njegovom životu.[1] S obzirom na to da Ali posjeduje velik vjerski, politički, pravni i duhovni značaj za svemuslimane (isunite išijite), njegov život je analiziran i tumačen na različite načine, međutim, na postojeće historijske dokumente utjecale su i razlike međuislamskim pravcima.[4]Primarni historijski izvori o životu Alija suKuran,hadisi i spisirane muslimanske historiografije. Drugi izvori uključuju historijske knjige koje su napisali sunitski i šijitski muslimani, ali i arapskikršćani ihindusi sBliskog Istoka iAzije, te mali brojzapadnjačkih historičara. Mnogi od primarnih islamskih izvora su u izvjesnoj mjeri bili pozitivni, iako postoje i negativni, kao uzrok raznihpredrasuda.[1]
Zapadnjački autori sve do kasnog20. vijeka tradicionalno su odbacivalipredaje sakupljene ukasnijim islamskim periodima, argumentirajući da su ih suniti i šijiti tada preoblikovali u skladu sa svojim vjerskim potrebama, zbog čega su ih autori kolektivno smatralikrivotvorinama odnosno neautentičnim i irelevantnim uhistoriografskom smislu. Primjerice, historičarL. Caetani tvrdio je da su historijski izvještaji pripisaniibn Abasu iAiši uglavnom fiktivni, dok je istovremeno kao vjerodostojne favorizirao predajeibn Ishaka usprkos tome što nisu imali lance prenosilaca (isnad). Takav pristup revidirao jeislamologW. Madelung, ističući da je sam po sebi tendenciozan jer ne postoje dokazi o kasnom porijeklu predaja, zbog čega je Caetanijevametodologija nekonzistentna. Madelung i drugi suvremeni historičari stoga ne odbacujutradicije koje su prenesene u kasnijim periodima i kao kriterije za njihovu validnost uzimaju kompatibilnost s historijskim kontekstom i drugim primarnim izvorima.[13]
Razvojem islamske arapske književnosti, između750. i950. godine napisani su brojnipamfleti ieseji na temu Alijevog života. PremaC. F. Robinsonu, napisana je najmanje 21 zasebnamonografija obitki kod Sifina, aAbu Mihnaf bio je jedan od historičara tog perioda koji su pokušali prikupiti sveusmene predaje. Brojni historičari9. i10. vijeka su sakupljali,analizirali iuređivali dostupne predaje, međutim, mnoge od ovih knjiga i članaka nisu vremenom sačuvane, osim onih korištenih u kasnijim djelima kao što jeHistorija poslanika i kraljeva odal-Tabarija.[14] Najopsežnije suvremeno djelo o liku i djelu Alija (uključujući historiografski pregled) je iranskaEnciklopedija imama Alija iz2001. čija građa obuhvaća 3000 unosa u dvanaest tomova, a potpisuju ih više od 200 stručnjaka i univerzitetskih profesora na čelu s glavnim urednikomA. A. Rašadom.
Prema tradicionalnim izvorima, Ali je rođen 13.radžaba oko600. godine (između 23. i 16.prije hidžre) u graduMeki.[1] Njegov otacAbu Talib ibn Abdul-Mutalib bio je poglavarplemenaBanu Hašim,[2] a njegova majkaFatima bint Asad.[1] Mnogi primarni tekstovi, naročitošijitski, navode da je Ali jedina osoba rođena u unutrašnjostiKabe.[1] Ali je preko oca i majkerodbinski povezan sMuhamedom. Abu Talib je bio Muhamedov stric i staratelj nakon smrti njegovog ocaAbdulaha, dok je Fatima bint Asad istovremeno preuzela ulogu Muhamedove majke.[1]R. Gleave navodi da bez obzira što je teško utvrditi je li Abu Talib biomusliman ili ne, on je svejedno sudeći prema poznatim vjerskim diskusijama bio veliki poznavalac položaja pobožnih osoba prije Muhamedovog poslanstva. S druge strane, Fatima bint Asad je javno prihvatilaislam i bila subjektom posebne pažnje od strane Muhameda, a navođena je i kao prva osoba koja je priznalavelaju (duhovno vodstvo) Alija.[4]
Kada je Ali imao pet godina, njegov otacAbu Talib suočavao se sfinancijskim problemima pa mu jeMuhamed, tada 30-godišnjak oženjenHatidžom, ponudio da preuzme brigu o dječaku i time olakša situaciju.[15] Abu Talib je prihvatio ponudu o starateljstvu i Ali jedjetinjstvo proživio u Muhamedovoj kući.[9]
Muhamedov poziv uislam tokom boravka uMeki trajao je 13 godina, od čega se tri odnose na tajno pozivanje. Pri kraju ove tri godine odnosno na početku javnog poziva, Muhamed je pozvao 40 rođaka izBanu Hašima na večeru. Prema pisanju historičaraal-Tabarija,ibn al-Asira iAbu al-Fide, Muhamed im je na ovoj večeri obznanio da će onaj tko mu je voljan pomoći u misiji postati njegov brat, zamjenik i nasljednik. Nijedan od njegovih rođaka nije pozitivno odgovorio, osim mladog Alija. Muhamed je šutio na Alijev odgovor, pa je drugi i treći put ponovio zahtjev, na koji je ponovo samo Ali odgovorio pozitivno. Nakon trećeg puta, Muhamed je Alija javno nazvao svojim bratom, zamjenikom i nasljednikom,[4] a budući da je on u to vrijeme bio mladić od 13 ili 14 godina, čin je izazvao podsmijeh među okupljenima i šaljive poziveAbu Talibu da sluša naredbe svog sina.[5] Događaji na ovoj večeri, poznatoj kaoDavat zul-Aširah, od velikog su značaja za šijite i naširoko su elaborirani uTabatabaijevomTafsir al-Mizanu. Tokom ovog perioda kada je Muhamed prema vjerovanju dobivao prve objave, negdje između610. do622. godine, Ali je zajedno s Muhamedovom suprugomHatidžom, njihovim usvojenim sinomZejdom ibn Harisom ikurejškim starješinomAbu Bakrom bio od prvih Muhamedovih pomagača i radio je na stvaranju jezgre prvogislamskog društva. Ali je tada najveći dio svog vremena posvetio pružanju potreba vjernicima u Meki, posebno onimsiromašnim, kroz dijeljenje svoje imovine i pomoći u njihovim svakodnevnim aktivnostima.[1]
Godine622. odigrao se jedan od najznačajnijih događaja uranoislamskoj historiji, ovjeren usunitskoj išijitskoj literaturi.Muhamed, znajući da njegovineprijatelji planirajuatentat na njega, upitao je Alija je li spreman umjesto njega leći u njegovkrevet.[1] Ali je pristao i u noći kada je Muhamed sAbu Bakrom tajno otputovao izMeke uMedinu (prelazak označava početakislamskog kalendara),[1] riskirao je život legavši u Muhamedov krevet.[2] Nakon što su neprijatelji naoružanibodežima ušli u Muhamedovu kuću, bili su duboko iznenađeni kada su pronašli Alija u Muhamedovoj postelji, no nisu ga ozlijedili.[1] PremaTabatabaijevomMizanu, ovaj događaj je direktno povezan sa sljedećimkuranskimajetom: "Ima ljudi koji se žrtvuju da biAlaha umilostivili, a Alah je milostiv robovima svojim" (2:207).[22] Tokom narednih dana Ali je zajedno sMuhamedovom porodicom čekao novu zapovijed,[1] potom je ispunio zahtjev da vrati svu Muhamedovu imovinu koju su mu ranije kaotrgovcu povjerili vlasnici u Meki, a naposljetku je napustio grad i krenuo u pravcu Medine.[2] Sukladno Muhamedovom uputstvu, Ali je stigao upredgrađe zvano Kuba (područje oko današnjeistoimene džamije), na jugozapadu tadašnjeg Jasriba koji je ubrzo postao poznat kao Madinat al-Nabi ili jednostavnoMedina. Prema tradicionalnim izvorima, tada 22-godišnji ili 23-godišnji Ali bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika u Medini.[1]
Ubrzo nakon dolaska Alija uMedinu,Muhamed mu je priopćio da mu jeAlah zapovjediovjenčanje s njegovom kćerkomFatimom. Usprkos tome što jepoligamija u to vrijeme bila dozvoljena i široko rasprostranjena,[9] Ali nije uzimao drugesupruge sve dok je Fatima bila živa.[15] Alijev brak s Fatimom ima poseban duhovni značaj za svemuslimane zato što se tu radi o braku između dvije najvažnije osobe Muhamedove porodice.[1] Muhamed, koji je skoro svakodnevno posjećivao svoju kćerku, približio se Aliju još više putem ovog braka i jednom mu je rekao da je on njegov brat, naovom svijetu i naonom budućem.[1] Nakon Fatimine smrti, Ali se ženio drugim ženama i imao je mnogo djece.[1] Porodica koja je nastala iz njegovogbraka s Fatimom, poznata kaoAhl al-bajt, više puta je pohvaljena od strane Muhameda, što je ovjereno u tekstovima omubahali i upredajama oljudima pod ogrtačem, kao i ukuranskimajetima o pročišćenju (33:33) i časnoj porodici (11:73,28:12 i42:23).[23]
Uz patronatMuhameda, Ali je tokom ovog perioda izvršavao nekoliko važnih misija.[3] Primjerice, Muhamed ga je postavio za jednog od pisarakuranskog teksta, a njegova uloga u sastavljanju pisanog primjera muslimanske svete knjige predstavlja jedan od njegovih najvažnijih doprinosaislamu.[1] Nakonhidžre, kada je Muhamed naredio bratimljenjemuhadžira iansarita, izabrao je Alija za svog brata.[2] Dok se nova religija širilaArabijom, Ali je pomagao u uspostavljanju novog islamskog poretka i u martu628. sastavio je mirovnisporazum u Hudajbiji.[3] U martu631. (9.AH), dok jeAbu Bakr predvodiohadž, Muhamed je povjerio Aliju da obznanisurual-Baru (deveto poglavlje Kurana)hodočasnicima okupljenim uMini.[3] Muhamed je također zadužio Alija da ukloni sveidole koje su štovali pripadnici plemenaAus,Hazradž iTaj,[2] uključujući one uKabi.[3] Istovremeno, Ali je boravio uJemenu sa zadatkomširenja islamskog učenja,[1] a bio je poslan i da smiri sukobe i uguši pobune među različitim plemenima.[3]
Ali je bio snažno angažiran oko vojne obrane prvotneislamske zajednice, o čemu naširoko pišu isunitski išijitski izvori.[1] U ovo doba, ostaliKurejši pokušavali su uništitimedinsku zajednicu serijom napada, poznatoj uislamskoj historiji kaogazvah (dosl. prepad ili osvajanje).[1] Ali je učestvovao u svim tim bitkama, s izuzetkom one kodTabuka.[1] Za vrijemeMuhamedovog života, najčešće je služio kao stjegonoša islamske vojske,[9] ali i dvaput kaozapovjednik – prilikom borbi zaFadak (628) i al-Jaman (632).[15] Zbog iskazanehrabrosti tokom vojnih pohoda, Ali je vremenom stekaolegendarnu reputaciju[24] i zajedno sHamzom,Abu Dudžanom iZubajrom postao je slavan po napadnim operacijama.[2] Tradicionalni izvori navode da je tokombitke na Bedru lično svladao velik broj neprijateljskih Kurejša,[9] navodno više od trećine njihove vojske.[2] Ali je imao posebnu ulogu zaštitnika Muhameda, u čemu se istaknuo prilikombitki kod Uhuda (625)[3] iHunajna (630).[25] Tokombitke za Fadak (ili Hajbar) koristio je teška željezna vrata kaoštit i pobjeda se u potpunosti pripisuje njegovoj požrtvovnosti.[25] Kod Uhuda, Ali je imao dvoboj s Talhom ibn Abi Talhom, glavnim ratnikom plemena Kurejš koji je ranije ponavljao da će pobijediti bilo kojeg muslimana ako se odvaži na borbu protiv njega.[1] Nakon što ga je Ali svladao i porazio, Talha je zatražiomilost riječima "karama li-lahu vadžhahu" (neka Bog rasvijetli lice plemenitošću), što će kasnije postati jedan od Alijevih nadimaka i blagoslov korišten za pozdrav i prizivanje dobra, posebno kod sunitskih muslimana.[1] Prema predaji, poslije bitke kod Uhuda nastala je i popularna muslimanska uzrečica "nemaratnika poput Alija i nemamača kao što jezulfikar".[1] Nakon Muhamedove smrti, Ali je uglavnom izbjegavao daljnje učešće u vojnim operacijama, iz nepoznatih razloga.[9]
Tokom januara630. godine, stanovniciMeke su se predali iMuhamedove snage suosvojile grad.[1] Muhamed je potom od Alija tražio garanciju da se ova pobjeda ne pretvori u krvoproliće, zabranivšimuslimanima osvetu nad poraženim mekanskim stanovnicima.[1] Također, Muhamed mu je tada naredio da očistiKabu odpoliteističkihidola iz tzv. doba neznanja (džahilija).[1]
Kada seMuhamed vratio sa svogposljednjeg hadža632. godine, u bliziniGadir-Huma održao je predavanje o Aliju koje se različito tumači od stranesunita išijita.[1] Prema navodima obje grupe, Muhamed je rekao da je Ali njegov nasljednik i njegov brat, i tko prihvaća Muhameda kaomavlu (dosl. prijatelj ili vođa) mora također prihvatiti Alija kao mavlu.[1] Šijiti smatraju da ova izjava određuje AlijaMuhamedovim nasljednikom iprvim imamom.[3] S druge strane, suniti izjavu tumače kao Muhamedovo izražavanje bliskosti iprijateljstva, odnosno da je Ali kao njegov rođak zapravo nasljednik uporodičnoj odgovornosti nakon njegove smrti.[1] Sam Ali je tokom vladavine uKufi navodio ovaj događaj kao argument o superiornosti njegovog položaja u odnosu naprethodne kalife.[26]
Izbor prvog kalifa ubrzo je izazvao spor između pristalica Abu Bakra i pristalica Alija jer potonji su vjerovali da je Ali legitimni Muhamedov nasljednik i da jekalifat trebao pripasti njemu.[8]Al-Tabari uanalima navodi da se grupa protivnikaAbu Bakra (uključujućiZubajra) okupila uFatiminoj kući i da ih jeOmar istjerao vani prijetnjama da će spaliti kuću ukoliko ne daju prisegu Abu Bakru.[29] Ali je kasnije u više navrata govorio da će, ako bude okupio 40 pomagača, ustati radi svog prava.[29] Dok su navedeni protivnici Abu Bakra postepeno priznavali njegovu vlast, Ali mu je odbijao dati prisegu na vjernost tokom prvih šest mjeseci[30] i učinio je to tek neposredno nakon Fatimine smrti.[31] Ipak, usprkos poticajimaAbasa iAbu Sufjana,[32] Ali se u međuvremenu nije aktivnije suprotstavio Abu Bakru.[25] Razlozi privremenog pasivnog otpora nisu precizno poznati, no suvremeni historičari ističu da je Ali izuzimanjem iz izbora kalifa doveden predsvršen čin[33] i da nije želio izazivati razdor u ranojmuslimanskoj zajednici.[34]Predaja o Abu Sufjanovoj ponudi i Alijevom odbijanju iste uz opaske da se radi o smutljivcu tradicionalno je kod zapadnjačkih historičara tretirana kao fikcija i pristranost s obzirom da se radi o ocuosnivača dinastijeOmejada koja ima negativnu reputaciju međumuslimanima (posebno odabasidskog perioda nadalje), međutim,Madelung opisuje ponudu sasvim izglednom.[35]
