Albert Einstein formulirao jeposebnu iopću teoriju relativnosti kojima je uveo revoluciju u modernu fiziku. Pored toga, doprinio je napretku kvantne teorije i statističke mehanike. Iako je najpoznatiji poteoriji relativnosti (posebno po ekvivalenciji mase i energijeE=mc2),Nobelova nagrada za fiziku mu je dodijeljena1921. godine za objašnjenjefotoelektričnog efekta (rada objavljenog1905. uAnno Mirabile ili„Godini čuda“) kao i za doprinos razvoju teorijske fizike. U narodu, ime „Einstein“ je sinonim za čovjeka visoke inteligencije ili za genija.
Albert Einstein je rođen14. ožujka1879. godine, otprilike u 11:30 sati, u židovskoj obitelji, nastanjenoj u graduUlm u pokrajiniWürttemberg, što je oko 100 km istočno odStuttgarta. Njegov otac bio jeHermann Einstein, po zanimanju trgovac, koji se kasnije bavioelektrokemijskim poslovima, a majka mu je bilaPaulina Einstein, djevojačko Koch. Oni su se vjenčali uStuttgart-Bad Cannstattu. Po Albertovom rođenju, njegova majka navodno je bila preplašena, jer je mislila da je glava njenog novorođenčeta previše velika i da je loše oblikovana. Pošto je veličina njegove glave, čini se, bila manje vrijedna pažnje kako je on bivao stariji (što je očigledno sa svih fotografija na kojima se vidi da mu je glava bila proporcionalna veličini tijela u svim periodima života), ovu njegovu"osobinu" na dalje su tretirali kao neku vrstubenigne makrocefalnosti odnosno smatrali su da proporcije njegove glave nisu ni u kakvoj vezi sa nekom eventualnom bolešću, niti da imaju bilo kakvog utjecaja na njegove kognitivne sposobnosti.
Albert Einstein kao dijete, ovo je ujedno i najstarija postojeća slika Alberta Einsteina.
Još jedan, poznatiji, aspekt Einsteinovog djetinjstva predstavlja činjenica da je on progovorio kasnije nego većina prosječne djece. Einstein je sam tvrdio da nije progovorio prije svoje treće godine i da je i tada to nevoljko radio sve do uzrasta od devet godina. Zbog ovog Einsteinovog zakasnjelog razvoja govornih sposobnosti i njegove kasnije dječačke sklonosti da izbjegava svaku temu u školi koja mu je dosadna, a da se intenzivno koncentrira samo na ono što ga interesira, neki od njegovih poznavalaca iz tog vremena, kao na primjer jedna obiteljska kućna pomoćnica, sugerirali su čak da je on možda retardiran. Ovo posljednje zapažanje nije, međutim, bilo i jedino u Einsteinovom životu koje je išlo za tim da mu se prikače nekakvi kontroverzni epiteti ili da se etiketira nekom"patološkom naljepnicom". Pošto se nitko od članova Albertove obitelji nije strogo pridržavao židovskih vjerskih običaja, i za njega je bilo dozvoljeno da pohađa katoličku osnovnu školu. Iako mu se u početku nisu baš sviđale sve lekcije koje je čuo u toj školi, a nerijetko ih je i propuštao, on je kasnije, na primjer, često nalazio veliko zadovoljstvo i utjehu uMozartovimviolinskimsonatama.
Kada je Einsteinu bilo pet godina, njegov mu je otac pokazao mali džepnikompas i Einstein je tada shvatio da nešto u "praznom" prostoru djeluje na magnetnu iglu kompasa, da bi kasnije ovaj doživljaj opisao kao najveći događaj njegovog života. On je, zabave radi, pravio modele i mehaničke spravice pokazujući tako od malena velike tehničke i matematičke sposobnosti.
Počevši od1889. godine, student medicine po imenuMax Talmud (kasnije Talmey), koji je četvrtkom navečer posjećivao Einsteinove u periodu od šest godina,[3] upoznaje Einsteina sa ključnim znanstvenim i filozofskim tekstovima, uključujućiKantovuKritiku čistog uma. Dvojica njegovih ujaka na dalje će"hraniti" ovu njegovu intelektualnu radoznalost, tijekom njegovog kasnijeg djetinjstva i perioda rane adolescencije, nabavljajući mu ili mu preporučavajući za čitanje knjige iz oblastiznanosti,matematike ifilozofije. Einstein je pohađao Gimnaziju Luitpold, gdje je stekao relativno napredno i, za to vrijeme, moderno obrazovanje. S učenjem matematike započeo je negdje oko dvanaeste godine (1891.), učeći samostalno iz školskih udžbenikaEuklidovu geometriju u ravnini, ainfinitezimalni račun počeo je izučavati četiri godine kasnije. Einstein je shvatio kolika je moć aksiomatskog,deduktivnog, razmišljanja proučavajući EuklidoveElemente, koje je on nazivao"svetom geometrijskom knjižicom"[3]. Dok je bio u gimnaziji, Einstein se često sukobljavao sa školskim autoritetima i vrijeđao upravu, vjerujući da je duh učenja i kreativnog razmišljanja izgubljen uslijed nastojanja na čistoj memorizaciji gradiva.
Einstein u dobi od 14 godina, fotografiran malo prije odlaska obitelji Einstein uItaliju.
Godine 1894., nakon propasti elektrokemijskih poslova njegovog oca Hermanna, Albert se seli izMünchena uPaviju, talijanski grad blizuMilana. Einsteinov prvi znanstveni rad, pod nazivom"Istraživanje stanja etera u magnetskom polju", bio je ujedno tada napisan i za jednog od njegovih ujaka. Albert je ostao uMünchenu želeći završiti školu, ali je završio samo jedan semestar, prije nego što je napustio gimnaziju u proljeće1895., da bi se pridružio svojoj obitelji u Paviji. On napušta školu godinu i pol dana prije završnih ispita, ne govoreći o tome ništa svojim roditeljima, uvjeravajući školsku upravu da mu dozvole odlazak uz pomoć lijekarskog uvjerenja dobivenog od jednog prijateljski nastrojenog liječnika. Ali to je ujedno značilo i da neće dobiti svjedodžbu o završenoj srednjoj školi. Te godine, u uzrastu od 16 godina, on stvara misaoni eksperiment poznat kaoEinsteinovo ogledalo. Zureći u ogledalo, on je pokušavao dokučiti što bi se dogodilo sa njegovom slikom u zrcalu ako bi se on počeo kretati brzinom svjetlosti. Njegov zaključak, da jebrzina svjetlosti neovisna o brzini promatrača (brzine njenog izvora), koji je, između ostalog, bio potaknut i ovim razmišljanjem, kasnije će postati jedan od dva postulata specijalne relativnosti.
Mada je pokazao odličan uspjeh na matematičkom i znanstvenom dijelu prijemnog ispita za upis na Savezni politehnički institut uZürichu, današnjiETH Zürich, njegov neuspjeh u dijelu ispita iz slobodnih vještina osujetio je ove njegove planove. Njegova ga obitelj tada šalje uArau, uŠvicarskoj, da završi srednju školu. Tada postaje jasno da on neće biti inženjer elektrotehnike, kao što se njegov otac dotada nadao. Tamo, on sluša povremena predavanja izMaxwelloveelektromagnetne teorije i konačno prima svoju diplomu u rujnu1896. godine. U to vrijeme on stanuje u obitelji profesora Josta Wintelera gdje se zaljubljuje u Sofiju Winteler, kćerku profesora Wintelera. Einsteinova sestraMaja, koja je vjerojatno bila njemu najbliža osoba u to vrijeme, kasnije će se udati za Wintelerovog sina Paula, a Einsteinov prijateljMichele Besso oženit će Wintelerovu drugu kćerku, Annu. Einstein se u listopadu upisuje na Savezni politehnički institut i prelazi u Zürich, dok Sofia odlazi uOlsberg gdje je čeka posao učiteljice. Iste godine on obnavlja svoje njemačko državljanstvo.
