Alžir (arapski:الجزائر[6][7]), (zvanično:Narodna Demokratska Republika Alžir) je država usjevernoj Africi[8] naMediteranu izmeđuMaroka iTunisa.[9] Ukupna površina države je 2.381.740 kvadratnih kilometara. Glavni grad države jeAlžir, dok između ostalih važnih gradova treba napomenutiOran iKonstantin. Ukupno stanovništvo Alžira je 32.818.500. Od tih, 99% su domaćimuslimani (Arapsko-berbersko stanovništvo, bele boje kože) a od 1% ostalih, većina suFrancuzi. Alžir je također jedan od glavnih izvoznikanafte i prirodnog gasa u području.
Geografske regije Alžira paralelne su s obalomMediterana. Duž obale, u regijiTel izmjenjuju se brdovita područja i doline u kojima se nalazi većina plodne zemlje i gdje živi glavnina stanovništva. Dublje u unutrašnjosti su visoki platoi koji su zbog manjka oborina nepogodni za poljoprivredu. S juga ih obrubljuje saharskiAtlas, planinski lanac koji odvaja sjever zemlje odSaharske pustinje.
Rijetko naseljena i neplodna Sahara zauzima više od 90% alžirskog teritorija. Važna je prvenstveno zbog bogatih nalazištanafte izemnog plina. Na jugoistoku prelazi u Hogarske planine u kojima se nalazi najviši vrh zemlje, 2918 m visoki Tahat.Klima Alžira je suha i vruća, mada je obalska klima blaga, a zime u planinskim predjelima mogu biti oštre.
Alžir su uOtomansko Carstvo uvrstiliKair ad Din i njegov bratAruj koji su Alžirsku obalu koristili kao bazu zapiratske pohode. Njihova aktivnost je vrhunac dostigla1600-ih godina, a kasnije se piratska baza seli ulibijskiTripoli. Pod izgovorom uvrede njihovog konzula,Francuzi su izvršili invaziju na Alžir (Algiers)1830. godine. Ipak, žestok otpor od ljudi kao što jeEmir Abdelkader usporili su osvajanje Alžira koje je tehnički dovršeno tek početkom20. vijeka.
Francuzi su u međuvremenu uvrstili Alžir u integralni dio Francuske i taj status je trajao do kolapsaČetvrte Republike. Oko 1.500.000 Alžiraca je streljano. Desetine hiljada doseljenika iz Francuske,Italije,Španije iMalte je došlo u Alžirsku primorsku ravnicu gdje su osnivali farme i zauzimali najbolje dijelove alžirskih gradova, koristeći francusku vladavinu i njenu konfiskaciju javnog zemljišta. Ljudi evropskog porijekla u Alžiru (tzv.pied-noiri) zajedno s lokalnimJevrejima su bili punopravni državljani Francuske od druge polovine19. vijeka, za razliku od velike većine alžirskihmuslimana koji su ostali izvan francuskog zakona i nisu imali ni francuskodržavljanstvo ni pravo glasa. Tkanje alžirskog društva je bilo napeto do pucanja u ovom periodu:pismenost je masovno opadala, dok se zbog konfiskacija zemlje većina stanovništva sve više uzbunjivala.
Godine1954.Front nacionalnog oslobođenja (FLN) je započeogerilskiAlžirski rat za nezavisnost i nakon osam godina urbanog i ruralnog ratovanja uspjeli su1962. izgurati Francuze. Većina od 1,025.000pieds-noira, kao i 91.000 harkija (pro-francuskih muslimana), ili oko 10% stanovništva Alžira je1962. pobjeglo iz Alžira u Francusku, za samo nekoliko mjeseci.
Prvi alžirski predsednik, vođa FLN-a,Ahmed Ben Bela, bio je zbačen1965. od straneHuarija Bumediena, svog nekadašnjeg saveznika i ministra obrane. Alžir je potom bio relativno stabilan narednih skoro 25 godina, pod višestranačkim socijalizmom Bumediena i njegovih nasljednika.