Osim što se tumačenje cjelokupnog razvoja događaja i Alijeve uloge bitno razlikuje ovisno osunitskom ilišijitskom vjerskom gledištu,[21] konsenzus oko tog pitanja ne postoji ni međuzapadnjačkim stručnjacimaislamskih studija.[36] Tokom19. i20. vijeka, većina njih ili je favorizirala sunitsku interpretaciju,[36] ili je pak bila indiferentna uz opaske da se problem nasljedstva ne može sa sigurnošću utvrditi.[37] Među takvim historičarima suL. Caetani,P. Crone,I. Goldziher,H. Lammens,G. Levi Della Vida,R. Paret,H. Ritter,J. Sauvaget,L. Veccia Vaglieri,W. M. Watt iJ. Wellhausen.[38] Kongruentno sunitskoj perspektivi, mnogi od njih tvrdili su da je izborAbu Bakra za prvog kalifa protekao glatko i jednostavno, odnosno da je sunitsko-šijitski raskol fenomen kasnijih vremena.[38] Primjerice, Veccia Vaglieri izrazila je sumnju da se Ali uopće nadao postati Muhamedovim nasljednikom jer suArapi tradicionalno birali starije za vođe, dok je on u to vrijeme imao tek nešto više od trideset godina.[39]
S druge strane, krajem20. vijeka njemački islamologW. Madelung u sveobuhvatnoj monografiji na temunasljedstva nudi analizu koja je bliža šijitskoj perspektivi.[40] Prema njegovim riječima, Ali je bio duboko uvjeren da mu nasljedstvo pripada zbog bliskog srodstva i prisnosti sMuhamedom, zbog bogatog znanja oislamu od njegovog početka, te zbog višestrukih zasluga.[41] Kriterije za izbor nasljednika koje su postavili Abu Bakr i Omar smatrao je neutemeljenim i lično je rekaoAbu Bakru da je razlog odlaganja prisege njegovo vjerovanje da on ima veće pravo na položaj kalifa.[41] Također, zadržao je taj stav i nakon načelnog priznanja Abu Bakrove vlasti, kao i kasnije nakon davanja prisegeOmaru iOsmanu.[41] Ove prisege davao je s ciljem očuvanja islamskog jedinstva i isticao je da bi tretirao kalifat ne samo kao svoje pravo nego i dužnost samo uz podršku čitave muslimanske zajednice ili njenog značajnog dijela,[41] no nije to učinio zbog manjka njihove potpore i navedenog straha od izazivanja društveno-političkog razdora, što je evidentno iz njegovog pismaMuaviji.[42] Madelung kao dodatan argument u prilog Aliju naglašava i to da je prema tadašnjim arapskim običajima važilonasljeđivanje prema krvnom srodstvu, naročito kod plemenaKurejša, o čemu na više mjesta govori i samKuran.[43]
Madelung na temelju predaja i drugihprimarnih izvora u svojoj knjizi pokušava rekonstuirati sve relevantne lične motive, zavjere, rivalstva i političke spletke koje se kriju iza opisanih događaja.[36]Abu Bakra opisuje hladnokrvnim i proračunatim mekanskim trgovcem i političarom koji je još prijeMuhamedove smrti planirao kako sebe postaviti na poziciju nasljednika i kako onemogućiti svaku potencijalnu opoziciju.[44] Prema Madelungu, Abu Bakr je bio svjestan činjenice da je Ali favorit, zbog čega je prvo kandidirao sebe zajedno s kontroverznimOmarom iAbu Ubajdom da sebi osigura nesmetan prolaz,[45] a potom su neutralizirali Aliju nakloneansarite.[46] Madelung ipak navodi da ova vrstadržavnog udara orkestrirana od strane Abu Bakra i Omara nije presudan razlog za Alijev neuspjeh, već je to duboka zavistKurejša koji nisu željeli objedinjavanjeposlanstva ikalifata u jednom klanu (Banu Hašimu).[47] Stoga, praktički jedina šansa za učešće u ranoislamskom vodstvu bila mu je kooperacija s kurejškim vijećem kojeg je postavio Omar.[48] SamOmar je, prema jednoj od predaja koju prenosiibn Abas, opisao Alija kao najvrijednijeg kandidata za Muhamedovog nasljednika, međutim, naglasio je i dva razloga zbog kojih su se bojali takvog izbora – njegovu mladost i privrženost klanuBanu Hašimu.[48] Madelung odbacuje argument da Ali zbog svoje dobi nije bio ozbiljan kandidat (često korišten od strane sunitskih muslimana i starijih zapadnjačkih autora) i ističe da bi on bio validan samo u slučaju ignoriranja tradicionalno bitnijeg pravila nasljeđivanja prema krvnom srodstvu, te dodaje da bi dogovor o takvom izuzimanju bilo gotovo nemoguće postićišurom (glasovanjem) i da je Abu Bakr prilikom krojenja spletki toga bio itekako svjestan.[49]
U vrijemeAbu Bakrove vladavineRašidunskim Kalifatom (632–634), Ali je živio samačkim životom i uglavnom se bavio vjerskim aktivnostima, naročito proučavanjem i podučavanjemKurana.[3] Aliju se pripisuje prvakronološki uređena verzija islamske svete knjige,[2] a rani muslimanski autori navode da je zbog izvrsnog poznavanja Kurana isune služio kao cijenjenisavjetnik prvimkalifima.[50] Njegovi savjeti bili su prvenstvenopravnog[50] i političkog karaktera,[51] međutim, postoji dilema oko toga je li kalifOmar uvažavao potonje.[39] Na početku Abu Bakrove vladavine pojavila se kontroverza oko Muhamedoveostavštine njegovoj kćeri, vezana primarno uzimanja uFadaku iHajbaru, u kojoj su sudjelovali kalif s jedne strane odnosno Ali iFatima s druge.[52] Fatima je od Abu Bakra zatražila da joj se predaju navedeni posjedi, no on je to odbio s obrazloženjem da "poslanici nemajunasljednike" i da sve pripadamuslimanskoj zajednici.[53] Abu Bakrovakonfiskacija rasrdila je Fatimu i prestala je komunicirati s njim sve do svoje smrti šest mjeseci kasnije.[54]
Unatoč tome da je Ali za vrijemeMuhamedovog života učestvovao u gotovo svim događajima značajnim zaranoislamsku historiju, tokom vladavine prve trojice kalifa nije učestvovao uratovima ride iosvajanjima,[24] što zajedno s kasnijom vladarskom politikom ukazuje da se nije slagao s potezima svojih prethodnika.[2] Jedan od primjera iskazivanja takvog neslaganja je izbjegavanje davanja preciznog odgovoraAbdul-Rahmanu ibn Avfu na upit hoće li slijeditiKuran,sunu i sirat al-šajhajn (tj. politikuAbu Bakra iOmara).[50] Ali također u doba vladavine Omara (634–644), kao i kasnijeOsmana, nije obnašao nikakvu vojnu ili političku dužnost, s izuzetkom namjesništva uMedini zbog kojeg je bio odsutan sa sastanka uDžabiji na kojem je Omar okupio vojne zapovjednike i vodeće osobe s ciljem dobivanja potpore za važne mjere o regulaciji osvajanja i divana.[39] Ova Omarova politika naišla je na protivljenje kod Alija koji je predlagao je da se cjelokupni prihod oddivana raspodijeli bez čuvanja rezervi.[50]
Generalno, odnos Alija i Omara bio je kompleksan jer su usprkos tenzijama povremeno radili ustupke jedan drugom.[55] Takvi primjeri uključuju udaju Alijeve kćerkeUm Kulsum za Omara,[56] te Omarovo dopuštenje Aliju da zadrži vlasništvo nad posjedima kodJanbua u blizini planineRadve.[57] Omar je naposljetku smrtno stradao644. u atentatu robaAbu Lule[58] i na temelju tog događajaL. Caetani je početkom20. vijeka špekulirao o potencijalnojzavjeri Alija,Zubajra iTalhe, međutim, kasniji historičari kaoG. Levi Della Vida iW. Madelung odbacili su takvu tezu kao neosnovanu.[59]
PoslijeOmarove smrti formirano je vijeće za izbor sljedećegkalifa, ali detalji o ovom događaju su poznati samo površno s obzirom na to da suprimarni izvori djelomično kontradiktorni ilegendarni.[60] Članovi i ujedno izborni kandidati ovog vijeća bili su Ali,Osman,Talha,Zubajr,Abdul-Rahman ibn Avf iSad ibn Abi Vakas,[61] s tim da je potonji zapravo zastupao odsutnog Talhu koji je stigao u Medinu tek nakon održanog izbora.[62] Ali i Osman profilirali su se kao dva konačna kandidata, ali su na kraju glasovi objavljeni u korist Osmana.[62] Prilikom isticanja svog zahtjeva zakalifat, Ali se oslanjao na bliskost sMuhamedom, dok je Osman u svojoj kandidaturi bio prilično pasivan.[62] Presudnu ulogu za izbor Osmana imao je Abdul-Rahman ibn Avf, njegov šogor i prvi među trojicom Omarovih favorita za nasljednika,[62] koji se uoči posljednjeg kruga glasovanja povukao s ciljem da služi kaoarbitar.[63]
Osim razgovora s dva kandidata,Abdul-Rahman ibn Avf se noću konzultirao s poglavarima plemenaKurejša i bio obaviješten o njihovoj snažnoj podršciOsmanu.[62] Uz prisustvo Osmana kao porodičnog kandidata, kurejški klanBanu Abd-Šams više nije imao potrebu za potporom Aliju, protukandidatu koji je s njima bio u daljoj rodbinskoj vezi.[62]Banu Mahzum, drugi kurejški klan, također je pružio podršku Osmanu.[62]Abdulah ibn Abi Rabija, njihov poglavar i guverner jemenskogal-Džanada, upozorio je Abdul-Rahmana ibn Avfa da će se u slučaju izjašnjavanja povjerenja Aliju suočiti s neposlušnošti njegovog klana, odnosno da će isti biti lojalan ukoliko da prisegu Osmanu.[62] Osim što nije imao politički oslonac među klanovima, potpora Aliju izostala je i unutar samog izbornog vijeća.[64] Prema određenimpredajama, uspio je uvjeritiSada ibn Abi Vakasa da mu pruži podršku umjesto Osmanu, međutim, čak i u slučaju istinitosti takvih navoda u najboljem slučaju radilo se o slaboj potpori.[64] Snažniji pokazatelj Osmanove premoći je slučajZubajra, Alijevog rođaka koji ga je favorizirao za nasljednika nakonMuhamedove smrti, ali se na ovom izboru ipak odlučio za Osmana.[64] Veoma bitnom navodi se i podrška Osmanu od straneOmejada, moćne vladarske dinastije koja je u to doba upravljalaSirijom.[65]
Abdul-Rahman ibn Avf u konačnici je imao uvjerljive argumente u korist Osmana i odluku je donio prilikom javnog okupljanja u džamiji, uz prisustvo dvojice kandidata.[64] Time je stvoren veliki pritisak na Alija da javno i bez odgode obznani prisegu Osmanu, što je nevoljko i učinio.[64]Madelung navodi da iako jest vjerojatno da jeOmar bio zabrinut mogućnošću da Ali postane kalif, ipak ne postoje dokazi da je direktno pokušao okrenuti izborno vijeće protiv njega.[64] Takve indicije potkrepljuje Omarovim upozorenjem Abdul-Rahmanu ibn Avfu neposredno prije smrti u kojem izražava protivljenje ambicijamaBanu Hašima u pogledu njihovog prava na kalifat, a to je prema Madelungu bitno doprinijelo izbornom porazu Alija.[64] Iako ovo upozorenje nije izrečeno javno, bilo je bez sumnje široko poznato, naročito u visokim političkim krugovima, a dodatne probleme za Alijeve pristaše kasnije je stvorio atentat na Omara.[64] Abdul-Rahman ibn Avf bio je svjestan Omarovih stavova i stoga je izgledno da se povukao iz izborne utrke s ciljem da osigura potpunu Osmanovu pobjedu, međutim, Madelung ističe da ipak izglednije da se radi o spontanoj inicijativi nego naredbi prijašnjeg kalifa.[64] Sam Abdul-Rahman ibn Avf je prilikom finalnog izbora dvojici kandidata postavio tri uslova: privrženostKuranu,suni poslanikaMuhameda i odlukamaAbu Bakra iOmara, među kojima je Ali prihvatio samo prva dva, dok je Osman uvažio sva tri.[66]Ibn Abu al-Hadid u svojimkomentarima Staze rječitosti tvrdi da je Ali tokom izbora bio siguran u vlastitu superiornost za vladavinu kalifatom, ali da je zbog općeg prihvaćanja Osmana na neki način bio prinuđen dati mu prisegu.[67]
Alijev odnos sOsmanom tokom njegove vladavinekalifatom (644–656) bio je složenog karaktera i varirao je od vjerskog, pravnog i političkog suprostavljanja do zajedničkog otporasabajitima i fizičke zaštite protiv pobunjenika.[39] Zbog svega toga, njihov odnos bio je predmetom različitih tumačenja kodhistoričara još odranog srednjeg vijeka. Na prijelazu iz9. u10. vijek, historičaribn Asam pisao je da je Ali djelovao sa svrhom ograničavanja Osmanovog utjecaja ali bez izravnog protivljenja, znajući da se Osman neće usuditi okrenuti protiv njega.[2] Među historičarima koji inzistiraju na animozitetu najdalje je otišaoL. Caetani koji je početkom20. vijeka razvio tezu da je Ali bio glavnikonspirator u pobuni i atentatu na Osmana (kao u slučaju protivOmara),[68] što pak kasniji historičari odbacuju zbog nedostatka primarnih dokaza i neusklađenosti s drugim događajima.[69]H. Nasr pojednostavljeno navodi da je Ali usvojio neutralan stav između Osmanovih pristalica i protivnika.[1]L. Veccia Vaglieri,W. Madelung iR. Gleave ističu Alija kao jednog od glavnih kritičara Osmanovih postupaka međuashabima (zajedno sTalhom iZubajrom) i izdvajaju niz pojedinačnih primjera neslaganja, međutim, istovremeno navode da se njihov odnos nipošto ne može opisatineprijateljskim.[70]
Najznačajnije razilaženje sOsmanom bilo je u pogledu izvršavanjapravnih propisa (hududa)[71] jer Ali se evidentno smatrao odgovornim za očuvanje i izvršenje normiKurana isune poslanikaMuhameda,[72] zbog čega je otvoreno prozivao kalifa da se ne pridržava istih.[73] Na početku Osmanove vladavine, prosvjedovao je protiv oprostaUbajdulahu ibn Omaru za ubojstvo al-Hurmuzana i zaprijetio da će lično provestipropisanu kaznu ukoliko ga se dočepa.[72] Također, inzistirao je na kažnjavanjukufanskog guverneraal-Valida ibn Ukbe zbogpijanstva i kada su se drugi to libili učiniti jer se radilo o kalifovom polubratu, Ali ga je (ovisno opredajama) iliišibao sam ili je to prepustio svom nećakuAbdulahu ibn Džafaru.[73] Ove Alijeve inicijative dovele su do stanovitog antagonizma kod dvojice prijestupnika.[72] Tokom hadža650. (29.AH), Ali se zajedno sAbdul-Rahmanom ibn Avfom izravno suprotstavio Osmanu zbog promjenemolitvenog rituala i optužio ga da uvodi novotarije (bidu).[73] Prigovarao mu je na temelju zabrane obavljanja vansezonskog hodočašća (umre) tokom sezone onog regularnog (hadža) ili kombiniranjem dva navedena, upozoravajući ga da ne odstupa od sune poslanika,[72] a protestirao je i zbog obavljanja četirirekata naArefatu iMini umjesto dva.[39]
Ali se isto tako u više navrata suprotstavioOsmanovim političkim odlukama i predstavljao je jednog od glavnihopozicijskih vođa, barem umoralnom smislu.[39] HistoričariVeccia Vaglieri iMadelung navode niz primjera u kojima je Ali nastojao zaštititi zaslužnemuslimane (prema njegovom gledištu) od kalifovog zlostavljanja i represije.[74] Kada jeAbu Zar al-Gifari prognan izMedine zbog propovijedanja o zlodjelima moćnika, Ali ga je skupa sa svojim sinovima otišao pozdraviti pri odlasku iz grada usprkos kalifovoj zabrani,[75] čime je izazvao oštru svađu s Osmanom.[74] Ostali primjeri uključuju Alijevo stajanje u zaštituAmara ibn Jasira koji mu se ranije pridružio u ekonomskom prosvjedu,[76]Džundaba ibn Kaba al-Azdija koji je pogubio samoproglašenogčarobnjaka,[77]Abdulaha ibn Masuda kojeg je primio u vlastitu kuću,[77] te kufanskogkurira koji je odbio otkriti imena autora pisma u kojem se kritizira kalif.[77] Ali je također služio kao posrednik delegacijiegipatskih pobunjenika koja je došla u Medinu na pregovore s Osmanom,[78] a kada su isti kasnije pokrenuli opsadu kalifove kuće Ali je odbio njihov zahtjev da im bude predvodnik, s ciljem izbjegavanja nereda i krvoprolića.[79] Značajna razilaženja zabilježena su i okoprivrednih pitanja jer Ali se nije slagao s Osmanovom raspodjelombudžeta,[80] zbog čega je pokrenuo ekonomskereforme neposredno nakon kalifove smrti.[39]