U jesen1896., SrpkinjaMileva Marić započinje svoje studije medicine u Zürichu, da bi se već poslije prvog semestra prebacila na Savezni politehnički institut gdje, kao jedina žena upisana te godine, studira na istom smjeru kao i Albert. Milevino druženje s Albertom razvit će se u pravu ljubavnu romansu tijekom sljedećih par godina, unatoč negodovanju Albertove majke kojoj je smetalo to što je ona previše stara za njega, što nije Židovka i što ima fizičku manu (jedna noga bila joj je nešto kraća od druge).[4]
Godine1900., Einstein je stekao diplomu Saveznog politehničkog instituta koja mu je omogućavala da se bavi nastavnim radom. Iste godine on prijavljuje za objavljivanje svoj prvi rad o kapilarnim silama, pod naslovom"Rezultati promatranja kapilarnih pojava" ("Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen"). U ovom svom radu, on pokušava ujediniti različite zakone fizike, dakle čini pokušaj u onome što će bez prekida nastojati tijekom cijelog svog života. Preko svoga prijatelja, inženjera Michelea Bessoa, Einstein će se upoznati sa djelomErnsta Macha, kojeg će kasnije nazivati"najboljom rezonatorskom kutijom Europe" za fizikalne ideje. Tijekom tog vremena, Einstein razmjenjuje i dijeli svoje znanstvene zanimacije sa grupom bliskih prijatelja, uključujući Bessoa i Milenu. Oni tada sami sebe nazivaju"Olimpija Akademijom". Einstein i Milena dobivaju u to vrijeme izvanbračnu kćerku, Lieserl Einstein, rođenu u siječnju1902. Sudbina ovoga djeteta do danas je nepoznata. Neki vjeruju da je ona umrla odmah po rođenju, dok drugi vjeruju da su je roditelji dali na usvajanje.
Einstein poslije diplomiranja nije mogao odmah naći nastavničko zaposlenje, ponajviše zato što je kao mladić svojom drskošću očigledno iritirao većinu svojih profesora. Otac prijatelja iz razreda mu je pomogao da se domogne zaposlenja kao pomoćni tehnički ispitivač u Švicarskom patentnom birou[nb 1]1902. godine. Tu je Einstein procjenjivao vrijednost patenata raznih pronalazača, koji su se prijavljivali u ovaj biro, kao i mogućnosti primjene tih patenata u tehničkim uređajima, radio je dakle posao koji je ipak zahtijevao poznavanje njegove struke - fizike. Posebno je bio zadužen za ocjenjivanje patenata koji su u nekoj vezi sa elektromagnetnim uređajima.[6] On je ovdje morao naučiti kako raspoznati suštinu primjene patenta usprkos, ponekad, veoma šturom opisu, a i njegov direktor poučio ga je kako da „samog sebe izrazi korektno“. Dok je ocjenjivao praktičnost njihovog rada on je povremeno i ispravljao greške u njihovim dizajnima.
Einsteinova prva supruga, srpska matematičarkaMileva Marić.
Einstein je6. siječnja1903. oženioMilevu Marić. Einsteinova ženidba s Marićevom, koja je bila matematičarka, predstavljala je u isto vrijeme i osobno, ali i intelektualno partnerstvo i vezu. Einstein je za Milevu govorio:
Ona je stvorenje jednako meni samom i koje je jednako neovisno i jako kao što sam i ja.
Ronald W. Clark, Einsteinov biograf, tvrdi da distanca koja je postojala u Einsteinovom braku sa Milevom, za njega bila prijeko potrebna, jer da bi upotpunio svoj rad on je morao postići neku vrstu intelektualne izolacije.Abram Joffe, sovjetski fizičar koji je poznavao Einsteina, u jednoj osmrtnici piše o njemu“Autor radova iz1905. bio je... birokrat u Patentnom birou uBernu, Einstein-Marić”, i ovo je nedavno bilo uzeto kao dokaz suradničke strane njihove veze. Međutim, prema Albertu A. Martínezu iz Centra za studije Sveučilišta Einstein uBostonu, Joffe je jedino time pripisao autorstvo Einsteinu, jer, kako on misli, bio je to uvriježeni švicarski običaj da se dodaje ženino prezime iza muževljevog imena.[7] Ipak, razmjeri Milevinog utjecaja na Einsteinovo djelo još uvijek su kontroverzno i diskutabilno pitanje.
Godine1903., Einsteinovo zaposlenje u Švicarskom patentnom birou postalo je stalno, mada ga je unapređenje mimoišlo sve dok“se u potpunosti ne usavrši za strojarsku tehnologiju”.[8] On svoj doktorat stiče pod mentorstvom Alfreda Kleinera na Sveučilištu uZürichu, nakon prijavljivanja svoje doktorske teze pod nazivom"Jedno novo određivanje molekularnih dimenzija" ("Eeine neue Bestimmung der Moleküldimensionen") iz1905. godine.
Tijekom1905. godine, u svoje slobodno vrijeme, Einstein je napisao četiri članka koja su poslužila u osnivanju moderne fizike, bez mnogo znanstvene literature na koju bi se mogao pozvati, ili mnogo kolega znanstvenika sa kojima bi o tome mogao prodiskutirati. Većina fizičara se slaže da su tri od ova četiri članaka (oni oBrownovom gibanju,fotoelektričnom efektu iposebnoj relativnosti) zasluživali da budu nagrađeniNobelovom nagradom. Ali samo rad o fotoelektričnom efektu bio je spomenut od strane Nobelovog komiteta prilikom dodeljivanja nagrade, jer je u to vreme samo iza njega stajalo mnogo neospornih, eksperimentalnih, dokaza, dok je za druge Einsteinove radove Nobelov komitet izrazio mišljenje da bi oni trebali biti potvrđeni u budućnosti.
Netko bi mogao smatrati ironičnim što je nagrada dodeljena za fotoelektrični efekt, ne samo zato što je Einstein najviše poznat poteoriji relativnosti, nego i zato što je fotoefekt kvantni fenomen, a Einstein je, zbog nečega, kasnije postao razočaran putem kojegkvantna teorija zauzela u svojem daljnjem razvoju. Einstein je ove znanstvene radove objavio u časopisuAnnalen der Physik. Uobičajeno je da se oni danas nazivaju znansvteni radovi Annus Mirabilis (od latinske frazeAnnus mirabilis što na latinskom znači“Godina čuda”). Međunarodna unija za čistu i primenjenu fiziku (IUPAP) obilježila je 100. godinu od objavljivanja njegovih opsežnih radova1905. kaoSvjetsku godinu fizike 2005. (World Year of Physics 2005).
Prvi rad, nazvan"O jednom heurističkom gledanju na proizvodnju i transformaciju svjetlosti" ("Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt") bio je posebno citiran u priopćenju povodom dodjele Nobelove nagrade. U ovom radu, Einstein proširujePlanckovuhipotezu () o diskretnim djelićima energije, na svoju vlastitu hipotezu da se elektromagnetska energija (svjetlost) takođe emitira iz materije ili apsorbira u diskretnim djelićima,kvantima, čiji je iznos (gdjе jePlanckova konstanta, a jefrekvencija svjetlosti) predlažući tako novi zakon:
kao objašnjenje fotoelektričnog efekta, jednako kao i svojstava drugih pojavafotoluminiscencije ifotoionizacije. U kasnijim radovima, Einstein koristi ovaj zakon da opišeVoltin efekt (1906.), nastanak sekundarnih katodnih zraka (1909.) i visokofrekventnu granicuzakočnog zračenja (1911.). Ključni Einsteinov doprinos je u njegovom tvrđenju da jekvantizacija energije uopće, suštinsko svojstvo svjetlosti, a ne samo, kao što jeMax Planck vjerovao, neka vrsta ograničenja u interakciji između svjetlosti i materije. Jedan drugi, često previđani, doprinos ovoga rada predstavlja Einsteinova izvanredna procjena ()Avogadrove konstante (). Međutim, kako Einstein u ovom radu„nije“ predložio da je svjetlost sastavljena od čestica, koncept svjetlosti kao snopa„fotona“ neće ni biti predložen sve do1909.
Jules Henri Poincaré, slavni francuski matematičar i teoretski fizičar. Iako je najpoznatiji po svojim radovima na matematici iteoriji kaosa, Poincaré je začajan i po tome što je par tjedana prije Einsteina objavio jednadžbe relativnosti. Unatoč različitosti od Einsteinovih, ove jednadžbe su u ono vrijeme bile važa tema povjesničara znanosti.
Njegov drugi članak iz 1905., pod nazivom"O kretanju — potrebnom od strane Molekularne kinetičke teorije topline — malih čestica suspendiranih u nepokretnom fluidu" ("Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme geforderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen"), pokriva njegovu studiju Brownovog gibanja i osigurava emprijske dokaze za postojanjeatoma. Prije pojave ovog članka, atom je bio prihvaćen kao koristan koncept, ali fizičari i kemičari su se vatreno raspravljali jesu li atomi realni entiteti ili nisu. Einsteinovo statističko razmatranje ponašanja atoma dalo je eksperimentatorima način da broje atome gledajući kroz obični mikroskop.Wilhelm Ostwald, jedan od vođa anti-atomske škole, kasnije se povjerioArnoldu Sommerfeldu da se njegova sumnja u atome preobratila u vjerovanje zahvaljujući Einsteinovom potpunom objašnjenju Brownovog gibanja.[9] Brownovo gibanje bilo je također objašnjeno i od straneLouisa Bacheliera1900. godine.
