Aleksandar je bio sin caraPavla i Marije Fjodorovne princeze odWurttemberga. Njegova baka je bilaKatarina Velika tijekom čije vladavine se on bio rodio. Bez obzira što je imao još devetoro braće i sestara on je bio bakin miljenik što je kod njegovog oca stvorilo paranoidni strah da će biti izbačen iz reda nasljeđivanja krune. Tijekom školovanja učitelj mu je bio švicarski humanist Frederik Cesar koji ga odgaja u liberalnom duhu. Kao i većina mladića on u tinejdžerskoj dobi simpatizira francuske revolucionare i poljske borce za slobodu. Otac mu u vezi s takvim pogledima samo izjavljuje kako je sve to lijepo, ali se mora ostati pri zemlji. Aleksandar tako može voliti čovječanstvo, ali se treba plašiti ljudi. Također on može simpatizirati s revolucionarima, ali mora voditi prije svega računa o interesima države. U skladu s tako dva potpuno različita principa školovanja budući car će biti vječito podijeljena osoba između želja i realnosti.
Osnovni primjer takve realnosti postaje državni udar kojim će stupiti na vlast. Njegov otacPavle zbog svoje politike nikad nije bio popularan među plemićima. Njegovo zahtijevanje moralnog ponašanja kao i povećanja prava seljaka njima je bilo nešto potpuno neprihvatljivo. Ako se tim nezadovoljnim plemićima dodaju i nezadovoljni časnici koji su dobili otkaze zbog ponašanja koje nije u skladu s njihovim činom, stvara se odmah mogućnost zavjere. Tu mogućnost odlučila je iskoristitiVelika Britanija kad je postalo očito da će joj trenutni car objaviti rat. Srce te zavjere postali su britanski general u ruskoj službiLevin August iOlga Zubov preko koje je navodno stigao novac. Prije samog državnog udara oni su o namjerama obavjestili Aleksandra i zatražili njegovo mišljenje. Pošto ih nije ni podržao niti prijavio, zavjerenici su odlučili realizirati ubojstvo Aleksandrova oca23. ožujka1801. godine. Toga dana zavjerenici su prodrli u carevu sobu i pokušali ga prisiliti na abdikaciju. Kako je on to odbio, udarili su ga mačem i potom ugušili. Po izvršenom djeluNikola Zubov brat Olge je ušao u drugu sobu gdje se nalazio Aleksandar i obavijestili ga da je on od tog trenutka car. Svi zavjerenici će kasnije biti pomilovani od strane novoga cara s prilično neobičnom iznimkom Olge. Ona će pobjeći na britanski dvor gdje postalje ljubavnica tamošnjeg prestolonasljednika i budućeg kraljaGeorga IV. kojemu će roditi istoimeno vanbračno djete.
Prva mjera novog cara tada postaje zahvaljivanjeVelikoj Britaniji na kruni zbog čega odmah utravnju1801. zaključuje s njom mir. Dolistopada ove godine u skladu s politikomLondona on ulazi u savez protivNapoleona s Prusijom i Austrijom. Kratkotrajni mir koji će početi u Europi toga mjeseca ipak zaustavlja ulazak u rat Rusije protiv Francuske. Do novog rata se nije trebalo dugo čekati. On počinje utravnju1805. godine kadaPetrograd i London potpisuju sporazum o borbi za sloboduNizozemske iŠvicarske. Najveća bitka ove prve godine rata postaje ona kodAusterlitza gdje su ruska i austrijska vojska pred očima svojih careva potučene od Napoleona. Taj poraz izbacujeAustriju iz rata dok se Aleksandar povlači u pokušaju da zaliječi rane svoje vojske. Sljedeću godinuPrusija doživljava katastrofalni vojni poraz bez ikakve mogućnosti da ju još uvijek razbijeni ruski saveznik spasi. Zadnje bitke ovoga rata postaju one u Istočnoj Prusiji1807. godine kada je ruska vojska ponovno potučena. Nakon ovog poraza Aleksandar je zatražio i dobio mir.