Unatoč navedenim razilaženjima i sporovima, odnos Alija iOsmana nije bio posveantagonističan[77] i ne postoji niti jedna izjava na temelju koje se Alija može opisatiekstremistom.[39] Naprotiv, bio je neprijateljski nastrojen prema sabajitima,gulatskim sljedbenicimaAbdulaha ibn Sabe, od kojih se ogradio kada su mu počeli prišivati božanske karakteristike.[39] Među članovima izbornog vijeća, Ali je bio najbliže rodbinski povezan s Osmanom i na dvoru mu je često dijelio savjete.[81] DokVeccia Vaglieri na temelju njegove uloge u posredovanju egipatskim pobunjenicima tvrdi da postoji sumnja o mogućem tajnom dogovoru s ciljem zahtjevanja kalifoveabdikacije,[39]Madelung nasuprot tome ističe da je Alijeva uloga zapravo dokaz njegove bliskosti s Osmanom.[82] Prilikom Osmanovih pregovora sEgipćanima, kalif je u početku uvažio Alijev savjet da se javno pokaje i time je doveo do smirivanja situacije, no poslije je na nagovorMarvana odbacio krivnju i time izazvao bijes naroda odnosno samog Alija.[82] Nakon što su pobunjenici presreli tajno pismo s kalifovim pečatom i opkolili Osmanovu kuću, Ali je skupa sMuhamedom ibn Maslamahom svjedočio u korist kalifa koji je inzistirao da nije potpisao naredbu o kažnjavanju egipatskih vođa.[83] Osmanovim odbijanjem egipatskih zahtjeva za ostavkom došlo je do ozbiljne eskalacije i Ali je napustio pregovore,[83] međutim, intervenirao je opet kada je čuo da su pobunjenici obustavili opskrbu vodom[84] i poslao je svoje sinove da zaštite kalifovu kuću.[1]
Nakon što jeOsman ubijen,Omejadi su pobjegli izMedine i grad je ostao pod kontrolom provincijskih pobunjenika i lokalnih saveznika.[85]Egipćani,ansariti i istaknutimuhadžiri, politički najmoćnije grupe među navedenima, poveli su raspravu o izboru novogkalifa.[2] Premaal-Tabariju, još prije Osmanove smrtibasranska opozicijska grupa favorizirala jeTalhu, odnosnokufanska grupaZubajra, no kasnije su se obje okrenule Aliju.[2] Kao vjerojatan razlog za tu podršku navodi se njegov otpornasilju u rješavanju sporova.[41] Uz grupe iz Basre i Kufe, Ali je također uživao potporu i kod većine ansarita.[41]Madelung tvrdi da je nakon atentata jedini ozbiljni protukandidat Aliju bio Talha, miljenik dijela Egipćana, njihov svjetnik i čuvar ključevariznice.[41] Ipak, pristaše Alija ostvarile su premoć prilikom izbora, a ključnu ulogu u osiguravanju njegove pobjede odigrao je kufanski vođaMalik al-Aštar.[41]
Primarni izvori generalno su složni da se izbor Alija za kalifa odigrao17. juna656. godine (18.zul-hidžeta 35.AH)[39] ili dan kasnije,[86] međutim, kontradiktorni su oko vezanih potankosti i njegovog prihvaćanja položaja.[87] Ali i njegov sinMuhamed ibn al-Hanafija bili su u džamiji kada su čuli vijest o smrtiOsmana.[88] Brzo su napustili džamiju i krenuli prema kući, gdje su ga dočekali brojniashabi i tražili da mu se daprisega navjernost.[88] Ali se u početku suprotstavio,[89] ali je kasnije rekao da se u svakom slučaju prisega treba dati javno u džamiji.[88] Sljedećeg subotnjeg jutra, Ali se s pristašama zaputio u džamiju i na putu je sreo pristaliceTalhe.[88] Ali se potom zaputio nabazar, praćen svojim pristašama koji su ga ponovo nagovarali da prihvati kandidaturu.[86] Konačno, posjetio je kućuAmra ibn Mihsana al-Ansarija i tamo je počeo primati prve prisege, a prema kufanskim predajama prva je došla odMalika al-Aštara.[86] Ali je prema svemu sudeći lično odbijao izvršiti pritisak na druge da mu daju prisegu na vjernost.[90] Među one koji su to otvoreno odbijali učiniti spadajuAbdulah ibn Omar,Sad ibn Abi Vakas,Mugira ibn Šuba,Muhamed ibn Maslamah iUsama ibn Zejd.[91]
Glede prisege na vjernost dvojice protukandidata,Talhe iZubajra, predaje nude različite scenarije.[86] Prema jednima, usprkos početnom oklijevanju prisegli su dobrovoljno i privatno u vrtu i kasnije u džamiji,[86] dok su prema drugima to učinili pod napetom atmosferom, prijetnjom ili čak fizičkom prisilom.[92] Na temelju ovih kontradikcija, određeni historičari navode da se izbor Alija za novog kalifa odigrao u atmosferi punojtenzija istraha.[93] Takvo gledište zastupao jeL. Caetani i tvrdio da izbor ukazuje na to da nije postojao prethodni sporazum između vodećihashaba koji je predviđao navedeni razvoj događaja.[93]G. Levi Della Vida vjeruje da je Alijev izbor za kalifa bio uspješan ne zbog prestiža kojeg su on injegova porodica uživali u društvu ili zbog bliskostiMuhamedu, nego više zbog potporeansarita koji su povratili utjecaj uMedini dok suOmejadi istovremeno bili u bijegu i rasulu.[93] PremaW. Madelungu, Alijeva vlast nosipolitičke karakteristike kontrakalifata jer joj je gledano iz perspektivetri prethodna kalifa nedostajalo legitimiteta.[41] Naime, Ali nije bio izabranšurom sastavljenom od istaknutih ranih ashaba, što jeOmar postavio kao uslov za validno nasljedstvo, niti je imao potporu većineKurejša koji su sukladnoAbu Bakrovom ustavu bili priznati kao vladajuća klasa s isključivim pravom odlučivanja okalifatu.[41] Zbog ovih razloga, novoformirana Alijeva vlast našla se na udaru kako od strane starih ashaba koji nisu ostvarili svoja nadanja, tako i od omejadskog guverneraMuavije koji je jedini među namjesnicima zadržao kontrolu nad svojom pokrajinomSirijom.[94]
Alijev kalifat suočavao se s kaosom još od prvih dana.[95] Prilikom njegovog preuzimanja vlasti, granice kalifata protezale su se odEgipta na zapadu doIranske visoravni na istoku, a u većini pokrajina uključujući iHidžaz prevladavale su tenzije.[2] Jedan od prvih Alijevih političkih poteza bila je sistematska smjena gotovo svihguvernera koje je ranije postavioOsman odnosno imenovanje novih lojalnih namjesnika, usprkos prigovorima da ne brza i bude oprezan koje su mu uputiliMugira ibn Šuba iAbdulah ibn Abas.[96] Ali je kategorički odbacio njihove savjete, argumentirajući da zadržavanje Osmanovih guvernera jest nesumljivo bolje u kratkoročnom smislu, ali da je njegov interes povratak reda i da se osjeća dužnim djelovati u skladu s onim što vjeruje da je ispravno, bez obzira na to da smjene mogu izazvati i oružane sukobe.[97] Motive i karakter ove odluke historičari tumače različito, jedni tako tvrde da je smjenama išao udovoljiti svojim političkim saveznicima,[2] a drugi da je ignoriraooportuniste i među svojim bliskim pristašama.[98] Također, jednima je potez odraz nepromišljenosti i političke naivnosti (za što ga je ranije prozivaoOmar), a drugima pridržavanja vlastitih principa,religijskih uvjerenja i nespremnosti na kompromise zbog političke probitačnosti.[98] Jedini guverner koji je naposljetku ostao pošteđen smjene bio jeAbu Musa al-Ašari, izabran od stranekufanskih pobunjenika.[99] Pozicijude facto nije izgubio niMuavija, sirijski namjesnik i rođak prethodnog kalifa koji nije prisegnuo na vjernost Aliju nego se ubrzo pobunio s izgovorom da želi osvetiti Osmanovu smrt.[100]
Naprivrednom planu, Ali se usprotivio da kalif kontrolira prihode iz pokrajina i ukinuo je privilegije zasnovane naplemenskom statusu i stažu uislamu, te ravnomjerno raspodijelio ratni plijen idržavni budžet svimmuslimanima i obećao im da će to činiti do kraja svoje vladavine.[101] Ali se oštro suprotstavljaonepotizmu, što je između ostalog jedan od razloga masivne smjene Osmanovih guvernera,[102] zbog čega je svom bratuAkilu ibn Abi Talibu odbio udijeliti novac izriznice (bajt al-mal).[103] Usto, ukorio je rođakaAbdulaha ibn Abasa zbog prevelikog trošenja i naredio mu da vrati novac građanima, inzistirajući da mu ne pripada ništa više od bilo kojeg drugog muslimana.[104] Alijeva politika odbijanja financijskihkoncesija plemstvu i plemenskim vođama otvorila je vratapodmićivanju istih od straneMuavije.[105] Ali je na početku vladavine bio ugrožen činjenicom da je tokom izbora primio podršku od pobunjenika koji su učestvovali u atentatu na Osmana, što će njegovim neprijateljima omogućiti da ga optuže za spletkarenje s njima u zločinu ili za njihovo neprocesuiranje, iako se sam uzaludno nastojao ograditi od ekstremista.[106] Nakon preuzimanja kalifata, mnogi pripadnici plemenaKurejša su se okrenuli protiv njega jer je zastupao pravaBanu Hašima, kurejškog klana kojem je pripadaoMuhamed.[1] Niz nezadovoljnika nastao je i navedenom čistkom službenika koje je ranije postavioOsman.[1]
Aiša,Muhamedova udovica koja je podržavala protivnikeOsmana tokom zasjedanja vijeća i favorizirala Talhu kao novog kalifa, vraćajući se uMedinu nakon obavljenog vansezonskog hodočašća (umre) čula je vijest o atentatu na Osmana i Alijevom preuzimanjukalifata.[107] Ne otkrivajući svoje prave namjere, odmah se vratila natrag uMeku i aktivno se angažirala upropagandi protiv Alija,[108] a četiri mjeseca kasnije priključili su joj seTalha iZubajr.[107] U međuvremenu, u Meku su se sklonili i pripadniciOmejada[109] koji su bili uvjereni da zbog rodbinskih veza s Osmanom njihova dinastija polaže pravo na kalifat.[110] Iako su bili na istoj strani opozicije ujedinjene protiv Alija, njihovi ciljevi su se razlikovali u odnosu na one Talhe i Zubajra.[2] Konačno, opoziciji u Meki pridružili su se još i svrgnuti namjesniciBasre iJemena koji su sa sobom donijeli novac prisvojen izjavne riznice.[111]
Historičari su ponudili nekoliko objašnjenja o motivupobune protiv Alija.Talha iZubajr, razočarani neostvarenjem svojih političkih ambicija, dodatno su se rasrdili na Alija zbog njegovog odbijanja da im povjeri upravu nadBasrom iKufom.[112] Kada je dvojac čuo da se njihove pristalice okupljaju uMeki, zatražili su od Alija dozvolu da napusteMedinu zbog obavljanjaumre.[113] Ubrzo kasnije, raskinuli su prisege na vjernost, prebacili mu odgovornost za atentat naOsmana i počeli javno tražiti da kazni počinitelje.[114]L. Veccia Vaglieri piše da su Talha, Zubajr iAiša prilikom podizanja pobune zahtijevali da sepravni propisi (hudud) moraju primjenjivati za sve jednako i da je nužno provođenje reformi (islah), međutim, pošto je trojac bio djelomično odgovoran za Osmanovu sudbinu, pozivanja na osvetu ili reforme predstavljaju samo puke izgovore.[106] Prema Veccia Vaglieri, istinski motivi pobune leže najviše u društvenim i ekonomskim faktorima, kao i u strahu od potencijalnog utjecajaekstremista na Alija.[106] Historičari kao dodatne motive navode još Aišin lični animozitet prema Aliju,[112] njegovu popustljivost premadisidentima,[115] te nezadovoljstvokurejške aristokracije[116] koja se nadala obnovi starog kalifata izgrađenog na principimaAbu Bakra iOmara.[117]
Nakon štoTalha iZubajr nisu uspjeli okupiti pristalice u arabijskomHidžazu, potražili su utočište u mezopotamskojBasri, u nadi da će tamo pronaći trupe i resurse neophodne za mobilizaciju iračkih pristalica.[118] Broj pobunjenika pri odlasku izMeke iznosio je između 600 i 900,[119] ali putem su im se priključili i drugi pa je skočio na 3000.[120] Ali se zajedno s vojskom dao u potjeru za njima čim je postao obaviješten o situaciji, međutim, nije ih uspijevao presresti.[121] Gušenje ove pobune za Alija je predstavljao geostrateški prioritet s obzirom da jeSirija bila pod kontrolomMuavije,Egiptom je vladala anarhija, a padomIraka bile bi presječene veze sa svim istočnim pokrajinama naIranskoj visoravni.[106] Kada je pobunjenička ekspedicija stigla u Basru, započeli su pregovore s lokalnim vođama i počeli poticati građane da se pridružepobuni.[122] Uslijedila je polarizacija stanovništva jer jedan dio ih je prihvatio, dok ih je drugi nazivao lažovima i svrstao se na stranu guverneraOsmana ibn Hunaifa koji je zauzeo neutralan stav i odlučio pričekati Alija da dođe u grad.[123] Između dvije frakcije došlo je i do sukoba, ali eskalacija je privremeno izbjegnutaprimirjem i dogovorom da sačekaju dolazak Alija, što nije išlo na ruku pobunjenicima.[124] Stoga, pod okriljem noći njihove snage su napale guvernera tokommolitve, pretukle ga i počupali mu kosu i bradu, te zauzeli vladarski dvor i riznicu.[125] Ovime jeBasra bila u potpunosti zauzeta od strane pobunjenika,[126] a ubrzo je došlo do masakra u kojem je stradalo oko 600 ljudi.[127]
U isto vrijeme kada su pobunjenici zauzimaliBasru, Ali je odlučio ojačati vojsku i poslao svoje trupe uKufu.[128] Tamo se isprva suočio s problemima jer jeAbu Musa al-Ašari, guverner koji mu je nakon izbora za kalifa dao prisegu, sada odlučio ostati neutralan ugrađanskom ratu i usprkos pritiscima držao se svoje odluke.[129] Al-Ašarija su naposljetku iz Kufe izbacili građani koji su podržavali Alija, a sam on ga je zbog indiferentnosti razriješio dužnosti uz najoštrije opaske.[130] Uz dosta napora, Alijevi izaslaniciMalik al-Aštar,Abdulah ibn Abas,Hasan ibn Ali iAmar ibn Jasir uspjeli su mobilizirati između šest i dvanaest hiljada Kufljana u Alijevu vojsku.[131] Tokom njihovogmaršaArabijskom pustinjom, došlo je do Hasanovih prigovora Aliju da je trud preopasan i da je možda bolje privremeno odgađanje sukoba, što je Ali odbio s objašnjenjem da nema drugog izbora nego boriti se protiv neprijatelja ukoliko se želi držatiMuhamedove poruke.[132]