Einsteinov treći rad iz ove godine,"O elektrodinamici pokretnih tijela" ("Zur Elektrodynamik bewegter Körper"), bio je objavljen u lipnju 1905. Ovaj rad predstavlja uvod uposebnu teoriju relativnosti, kao teorijuvremena,prostora,mase ienergije, koja je u suglasnosti sateorijom elektromagnetizma, ali ne opisuje pojavu gravitacije. Dok je razvijao ovaj svoj članak, Einstein je o njemu pisaoMilevi kao o„našem radu o relativnom kretanju“, i ovo je navelo neke da pretpostave da je i Mileva imala svoju ulogu u stvaranju ovog čuvenog znanstvenog rada.
Nekolicina povjesničara znanosti vjeruje da su i Einstein i njegova žena oboje bili upoznati s time da je čuveni francuski matematičar i fizičarHenri Poincaré bio već objavio relativističke jednadžbe, par tjedana prije nego što je Einstein prijavio svoj rad za objavljivanje. Ali, mnogi vjeruju da je njihov rad neovisan i da se razlikuje od Poincaréovog rada u mnogo prelomnih trenutaka, naime, u pogledu „Etera“, Einstein negira postojanje etera, dok ga Poincaré smatra suvišnim. Slično tome, još uvijek je diskutabilno je li je on znao za radHendrika Antoona Lorentza iz1904., koji sadrži u sebi veći dio jednadžbi ove teorije i na koga se Poincaré poziva u svom radu. Većina povjesničara, međutim, vjeruje da se ajnštajnovska relativnost razlikuje na mnogo ključnih načina od drugih teorija relativnosti koje su kružile u to vrijeme, i da mnoga pitanja u vezi sa prioritetom ovog otkrića izrastaju iz obmanjive slike Einsteina kao genija koji je radio u potpunoj izolaciji.[10] Mada je sigurno da je Einstein diskutirao o fizici sa Milevom, ne postoje solidni dokazi o tome da je ona učinila neki značajan doprinos njegovom radu.
U četvrtom radu,"Ovisi li inercija tijela o njegovom energetskom sadržaju?" ("Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?"), objavljenom krajem1905., on pokazuje da je iz relativističkihaksioma moguće izvesti čuvenu jednakost koja izražavaekvivalenciju između mase i energije. Energetski ekvivalent (E) nekog iznosa mase (m) jednak je masi pomnoženoj sa kvadratom brzine svetlosti (c):
Međutim, Poincaré je bio prvi koji je objavio ovu “energetsku jednakost”1900. godine, u neznatno drugačijoj formi, naime kao:
Godine1906., Einstein je promoviran u zvanje tehničkog ispitivača druge klase. Godine1908., dobio je licencu za rad uBernu,Švicarska, kaoPrivatdozent (neplaćeni nastavnik na sveučilištu). Tijekom tog vremena, Einstein opisuje zašto jenebo plavo u svome radu o pojavi kritičneopalescencije, koji pokazuje kumulativne efekte rasipanjasvjetlosti na pojedinačnim molekulama u atomosferi.[11]
Godine1911., Einstein postaje najprije vanredni profesor na Sveučilištu uZürichu, a ubrzo poslije toga i redovni profesor na njemačkoj govorničkoj sekciji Karlovog sveučilišta uPragu. Dok je bio u Pragu, Einstein objavljuje rad u kojem poziva astronome da provjere dva predviđanja njegoveopće teorije relativnosti koja je još u razvoju, a radi se o savijanju svijetlosti u gravitaciijskom polju, mjerljivom za vrijeme pomrčine Sunca, i o gravitaciijskom crvenom pomaku sunčevih spektralnih linija u odnosu na odgovarajuće spektralne linije proizvedene na površini Zemlje. Mladi njemački astronomErwin Freundlich, započinje suradnju sa Einsteinom i obavještava druge astronome širom svijeta u vezi o ovim Einsteinovim astronomskim provjerama.[12]
Godine1912., Einstein se vraća u Zürich u namjeri da postane redovni profesor naETH Zürich. U to vrijeme, on tijesno surađuje sa matematičaromMarcelom Grossmannom, koji ga upoznaje saRiemannnovom geometrijom. Godine1912., Einstein počinje vrijeme nazivati četvrtom dimenzijom (ma da jeH.G. Wells uradio to isto ranije, u svome djelu“Vremenplov” iz1895. godine) Godine1914., odmah pred početakPrvog svjetskog rata, Einstein se nastanjuje uBerlinu kao profesor na lokalnom sveučilištu i postaje član Pruske akademije znanosti. Tada uzima i prusko (njemačko) državljanstvo. Od1914. do1933., obavlja funkciju direktora Instituta za fizikuKaiser Wilhelm u Berlinu.
Također zadržava mjesto vanrednog profesora na Sveučilištu uLeidenu od1920. do1946., gdje redovno održava gostujuća predavanja. Godine1917., Einstein objavljuje rad"O Kvantnoj mehanici zračenja" ("Zur Quantentheorie der Strahlung",Physkalische Zeitschrift 18, str. 121–128). Ovim člankom uvodi se koncept stimulirane emisije, fizičkog principa koji omogućava pojačavanje svjetlosti ulaseru. Također, iste godine, objavljuje i rad u kojem koristi opću teoriju relativnosti da bi izgradio model cijelog svemira, pripremajući tako pozornicu za nastupanje moderne fizikalnekozmologije. U tom radu on uvodi i poznatukozmološku konstantu, koju je kasnije, u jednom razgovoru nazvao“najvećom pogreškom u njegovom životu” (“the biggest blunder of his life”).[13][14]
U studenom1915., Einstein je održao niz predavanja pred Pruskom akademijom znanosti na kojima je predstavio novu teoriju gravitacije, poznatu kaoopća teorija relativnosti. Posljednje predavanje završava se njegovim uvođenjem jednadžbi koje zamjenjujuNewtonov zakon gravitacije i nazivaju seEinsteinove jednadžbe polja.David Hilbert je, zapravo, objavio jednadžbe polja u članku koji je datiran pet dana prije Einsteinovih predavanja. Ali prema Thorneu (117 - 118), Hilbert je otkrio ispravne jednadžbe tek poslije“premišljanja nad stvarima koje je naučio” tijekom nedavnog Einsteinovog posjetaGöttingenu. Thorn ide i dalje pa kaže:
Sasvim prirodno, i u skladu sa Hilbertovim viđenjem stvari, rezultujući zakoni zakrivljenosti hitro su nazvani imenom "Einsteinove jednadžbe polja", radije nego da budu nazvane po Hilbertu. U stvari, da nije bilo Einsteina, opće relativistički zakoni gravitacije možda bi bili otkriveni tek nekoliko desetljeća kasnije.
Ova teorija sve promatrače smatra ekvivalentnim, a ne samo one koji se kreću ravnomjerno, odnosno stalnom brzinom. U općoj relativnosti gravitacija nije više sila (kao što je to kodNewtona) nego je posljedica zakrivljenostiprostor-vremena.