Tokom1990-ih Alžir je zapao u krvavigrađanski rat jer je vojska spriječila islamističku političku partiju,Islamski front spasa, da preuzme vlast nakon prvih višestranačkih izbora. Više od 100.000 ljudi je pobijeno, često u ničim izazvanim masakrima civila, od strane gerilskih grupa poputOružane islamske grupe.
Na čelu države je predsjednik republike, čiji mandat traje 5 godina, i može biti reizabran jedanput. Alžir ima univerzalno pravo glasa. Predsjednik je na čelu Savjeta ministara, i Visokog sigurosnog savjeta. On postavlja premijera koji je na čelu vlade, dok premijer postavlja Savet ministara.
Alžirskiparlament je dvodomni, sastavljen od donjeg doma, Nacionalnog narodnog vijeća (APN), sa 380 članova i gornjeg doma, Nacionalnog savjeta, sa 144 člana. APN se bira na svakih 5 godina.
Oko 90% Alžirca živi u sjevernim, priobalnim dijelovima Alžira, ali oko 1,500.000Beduina živi na jugu upustinji. Miješanaberberska iarapska populacija je uglavnomislamske vjeroispovijesti (99%); ostale religije su zastupljene samo u ekstremno malim grupama, uglavnom sačinjenim od stranaca.
Zvanični jezik jeArapski, maternji jezik za oko 80% populacije, koja koristi dijalekatsku formu "Dardža" ("Darja"); ostalih otprilike 20% govori berberske jezike poputKabile, (Kabyle),Čauia (Chaouia),Tamahaka (Tamahaq), osim jedne oaze,Tabelbala, gdje se govori dijalekt jezikaSongaj (Songhay). Dosta ljudi govorifrancuski, ali to je jezik koji se mahom uči u školama, a vrlo rijetko je maternji jezik.
Vjeroispovijed gotovo svih Alžiraca jesunitskiIslam koji je i državna religija.Službene statistike govore da od svih Alžirca, 99% su muslimani. Nesunitski muslimani u Alžiru suibadi, kojih je 200 tisuća, a žive u doliniM'zab uPokrajini Gardaja[13]. No, ateisti i ostali bez vjere nisu uračunati u statistikama.
Također u Alžiru živi oko 150 tisućakršćana, od kojih je 10 tisućarimokatolika, od 50 do 100 tisućaevangeličkihprotestanata, uglavnompentekostalaca), prema podatcima čelnog čovjekaAlžirske protestantske Crkve,Mustaphe Krima[14][15]. Procjenjuje se da je početkom 1980-ih u Alžiru živjelo 45 tisuća rimokatolika koji su uglavnom bili inozemci (Europljani, Afrikanci, vjernici s Bliskog istoka i J. Amerike) ili tuzemci u braku sa osobama doseljenim iz Francuske ili Italije. Tuzemaca je vrlo mali broj[16]. Alžirska bazilika jeMajke Božje Afričke. Iz redova alžirskih rimokatolika su ialžirski mučenici, 7 redovnikatrapista koje su ubiliradikalni islamisti. No, u graduOranu se nalazi isvetište Svetog Križa (Santa Cruz), koje je mjestom vjerskog dijaloga kršćana i muslimana, jer ondje "kamo dolazi velik broj muslimanskih pobožnih žena kako bi zapalile svijećuDjevici Mariji.[16].
Alžir je nekada imao važnužidovsku zajednicu sve do 1960-ih. Skoro cijela zajednica je iselila nakon što se Alžir osamostalio. Mali dijel Židova je ostao živjeti u Alžiru[17].
Trojezični znak naarapskom, berberskom ifrancuskom jezikuAlžirska salata
Rai, lokalno razvijena forma pop muzike, je vrlo popularna u Alžiru, a uživa i popularnost u dijaspori, mahom u Francuskoj gdje živi veliki broj Alžiraca. Tradicionalnije forme uključujučabi (alžirskafolk muzika), teandaluzijsku tj. klasičnu muziku Alžira.