Alijeva vojska je početkom decembra656. stigla na periferijuBasre[133] i njegovi zapovjednici odmah su se upustili u pregovore sTalhom,Zubajrom iAišom.[134] Iako je većina prisutnih bila uvjerena da će mirovni sporazum biti postignut,[135] između dvije vojske ipak je iznenada izbio oružani sukob.[136]Primarni izvori navode različite razvoje događaja koji su prethodili izbijanju bitke.[135] Premaal-Masudiju, Ali je naredio svojim vojnicima da ne započinju sukob, no nakon što je vidio da su neki njegovi sljedbenici ubijeni, osjećao se dužnim uzvratiti protivniku.[135] Prema jednoj verziji ove predaje, Ali je poslao svog čovjekaizmeđu linija da podigneKuran i zatraži rješavanje spora na temelju svete knjige, ali je dotični ubijenstrijelama.[137] S druge strane,al-Tabari piše da je Ali prilikom pregovora obznanio da neće pružiti zaštitu umiješanima u atentat na kalifaOsmana i da su oni, shvaćajući da su u bezizlaznoj situaciji, svojevoljno isprovocirali početak bitke.[127]W. Madelung pak tvrdi da prostora za postizanje dogovora zapravo nije ni bilo jer su obje strane inzistirale na pravu nakalifat i optuživale drugu za Osmanovu smrt.[138]
Borbe su trajale od jutra do sumraka[139] i konačnu pobjedu odnijele su Alijeve snage.[140] Ishod je odlučen gubitkom oba pobunjeničkazapovjednika.[141]Zubajr je tokom bitkedezertirao s bojnog polja zbog Alijevog upozorenja naMuhamedove riječi,[142] straha odAmara ibn Jasira, pokušaja da pređe naMuavijinu stranu ili nekog drugog razloga.[143] Dok se povlačio u pravcuHidžaza, presreli su ga pripadniciBanu Tamima i usmrtili ga zbog sijanjarazdora međumuslimanima.[144]Talha je pak tokom bitke pogođen strijelom, prema tradicionalnim izvorima najvjerojatnije od straneMarvana, nakon čega jeiskrvario i umro.[144] Ukupan broj poginulih u primarnim izvorima kotira između 6000 i 30.000, međutim, suvremeni historičari potonje opisuju značajnim preuveličavanjem s obzirom na to da je Alijeva vojska, dakle brojnija strana, raspolagala s najviše 15.000 ljudi.[145] Također, navodi se da je u ranoj historiografiji prenaglašeno i dezerterstvo, izdaja i poniženje, ali da svejedno dobro ilustriraju pobunjeničku neorganiziranost i Alijevu laku pobjedu.[4]
Sukob je uislamskoj historiografiji ostao upamćen kaobitka kamile jer jeAiša na centru bojnog polja jahala nakamili.[121] Ona tokom borbi nije ranjena, ali oko nje odvijale su se najžešće borbe ioklop joj je na kraju navodno sličio naježa.[146] Alijevi vojnici podsjekli su potkoljenicu kamile i ona se zajedno s Aišom spustila na tlo, čime je bitka i simbolički okončana.[147] Uslijedio je kratki razgovor Alija i Aiše, on joj je prigovorio da narušava muslimansko jedinstvo, a ona mu je odgovorila isprikom.[148] Aiša je naposljetkuuhapšena, no Ali je prema njoj iskazao poštovanje i poslao uMedinu s pratnjom po njenom izboru.[149] Također, Ali je poštedio i sve pobunjenike s izuzetkomAmra ibn Jasriba,[150] pripadnikabasranskogBanu Dabaha koji se hvalisao ubojstvom trojice Alijevih prijatelja nazivajući ih sljedbenicima Alijeve religije, što je Ali protumačio kao vrijeđanjeislama.[151] Među pošteđenim pobunjenicima bilo je i onih koji su mu odbili dati prisegu, poputMarvana, koji je bio slobodan otići i priključiti seMuaviji u Siriji.[152] Svojim vojnicima Ali je zabranio da uzimajužene,djecu i imovinu poraženih kao ratni plijen, osim onog što su pronašli na bojnom polju (oružje iživotinje).[153] Ovo pravilo postalo je dijelom islamskog ratnog prava vezanog za odnos premapobunjenicima.[154] Naredba je prihvaćena od strane većine vojske, ali je također izazvala prigovore kod radikalne manjine i kasnije će postati argumentharidžitima protiv Alija.[155]
Nakon što jevratio kontrolu nadBasrom u kojoj su mu građani prisegli na vjernost,[145] Ali je novac iz javneriznice (bajt al-mal) ravnomjerno podijelio svojim pristalicama, što ukazuje na to da je bio jednako zadovoljan starimmuslimanima koji su služiliislamu od prvih dana i onim novijim koji su učestvovali u recentnim vojnim pohodima.[2] Održao je govor stanovništvu grada i kritizirao one koji su ustali protiv njega, ali im je javno oprostio i upozorio ih da ne izazivajurazdor.[156] Na položaj guvernera Basre postavio jeAbdulaha ibn Abasa odnosnoZijada ibn Abiha za njegovog zamjenika,[157] što je rezultiralo prigovorima od straneal-Aštara jer su još dvaAbasova sina obnašala dužnost guvernera, jedan uMeki i drugi uJemenu.[158] Ali je potom otišao uKufu da prikupi potporu protivMuavije,[159] a prilikom boravka u tom gradu odbijao je spavati na dvoru guvernera nazivajući ga dvorcem korupcije (kasr al-habal) i stoga je odsjeo u kući svog nećaka.[160] Kao ranije u Basri, Kufljanima je također održao javni govor i kritizirao one koji su odbili priključiti se vojsci.[160] Ubrzo je okupio široku koaliciju i dvije nove grupe simpatizera – prva su bilikarije (kuranski recitatori) koji su u njemu vidjeli posljednju nadu za povratak utjecaja, a druga tradicionalnoplemensko vodstvo koje je privučeno njegovom ravnomjernom raspodjelom plijena.[2] Članovi ove šarolike koalicije, privučeni Alijevim ugledom, između ostalih bili su iAmar ibn Jasir (muhadžir),Kais ibn Sad (ansarit),Malik al-Aštar (karijska grupa),al-Ašas ibn Kais (bivši vojskovođa uratovima ride i plemenski vođa), itd.[2]
Okončavši sukob smekanskimKurejšima i osiguravši potpunu kontrolu nadIrakom, Ali je pozornost preusmjerio naSiriju kojom je upravljao nelojalniMuavija.[161] Tokom prvih sedam mjeseci vladavinekalifatom, nisu ostvareni nikakvi kontakti sa sirijskim guvernerom[162] i potom se Ali upustio u dugo dopisivanje opetovano tražeći da prizna njegovu vlast, no pregovori nisu urodili plodom.[163] Muavija se prilikom odbijanja prisege poslužio s dvije izlike – prva je bila negiranje legitimiteta izbora Alija zakalifa s obrazloženjem da njegovi izaslanici nisu sudjelovali u biranju,[164] a druga prozivanje Alija za sudjelovanje u atentatu na njegovog rođakaOsmana uz zahtjeve da mu se izruče svi odgovorni.[165] Kod potonjeg slučaja, Muavija se pozvao na kuranskiajet17:33 koji zabranjujeubijanje nedužnih i dozvoljavarodbinsku osvetu za nepravednu smrt, te je na temelju toga tvrdio da ima sveto pravo tražiti pravdu za Osmana i da sve dok do toga ne dođe neće priznati Alijevu vlast.[166]
Ali je odbacio sve Muavijine razloge i argumente, ističući da su ga za kalifa izabrali isti ljudi koji su ranije prisegnuliAbu Bakru,Omaru iOsmanu, stoga je izbor bio pravedan i obavezujuć za sve, uključujući i one neprisutne.[164] Dodao je da je pravo na odabir (šuru) pripadalomuhadžirima iansaritima, usuglašenima oko njegovog postavljanja, čime je između ostalog obnovljenaMuhamedovapraksa jednakog tretmana tih dviju grupa.[167] U istom pismu upozorio jeMuaviju na sudbinu dvojice odmetnutih, konkretnoTalhe iZubajra, pozivajući ga da mu izraziodanost jer će u protivnom doći do sukoba.[167] Glede Osmanove smrti, Ali je negirao svaku umiješanost[168] i istaknuo da je ubijen jer je narod bio ogorčen njegovim proizvoljnim postupcima, zbog čega se na njih ne može primijeniti recipročna kazna (lex talionis).[169]
Historičari su složni u ocjeni da suMuavijine opaske tek puki izgovori jer je pod svaku cijenu želio zadržati vlast nadSirijom,[170] odnosno da je odugovlačio s pregovorima zbog okupljanja koalicije i pripremanja za nadolazeći oružani sukob.[171] Muavija je bio talik, među onima koje jeMuhamed oslobodio nakonbitke za Meku, stoga bi njegov glas našuri malo značio u odnosu na onemuhadžira.[172] Njegovo inzistiranje na novim izborima zakalifa tumači se pokušajem da priskrbi potporu potencijalnih kandidata,[173] a samo ostvarivanje takvog scenarija bilo mu je nevažno jer je neovisno o ishodu bio uvjeren da će očuvati svoj položaj.[174] Osim toga, Muavija se generalno nije pridržavao načela šure o čemu svjedoči postavljanje vlastitog sinaJazida za nasljednika, bez održavanja iti lokalne sirijske šure.[174] Muaviji se također osporava i navodna briga zaOsmana jer ranije nije učinio ništa da mu pomogne, nije osjećao ličnu obavezu da se osveti i njegovu smrt je rabio samo kao politički koristan argument za skupljanje potpore i nametanje krivnje.[175] Sam Ali predstavljao je jednog od posljednjih u nizu odgovornih međuKurejšima,[167] dok je Muavija u svoju koaliciju pokušao regrutirati čak i one koje je otvoreno sumnjičio za atentat, poput egipatskog guverneraKaisa ibn Sada[176] iAmra ibn al-Asa.[177]
Dokaz oMuavijinim istinskim namjerama je njegova posljednja ponuda tokom pisanih pregovora, u kojoj navodi da će prisegnuti Aliju ukoliko mu zauzvrat prizna doživotnu kontrolu nadSirijom iEgiptom, odnosno njihovimprihodima.[178] Svoje pismo Aliju poslao je posredstvomDžarira ibn Abdulaha u strogoj tajnosti, strahujući da javnost ne otkrije da su pozivi za osvećivanjemOsmana samo krinka.[168] Ipak, Muavija se još od Alijevepobjede u Basri pripremao na okršaj jer je bio svjestan Alijeve odlučnosti da ga liši pozicije guvernera Sirije, pokrajine koju je naslijedio od brataJazida i smatrao je sufjanskom porodičnom svojinom.[179] U gotovo dvije dekade vladavine, profilirao se udespotaistočnorimskog tipa i služio se raznim nedozvoljenim metodama da očuva vlast.[180] Glavnu brigu predstavljala mu je mogućnost da bude napadnut iz dva pravca, Iraka i Egipta,[179] zbog čega je dogovorio savez s iskusnimAmrom ibn al-Asom obećavši mu vlast nad Egiptom.[177] Također, poboljšao je odnose s istočnorimskim caremKonstansom II, poslavši mu darove idanak.[181]
Konačan rasplet uoči sukoba otpočeo je Alijevim odbijanjemMuavijine posljednje ponude za autonomijom nad Sirijom i Egiptom odnosno kontrolom prihoda,[182] ističući da se sve pokrajinekalifata moraju podjednako suočiti s problemima cjelokupnemuslimanske zajednice.[2] Također, odbio je i prijedlogMugire ibn Šube da Muaviji dopusti namjesništvo nad Sirijom, te mu je poslao posljednje pismo tražeći da smjesta odluči želi li mir ili rat.[183] Muavija je potom krenuo smobilizacijom i ratnompropagandom,[184] oslanjajući se na lokalnipatriotizam i uvjeravajući Sirijce u njihovumoralnu superiornost nad drugimmuslimanima, čak i nad ranimashabima.[174] Istovremeno, Ali je sazvaoislamsko vijeće u kojem je dobio podršku za rat odmuhadžira iansarita.[185] Snažnu potporu uživao je također kod religijske klase,karija ijemenskih plemena,[186] dok je najveće protivljenje sukobu zabilježeno uKufi.[187]
Ali i njegove trupe napustile suKufu krajem maja657. (zul-hidžeta 36.AH) i zaputile se premaSiriji,[188] a sMuavijinim snagama susreli su se kod Sifina,[189] lokaliteta uz obaluEufrata u blizini gradaRake.[190] Obje strane brojale su više desetina hiljadavojnika[106] i do prvih njihovih okršaja došlo je već početkom juna,[191] no borbe niskog intenziteta su obustavljene tokom cijelog mjesecamuharema (od19. juna do18. jula) s ciljem pokušaja pregovaranja mirovnog sporazuma i straha da ne dođe do međusobnog uništenja.[192] Pregovori ipak nisu urodili plodom i nakon isteka primirja uslijedio je niz dvoboja nalikturniru, u trajanju od jedne sedmice.[193]Omarov sinUbajdulah prilikom njih izazvao je Alijevog sinaMuhameda ibn al-Hanafiju, što je Ali odbio i sam mu ponudio dvoboj, ali Ubajdulah se povukao.[193]
Doeskalacije bitke je naposljetku došlo26. jula657. (8.safera 37.AH) i ovisno oprimarnim izvorima trajala je tri ili četiri dana, najvjerojatnije do jutra29. jula (11. safera).[194] Izvori generalno nude pregršt pojedinosti o bitki i dijelom sulegendarni, naglašavajući njenepski karakter budući da se radi o jednom od najznačajnijih događajarane islamske historije.[195] Sirijske snage su prva dva dana imale više uspjeha ali je ubrzo došlo do balansa, uz velike gubitke na obje strane.[196] Određeni Sirijci i Ali lično predlagali su da se bitka okonča dvobojem dvojicezapovjednika, međutim,Muavija je odbacio takvu mogućnost.[197] Umjesto njega, dvoboj je ponudio DamaščaninUrvah ibn Davud iz plemenaBanu Amir, brzo svladan u borbi.[197] Urvaha je zatim pokušao osvetiti rođak, no Ali je porazio i njega.[197] Najžešći masovni sukob odigrao se28. jula (10. safera) i ostao je upamćen kao noć buke (lajat al-harir), tokom koje su prevagu odnijele Alijeve snage.[198]
Suočeni s vojnim neuspjehom i svjesni neslaganja unutar Alijeve vojske,Amr ibn al-As je predložioMuaviji da njihove trupe podignuKurane na vrhovekoplja s ciljem izazivanja pomutnje i razdora u neprijateljskim redovima.[199] Muavija je uvažio prijedlog i sljedećeg jutra su njegovi vojnici istupili pred protivnika nosećimushafe tj.pergamente ispisane kuranskimajetima, pozivajući suprotnu stranu da riješe spor na temelju načelaislamske svete knjige.[200] U ovom slučaju Muavija je zauzeo dijametralno suprotan stav od onog za vrijeme ranijih pregovora kada je odbacio Alijev prijedlog da se dogovore slijedeći Kuran isunu, poručivši mu da će spor rješavati isključivomačem i kopljem.[201] Ali je sada inzistirao na nastavku ratovanja, upozoravajući svoje vojnike da Muavija nije čovjek od vjere, odnosno da se radi oobmani iprevari.[199] Ipak, sukladno Amrovim i Muavijinim željama, potez je postigao željeni učinak i u redovima Alijeve vojske došlo je do raspada jedinstva.[199] Ponuda je svakako najprimamljivije zvučalakarijama,[199] duboko uvjerenima da se bore za kuranska učenja i da će svaki dogovor na osnovi istih završiti u njihovu korist.[202] Dvojica među njima,Misar ibn Fadaki izBanu Tamima iZejd ibn Husein izBanu Taja (kasnije istaknutiharidžiti), čak su zaprijetili Aliju da će biti izručen neprijateljskim trupama ili će doživjeti sudbinuOsmana ukoliko ne prihvati prijedlog.[203] Isto je inzistirao ial-Ašas ibn Kais, najmoćniji plemenski vođaKufljana, upozorivši Alija da će u protivnom doći do masovnogdezerterstva u njegovoj jedinici.[199] Važan faktor bio je i iscrpljenost vojske s obzirom da je u borbama poginulo između 70.000[106] i 100.000 ljudi.[204] Pod pritiskom svojih trupa, Ali je naposljetku bio prisiljen uvažiti zahtjev neprijatelja.[205]