Einsteinovi objavljeni radovi iz opće relativnosti za vrijeme rata nisu bili dostupni nigdje izvan Njemačke. Vijesti o Einsteinovoj novoj teoriji stigle su do astronoma sa engleskog govornog područja u Engleskoj i Americi preko nizozemskih fizičaraHendrika Antoona Lorentza iPaula Ehrenfesta kao i njihovog kolegeWillema de Sittera, ravnatelja Leidenskog sveučilišta. EnglezArthur Stanley Eddington, koji je bio tajnik Kraljevskog astronomskog društva, zatražio je od de Sittera da u korist njegovih astronoma napiše seriju članaka na engleskom. On je bio fasciniran novom teorijom i postao je vodeći pobornik i popularizator teorije relativnosti.[15]
Većini astronoma nije se sviđala Einsteinova geometrizacija gravitacije i smatrali su da njegova predviđanja pojava savijanja svjetlosti i gravitacijskog crvenog pomaka ne mogu biti točna. Godine1917., astronomi observatorija Mt. Wilson u južnojKaliforniji objavili su rezultatespektroskopskih analizasunčevog spektra koje su, činilo se, ukazivale na to da nema nikakvog gravitacijskog crvenog pomaka u sunčevoj svjetlosti.[16] Godine1918., astronomi observatorija Lick u sjevernoj Kaliforniji načinili su fotografije pomrčine sunca vidljive uSjedinjenim Državama. Nakon završetka rata, oni su proglasili svoje nalaze tvrdeći da su Einsteinova opće-relativistička predviđanja o savijanju svjetlosti pogrešna, ali nisu nikada objavili njihove rezultate, pravdajući to mogućim velikim greškama pri mjerenju.[17]
U svibnju1919., tijekom britanskih promatranja pomrčina Sunca napravljenih uBrazilu kao i na otokuPríncipe, na zapadnoj obali Afrike,Arthur Stanley Eddington je nadgledao mjerenje savijanja svjetlosti zvijezda prilikom njenog prolaska u blizini Sunca, što rezultira u prividnom pomicanju položaja promatranih zvijezda dalje od Sunca. Ovaj je fenomen nazvanefekt gravitacijske leće i u ovom je slučaju opaženo pomicanje položaja zvijezda bilo dvostruko veće nego što je bilo predviđenoklasičnom mehanikom.[18] Ova opažanja slagala su se sa predviđanjima proisteklim iz Einsteinovih jednadžbi polja iz opće teorije relativnosti. Eddington je objavio da rezultati potvrđuju Einsteinovo predviđanje i časopisThe Times izvjestio je o ovoj potvrdi Einsteinove teorije7. studenog iste godine, pod naslovom"Revolucija u znanosti – Nova teorija svemira – Njutnovske ideje su odbačene". NobelovacMax Born je izrazio svoje poglede o općoj relativnosti rekavši da je ona"najveći podvig ljudskog razmišljanja o prirodi"; njegov kolega NobelovacPaul Dirac nazvao je to"vjerojatno najvećim znanstvenim otkrićem ikada učinjenim".[19] Ovi komentari i rezultujući publicitet zacementirali su Einsteinovu slavu. On je postao svjetski slavan, što je i danas neuobičajeno dostignuće za jednog znanstvenika.
Službeni portret Alberta Einsteina iz1921. povodom dodjele Nobelove nagrade.
Mnogi znanstvenici još uvijek nisu uvjereni u sve to zbog raznoraznih razloga, počevši od onih znanstvenih (neslaganje sa Einsteinovim tumačenjem eksperimenata, vjerovanje uEter ili u to da je apsolutni sustav referencije neophodan) pa sve do psiho-socijalnih (konzervativizam,antisemitizam). Prema Einsteinovom gledištu, većina primedbi dolazila je od praktičara koji su imali vrlo malo razumijevanja teorije koja je u to uključena.[20] Einsteinova popularnost u javnosti, koja je nastupila poslije članka iz1919., stvorila je ozlojađenost kod tih znanstvenika, a kod nekih se ova ozlojađenost zadržala i tijekom1930-ih godina.[21]
Dana30. ožujka1921., Einstein odlazi uNew York da održi predavanja o svojoj novoj teoriji relativnosti, a iste godine on će biti nagrađen iNobelovom nagradom za fiziku. Mada je on tada, ali i sada, najslavniji po svome radu na relativnosti, Nobelova nagrada mu je dodeljena za raniji rad kojim je objasniofotoelektrični efekt (kojeg je već prije uočioHeinrich Hertz), jer je njegova opća relativnost još uvijek bila predmet debate. Nobelov komitet je, dakle, donio odluku da navodeći njegov najmanje osporavani rad prilikom dodijele nagrade, učine to prihvatljivijim za znanstvenu zajednicu.
Godine1909., Einstein predstavlja svoj rad“Razvoj naših pogleda na sastav i suštinu zračenja” (njem.Über die Entwicklung unserer Anschauungen über das Wesen und die Konstitution der Strahlung; eng.The Development of Our Views on the Composition and Essence of Radiation) u kojem sumira dotadašnja gledišta fizičara na koncept luminoferusnog (propusnog za svjetlost)Etera i, što je još važnije, u kojem razmatra o pojavi kvantizacije svjetlosti. U ovome, kao i u ranijem članku iz1909. godine, Einstein pokazuje da kvanti energije, koje je u fiziku uveoMax Planck, također posjeduju i dobro definiran impuls i da se u mnogim pogledima ponašaju kao da su neovisne točkaste čestice. Ovaj članak obilježava uvođenje modernog „fotonskog“ koncepta (mada je termin kao takav uveden znatno kasnije, u raduGilberta Newtona Lewisa iz1926. godine ). Možda je još značajnije to što Einstein pokazuje da svjetlost može istovremeno biti i val i čestica, i točno predviđa da fizika stoji na ivici revolucije koja će zahtjevati od nje da ujedini ove dva dualna svojstva svjetlosti. Međutim, njegov prijedlog daMaxwellovejednadžbe elektromagnetnog polja treba izmijeniti tako da one dozvole u graničnim slučajevima i singularitete polja, nikada nije dalje razvijan, mada je mogao imati utjecaja nade Broglieovu valno-čestičnu pilot hipotezukvantne mehanike.
Početkom1920-ih, kako je originalnakvantna teorija sve više zamjenjivana s novom teorijom kvantne mehanike, Einstein je glasno počeo kritiziratiKopenhagensko tumačenje novih jednadžbi. Njegov opozicijski stav po ovom pitanju zadržat će cijeli svoj život. Većina razloge ovog njegovog protivljenja vidi u tome što je on bio snažnideterminist. Pri tome, oni se pozivaju na pismo upućenoMaxu Bornu1926. u kojem Einstein navodi primjedbu koju povjesničari najviše pamte:
Kvantna mehanika je zaista impozantna. Ali neki unutrašnji glas mi govori da to još nije prava stvar. Ova teorija kaže nam mnogo toga, ali nas zaista ne dovodi nimalo bliže tajni Onog Starog. Ja sam, po svaku cijenu, uvjeren da se On ne igra s kockicama.
Na ovo jeNiels Bohr, koji se najviše sporio sa Einsteinom oko kvantne teorije, odgovorio:
Ima mjesta i za sasvim drugačije gledanje na ove Einsteinove primjedbe upućene “kvantnim pravovjercima”. Jer Einstein je, osim ove prethodno navedene izjave, davao i neke druge, tako da je Einsteinov suvremenikWolfgang Pauli, našao za njega po ovome pitanju i riječi razumijevanja. Prethodno citirana izjava“Bog se ne igra s kockicama” dana je prilično rano, a Einsteinove kasnije izjave tiču se nekih drugih tema. Paulijev citat po ovom pitanju je sljedeći:[23]
Ja nisam u stanju prepoznati Einsteina kada god vi govorite o njemu, bilo u vašem pismu ili u manuskriptu. Čini mi se kao da ste vi sami za sebe napravili i podigli neku lutku Einsteina, koju zatim oborite na pod s velikom pompom. Posebno zato što Einstein nije smatrao koncept determinizma toliko fundamentalnim kao što je često držano da je (ovo mi je on rekao nedvosmisleno mnogo puta). (…) On odbija da je ikada koristio, kao kriterij prihvatljivosti neke teorije, pitanje "Je li ona rigorozno deterministička?" (…) on nije uopće ljut na vas, nego samo kaže da ste vi osoba koja neće slušati.
Mnogi Einsteinovi komentari ukazuju na njegovo vjerovanje da jekvantna mehanikanepotpuna teorija. Ovo tvrđenje je prvi put izneseno u čuvenom Einstein–Podolsky–Rosen članku (EPR paradoks), iz1935. godine[24], a ponovo se pojavljuje i1949. godine u knjiziAlbert Einstein, Filozof-znanstvenik.[25] EPR članak — naslovljen sa "Može li se kvantno mehanički opis fizikalne stvarnosti smatrati potpunim?" — završava se zaključkom:
Budući da smo tako pokazali davalna funkcija ne osigurava potpuni opis fizikalne stvarnosti, otvara se pitanje je li takav opis uopće i postoji ili ne. Mi vjerujemo, međutim, da je takva jedna teorija ipak moguća.