Aleksandar je bio barem u svojoj glavi glavni zagovornik modernizacije države. On se tijekom prvog djela vladavine divio reformamaNapoleona iako ga je smatrao europskim gospodarom rata. U tim svojim željama za promjenom on daje mogućnost ministrima da izlažu prijedloge za poboljšanja života, ali .... Kada njegov glavni savjetnikMihajlo Speranskij predlaže uvođenje parlamenta on prvotno govori kako je ideja dobra, ali još nije trenutak za to.1810. godine Aleksandar će svojom odlukom u potpunosti ukinuti mogućnost ostvarivanja toga projekta. Potpuno slična kontradikcija ovoga cara postaje njegova želja da oslobodi seljake kmetstva. Isto kao i ostale želje ona se nije ostvarila. U svom tipičnom "humanističkom" žaru kako bi poboljšao život vojnika on im daruje zemlju. Jedini problem te ideje se sastojao u činjenici da je oni nisu htjeli. O stvarnoj ljubavi ovog cara prema reformama bolje od svega govore njegovi razgovori s ministrima. Tako je ministru pravosuđa Aleksandar izjavio:
"Vi uvijek želite mene učiti, ali ja sam Car i ja želim to i ništa drugo."
Njegov ministar vanjskih poslova je o ideji slobode u Aleksandrovoj glavi izjavio:
"Sve moguće slobode u državi su da ljudi slobodno rade što on kaže"
Prvobitno ostvareni dobri odnosi između dva cara nakon mira iz1807. godine su se počeli iz mjeseca u mjesec kvariti. Točka bez povratka postaje odbijanje molbeNapoleona koji je htio oženiti sestru od Aleksandra. Službeni razlog za rat iz1812 godine postaje namjera Francuske prisiliti Rusiju da počne ekonomsku blokaduVelike Britanije. Povodeći se politikom spaljene zemlje i "dok imamo vojsku imamo državu" Rusi su izbjegavali bitku dopuštajući Napoleonu sve dublji ulazak u zemlju. Sve do trenutka kada je francuska vojska ušla u Moskvu Aleksadar je molio za mir svoga protivnika. Kada je urujnu1812. godineMoskva pala i bila spaljena ruski car mijenja svoju politiku u onu totalne mržnje smatrajući Napoleona gotovo vragom kojega se mora uništiti. Bez obzira na veličinu kasnije ukupne pobjede gubici rusa1812. godine samo u obrani domovine su dostigli brojku od 400 000 ljudi. Ta činjenica je onemogućila nastavak ruske protuofenzive i oni će tek uz pomoćAustrije iPrusije uspjeti potućiNapoleona.
Mirno razdobljeEurope iRusije u ostatku života ovog cara počinjeBečkim kongresom1815. godine. Tamo dolazi do promjene političke karte svijeta dogovorom između velesila.Rusija tada dobiva veći dio Varšavskog vojvodstva koje dobiva status kraljevstva ujedinjenog s Rusijom. Također se tijekom tih pregovora potvrđuje osvajanjeFinske iz1809. godine i njen status velikog vojvodstva u sklopu carstva. Prvobitno na samom kongresu Aleksandar se protivio stvaranjuSvete Alijanse koja bi trebala održavati mir uEuropi. Ipak na kongresu uLjubljani1821. godineRusija,Austrija iPrusija su se obvezale u zajedničkom gušenju svih revolucionarnih pokreta. Ovaj sporazum na kraju postaje jedini čije ideje vodilje se Aleksandar pridržava do kraja. Kada su pobunjeni Grci poslali delegaciju tražeći pomoć velesila u svom ratu za nezavisnost njegovi glasnici ih presreću na putu i vraćaju kući neobavljena posla.
Po službenom stajalištu tadašnje ruske vlade car Aleksandar I. je iznenada umro1. prosinca1825. godine u svojoj 48 godine dok se nalazio u malenom gradiću na obaliAzovskog mora. Mišljenje britanskog ambasadora s druge strane je bilo da je Aleksandar počinio abdikaciju pošto ga je navodno vidio kako se ukrcava na brod kao običan mornar. Ta i mnoge druge priče o carevoj smrti su ubrzo stvorile mit kako on tada nije umro. Da bi se s takvim pričama napokon završilo sovjetski znanstvenici su u XX. stoljeću odlučili otvoriti njegov kovčeg. Na opće iznenađenje bio je prazan!! S tako potvrđenim sumnjama o nejasnim okolnostima njegove smrti povjesničari su krenuli u potragu tko bi mogao biti Aleksandar, ako on nije tada umro. Istragom se došlo do svećenika Fjodora Kuzmiča kojega su careviNikola I.iAleksandar II. rado primali na svoj dvor.
.jpg)
.jpg)