Nakon što su borbe obustavljene, Ali je poslao al-Ašasa u protivnički kamp na pregovore da ispita koje su Muavijine konkretne namjere.[206]Muavija je predložio da obje strane izaberu neutralnog arbitra (hakam) i da dvojica postignu dogovor temeljen naKuranu, te da njihova odluka bude obavezujuća za obojicu vladara.[207]Al-Ašas je prihvatio prijedlog bez dodatnih pitanja, a s istim se odmah složila i većina Alijeve vojske.[206] Istovremeno, u kratkoj pismenoj razmjeni Muavija je još jednom zatražio da mu se prizna kontrola nadSirijom, što je Ali ponovo odbio.[208] Muavija je za svog predstavnika izabraoAmra ibn al-Asa,[209] dok je pitanje imenovanja pregovarača na drugoj strani prouzročilo novi razdor i to na regionalnom nivou.[210] Ali je za arbitra predlagaoAbdulaha ibn Abasa iliMalika al-Aštara, no takva se ideja nije svidjela al-Ašasu,karijama iIračanima koji su inzistirali da mjesto preuzmeKufljaninAbu Musa al-Ašari.[211] Alijevi bliski suradnici upozoravali su ga da je dotični neodlučan, površan i nepouzdan,[211] međutim, na koncu je popustio i imenovao Abu Musu za arbitra.[212]
Sporazum oarbitraži je u konačnici potpisan u Sifinu2. augusta657. (15.safera 37.AH)[213] i preduslov za njegovo sklapanje bio je da Ali privremeno suspendira tituluZapovjednika vjernika.[214] Naime,Muavija je tvrdio da je ona sporna i da uopće ne bi ratovao protiv njega da ga priznaje zakalifa.[211] Glavne odredbe sporazuma bile su da se nadolazeća arbitraža zasniva isključivo naKuranu i da su pregovarači dužni konzultirati tekst od prve do posljednjesure, a ukoliko se tamo ne pronađu odgovarajuće smjernice onda će se koristiti one izsune itradicije koje obje strane drže vjerodostojnom.[215] Predmet arbitraže nije bio posebno specificiran, ali se dogovorilo oko načela dobrobitimuslimanske zajednice odnosno sprečavanja daljnjegrazdora irata.[216] Usuglašeno je da će se dvojica arbitara, zajedno s pratnjom svjedoka samo po njihovom ličnom odabiru, sastati negdje izmeđuKufe iDamaska u roku od sedam mjeseci (doramazana).[217]
Nizhistoričara ističe da su primirje i arbitraža, zajedno s opetovanim pozivima na osvetuOsmana i kasnijim događajima, lukavo smišljen i vješto izvedenMuavijin plan odvraćanja od uništenja vlastite vojske, razjedinjavanja neprijatelja i kupovine vremena.[218] U prilog tome ide samo podizanjemushafa na kopljima koje nije bilo upućeno direktno Aliju negoiračkim trupama, okosnici njegove vojske, čime su uspješno pozvani da za prioritet postave njihove regionalne interese i izazovu nejedinstvo.[2] Njihovo odbijanje da nastave s borbama na koncu se pokazalo presudnim za Alijevo prihvaćanje arbitraže.[2] Također, Muavija se prilikom poziva na mirovni sporazum nije dotaknuo tema poput Osmanove smrti išure.[219] PremaW. Madelungu, samo prihvaćanje arbitraže predstavljalo je politički poraz za Alija odnosno moralnu pobjedu za Muaviju.[220] Naime, obojica su bili svjesni da obostrano prihvaćanje bilo kakvog rezultata arbitraže uopće nije ni moguće, međutim, dok se Ali borio s razdorom u svojim redovima, Muavija se istovremeno pobjedonosno vratio uDamask, slaviobitku kod Sifina kao veličanstveni uspjeh i konsolidirao svoj politički položaj.[221]
Za vrijemeboravka u Sifinu i pregovaranja sporazuma o arbitraži, uz većinu Alijeve vojske koja je prihvatila primirje, pojavilo se i nekoliko manjinskih frakcija koje su s različitim motivima inzistirale na nastavku borbi.[222] Prvu grupu činili su vojnizapovjednici čije su jedinice pretrpjele manje gubitke i koji su bili uvjereni u pobjedu, uključujućiMalika al-Aštara,Hurajsa ibn Džabira al-Hanafija iHudaina ibn al-Munzira al-Rakašija izBanu Rabije,Adija ibn Hatima izBanu Taja,Amra ibn al-Hamika izBanu Huze iAhnafa ibn Kaisa izBanu Tamima.[222] Druga grupa pobunila se na temelju vjerskih načela, neposredno nakon što su saznali za preduslov i smjernice sporazuma predložene od straneMuavije.[223] Negodovanje su prvo izrazili zbog preduslova o suspenziji Alijeve tituleZapovjednika vjernika,[214] a još ozbiljniji problem nastao je kada su čuli za odredbu o proširenju podloge arbitraže odKurana nasunu, što je prema njihovom gledištu dovelo u pitanje validnostislamske svete knjige.[2] Ovo je naročito pogodilokarije, od mushafa na kopljima do javnog čitanja odredbi najgorljivije zagovornike sklapanja primirja, uvjerene da će se sporazum bazirati isključivo na Kuranu.[2]
Prilikomal-Ašasovog čitanja teksta o odredbama sporazuma ispred dviju vojski, dva mlada brata izBanu Anaze odjednom susuicidalno nasrnula nasirijsku liniju, uzvikujući "Sud pripada samoAlahu" (arapski:La hukma ila li-lah).[224] Taj borbeni poklič, poznat kaomuhakima ili al-harurija,[225] ubrzo je usvojen koddisidentske grupeharidžita.[226] Fraza implicira da je kod sporova takve vrste potpuno nedopustivo odluke prepuštati ljudima jer postoji kuranskiajet koji kaže: "Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih, a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Alahovim propisima ne prikloni" (49:9).[227] Alijeva vojska pozivala se na ovaj citat tokom gušenja pobuneAiše,Talhe iZubajra, odnosno kasnije oneMuavijine, stoga su disidenti smatrali da im je sveta dužnost nastaviti borbu protiv pobunjenika i da nema novih činjenica koje mijenjaju postojeću situaciju.[228] Sveukupno, oko četiri hiljade Alijevih vojnika protestiralo je protiv sporazuma u Sifinu i pozivalo ga na nastavak rata, no Ali priklonio se stavu većine i upozorio ih da će doći do tragedije ukoliko sami nastavebitku.[222]
Vraćajući se obalomEufrata premaKufi, između pristalica i protivnika sporazuma dolazilo je do sve žešćih svađa, uključujući i fizičke obračune.[229] Uz povikemuhakime, protivnici su optuživali neistomišljenike da su Božje naredbe prepustili u ljudske ruke, vrbujući pritom nove sljedbenike.[230] S druge strane, pristalice su ih kritizirali kao dezertere njihovog imama i njihove zajednice.[229] Ali je pokušavao primiriti dvije strane, međutim, polaritet je i dalje jačao.[229] Kada je vojska konačno stigla u Kufu krajem augusta ili početkom septembra658. (rabiul-aval 37.AH), grupa od približno 12.000 disidenata odvojila se i stacionirala u obližnjojHaruri,[231] potpuno spremni da se bore za svoja uvjerenja.[232] Za vođe su imenovalipropovjednikaAbdulaha ibn al-Kavu al-Jaškurija izapovjednikaŠabasa ibn Ribija al-Tamimija,[232] što ukazuje na veliku zastupljenost pripadnika plemenaBanu Tamima.[229] Među okupljenima je evidentno bio velik broj onih koji su prvotno zagovarali primirje, ali su se kasnije predomislili.[229] Istovremeno, Ali je u Kufi smijenio s dužnostiAbu Masuda al-Ansarija, privremenog guvernera koji je u njegovom odsustvu poticao dezertere i u govorima kritizirao protivnikeOsmana.[233]
Pokušavajući ispregovarati pomirenje sharidžitima, Ali je uHaruru poslao rođakaAbdulaha ibn Abasa, savjetujući ga da odgovara na njihova pitanja i vodi raspravu sve dok on lično ne stigne tamo.[234] Ibn Abas se upustio u debatu pokušavajući ih odvratiti od njihovog nauma, no oni su se čvrsto držali stavova i inzistirali daMuavija mora birati između pokoravanja i smrti, nedvosmisleno nazivajući pritom njega iSirijcenevjernicima.[234] U isto vrijeme,Zijad ibn al-Nadr poslan je u njihovu bazu od strane Alija sa zadatkom da ispita tko uživa najveći ugled među disidentima.[235] Nakon što ga je Zijad izvijestio da je to JemenacJazid ibn Kais al-Arhabi, Ali se sastao s njim i uvjerio ga da mu izrazi vjernost, te mu je povjerio namjesništvo nadRejom iIsfahanom.[235] Zatim je otišao do ibn Abasa i prekinuo debatni skup, podsjetivši okupljene haridžite da su podržali sporazum u vrijeme kada mu se on protivio.[235] Nakon duže rasprave s njihovim vođama, uspio ih je uvjeriti da prekinu s neposluhom i zajedno su se vratili uKufu.[236]
Precizni argumenti kojima je Ali nagovorioharidžite uHaruri na povratak nisu sasvim jasni i variraju kako uprimarnim izvorima, tako i u tumačenjima suvremenihhistoričara.[237]L. Veccia Vaglieri, pozivajući se na srednjovjekovna djelaal-Balazurija,al-Tabarija ial-Mubarada, piše da ih je Ali uvjerio da će se rat protivMuavije nastaviti u roku od šest mjeseci i pozvao ih da pripreme potrebna sredstva i životinje, no pretpostavlja da naposljetku nije ispunio obećane ustupke.[225] S druge strane,W. Madelung odbacuje takvu interpretaciju i na osnovi pisanja istih autora tvrdi da Ali nije obećao da će pod svaku cijenu raskinuti sporazum i nastaviti rat, već samo u slučaju ako ishod arbitraže ne bude u skladu sKuranom.[238] Madelung dodatno ističe da se tvrdnje o bezuvjetnom raskidu uopće ne pojavljuju uibadijskim izvorima.[239] Prilikom pregovora u Haruri, Ali je argumentirao da je Kuran sam po sebi pisana riječ i da je nužna ljudska intervencija pri tumačenju, te da su arbitri dužni pridržavati se kuranskih načela jer u protivnom rezultati arbitraže neće biti obavezujući.[238] Njegove riječi zadovoljile su većinu haridžita, s izuzetkom radikalne manjine, ali ipak su se svi vratili u grad.[238] Do novih nemira došlo je odmah pri povratku jer su se radikalni haridžiti opet počeli sukobljavati s drugimKufljanima, sada tvrdeći da je Ali raskinuo sporazum i priznao da je njegovo sklapanje bilogrijeh i čin nevjerništva.[239] Ali se javno distancirao od takvih tvrdnji, ističući da potez uopće ne smatra grijehom[239] i da ostaje privržen sifinskom sporazumu.[240] Većina ranih disidenata, uključujući njihove vođeAbdulaha ibn al-Kavu al-Jaškurija iŠabasa ibn Ribija al-Tamimija, uvažila je Alijeve riječi, dok su radikali nastavili praviti probleme i nerijetko uz pokličemuhakime prekidali njegove govore u džamiji.[239] Bez obzira, Ali je pokazaotoleranciju prema njima i nije dozvoljavao napade, izbacivanja izdžamija ili uskraćivanje primanja.[241]
U isto vrijeme kada je smirivao prepirke međuKufljanima, Ali se pripremao za nadolazeću arbitražu.[241] Čim je definitivna odluka o slanju arbitraAbu Muse postala poznatom, posjetili su gaZura ibn al-Burdž iHurkus ibn Zuhajr, dvojica istaknutihharidžita, tražeći da smjesta raskine sporazum i povede rat.[242] Još jednom ignorirajući njihove zahtjeve, Ali ih je upozorio na kuranskiajet o nužnosti pridržavanja ugovora: "I ispunjavajte obaveze na koje ste seAlahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Alaha kao jamca sebi uzeli, jer Alah zna ono što radite" (16:91).[242] Dvojac je napustio Alijeve odaje izgovarajući njihov prepoznatljiv slogan.[242] Nezadovoljstvo radikalnih haridžita i dalje je jačalo zbog čega su se krajem marta658. sastali u kućiAbdulaha ibn Vahba al-Rasibija i odabrali dotičnog za vođu, te odlučili da moraju napustiti nepravedni grad i tako raskinuti svaku vezu s Alijem.[243] Dopisivanjem sbasranskim istomišljenicima dogovoreno je da zajedničku bazu postave uz istočnu obaluTigrisa, kodNahravanskog kanala.[244] Nakon što su haridžiti napustili Kufu, sljedbenici Alija obnavljali su muprisege vjernosti na osnovi da će bitiprijatelji njegovih prijatelja i neprijatelji njegovih neprijatelja.[245] Ali ih je uputio da prisežu na temeljuKurana isuneMuhameda, a kada jehazamski zastavnikRabija ibn Šadad predložio da prošire sunu naAbu Bakra iOmara, dobio je prigovore od Alija i ubrzo je prebjegao haridžitima.[246]
Generalno, spor oko arbitraže prerastao je u značajnidogmatskiraskol.[247]Haridžiti su počeli kritizirati Alijeve pristalice zbog prisege o njegovim prijateljima i neprijateljima, optužujući ih da oponašajuSirijce u njihovom nevjerništvu pri izražavanju prisegeMuaviji.[248] Prema haridžitskom gledištu, lična prisega nije dozvoljena i smjela se davati samo na temelju Kurana i sune Muhameda, Abu Bakra i Omara.[248] Protivili su se i Alijevom pravu naimamat zbog bliskosti sMuhamedom, tvrdeći da je ta vrlina vremenom izgubljena kao i u slučajuOsmana.[248] Prilikom negiranja Alijevih prava naglašavali su svoju privrženost suniAbu Bakra iOmara, zanemarujući pritom da to implicira privilegiran statusKurejša, što su oni kao političkiegalitaristi načelno odbacivali.[248] S druge strane, Ali je tokom formuliranja nove prisege o prijateljima i neprijateljima istaknuo da se ona zasniva naMuhamedovim riječimaizrečenim na Gadir-Humu.[248] Objašnjavajući ovo svojim pristalicama pred džamijom uKufi, pozvao je svjedoke i 12 ili 13ashaba potvrdilo je događaj, čime je nastao popularnihadis o Gadir-Humu.[248] Ali se pritom poslužio istim događajem da okupljenima dokaže svoj superiorniji vjerski status u odnosu na Abu Bakra i Omara.[248] Pojedini suvremenihistoričari tvrde da motivi haridžitske pobune nisu isključivo vjerske prirode i da važan faktor predstavlja strah od svake mogućnosti da Ali i Muavija arbitražom usuglase kažnjavanje odgovornih za atentat na Osmana.[249]