U Schilppovoj knjizi, Einstein postavlja fascinantan eksperimentalni prijedlog u nečemu sličan saSchrödingerovom mačkom. U uvodu on podsjeća na problem (radioaktivnog raspada) atoma. Ako imamo na početku jedan neraspadnuti atom i ako čekamo određeni period vremena, kvantna mehanika daje nam vjerojatnost s kojom će ovaj atom u danom vremenu podleći transformaciji putem radioaktivnog raspada.[26][27] Einstein zatim zamišlja sljedeći sustav kao sredstvo za detekciju raspada:
Umjesto da razmatramo sustav koji sadrži samo radioaktivni atom (i njegov proces transformacije), bolje je razmatrati sistem koji uključuje u sebe također i sredstvo za konstataciju radioaktivne transformacije – na primjerGeigerov brojač s mehanizmom za automatsko registriranje. Neka ovo uključuje i registarsku traku, koju pokreće satni mehanizam, po kojoj će oznake biti ispisivane okidanjem brojača. Istina, sa točke gledišta kvantne mehanike, ovaj je sustav u cjelini veoma složen i prostor koji zauzima njegova konfiguracija je veoma velikih dimenzija. Ali u principu nema zamjerki na tretiranje cijelog ovog sustava s točke gledišta kvantne mehanike. Ovdje također, teorija određuje vjerojatnost za svaku konfiguraciju, za sve koordinate i za svaki vremenski trenutak. Ako bi se uzele u obzir sve konfiguracije koordinata, za vrijeme dovoljno veliko u usporedbi s prosječnim vremenom raspada jednog radioaktivnog atoma, trebala bi biti (najviše) jedna takva registarska oznaka na papirnoj traci. Za svaku konfiguraciju koordinata treba odgovarati određena pozicija oznake na papirnoj traci. Ali, ukoliko teorija donosi samo relativnu vjerojatnost zamislivih koordinatnih konfiguracija, to također nudi samo relativne vjerojatnosti za položaje oznaka na papirnoj traci, ali ne i točno određene položaje ovih oznaka.
Einstein dalje nastavlja:
…Ako se mi pokušamo pozabaviti tumačenjem da kvantni teoretski opis treba biti shvaćen kao potpuni opis nekog pojedinačnog ssustava, tada smo prisiljeni na tumačenje da položaj oznake na traci nije nešto što pripada sustavu po sebi, nego da je postojanje tog položaja suštinski ovisno o izvršenju opažanja načinjenog na registracijskoj traci. Ovakvo tumačenje u stvari nije ni na koji način apsurdno sa čisto logičke točke gledišta, ali teško da postoji bilo tko, tko bi bio sklon ovo uzeti ozbiljno u razmatranje. Zato što u makroskopskom svijetu jednostavno se podrazumijeva da se moramo držati programa realističkog opisa u prostoru i vremenu, dok u oblasti mikroskopskih pojava, skloni smo odustati od ovog programa, ili da ga, u najmanju ruku, izmjeniti.
Einstein nikadau potpunosti nije odbacio probabilističke tehnike i način mišljenja. On se osobno iskazao kao veliki "statističar".[28] koristeći statističku analizu u njegovom radu oBrownovom gibanje ifotoelektricitetu, a u radovima objavljenim prije1905. Einstein je čak otkrio iGibbsove ansamble. Prema mišljenju većine fizičara, međutim, on je vjerovao da se na indeterminizmu mogu zasnivati razlozi za ozbiljne primjedbe na račun fizikalne teorije. Paulijevo svjedočenje, kao što smo vidjeli, u suprotnosti je sa ovim, a Einsteinove osobne izjave pokazuju da se on fokusirao na nepotpunost, kao njegovu glavnu brigu.
U nešto kasnijim vremenima došlo je do novog zaokreta u ovom poslu.John Stewart Bell otkrio je dalje zanimljive rezultate (Bellov teorem iBellova nejednakost) prilikom njegovog istraživanja Einstein-Podolsky-Rosenovog članka. Postoji razilaženje u mišljenjima u odnosu na zaključke koji su iz ovoga izvodljivi, u vezi sa EPR analizom. Prema Bellu,kvantna nelokalnost time je ustanovljena, dok drugi u tome vide smrt determinizma.
Što god da su bila njegova unutrašnja uvjerenja, Einstein se slagao da jekvantna teorija najbolja koja je trenutno na raspolaganju, ali on je tragao za „potpunijim“ objašnjenjem, bilo da je ono višedeterminističko ili da je ono koje može fundamentalnijie objasniti razloge za probabilizmekvantne mehanike na jedan logičan način. On se nije mogao odreći vjerovanja da fizika opisuje zakone kojima se podčinjavaju „realne stvari“, niti se mogao odreći vjerovanja da ne postoji takvo objašnjenje koje bi u sebi sadržavalo kontradikcije, što ga je, između ostalog, dovelo do njegovih uspješnih objašnjenjafotona, relativnosti, atoma i gravitacije.
Godine1924., Einstein je primio kratko pismo od mladog indijskog fizičara po imenuSatyendra Nath Bose u kojem on opisuje svjetlost kao plin fotona i moli Einsteina za pomoć oko objavljivanja. Einstein shvaća da ista ta statistika može biti primijenjena i na atome i objavljuje članak na njemačkom jeziku (u to vrijemelingua franca fizike) u kojem opisuje Boseov model i objašnjava njegove posljedice.Bose-Einsteinova statistika sada opisuje skupove takvih, identičnih čestica, cjelobrojnogspina, poznatih kaobozoni.
Einstein je također pripomogaoErwinu Schrödingeru u razvoju kvantneBoltzmannovedistribucije, mješavine klasičnog i kvantno-mehaničkog plinskog modela, ali je odbio Schrödingerovu pozivnicu da njegovo ime bude uključeno u ovaj rad jer je shvatio da će to biti manje značajno od Bose-Einsteinovog modela.
Godine1926., Einstein i njegov bivši učenikLeó Szilárd zajednički su patentiraliEinsteinov hladnjak. Američki patentni biro je nagradio Einsteina i Szilárda za ovaj hladnjak11. studenog1930. Patent pokriva termodinamičke cikluse rashlađivanja, koji omogućavaju hlađenje bez pokretnih dijelova, na konstantnom tlaku, s toplotom kao jedinim ulazom. Rashladni ciklusi koriste amonijak, butan i vodu.
Kada jeAdolf Hitler došao na vlast u siječnju1933., Einstein je bio gostujući profesor na Sveučilištu u Princetonu, položaj koji je on preuzeo u prosincu1932., na poziv američkog predavačaAbrahama Flexnera.
U1933. godini,nacisti donose „Zakon o restauraciji civilne službe“ koji prisiljava sve sveučilišne profesire židovske nacionalnosti da napuste njihov posao i tijekom1930-ih vodi se kampanja da se Einsteinovo djelo etiketira kao“židovska fizika”, nasuprot„njemačkoj“ ili„arijevskoj“ fizici, koju predvode nobelovciPhilipp Lenard iJohannes Stark. Podržani od straneSS-a, pobornici“njemačke fizike” objavljuju na sve strane pamflete i knjige u kojima sramote Einsteinove teorije i pokušavaju staviti njemačke fizičare koji poučavaju ove teorije na crnu listu. Einstein se odriče svoga njemačkog državljanstva i ostaje u Sjedinjenim Državama, gdje mu je dan stan na stalno korištenje. Ajnštajn prihvaća položaj na novoosnovanom Institutu za napredne studije uPrincetonu,New Jersey, gdje se koncentrira na razvoj ujedinjene teorije polja.
Međunarodni spasilački komitet bio je osnovan1933., na zahtjev Alberta Einsteina, s ciljem da se pomognu protivnici Adolfa Hitlera.
Einstein-Szilárdovo pismo iz1939. u vezi nuklearnog programa.
Godine1939., uz Szilárda, Einstein šalje pismo američkom predsjednikuFranklinu Delanu Rooseveltu zauzimajući se za proučavanje nuklearne fisije u vojne svrhe, zbog straha da bi nacistička vlada Njemačke mogla biti prva koja će proizvestinuklearno oružje. Roosevelt počinje s malom istragom u vezi ovog problema koja će s vremenom prerasti u masivniprojekt Manhattan. Einstein osobno nije bio uključen u ovaj projekt stvaranja prveatomske bombe, ali je ipak, prema tvrdnjamaLinusa Paulinga, kasnije zažalio što je potpisao ovo pismo.
Einstein postaje američki državljanin 1940., mada još uvijek zadržava i švicarsko državljanstvo.
Einsteinovi istraživački napori, nakon razvitkaopće relativnosti bili su primarno sastavljeni od dugačke serije pokušaja da uopći još više svojuteoriju gravitacije s namjerom ujedinjenja i pojednostavljenja osnovnih fizikalnih zakona, posebno zakona gravitacije ielektromagnetizma. Godine1950., on opisuje taj rad, koji nazivaujedinjenom teorijom polja, u jednom članku objavljenom u znanstvenom časopisuScientific American. Einstein je vođen svojom vjerom u jedinstveno porijeklo svih fizikalnih zakona.
Einstein je postajao sve više izoliran u ovim svojim istraživanjima opće teorije gravitacije i njegovi napori su u konačnom ostali bezuspješni. Konkretno, njegova potraga za ujedinjenjem fundamentalnih sila ignorirala je rad zajednice fizičara u većini (i obrnuto), gdje je posebno značajno otkriće jakih i slabih nuklearnih sila, koje nisu shvaćane kao nezavisne sve do otprilike1970., što je petnaest godina poslije Einsteinove smrti. Einsteinova težnja za ujedinjenjem zakona fizike pod jednim jedinim modelom preživjela je do današnjih dana kroz namjeru da bude izgrađena jedna nova velika unifikacijska teorija.
Einstein u svojim kasnijim godinama. Ovo je jedan od poslijednjih Einsteinovih portreta.
Godine1948. Einstein je jedan od članova osnivačkog komiteta koji će prerasti u Sveučilište Brandeis. Iste godine,11. veljače.,Yousuf Karsh je napravio Einsteinov portret. Godine1952., izraelska vlada predlaže Einsteinu da preuzme dužnost drugog izraelskog predsjednika. On odbija ovu ponudu uz poruku:
Jako sam pogođen ponudom naše Države Izrael, no u isto vrijeme sam žalostan i posramljen što je nemogu prihvatiti.
Zanimljivo je da je to jednini slučaj da je nekom državljaninu Sjedinjenih Država bilo ponuđen položaj predsjednika neke strane države. Ovo Einsteinovo odbijanje možda ima neke veze s njegovim neodobravanjem nekih dijelova izraelske politike tijekom rata za neovisnost. U pismu koji je on potpisao, zajedno s drugim istaknutimŽidovima u Sjedinjenim Državama on kritizira Oslobodilačku stranku koju vodiMenachem Begin zbog „naci-fašističkih“ metoda i filozofije.[29] Dana30. ožujka1953., Einstein objavljuje prerađenu ujedinjenu teoriju polja.
Einstein umire u 1:15 poslije ponoći[30] u Princetonskoj bolnici[31] u Princetonu,New Jersey,18. travnja1955., u svojoj 76. godini života. Uzrok smrti bilo je unutarnje krvarenje, izazvano prskanjemaorte. Njegovaopća teorija gravitacije ostaje tako nedovršena. Jedina osoba prisutna u trenutku njegove smrti bila je jedna medicinska sestra, koja je rekla da je on neposredno pred smrt promrmljao nekoliko riječi na njemačkom koje ona nije razumjela. Bio je kremiran bez ceremonije, istoga dana kad je i umro, uTrentonu, New Jersey, što je bilo u skladu s njegovim željama. Njegov pepeo je potom rasut na otvorenom prostoru.
DoktorThomas Stoltz Harvey izvršio je autopsiju nad Einsteinom, pri čemu je odstranio i sačuvao njegovmozak. Harvey nije našao ništa neuobičajeno na njegovom mozgu, ali1999., u novoj analizi koju je uradio tim sa Sveučilišta McMaster, otkriveno je da njegov tjemeni operkulum nedostaje i da je, kao kompenzacija tome, njegov donji parijetalni režanj 15% veći nego što je normalno.[32] Donji parijetalni režanj je odgovoran za matematičko mišljenje, vizualnu spoznaju prostora i slikovito prikazivanje pokreta. Einsteinov mozak također je sadržavao 73% više glajalnih ćelija od prosječnog mozga.
Rabindranath Tagore, indijski Nobelovac iMahatma Gandhi1940. godine. Tagore i Gandhi su bili veliki pacifisti i jako dobri Einsteinovi prijatelji, a14. srpnja1930. Einstein je održao razgovor s Tagoreom koji je i dan danas jako čitan.
Einstein je bio počasni član Racionalističkog novinskog udruženja, počevši od1934. i bio je veliki poklonik Etničke kulture.[33] Bio je član i savjetodavnog vijeća Prvog udruženja humanistaNew Yorka.[34][35]
Ja sam zapao — mada sam bio dijete potpuno ireligioznih (židovskih) roditelja — u duboku religioznost, koja je, međutim, dostigla iznenadni završetak u uzrastu od dvanaest godina.[36]
Ja ne mislim da su neophodni slučajevi u kojima su znanost i religija u prirodnoj suprotnosti. U stvari, ja mislim da ima veoma malo veze između ovo dvoje. Dalje, ja mislim da je znanost bez religije hroma i, u obrnutom smislu, da je religija bez znanosti slijepa. Oboje su značajni i zato trebaju raditi ruku pod ruku.[37]
Židov koji odbaci usput svoju vjeru, ili koji čak preuzme neku drugu, još uvijek je Židov.[38]
Znanost bez vjere je neuvjerljiva, a vjera bez znanosti slijepa!.[39]
Kao odrastao čovjek on je nazivao svoju religiju "kozmičkim religioznim osjećajem".[40]
USvijetu kako ga ja vidim on je napisao:
Teško ćete naći bar jednog među vrstom dubokih znanstvenih umova bez naročitog religioznog osjećanja koje je njegovo osobno. Ali to je drugačije od religije naivnog čovjeka.
Najposlije, Bog je biće od koga traže nečiju želju da nagradi i kazni nečiji strah, sublimacija osjećanja bliskim onima koje gaji dijete prema svome ocu, biće u odnosu na koje neko stoji do određene mjere u osobnom odnosu, ma koliko duboko to bilo obojeno sa strahopoštovanjem.
Ali znanstvenik je opsjednut osjećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice jednako neophodna i određena kao i prošlost. Nema ničeg božanskog u moralnosti, to je čisto čovjekova stvar. Njegov religiozni osjećaj uzima formu ushićene zadivljenosti pred harmonijom prirodnih zakona, koji otkrivaju inteligenciju takve nadmoćnosti da, u usporedbi s tim, svako sistematsko razmišljanje i djelovanje ljudskih bića je sasvim beznačajna refleksija.[41]
Odazivajući se natelegramsko pitanje njujorškograbina Herberta S. Goldsteina,1929:"Vjerujete li vi u Boga? Stop. Odgovorite mi u 50 riječi.", Einstein odgovara"Ja vjerujem uSpinozinog boga, koji otkriva samog sebe u zakonitoj harmoniji svijeta, ali ne u Boga čiji je vlastita briga vjera i činjenje ljudskih bića." Einsteinov odgovor sadržavao je samo 25 (njemačkih) riječi.
U poglavljuKopenhagensko tumačenje navedena je primjedba o neslaganju u pogledu Einsteinove trenutne pozicije u odnosu na kvantnu teoriju. Čuvena izjava"Bog se ne igra s kockicama" često je korištena da podrži mišljenje većine kako se njemu nije sviđala ova teorija zbog njenog indeterminizma.
Drugi navode slučajeve za jedan drugačiji pogled na ovo pitanje. Oni napominju da se izjava o "kockicama" iz 1926. pojavljuje u vrijeme kada jekvantna teorija tek u prvoj godini svoga otkrića i da u sljedećih 30 godina njegovog života teško bi se mogao naći neki njegov sličan komentar o ovome. Umjesto toga Einstein se koncentrira na konceptualno nezavisan problem “nepotpunosti” kvantne mehanike. Njegovo ukazivanje na“nepotpunost” iskazano je u njegovom EPR članku iz1935., kao i u misaonom eksperimentu “Registracijska traka Geigerovog brojača” iz1949. Dodatna potvrda protiv“Einstein-determinist” gledišta je iPaulijeva izjava:"On odbija da je ikada koristio, kao kriterij prihvatljivosti neke teorije, pitanje "Je li ona rigorozno deterministička?".