Primarni izvori pružaju nejasne ili kontradiktorne informacije o datumu, mjestu, proceduri i ishodu arbitraže.[250] Neki tako sastanak smještaju uDumat al-Džandal (danas usaudijskoj pokrajinial-Džauf), otprilike na pola puta izmeđuSirije iIraka kako je bilo propisano sifinskim sporazumom, a drugi uAzruh izmeđuMa'ana iPetre u današnjemJordanu.[251] Uz izuzetke poputH. Lammensa iH. Džaita,[252] kod većine suvremenihhistoričara prevladava stav da se zapravo radilo o dva odvojena sastankaAbu Muse al-Ašarija iAmra ibn al-Asa, održanima u razmaku od približno jedne godine.[253] Prema takvom tumačenju, prvi je održan u Dumatu al-Džandalu između februara i aprila658. (ramazana izul-kade 37.AH) i bio je pokušaj da se implementira sporazum o arbitraži,[254] a drugi tokom januara659. (šabana 38. AH) i predstavljao je isključivoMuavijinu inicijativu u kojoj Ali i njegovi predstavnici nisu ni sudjelovali.[255]Kufanska historijska tradicija se stoga više fokusira na sastanak u Dumatu al-Džandalu, jedini relevantan za Alija i Kufljane, odnosno uglavnom ignorira onaj drugi u Azruhu, iako sadrži i neke povezane događaje (poput slavne završne scene) koji su uklopljeni u prvi sastanak.[256] S druge strane,medinska tradicija više pozornosti posvećuje konferenciji u Azruhu, dok u izvještaj uključuje i određene detalje iz Dumata al-Džandala.[256]
Muavijina delegacija prva je stigla na mjesto sastanka krajem februara ili početkom marta658. (ramazana iliševala 37.AH), te uputila prigovore drugoj strani zbog kašnjenja.[257] Ali se opravdao na temelju nevolja s disidentima[251] i poslao uDumat al-Džandal vojnu pratnju od 400 ljudi na čelu saŠurajhom ibn Hanijem al-Harisijem.[241] Budući da nije imao puno povjerenja u arbitraAbu Musu al-Ašarija, kao svog ličnog predstavnika Ali je poslao i rođakaAbdulaha ibn Abasa sa zadatkom da vodimolitve Kufljana, upravlja političkim poslovima i služi kao posrednik između njega i pregovarača.[257]Sirijska delegacija na čelu sAmrom ibn al-Asom također je brojala pratnju od 400 vojnika.[241] Višesedmični pregovori Abu Muse i Amra trajali su sve do sredine aprila658. kada je donešena njihova odluka,[252] kao i dogovor da će čuvati istu i svoje rasprave strogo povjerljivima.[258] Iz pismene razmjene ibn Abasa i Alija evidentno je da su Sirijci tokom pregovora bili disciplinirani i nisu se uplitali u poruke dvojice lidera jer su imali povjerenja u Amrovu lojalnost Muaviji, dok se druga strana pribojavala da Abu Musa ne izda Alijeve interese.[252] Dvojac arbitara je naposljetku odlučio da postupci na temelju kojih jeOsman optužen nisu bili u suprotnosti s božanskim zakonom (ahdas), što implicira da je ubijen nepravedno (mazlum) i da je Muavija imao pravo pozivati se nakrvnu osvetu.[259]
Suvremenihistoričari ponudili su različite interpretacije vezane za proceduru i temu arbitraže uDumatu al-Džandalu. Na osnovi kasnijeg razvoja događaja,L. Veccia Vaglieri navodi da je glavni zadatak dvojice arbitara bio odrediti karakterOsmanovih postupaka i atentata, odnosno da je odluka u koristMuavije neizbježno uključivala i Alijev gubitakkalifata.[260]W. Madelung takvo tumačenje opisuje samo djelomično točnim i piše da je primarni cilj arbitara prema sifinskom sporazumu bio sveobuhvatno rješavanje sukoba međumuslimanima, a ne isključivo utvrđivanje Osmanove nevinosti ili krivnje.[256] Madelung smatra da je to pitanje prvi aktualiziraoAmr ibn al-As s ispravnom pretpostavkom da se o tome lako može sporazumjeti sAbu Musom, znajući pritom da ćekonsenzus o nepravednom atentatu i pravu na osvetu konsolidirati sirijsku potporuOmejadima i oslabiti Alijev položaj.[256] Također, ističe da je Amr bio svjestan činjenice da je to najviše što može dobiti od Abu Muse jer bi arbitraža u slučaju bilo kakvih dodatnih zahtjeva definitivno propala.[256] Madelung isto tako opisuje Abu Musu kao neutralnog čovjeka, iskreno zainteresiranog za povratak mira unutarmuslimanske zajednice, zbog čega je konsenzus o Osmanu vidio kao pomirljivu gestu koja će uvjeriti sirijsku stranu da pruži ustupke po vitalnom pitanjuvodstva zajednice.[256] Nije nimalo izgledno da je Abu Musa držao da Ali treba izručiti Muaviji osumnjičenike poputal-Aštara, ashaba koji mu je pomogao da zadrži mjesto guverneraKufe, niti je tada bio u poziciji dovesti u pitanje Alijevo pravo na kalifat.[256] Prema Madelungu, Abu Musa je najvjerojatnije zauzeo kompromisni stav tj.status quo, nadajući se da će Ali zadržati mjesto kalifa i da će Muavija kao guverner priznati njegov autoritet.[261]
Odluka arbitara oOsmanovoj prošlosti sukladnoMadelungovom tumačenju stoga predstavlja isključivo politički dogovor, a ne rezultat ozbiljnesudske istrage.[262] Dodaje da su Osmanovi postupci izpravne perspektive izrazito sporni i da se među njima kao naročito kontroverzan ističe slučaj ubojstvaashabaNijara ibn Ijada, poslije čije je smrti Osman sprečavao istragu s ciljem zaštite svog rođakaMarvana.[262] Iz ovih razloga, Ali je inzistirao da se ne može sa sigurnošću utvrditi ni Osmanova krivnja niti nedužnost.[262]Abu Musa je prilikom arbitraže ignorirao takve slučajeve, a zanemario je i činjenicu da je samAmr ibn al-As, inicijator pregovora o nevinosti bivšeg kalifa, ranije bio vodeći agitator protiv Osmana i prva metaibn Ukbine osvete.[262] Slijedom svega navedenog, Madelung piše da je diskretna odluka kaode facto sudski nevaljana presuda prvo postala politička, a kasnije isunitska vjerskadogma s dugoročnim učincima nahistoriju islama.[262] Nakon što je postignut inicijalni dogovor o Osmanu, daljnja Amrova strategija bila je blokiranje bilo kakvog dogovora o Alijevom zadržavanju kalifata ili održavanjušure.[262] Detalji pregovora o tim temama su nepoznati i kompleksni za rekonstrukciju jer se u primarnim izvorima miješaju s onima izAzruha, a različito ih interpretiraju i suvremeni historičari.[263]Veccia Vaglieri tvrdi da se raspravljalo samo o Osmanu i da su se arbitri mirno razišli,[264] dok Madelung navodi da se kasnije raspravljalo i o pravu na kalifat, uslijed čega je došlo do svađe, fizičkog obračuna i raspada pregovora.[263] Amr je prema njemu znao da neće dobiti Abu Musine garancije oMuavijinom vladarskom pravu nadSirijom i bio je sasvim zadovoljan ishodom na temu Osmana, stoga je dozvolio da daljnji pregovori propadnu.[263]
Neovisno o različitim tumačenjima predmeta i svršetka arbitraže izDumata al-Džandala, historičari su složni oko posljedičnog raspoloženja među stanovnicimaKufe iDamaska. Konsenzus oOsmanu je, usprkos načelnoj tajnovitosti, ubrzo postao poznat široj javnosti[265] i Sirijom je zavladalo oduševljenje do tolike mjere da su već tokom aprila ili maja658. (zul-kade 37.AH) počeli davati prisege na vjernostMuaviji kao novomkalifu.[266] S druge strane,Irakom je vladao bijes zbogAbu Musine nesposobnosti i dotični je zato posramljeno pobjegao uMeku.[264] Sam Ali je odbacio arbitražnu odluku još kada su gaibn Abas iŠurajh izvijestili o dogovoru arbitara,[264] a kasnije je u Kufi održao govor u kojem je naglasio da dogovor nije u skladu sKuranom isunom odnosno da ga neće smatrati obavezujućim.[265] Nakon što je obaviješten da su Sirijci Muaviju počeli priznavati za kalifa, prekinio je sve bilateralne kontakte s Damaskom i naredio mobilizaciju za novi vojni pohod protivSirije.[267]
Za vrijememobilizacije snaga za rat protivMuavije, Ali je poslao pismoharidžitskim vođamaZejdu ibn Huseinu iAbdulahu ibn Vahbu,[268] stacioniranima s pristalicama kodNahravanskog kanala, pozivajući ih da mu se pridruže u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.[269] Haridžiti su mu odgovorili da ne zastupaBoga nego sebe lično[268] i da će mu se priključiti samo ako prizna da je prihvaćanjem arbitraže počinio težakgrijeh tj. čin nevjerništva (kufr).[269] Razočaran njihovim odgovorom, Ali je prvotno odlučio pustiti ih na miru i nastaviti s vojnim pripremama.[268] Iako je pokušavao što brže okupiti vojsku i pokrenuti pohod, namjeravajući tako preduhitriti Muaviju,[268] mobilizacijaIračana nije tekla glatko jer su brojni otkazivali poslušnost.[270] Najlojalnijim Alijevim sljedbenicima pokazali su seansariti i ostacikarija na čelu sMalikom al-Aštarom.[271] Nasuprot tome, odaziv uBasri naibn Abasov poziv pokazao se kao veoma slab i vojsci se prvo priključilo 1500, a zatim 1700 ljudi.[268] Podređenim plemenskim poglavarima Ali je naredio da sastave registarratnika, njihovih vojno sposobnih sinova, podanika i sluga, čime je dosegnuta brojka od 65.000 ljudi, međutim, brojni su jednostavno ignorirali poziv.[268] U pokušaju da osnažimoral, Ali je uKufi održao govor i pozvao stanovnike da se bore protiv neprijateljaislama koji bi vladali njima poputHozroja iHeraklija.[268] Okupivši konačno vojsku, obavijestili su ga da bi njegovi ljudi radije prvo suzbili pobunjene haridžite, no inzistirao je da je borba protivtiranina Muavije ipak prioritet.[272]
Alijeve snage krenule su u pohod istočnom obalomEufrata i tokom prolaska krozal-Anbar primili su uznemirujuće vijesti oharidžitskom ubojstvuAbdulaha ibn Hababa ibn al-Arata, njegove trudne žene i Um Sinan al-Sajdavije, zbog čega su poslalial-Harisa ibn Muru da ispita situaciju i zatraži objašnjenja.[273] Nakon što su haridžiti ubili i njega, vojnici na čelu sal-Ašasom ibn Kaisom zatražili su od Alija da se prvo obračuna s njima, argumentirajući da se boje za sigurnost njihovih porodica i imanja.[273] Ali je prihvatio prijedlog i iako je u tome imao potporu većine, bilo je i nezadovoljnika koji su zbog promjene plana napustili pohod.[273] Haridžitima je poslan zahtjev da predaju odgovorne za pokolj uz obećanje da ih se neće dirati u tom slučaju, no oni su to odbili i poručili da preuzimaju kolektivnu odgovornost jer ubijanje Alijevih pristalica drže zakonitim.[273] Alijevi predstavnici neuspješno su ih pokušavali nagovoriti da prestanu s neprijateljstvom,[273] a kasnije im se obratio i sam Ali pravdajući svoje postupke vezane oko arbitraže, uz opasku da su ga svojevremeno na prihvaćanje iste tjerali i oni sami.[274] Kada ih je upitao zašto smatraju ispravnim napuštanje zajednice i dizanje oružja protiv vlastitog naroda, haridžiti su se dogovorili da neće više pregovarati i pozvali su jedni druge da se pripreme za odlazak udženet.[274] Obje strane tada su zauzele borbeni poredak i Ali je pobunjenicima pružio posljednju priliku da pređu u sigurnu zonu pod zastavomAbu Ajuba al-Ansarija,[274] obećavši pritom da će svi koji nemaju veze s ubojstvima bitiamnestirani.[275] Stotine njih prihvatili su ponudu i od 4000 haridžita samo je 1500 ili 1800 ostalo vjernoAbdulahu ibn Vahbu.[274]
Konačno,bitka kod Nahravana odigrala se najvjerojatnije sredinom maja658. (zul-hidžeta 37.AH).[276] Srednjovjekovni autori i suvremeni historičari uglavnom su uvažilial-Balazurijevu tvrdnju da se sukob odvijao17. jula (9.safera 38. AH),[277] međutim,W. Madelung takav datum opisuje malo izglednim jer je neuskladiv s brojnim događajima i preklapa se sMuavijinom iAmrovom invazijomEgipta koja se teško mogla provoditi u isto vrijeme (ostavljajući istočne graniceSirije nezaštićenima).[276] Uz Alijevu naredbu, vojska je pokrenula napad i brzo porazila pobunjenike.[278] Malobrojni ali fanatičniharidžiti suprotstavili su se sili od 14.000 vojnika i očajnički se borili bez nade za preživljavanje, stoga se bitka zapravo pretvorila u jednostrani masakr.[279] Poginuli su svi glavni haridžiti uključujućiibn Vahba iibn Huseina, a 400 ranjenika je na Alijevu inicijativu poslano njihovim plemenima naliječenje.[274] Alijeva vojska imala je zanemarive gubitke i ovisno o primarnom izvoru poginulo je svega sedam, dvanaest ili trinaest ljudi.[274] Odmah nakon svršetka bitke Ali je naredio pokret prema Siriji,[280] ali među vojnicima je počelo prevladavati nezadovoljstvo.[281] Ponovo predvođenial-Ašasom ibn Kaisom, vojnici su se počeli žaliti na istrošenost oružja i opreme, tražeći privremeni povratak uKufu zbog obnavljanja zaliha.[282] Ali je uvažio zahtjev i kada je vojska stigla ual-Nuhajlu kod Kufe, izdao je naredbu da ostanu u logoru, vježbaju za rat i samo povremeno posjećuju žene i porodice.[282] Svejedno, vojnici su počeli sve više trajno napuštati logor i kroz nekoliko dana vojska se istopila, zbog čega je Ali bio prisiljen potpuno obustaviti pohod i vratiti se u Kufu.[281]
Karakter bitke i uključenihharidžita izravno su relevantni za Alijev atentat i predmetom posve oprečnih tumačenja kodhistoričara.L. Veccia Vaglieri iF. Donner tako opisuju haridžite kao mirne i pobožnemuslimane, a napad na njih kao bespotreban pokolj zbog kojeg je Ali na koncu požalio.[283] Nasuprot tome,M. H. Tabatabai iW. Madelung opisuju iste kao opasne odmetnike koji su nasumično ubijali civile i neistomišljenike,[284] bitku kao prijeko potrebnu intervenciju zbog njihovog ugrožavanjaKufe (nezaštićene prilikom sirijskog pohoda),[276] dodajući da Ali nije izrazio kajanje zbog pobjede kod Nahravana.[274] Ipak, Madelung se slaže da je bitka rezultirala rastom nezadovoljstva u Alijevoj vojsci i da predstavlja najproblematičniji događaj njegove vladavine jer je zapečatila razdor izmeđušijita iharidžita.[285]
Sukob kod Nahravana s posljedičnimdezerterstvom predstavljao je prekretnicu Alijeve vladavine[286] i nakon njegaMuavija više nije bio običan pobunjeni guverner, većpretendent na položajkalifa.[287] Dok je politička uloga Muavija jačala, Ali se uz vojni neposluh suočavao s dodatnim problemima jer mu je reputacija bila narušena arbitražom.[251] Pripremajući vojsku kodDamaska, Muavija je s olakšanjem je primio vijest o Alijevom povratku u Kufu i raspuštanju vojske, nakon čega je svojim vojskovođama naredio je da napadajukaravane shadžijama na ruti izmeđuKufe iMeke.[282] Takvipogranični upadi odvijali su se tokom maja i juna658. (krajem 37.AH) i imali su svrhu ometanje komunikacija i ekonomsko slabljenje protivnika.[288] Muavijin sljedeći cilj bio je zauzimanjeEgipta[103] i uoči invazije uspio jeotrovati novopostavljenog guverneraMalika al-Aštara, jednog od najlojalnijih i najsposobnijih Alijevih ljudi.[289] Sirijska armija na čelu sAmrom ibn al-Asom tada je krenula u pohod, a Ali je odgovorio na poziveMuhameda ibn Abu Bakra slanjem dva vala pojačanja.[290] Ipak, Amr je porazio malobrojnije egipatske snage, dok druga grupa pojačanja nije stigla na vrijeme pa je opozvana u Kufu.[291] Vlast nad Egiptom izgubljena je u augustu658. (safera 38. AH)[292] i predstavljala je katastrofalan politički udarac za Alija koji je u Kufi nastavio javno upozoravati na rezultate nelojalnosti.[293] Unutar samogIraka suočavao se s raspršenimharidžitskim frakcijama i od kraja ljeta do februara659. ugušio je pet njihovih pobuna.[294]
Muavijine ambicije postale su otvorene u januaru659. (šabana 38.AH) kada je uAzruhu na njegovu inicijativu sazvana konferencija na kojoj se diskutiralo o novomkalifu.[295] Njeni učesnici bili suAbu Musa al-Ašari iAmr ibn al-As, dvojica arbitara izDumata al-Džandala, zatim predstavnicimedinske aristokracije koji ranije nisu imali učešće, dok Ali uopće nije imao svog zastupnika.[296] Amr je očekivano za kalifa predlagao Muaviju, a Abu Musa, usprkos pokušajimapodmićivanja,[297] favorizirao je svog zetaAbdulaha ibn Omara uz izbor putemšure.[298] Muavija i Amr nisu mogli ozbiljno očekivati da će Abu Musa i islamska aristokracija iz Hidžaza olako podržati Muavijin zahtjev za kalifat, međutim, njihov primarni cilj samom organizacijom sastanka bio je pokazati da moć leži u njihovim rukama i da je Ali lišen svakog utjecaja.[297] Kao njihov važan adut pokazao seEgipat o kojem je ovisila privredaHidžaza tj. dvaju svetih gradova, inače nominalno pod Alijevom kontrolom, što je presudilo uspostavi nove ravnoteže moći.[299] Nakon što se dvojica privatno nisu usuglasili oko istog nasljednika, Amr se odlučio poslužiti varkom i predložio je Abu Musi da javno poreknu Muaviji i Aliju pravo na titulu kalifa, te potom predlože šuru i svoje kandidate.[300] Abu Musa je pristao i pred okupljenima je održao govor o sastavljanju vijeća i vlastitim favoritima, dok se Amr nije pridržao dogovora i otvoreno je nominirao Muaviju.[301] Iako u Azruhu nije izabran novi kalif,[302] skup je predstavljao novi uspjeh za Muaviju,[303] a nitko od prisutnih nije se zauzeo za Alija.[11] Muavija je ubrzo konferenciju počeo koristiti kao argument da Ali više nema legitimiteta i već sljedeće godine vojskom je zauzeo Hidžaz iJemen.[304]
Situacija na istokukalifata također je bila kaotična tokom cijele Alijeve vladavine (656–661).[305] Dok sumuslimani bili zaokupljenigrađanskim ratom, većinairanskih pokrajina odmetnula se od njihove kontrole, asasanidski plemići uToharistanu iNišapuru čak su pokušavali obnovitiSasanidsku Monarhiju.[305] Oslanjajući se na različite metode, odporeznih reformi do vojnih intervencija, muslimani su u određenim slučajevima uspjeli povratiti kontrolu nad pobunjenim područjima i zaštititi svoje namjesnike.[305]Hefthaliti uBadgisu,Heratu iPušangu odbili su plaćatidanak, zajedno s građanima Nišapura, a još ozbiljniji problemi pojavili su se uSistanu čijim su gradovima harali arapskibeduini, dok su u regionalnom centruZarandžu stanovnici svladali muslimanskigarnizon.[305] Godine656. ili657. (36.AH) Alijeva naredba istočnim namjesnicima da šalju danakMahuji, guverneru u horasanskomMervu, prouzročila je masovnu pobunu protiv dotičnog diljem istočnogHorasana[305] i kontrola nad tom regijom za Alija je bila nepovratno izgubljena.[306] Dok je Ali659. (39. AH) bio angažiran u gušenju manjihharidžitskih ustanaka poIraku, velika pobuna zbog poreza izbila je i uDžibalu,Farsu iKermanu čiji su stanovnici protjerali poreznike.[305] Ipak, Ali je imao više uspjeha s vraćanjem kontrole nad tim pokrajinama, ponajviše zahvaljujući umijeću njegovog guverneraZijada ibn Abiha.[306] Zijadova vojska porazila je pobunjenike uIstahru i pacificirala čitav Fars i Kerman,[306] a uspješno je zauzet i Nišapur.[305] Muslimanska vlast nad Horasanom, Sistanom i drugim istočnim područjima ponovo je uspostavljena tek nakon Alijeve smrti.[305]
Krajem januara661. (ramazana 40.AH), za vrijemejutarnje molitve uVelikoj džamiji uKufi, Ali je napadnut i teško ranjen od straneharidžitskog atentatora.[311] Kaodatum napada historičari najčešće navode24. ili26. januara odnosno 17.[312] ili 19. ramazana,[313] iako samiprimarni izvori variraju i daju 17, 19, 20. ili 21. ramazana.[314] Rasprava o točnom danu povedena je još kod srednjovjekovnih učenjaka, a premaal-Mufidu iibn Abi al-Hadidu najizglednijim datumom čini se 19. ramazana odnosnonoć al-kadr jer je atentator smatrao da činiibadet i da će tog dana zaslužiti veću nagradu.[314] Usto, još veća konfuzija u tradicionalnoj literaturi javlja se oko datuma Alijeve smrti i varira od18. do28. januara (od 11. do 21. ramazana), međutim, detaljnije elaborirana djela navode da je umro dva ili tri dana nakon napada,[315] na temelju čega se za datum smrti najčešće uzima 28. januara.[316] U to vrijeme Ali je imao 62 ili 63 godine.[317]
Haridžitski napadač je identificiran kaoAbdul-Rahman ibn Muldžam,[318] Egipćaninhimjaritskih korijena s očeve strane, ali često navođen i premamuradskommatronimu.[319] Atentat na Alija pripremao je s još dvojicom konspiratora,Šabibom ibn Badžarom iVardanom ibn al-Mudžalidom, a kao oružje pripremili sumačeve natopljeneotrovom.[319] Trojac je kobnog dana čekao Alija da dođe u džamiju na jutarnju molitvu i čim se pojavio prvi ga je napao Šabib.[319] Njegov pokušaj bio je neuspješan jer je zamahom promašio i udario u drveni okvir vrata, nakon čega je pobjegao i izgubio se među gomilom ljudi.[319] Vardan također napušta mjesto događaja i odlazi kući, gdje se ubrzo upleo u svađu sa sumnjičavim rođakom i nakon priznanja učešća u zavjeri, biva ubijen.[320] U djelima pojedinih srednjovjekovnih historičara, uloge Šabiba i Vardana su zamijenjene.[321] Na scenu konačno stupa ibn Muldžam, prilazi Aliju s leđa i udara ga mačem u potiljak, uz riječi "Sud pripada samoAlahu, ne tebi i prijateljima".[319] Tada je pokušao pobjeći s mjesta zločina, no odmah je uhvaćen i svladan na tlo od straneHadramautanca Abu Adme iliHašimitaMugire ibn Navfala.[322] Atentatora su tada odnijeli pred ozlijeđenog Alija kojem je rekao da je četrdeset dana oštrio svoj mač i molio Boga da ubije najgore ljude, na što mu je Ali uzvratio da će sam ibn Muldžam biti ubijen istim mačem i da će mu time molitva biti uslišena.[323]
Uprimarnim izvorima javljaju se razne verzije ilegende o detaljima atentata, motivima napadača i posljedicama događaja.[324] Često navođen motivibn Muldžama je pokušaj osvete poraženihharidžita ubitki kod Nahravana,[325] a u sprezi s ovom verzijom ponekad se spominje osvetoljubivaHatami bint al-Šidžna, sestra i(li) kćer ubijenog u toj bitki.[324] Ona je navodno obećalabrak ibn Muldžamu ukoliko izvrši atentat, upoznala ga sVardanom iz svog plemena i uoči napada pripremila imšator ukufanskoj džamiji.[324] Nekoliko izvora među konspiratore uključuje ial-Ašasa ibn Kaisa, navodeći da se dogovarao s ibn Muldžamom u uglu džamije i u zoru ga poticao na napad, ili da je atentator boravio mjesec dana u njegovoj kući i oštrio mač.[314] U drugim izvorima al-Ašas se pojavljuje u oprečnoj ulozi, konkretno kao razotkrivač zavjere koji je pokušao o svemu informirati Alija, ali upozorenje nije stiglo na vrijeme ili je ignorirano.[314]
Popularna srednjovjekovna priča navodi da je atentat bio dijelom širezavjere s ciljem trostruke likvidacije Alija,Muavije iAmra ibn al-Asa,[326] iako suvremenihistoričari takav scenario drže veoma upitnim.[327] Glavni likovi prema toj verziji uzibn Muldžama još sual-Burak ibn Abdulah iAmr ibn Bakr al-Tamimi, također haridžiti koji su se zajedno susreli uMeki i frustriranigrađanskim ratom, zakleli se da će na isti dan ubiti trojicu odgovornih i potom pošli obaviti zadatak uKufu,Damask iEgipat.[328] Problem s ovom legendom jest da ne postoje vjerodostojni podaci o istovremenim pokušajima atentata na Muaviju i Amra, usprkos srednjovjekovnim nastojanjima grupiranja nekoliko nepovezanih ikronološki različitih incidenata.[321] Dodatan argument protiv je i to da su haridžiti bili itekako svjesni da je plan teško provediv i da bi u slučaju djelomičnog uspjeha samo osnažili položaj preživjelih, što se naposljetku i dogodilo u koristOmejada.[329] U djelima ranihšijitskih autora, Muavija se ponekad navodi kao inicijator atentata na Alija,[323] a Amr kao naručitelj.[314]
Brojnasrednjovjekovna djela ipredaje tvrde da je Ali dugo vremena znao da će biti ubijen, bilo na temeljuMuhamedove najave ili vlastitog predosjećaja.[314] Pozivajući se na mnoštvo hadisa, niz autora tako prenosi proročke riječi Muhameda ili samog Alija da ćebrada potonjeg biti obojenakrvlju rasječeneglave.[314] Još jedna predaja s nekoliko varijanti objašnjava da je Muhamed rekao da je najgori čovjek među drevnima bio onaj koji je ubiokamilu poslanikaSaliha, odnosno da je među suvremenicima najgori čovjek onaj tko bi ubio Alija.[314] Karakteristične teme ovih dvaju vrsta predaja, konkretno krvlju obojena brada i najgori čovjek, ponekad su spojene u jedinstven izvještaj.[314] Noć uoči atentata, Ali je navodno izjavio da će njegovasudbina biti ispunjena i kada je ujutro napustio svoju kuću, pratile su ga gakajućeguske koje je opisao narikačama za njegov pogreb.[314] Generalno, kodšijitskih autora naglasak je stavljen na podatak da Ali, usprkos svjesnosti svoje sudbine i upozorenjima na mogućnost atentata, nije želio poslati nekog drugogmuslimana udžamiju da obavi molitvu umjesto njega i da se otišao suočiti sa sudbinom recitirajući stihove o tome kako sesmrti ne trebabojati.[314] U primarnim izvorima također se javlja tvrdnja da je Ali čak očekivao da ćeibn Muldžam biti njegov ubojica ili tzv. najgori čovjek, zbog čega je njihov odnos neprestalno bio napet.[314] Ipak, unatoč ovim pretpostavkama nije poduzeo ništa protiv sumnjivca i svoju indiferentnost drugima je mirno branio riječima da ne može ubiti nekog tko još njega nije ubio, odnosno da svako ljudsko biće ima dvaanđelačuvara do smrti i da je taj trenutak određen sudbinom.[314]
Primarna literatura naglašava Alijevu striktnost u primjeniislamskog prava i izvori su stoga gotovo jednoglasni da je zaibn Muldžama naredio strogo poštivanje recipročne kazne (lex talionis),[330] iako neki u prvom redu ističu njegovu velikodušnost.[321] Prva od četiri glavne verzije prenosi Alijevu zapovijed svojim sljedbenicima da prije presude pričekaju na posljedice atentata, odnosno da se ibn Muldžama kazni na isti način ako umre ili će mu kasnije sam suditi ako preživi ranjavanje.[330] Druga verzija uzlex talionis navodi da je savjetovaoHasana da ne izlaže zločinca javnom ismijavanju i da je naredio klanuBanu al-Mutalibu da ne prolijevajumuslimansku krv pod izgovoromkrvne osvete.[321] Recipročnu kaznu navodi i treća verzija, s dodatkom da je atentatoru velikodušno pružio hranu i prikladno mjesto za odmor, ali ujedno i izdao naredbu da mu se dotični u slučaju smrti odmah mora pridružiti nabudućem svijetu jer želi biti njegov tužilac predBogom.[321] Konačno, prema četvrtoj verziji Ali je u potpunosti oprostio ibn Muldžamu.[321] Ibn Muldžam je poslije razgovora s Alijem odveden uzatvor i putem je bio izložen bijesu javnosti,[321] a neposredno nakon Alijeve smrti nad njim je izvršenasmrtna kazna.[330]
Obredno pranje Alijevog tijela obavili su njegovi sinoviHasan,Husein iMuhamed ibn al-Hanafija, te nećakAbdulah ibn Džafar.[309] Ista četvorica su kasnije zajedno sUbajdulahom ibn Abasom sahranila pokojnika.[309] Pogreb je održan u tajnosti i na lokaciji nepoznatoj ondašnjoj široj javnosti, zbog straha da grob ne bude oskvrnut od strane Alijevih neprijatelja,[331] konkretnoharidžita iOmejada.[12] Razni primarni izvori navode da je to učinjeno na preporuku samog Alija.[12] Iz ovih razloga, mjesto ukopa decenijama je bilo nepoznato i predmet špekulacija još vjekovima kasnije, a kao potencijalne lokacije navođene subagdadska četvrtKarh, gradoviHila,Medina,Damask,Rej iMazar-e Šarif, tekufanski objekti poput palače, džamije, javnog trga i kuće Alijevog nećakaDžade ibn Hubajre.[12] Manjina šijitskihmuslimana i danas favorizira neke od navedenih mogućnosti,[12] dok kod većine vlada konsenzus da se grob nalazi u Gariju,[12] starom mjestu zapadno od Kufe (današnjiNadžaf), što je također prevladavajući naučni stav.[332]
Historijski izvori bilježe dvije različite priče o identifikaciji groba, ali su složni da se pronalazak odigrao u rano dobaAbasidskog Kalifata odnosno nakon pada antialidskihOmejada.[12] Prva verzija otkriće pripisujeDavudu ibn Aliju al-Abasiju i tvrdi da je750. ili751. (133.AH) naredio podizanje malegrobnice.[12] Prema drugoj priči, grob je pronašao lično abasidski kalifHarun al-Rašid (vl.786–809),[333] navodno sasvim slučajno prilikomlovačke ekspedicije na tom području.[12] Postoji ilegenda prema kojoj su mjesto i način sahrane bilibožanskipreodređeni – kada su petorica stigla na svetu lokaciju,kamila koja je nosila Alijevo tijelo kleknula je i odbila nastaviti put, a zatim su na tom mjestu otkrili drvenu pločicu sasirjačkim natpisom na kojoj je pisalo da je grob za Alija iskopan od strane Nuha još 700 godina prijevelikog potopa.[12] Ušijitskimpredajama se stoga navodi da je Ali sahranjen u istoj grobnici sAdemom iNuhom.[12]