U korist determinističkog viđenja su sljedeće Einsteinove izjave:
Ali znanstvenik je opsjednut osjećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice neophodna i određena kao i prošlost.[42]
Kao i:
Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ništa drugo nego tvrdoglavo postojana iluzija.[43]
Njegova privrženostSchopenhaueru trebala bi se također spomenuti:
Ja ne vjerujem u slobodu volje. Schopenhauerove riječi: “Čovjek može činiti što hoće, ali ne može željeti ono što želi” pratile su me u svim situacijama u mome životu i pomirile me sa djelovanjima drugih ljudi čak i kada su ona bila prilično bolna za mene samog. Ova svijest o nedostatku slobodne volje sačuvala me je od toga da previše ozbiljno shvatim samoga sebe kao i moje prijatelje kada su djelovali i odlučivali individualno, a sačuvala me je i da ne izgubim svoje živce.[44]
Einstein je vjerovao da svaki istinski teoretičar uvijek zauzima i pozicijumetafizičara bez obzira što radio:
Ja vjerujem da je svaki istinski teoretičar neka vrsta pripitomljenog metafizičara, bez obzira koliko čistim pozitivistom on samoga sebe smatrao. Metafizičar vjeruje da je ono što je logički jednostavno također i realno. Pripitomljeni metafizičar vjeruje da nije sve ono što je logički jednostavno istovremeno i uključeno u iskustvenu realnost, ali da se zato sveukupnost svih čulnih iskustava može razumjeti na bazi konceptualnog sustava izgrađenog na premisama velike jednostavnosti.[45]
Sljedeća opća ocjena je dana od strane njegovog kolege Nathana Rosena:
Ja mislim da je stvar koja me je kod njega najviše impresionirala bila jednostavnost njegovog mišljenja i njegova vjera u sposobnost ljudskog uma da razume djelovanja prirode. Kroz cijeli svoj život, Einstein je vjerovao da je ljudski razum sposoban da nas dovede do teorije koja će nam omogućiti ispravan opis fizičkih pojava. U izgrađivanju teorija, on je imao pristup sličan pristupu jednog umjetnika; on je žudio za jednostavnošću i ljepotom (a ljepota je za njega bila, na kraju krajeva, opet u suštini jednostavnost). Krucijalno pitanje koje bi on pitao, dok je odvagivao neke od elemenata teorije bilo je: "Da li je ovo razumno?" Bez obzira kako uspješnom bi se neka teorija činila, ukoliko bi mu se učinilo da ona nije i razumna (njemačka riječ koju je on koristio bila je "vernunftig"), on bi bio uvjeren da ta teorija ne može osigurati zaista fundamentalno razumijevanje prirode.[46]
Ja mislim da su gledištaMahatme Gandhija najviše prosvjetiteljska od gledišta svih političkih ličnosti našeg vremena. Mi treba težiti ka tome da činimo stvari koje su u njegovom duhu, ne koristeći nasilje u borbi za našu stvar i ne sudjelujući u bilo čemu za što mislimo da je zlo.
Duboko impresioniran Gandhijem, Einstein je jednom o Gandhiju rekao:
Generacije koje dolaze teško će moći povjerovati da je takav čovjek od krvi i mesa ikada hodao po ovoj planeti.
Einsteinova gledišta ponekad su bila kontroverzna. U članku iz1949. godine, pod naslovom"Zašto socijalizam?",[48] Albert Einstein opisuje"grabežljivu fazu razvoja čovječanstva" na primjeru kaotičnog kapitalističkog društva, kao izvora zla koje će nadvladati. On ne odobrava totalitarne režime uSovjetskom Savezu ili drugdje i iznosi argumente u prilog socijaldemokratskom sustavu koji treba kombinirati plansku ekonomiju s dubokim poštovanjem za ljudska prava. Einstein je bio suosnivač Njemačke demokratske stranke i član AFL-CIO udruženog sa Američkim savezom nastavnika.
Einstein je u velikoj mjeri bio uključen i u Američki pokret zaljudska prava. Bio je blizak prijatelj sa Paulom Robesonom preko 20 godina. Einstein je bio član nekoliko grupa za ljudska prava (uključujući prinstonski odjeljak NAACP-a) od kojih su mnoge bile pod vodstvom Paula Robesona. On je zajedno sa Paulom Robesonom bio dopredsjednik Američkog kršćanskog pohoda za zaustavljanje linčovanja. Kada je DuBois, tijekomMcCarthyjeve ere, u svojoj 80-toj godini bio optužen da je komunistički špijun, Einstein se dobrovoljno prijavio da na ovome suđenju svjedoči u korist njegovog karaktera. Ovaj proces je ubrzo završen nakon što je objavljeno da će se Einstein na njemu pojaviti u ovom svojstvu. Einsteinove riječi da je"rasizam najveća bolest bijelaca" često su citirane.[49]
FBI je u svojim arhivama držao 1427 datoteka o Einsteinovim aktivnostima i preporučivao je da mu se zabrani useljenje u Sjedinjene Države, po osnovu Čina o isključenju stranaca, navodeći da Einstein"vjeruje u, savjetuje, brani ili poučava doktrine koje, u zakonskom smislu, kao što je sudski dokazano u drugim slučajevima, mogu izazvati nezaustavljivo srljanje države ka anarhiji, što bi imalo za rezultat postojanje države samo na papiru". Pored ostalih optužbi Einsteinu se stavlja na teret također i da je"bio član, pokrovitelj, ili u vezi sa trideset četiri komunistička pokreta između1937. i1954. i da je također bio počasni predsjednik tri komunističke organizacije".[50]
Einstein je bio protivnik tiranskog oblika vladavine i zbog tog razloga (i židovskog porijekla) usprotivio se i nacističkom režimu i napustio je Njemačku ubrzo nakon što je on došao na vlast. U isto vrijeme, Einsteinov nećakCarl Einstein koji je bioanarhist, dijelio je sa njim mnoga njegova gledišta i borio se protivfašizma uŠpanjolskom građanskom ratu. Einstein je u početku bio pristalica stvaranja atomske bombe, ne želeći da seAdolf Hitler dočepa ovoga oružja prvi. Da bi se u tome osigurao on je zajedno sa Leom Szilárd (Szilárd je vjerojatno i napisao ovo pismo) uputio pismo predsjednikuFranklinu Delanu Rooseveltu, datirano2. kolovoza1939., neposredno prije početkaDrugog svjetskog rata u kojem su ga ohrabrivali da započne program stvaranja nuklearnog oružja. Roosevelt je na to odgovorio uspostavljanjem Komiteta za istragu upotrebeuranija kao oružja, što je za par godina dovelo do stvaranjaprojekta Manhattan.
Po završetku rata, međutim, Einstein se počeo zalagati za nuklearno razoružanje i za svjetsku vladu:
Ja ne znam kako ćetreći svjetski rat biti vođen, ali znam da će se u četvrtom svjetskom ratu ljudi tući toljagama i kamenjem.[51]
Einstein na novčanici od 5 izraelskih liri.
Dok je Einstein podržavaocionizam u kulturološkom smislu, on je često izražavao rezerve u pogledu njegove primjene u smislu nacionalizma. Tijekom govora održanog u hotelu uNew Yorku, on je pred okupljenim slušateljima rekao:
Moja svijest o suštinskoj prirodi Judaizma odbija ideju židovske države sa granicama, vojskom i određenom mjerom zemaljske vlasti ma kako skromna ona bila. Ja se bojim da će se unutrašnje urušavanje Judaizma nastaviti.[52]
On je također potpisao[53] otvoreno pismo objavljeno uTimesu u kojem se strogo kritiziraMenachem Begin i njegova nacionalistička stranka, posebno zbog tretmana domorodačkih Arapa u Deir Jasin masakru od strane strankine prethodniceIrguna.
Unatoč ovoj njegovoj rezerviranosti, Einstein je aktivno sudjelovao u uspostavljanju židovskog sveučilišta uJeruzalemu. Kasnije,1952. godine, Einsteinu je ponuđeno da bude drugi predsjednik tek stvorene državeIzrael, ali je on to odbio, rekavši da mu za to nedostaju neophodne radne sposobnosti. Ipak, Einstein je bio duboko posvećen blagostanju države Izrael i židovskog naroda sve do kraja svog života.
Albert Einstein je bio u bliskoj vezi sa planovima za formiranje, kako su ga novine nazvale, sveučilišta koje bi financiraliŽidovi iz19. kolovoza1946., kao i sa obavještenjem o formiranju Fondacije za više studije Albert Einsteinove, Inc. do22. lipnja1947., kada on povlači svoju podršku i ne dozvoljava fondaciji korištenje njegovog imena. Već spomenuto sveučilište otvoreno je1948. kao Sveučilište Brandeis.
Einstein se, zajedno saAlbertom Schweitzerom iBertrandom Russellom, borio protiv nuklearnih bombi kao i njihovih testova. Kao njegov posljednji javni čin, i samo dan prije njegove smrti, on je potpisaoRussell-Einsteinov manifest, koji je doveo do Pugwashove konferencije o znanosti i svjetskim poslovima.
Sudac Phillip Forman predaje Einsteinu papir kojim potvrđuje da je Einstein američki državljanin;1. listopada1940.
Einstein je po rođenju bio njemački državljanin ali je sa 17 godina,28. siječnja1896., na vlastiti zahtjev i uz odobrenje oca, razriješen njemačkog državljanstva. Sljedećih pet godina bio je bez državljanstva do21. veljače1901. kada stiče švicarsko državljanstvo, kojega se nikada nije odrekao. Stekao je prusko državljanstvo14. travnja1914. kada je stupio u prusku civilnu službu. Zbog političke situacije i progonaŽidova unacističkoj Njemačkoj, u ožujku1933. napušta civilnu službu, čime je izgubio i prusko državljanstvo. Dana1. listopada1940. godine Einstein je postao državljaninSjedinjenih Američkih Država i do smrti je ostao dvojni državljanin (SAD i Švicarske).[54]
Prema "Top listi najutjecajnijih osoba u povijesti", on je "najveći znanstvenik dvadesetog stoljeća i jedan od najsuperiornijih intelektualaca svih vremena".[55] Einsteinova popularnost je također dovela do široko rasprostranjenog korištenja njegovih slika u svrhu reklamiranja i prodavanja robe, uključujući i registraciju “Alberta Einsteina” kao zaštitnog znaka.
On je također često korišten kao model za oslikavanje likova ludog znanstvenika u raznim djelima i romanima, jer njegov karakter i prepoznatljiva frizura sugeriraju ekscentričnost ili čak i ludilo, zbog čega je naširoko kopiran ili karikiran. Suradnik časopisaTIME, Frederic Golden, rekao je da je Einstein“ostvarenje snova svih karikaturista”.[56]
Na Einsteinov 72. rođendan,1951., fotograf UPI-ja (United Press International) Arthur Sasse pokušavao ga je nagovoriti da se nasmiješi u kameru. Pošto je to već učinio mnogo puta tog dana, Einstein je umjesto osmjeha isplazio svoj jezik.[57] Ova slika postala je jako poznata zbog njenog kontrasta genijalnog znanstvenika koji se prikazuje u trenutku svoje lakomislenosti.Yahoo Serious, australski filmaš, koristio je ovu fotografiju kao inspiraciju za svoj film“Mladi Einstein”.
Postoji bezbroj spekulacija kojim se sugerira da je Einstein bio slab učenik, spor u učenju ili da je imao neki oblikautizma (kao što jevisoko-funkcionalni autizam) iliAspergerov sindrom,disleksiju ilinedostatak pažnje uslijed hiperaktivnog poremećaja. Prema biografiji koju je napisaoAbraham Pais (strana 36, između ostalih), sve ove spekulacije su neosnovane. Neki istraživači periodično su davali drugačije tvrdnje,[58] ali većina povjesničara i doktora su sumnjičavi po pitanju retrospektivne medicinske dijagnoze, posebno kod kompleksnih oboljenja, a u slučaju ADHD radi se i o kontroverznom stanju zdravlja. Ispitivanja Einsteinovog mozga nakon njegove smrti nisu dala nikakav presudan dokaz za bilo koje od ovih stanja.
Einsteinova maturalna svjedodžba.
Često ponavljana priča da je Einstein tijekom svog školovanja imao slabu ocjenu iz matematike je netočna. Naprotiv, Einstein je uvijek pokazivao veliki talent izmatematike, a kada je stekao svoju diplomu imao je najveće moguće ocjene (6/6) upravo izalgebre,geometrije ifizike.[59] Sustav ocjenjivanja uŠvicarskoj, gdje je 6 najbolja ocjena možda je mogao izazvati konfuziju u usporedbi s njemačkim sustavom gdje je 1 najbolja ocjena. Kada je imao 15 godina, međutim, Albert Einstein je dobio slabe ocjene izpovijesti, jezika igeografije.[60]
Što se tiče Einsteinovog zakasnjelog razvoja govora (ovo je samo po sebi argument protiv spekulacija da je imao Aspergerov sindrom jer klinički opis ovog sindroma ne uključuje zakasnjeli razvoj govora), pojedini spekuliraju da je on imao vrstu izbornemutavosti, pa je zbog toga odbijao govoriti dok nije bio u stanju sastavljati kompletne rečenice. Mada se ova verzija uklapa u profil osjetljivog perfekcionista (kada je Einstein progovorio, on bi obično meko “uvježbavao” ono što bi htio reći prije nego što bi to jasno i glasno i izgovorio), to se zbog nečega povezuje sa selektivnom mutavošću - kao što je sada poznato - to se više ne smatra stanjem dobrovoljne šutljivosti već se povezuje sa pojedincima koji imaju verbalne sposobnosti, ali nisu u stanju govoriti u određenim socijalnim situacijama.[61] Ovo se ne može primijeniti na Einsteina koji nije mogao uopće govoriti do vremena kada je to počeo svojevoljno raditi.
Einstein je tijekom svog života objavio preko pedeset znanstvenih radova. Također je objavio i nekoliko radova koji se ne bave znanošću, uključujućiO cionizmu (1930.),Zašto rat? (1933., zajedno saSigmundom Freudom kao koautorom),Svijet kako ga ja vidim (1934.) iIzvan mojih poznih godina (1950.).
↑Službenog naziva "Federalni ured za intelektualne posjede", u to rijeme, a danas Švicarski federalni institut za intelektualne posjede.[5] Vidi i„FAQ o Einsteinu na Institutu”. Arhivirano izoriginala na datum 2007-09-28. Pristupljeno 2007-04-17.
↑3,03,1Dudley Herschbach, "Einstein as a Student," Odjel za kemiju i biokemiju, Sveučilište Harvard, Cambridge, MA, SAD, str. 3, web:HarvardChem-Einstein-PDFArhivirano 2009-02-26 naWayback Machine-u: O Talmudovim šestogodišnjim posjetama četvrtkom.
↑Peter Galison, "Einstein's Clocks: The Question of Time"Critical Inquiry 26, br. 2 (zima 2000.): 355–389, str. 370.
↑Smoluchowski je radio na Brownovom gibanju istovremeno kad i Einstein. On je1906. objavio istu formulu kao i Einstein (izvedenu na drugi način), jedino što je pogrešio je činioc. Vidjeti:„Članak Paula Langevina iz1908. - „О teoriji Brownovog gibanja“”. za detalje.
↑Vidjeti: Helge Kragh, "Einstein's Relativity, and Others'" u djeluQuantum Generations: A History of Physics in the Twentieth Century (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1999): 87-104. O Einsteinvom nedostatku potpune izoliranosti i o razlikama između njegovih i Poincaréovih teorija relativnosti, vidjetiPeter Galison,Einstein's clocks, Poincarés maps: empires of time (New York: W.W. Norton, 2003).
↑Ironija je u tome da je kasnije ispitivanje fotografija napravljenih tijekom ove ekspedicije pokazalo da su njihove mjerne greške bile usporedive s efektima koje su oni htjeli izmjeriti. Ipak, skretanje svjetlosti u gravitacijskom polju kasnije je bilo precizno potvrđeno mnogobrojnim novim promatranjima.
↑Vidi: Albert Einstein,"My Reply. On the Anti-Relativity Theoretical Co., Ltd. [August 27, 1920.," - Klaus Hentschel, ed.Physics and National Socialism: An anthology of primary sources (Basel: Birkhaeuser, 1996), str.1-5.
↑Postoji zanimljiva rasprava o ozlojađenosti nekih znanstvenika Einsteinovom slavom, posebno onih njemačkih fizičara koji su kasnije započeli anti-ajnštajnovski pokret"Njemačka fizika", u uvodu Klaus Hentschelove knjige"Fizika i nacizam" (Physics and National Socialism: An anthology of primary sources; Basel: Birkhaeuser, 1996.), na str.lxxi. U vezi diskusije među astronomima njihovom stavu i debati u vezi relativnosti, vidjeti CrelinstenovuEinsteinovu porotu:Trka za testiranje relativnosti (The Race to Test Relativity) (Princeton University Press, 2006.), stranice 6, 9, 10 i 11.
↑A. Einstein, B. Podolsky i N. Rosen,Phys. Rev.47, str. 777 (1935.)
↑M. Born (urednik), Born-Einsteinova pisma, str. 221 (Macmillan, London (1971.)).
↑A. Einstein, B. Podolsky, N. Rosen,Phys. Rev.47 777 (1935.)
Pais, Abraham (1982). Subtle is the Lord. The Science and the Life of Albert Einstein. Oxford: Oxford University Press. ISBN0-19-520438-7. This is the definitive scientific biography.
Rosenkranz, Ze'ev (2005). Albert Einstein — Derrière l'image. Editions NZZ, Zürich. ISBN3-03823-182-7. Copies of many of Einstein's original personal documents.
.jpg)
.png)
.jpg)