Historijski izvori opisuju Alija kao čovjeka robusnetjelesne građe i osrednjevisine,ćelavog i s dugom bijelombradom, te navode da je imaooftalmološke probleme.[11] Alijevuličnost teško je definirati jerhistoričari u njegovim postupcima i diskursima ne pronalaze čvrste smjernice za jednostavno determiniranje, što je opet rezultat toga da su mu potezi bili paralizirani dinamičnim događajima i limitacijama njegovih podređenih, dok su sačuvanidiskursi nejasni u formi i nije lako razlikovati vjerodostojne od krivotvorenih.[11] Veliki problem predstavljaju i tendenciozniprimarni izvori, bilo idealistički ili antagonistički nastrojeni, kao posljedica vjekovnih političkih sporova idenominacijskih razilaženja.[348] U analizama starijihorijentalista s početka20. vijeka, poputH. Lammensa iL. Caetanija, prevladavaju negativni sudovi o vještinama Alija.[349] Lammens je potenciraopolitičku nesposobnost,[349] a srodne slabosti u blažoj mjeri isticao je i Caetani, uzimajući pritom u obzir pritiske teških okolnosti.[11] Takva gledišta bitno su revidirana kod suvremenih autoritetaranoislamske historije.[350]L. Veccia Vaglieri tako Lammensove opaske drži potpuno neosnovanima odnosno Caetanijeve prikaze površnima, dodajući da su obojica ignorirali faktor Alijeve religioznosti prilikom donošenja političkih odluka.[11]
Generalno, mnoštvo primarnih izvora složno je u ocjeni da je Ali bio duboko pobožna osoba i da se rigorozno pridržavaovjerskih obreda i propisa, da je bio izvrstan poznavalac irecitatorKurana, te da je odbacivao svjetovnadobra i imao skrupule u pogledu plijena iodmazde.[351]Veccia Vaglieri navodi da nema razloga pretpostavljati da su svi ti detalji izmišljeni ili preuveličani jer su svi njegovi postupci bili u skladu s opisanim vjerskim duhom, odnosno da je ta predanost neovisno o drugim motivima bila dominantan aspekt njegoveličnosti.[11] Kao dokazne primjere izdvaja vođenje vojnih pohoda koje je smatrao svetom dužnosti s ciljem održavanja vjerskog poretka i pobjede pravog puta (al-huda),[317] zatim njegov odnos premaharidžitima, te prihvaćanje nepovoljnog sporazuma oarbitraži.[11] Istovremeno, Veccia Vaglieri ističe da je upravo prekomjerna privrženost uzrok njegovog pada s obzirom da se zbog striktnih uvjerenja nije bio u stanju prilagoditi potrebama novih situacija,[11] te opisuje njegov politički programutopijom za to doba.[352] Politička fleksibilnost koja je nedostajala Aliju, dodaje Veccia Vaglieri, bila je s druge strane jedna od najistaknutijih karakteristika njegovog rivalaMuavije.[11]
W. Madelung dijeli stavVeccia Vaglieri o uzrocima Alijevog političkog pada, uz razliku što principijelnost ne navodi kao manu negovrlinu.[353] Njegovo odbijanje da se uključi u nove igre političkih izdaja, beskrupuloznog manevriranja i lukavogoportunizma, piše Madelung, rezultiralo je gubitkom vlasti, ali ujedno i kasnijim stjecanjem statusa heroja uislamu.[353] Naravno, prigovore o manjku političke oštroumnosti negiraju i istaknutišijitski teolozi, primjericeM. H. Tabatabai argumentira da Alijeva vlast predstavlja radikalni i revolucionarni pokret u duhovnom smislu, te da se kao takav nije mogao graditi na oportunizmu, kompromisu, laskanju i krivotvorinama.[354] I Veccia Vaglieri i Tabatabai povlače paralele između Alijeve iMuhamedove vladavine, prva s kritikama da se radilo o različitim vremenima zbog kojih su bile nužne prilagodbe novonastalim situacijama,[11] dok drugi pravda Alijevo odbijanjeMuavije i ističe da je postupio identično kao Muhamed prilikom odbijanja sklapanja sporazuma smekanskim politeistima.[354]
Neovisno o neslaganju oko političke pragmatičnosti,islamolozi navode niz drugih Alijevihvrlina među kojima su iskrenost,[309]lojalnost,[353]skromnost,[317]egalitarizam,[353]milosrđe,[355]hrabrost,[24]disciplina,[317]elokvencija[356] ikavalirstvo.[357] Od rane mladosti živio je isposničkim životom i nikad se nije predaoluksuzu,[358] a zbog inzistiranja na jednakosti u nekoliko navrata razočarao je rodbinu.[359] Njegova zabrana vojnicima da uzimaju žene, djecu i imovinu poraženih kao plijen smatra se revolucionarnim za ratno pravo tog doba.[360] Upamćen je i po velikodušnom praštanju svojim neprijateljima[355] odnosno iskazivanju poštovanja prema njihovim palim borcima, tugujući i moleći nad tijelima.[11] Na suvremenike je ostavljao snažan dojam i to je bio jedan od razloga (uz bliskost sMuhamedom) da mu počnu pripisivati atribute besprijekornosti i nadnaravne karakteristike, međutim, historičari se slažu da Ali takvo nešto nikad nije lično indicirao.[361] Alijevo kavalirstvo također je steklo legendaran status i dovelo je do razvojafutuveta,[334] vojničkih i ekonomskih organizacija nalikviteškim redovima u srednjovjekovnojEvropi.[1]
Uislamskoj tradiciji Ali je poznat pod raznimtitulama inadimcima,[334] dobivenih bilo na temelju ličnihvrlina ili izvedenih iz određenih epizoda njegovog života.[1] Takvi primjeri su Sadik al-Akbar, Faruk al-Azam,[12] Abu al-Hasan (OtacHasana), al-Murtaza (Izabrani), Asadulah (Lav Božji),[1] Hajdar (Lav)[362] iAbu Turab (Otac prašine),[363] a naročito popularni kodšijita još suAmir al-Mu'minin (Zapovjednik vjernika)[364] i Mavla al-Mutakin (Zaštitnik bogobojaznih).[1] Premamuslimanskoj popularnoj predaji, Ali ima 300 imena samo uKuranu,Starom iNovom zavjetu (proizvoljno interpretirani atributi), dok su ostali sačuvani udženetu.[12] Titulu Zapovjednika vjernika prvi je koristioOmar i bila je omiljena odnosno najčešće korištena kodprvih kalifa,[365] a sukladnoimamitskom vjerovanju ista pripada isključivo Aliju,[366] dodjeljena mu je odMuhameda naGadir-Humu ibožanski mu je preodređena još prije stvaranjaprvog čovjeka.[12] O porijeklu nadimka Abu Turab postoje različite predaje i tumačenja.[342] Prva priča navodi da jeMuhamed jednom prilikom ušao u džamiju i našao Alija kako spava prekriven prašinom, pa mu se obratio riječima "O Abu Turabe, ustani".[1] Druga verzija tvrdi da mu je Muhamed dao nadimak nakon što ga je vidio kako zbogFatiminih kućnih prigovora izlazi napolje i smiruje se puštanjem prašine kroz šaku.[342]L. Veccia Vaglieri piše da postoji izgledna mogućnost da su priča i nadimak smišljenipejorativno od strane Alijevih neprijatelja, ali da je nadimak vremenom usvojen kao počasni izraz.[11]
Brojne Alijeveizreke postale su dijelom općeislamske kulture i citiraju se kaoaforizmi iposlovice u svakodnevnom životu.[1] Također, osnova su raznihknjiževnih djela i integrirane su upoeziju mnogihjezika.[1] Još u8. vijekuAbdul-Hamid ibn Jahja, autoritet za ranuarapsku književnost, ukazivao je na nenadmašnuelokvenciju u Alijevim propovijedima i izrekama, a isti stav vijek kasnije držao je i učenjakal-Džahiz.[1] Na prijelazu iz10. u11. vijek, šijitski učenjakŠarif al-Razi prikupio je velik broj Alijevih političkih diskursa, propovijedi, pisama i izreka o raznovrsnim temama, te ih je objedinio u knjiziStaza rječitosti (Nahdž al-Balaga).[367] Za vrijeme al-Razijevog života broj poznatih rasprava kretao se oko 480.[368] Zbirka Staza rječitosti postala je jedna od najpopularnijih i najutjecajnijih knjiga umuslimanskom svijetu,[369] međutim, sve do kraja20. vijeka bila je skoro u potpunosti zanemarena kodislamologa naZapadu.[1] Iako je autentičnost određenih segmenata dovođena u pitanje,[370] za većinu muslimana zbirka je vjerodostojna i dan danas predstavlja izvor vjerske i književne inspiracije zasunite išijite.[371]
Druga značajna kolekcija jeUzvišeni aforizmi i biseri govora (Gurar al-hikam va durar al-kalim), djeloAbdul-Vahida al-Tamimija koje sadrži gotovo 11.000 Alijevih kratkih izreka.[372] Direktno mu se pripisuju iAlijev mushaf (Mushaf Ali) kao jedna od ranih recenzijaKurana,[373] zatimAlijeva knjiga (Kitab Ali) kao zbirka pravnih zabrana i vjerskih savjeta sastavljena na temeljuMuhamedovih izjava,[374] teKnjiga o dijatu (Kitab al-dijat) kao pravilnik o kompenzacijama za razne ozljede.[375] Najmanje sedam srednjovjekovnih sakupljačahadisa napisali su različita djela pod naslovomAlijev musnad (Musnad Ali), sastavljenih na osnovi predaja čiji je prvi prenosilac Ali.[376] Postoje i razne druge kolekcije slagane prema vjerskim, etičkim, pravnim i administrativnim temama,[377] ali i molitve poputdoveKumajla ibn Zijada koja je i danas popularna kod šijita.[4] Aliju se također tradicionalno pripisuje i pjesnička zbirka (divan),[378] iako među naučnicima prevladava stav da je polovično autentična.[379]
Visoki politički, pravni i duhovni položaj Alija danas priznaju isuniti išijiti, sljedbenici dva najvećaislamska pravca, međutim, njegov je status evoluirao tokomranoislamskog perioda.[4] Još za vrijeme Alijevog života postojali su razni vjerski ekstremi, počevši odharidžita koji su ga proglasilinevjernikom i prigrlili isključivoAbu Bakra iOmara kao legitimnenasljednikeMuhameda,[380] zatimOmejada u čijim je džamijama tokomMuavijine vladavine uvedena praksa proklinjanja Alija sminbera,[381] sve do pretjerano naklonihsabajita (gulata) koji su mu pripisivalibožanske karakteristike[382] i od kojih se lično distancirao.[39] Iako je prilikom svoje smrti uživao manjinsku potporu međumuslimanskom zajednicom, u narednim decenijama postao je simbolom otpora represivnoj omejadskoj vlasti i njegovi poštovatelji postali su većina.[383]
Početkomabasidskog doba, kodmuslimana koji su ranekalife uzimali za uzore pojavila se potreba za njihovom podjelom na dobre i loše, te je Ali zajedno sAbu Bakrom,Omarom iOsmanom grupiran u četiriRašiduna (tzv. pravedna kalifa).[384] Takav stav do10. vijeka prihvaćen je kod svihsunita imutazilita, uz dva različita gledišta o najizvrsnijem među četvoricom (al-afdal).[385] Prema prvom i ujedno prevladavajućem, svaki od njih predstavljao je najboljeg člana zajednice prilikom preuzimanja vlasti, što drugim riječima Alija čini četvrtog u nizu najizvrsnijih.[385] Neki od mutazilita držali su da je u vrijemeMuhamedove smrti Ali bio superiorniji u odnosu na trojicu prethodnika, ali su svejedno priznavali legitimitet njihove vlasti.[385]
Šijiti na sjeveru počeli su se organizirati početkom8. vijeka uz liderstvo Alijevog praunukaMuhameda al-Bakira injegovih potomaka,[389] a njihovim stabilnim vjerskim i političkim uporištem u narednim decenijama postao jeIran.[390] Šijitske zajednice isprva su živjele u tajnosti iasketskim životom,[390] dok je do društvenog otvaranja i snažnijeg razvoja njihove teologije došlo u9. i10. vijeku.[391] Tokom 8. vijeka, uz ranije odvajanjezejdizma, također je došlo do grananja šijitizma na većinskiimamizam i manjinskiismailizam.[392] Neovisno o slijeđenju različite linijeimamata, svim ovim podgrupama zajedničko je da smatraju Alija prvim imamom.[393] Osim što je imamat kao srž šijitizma usko povezan s Alijem, njegova ličnost također je ishodište za visokosofisticiranufilozofiju koja se razvijala vjekovima.[394] Primjerice, Alijeve izreke i propovijedi predstavljaju oslonac zatranscendentalnu teozofijuMule Sadre i njegovih učenika.[1] Uloga Alija i dan danas ima ogroman značaj u svim aspektima šijitskog vjerskog, intelektualnog i kulturnog života.[1]
Gotovo svitarikati, uz određene izuzetke poput dijelanakšibendijskog, lance znanja od poslanikaMuhameda prenose preko Alija.[334] Neovisno pripadaju lisunitskom ilišijitskom pravcu,sufije vjeruju da je Ali naslijedio duhovnu moć (velaju) koja omogućuje unutarnje putovanje premaBogu.[334] U ranim krugovima islamskihasketa (zuhad) Ali je bio posebno poznat po svojoj pobožnosti isiromaštvu – govorili su da se jednostavno odijevao, krpao svojuodjeću iobuću, radio kaotežak, te često prodavao sve što je imao (uključujući mač kojim je branio Muhameda) da prehraniporodicu.[12] Također, opisivan je i kao najučenijiashab za teološka i pravna pitanja.[12] Razvojem sufijske misli tokom10. i11. vijeka, sve veći naglasak stavljen je na Alijevo posjedovanje tajnog ili ezoteričkog znanja, gotovo bezgraničnog po gledištu mnogih.[12]
Alijev položaj u odnosu na prethodne vladare varirao je ovisno osufijskom redu, što se može smatrati odrazom sunitsko-šijitskog rivalstva, pa se tako ponekad navodi manje izvrsnim odAbu Bakra ili pak podjednakim sranijom trojicom.[12] Njegov status u sufijskom svijetu vremenom je ojačan zbog niza faktora.[12] Prvi je reorganizacija pretežito sufijskihfutuveta na prijelazu iz12. u13. vijek, čiji su sljedbenici smatrali Alija oličenjem hrabrosti, velikodušnosti i nesebičnosti.[334] Drugi faktor je taj da je stekao centralnu ulogu u većinitarikata osnovanim od11. vijeka nadalje, među kojima se posebno ističe šijitskibektašijski red.[12] Konačno, usponomsafavidske dinastije došlo je do cvjetanja tarikata diljemIrana iIndije, odnosno do sinkretizma šijitske teologije i sufijskog misticizma.[12]
%2c_der_Medina_verlassen_usste%2c_doch_Erzenegel_Gabriel_()_-dschabrail-_beruhigt_ihn%2c_dass_ihm_nicht_passiert_ist.jpg)
_in_honor_of_Imam_%2527Ali.jpg)
_and_the_first_four_Caliphs._From_the_Subhat_al-Akhbar._Original_in_the_Austrian_National_Library_(%25C3%2596sterreichische_Nationalbibliothek)_in_Vienna.jpg)
.jpg)
_(painting%2c_recto%3b_text%2c_verso)%2c_folio_from_a_manuscript_of_Maktel-i_Ali_Resul_of_Lami%25E2%2580%2598i_Chelebi%2c_late_16th_century.jpg)
.jpg)
_of_Ja%2527far_al-Sadiq.jpg)
.jpg)