Sektorugljikovodika je potpora ekonomije, učestvujući sa 60% u budžetu, 30% uBDP-u i s preko 95% u zaradi od izvoza. Alžir je deveti u svijetu po rezervamaprirodnog plina i četvrti je u svijetu po izvozu plina; 16. je po rezervamanafte.
Ekonomija Alžira predstavlja nacionalno gospodarstvo Alžirske Narodne Demokratske Republike. Do danas sunafta izemni plin najznačajniji izvozni proizvodi za gospodarstvo Alžira. Rezerve tih energenata uglavnom se nalaze u istočnojSahari dok je alžirska Vlada tijekom1980-ih smanjila njihov izvoz čime je usporeno iscrpljivanje. Izvoz je opet povećan1990-ih godina.
Alžir uglavnom uvozistrojeve,šećer,kavu, metalne proizvode svih vrsta iodjeću. Najviše se uvozi izSAD-a, čak 20,6 %.
Kroz povijest, alžirsko gospodarstvo je prolazilo razdobljeplanskog gospodarstva (od1962. do1978.), zatim razdoblje krize i restrukturiranja (1978. -1987.) da bi nakonprivatizacijske krize (1988. -1993.) uslijedilo razdobljetranzicije natržišnu ekonomiju (1994. -2000.). Tijekom planskog gospodarstva, Alžir je nacionalizirao ključne sektore nacionalne privrede (naftna industrija, rudnici, strane osiguravateljske kuće). Također, izvršena je iagrarna reforma.[18] Razlog razdoblja krize krajem1970-ih i tijekom1980-ih bio je naftni šok zbog kojeg su cijene nafte pale za 40 %.[19] To je uništilo alžirske iluzije da zemlja razvije jaku industriju u različitim segmentima te je pokazalo koliko je ranjiv gotovo pa jedini snažan industrijski sektor u Alžiru, industrija nafte.[20] Tijekom tranzicijskog razdoblja došlo je do liberalizacije cijena i vanjske trgovine te reprogramiranjavanjskog duga.
Alžir ima velike vanjske dugove. Financijski i ekonomski indikatori su se popravili sredinom1990-ih, dijelom zbog politike reformi podržanih od straneMMF-a, i reprograma dugaPariškom klubu. Alžirske financije su imale koristi tokom2000. i2001. od privremenog skoka cijena nafte i čvrste državne fiskalne politike, što je dovelo do velikog rasta trgovinskog suficita, rekordno visokih deviznih rezervi, i redukcije vanjskog duga. Konstantni vladini napori da razvije raznovrsnost ekonomije privlačenjem stranih i domaćih investicija izvan energetskog sektora su imali malo uspjeha u smanjivanju visoke nezaposlenosti i unapređenju životnog standarda. Godine2001. vlada je potpisala sporazum saEvropskom unijom koji bi trebalo sniziti takse i povećati trgovinu.
Ageron, Charles-Robert (1991).Modern Algeria – A History from 1830 to the Present. Translated from French and edited by Michael Brett. London:C. Hurst & Co.ISBN978-0-86543-266-6.
Aghrout, Ahmed; Bougherira, Redha M. (2004).Algeria in Transition – Reforms and Development Prospects. Routledge.ISBN978-0-415-34848-5.
Bennoune, Mahfoud (1988).The Making of Contemporary Algeria – Colonial Upheavals and Post-Independence Development, 1830–1987. Cambridge: Cambridge University Press.ISBN978-0-521-30150-3.
Fanon, Frantz (1966; 2005 paperback).The Wretched of the Earth. Grove Press. ASIN B0007FW4AW,ISBN978-0-8021-4132-3.
Rachid Tlemçani: Algeria Under Bouteflika: Civil Strife and National Reconciliation; Carnegie Endowment Paper, March 2008
Library of Congress – Federal Research Division Country Profile: Algeria, May 2008;LC (PDF; 191 kB)
Hans Strelocke:Algerien: Kunst, Kultur und Landschaft. Von den Stätten der Römer zu den Touaregs der zentralen Sahara. DuMont Schauberg, Köln 1974,ISBN3-7701-0721-7.
Ursula und Wolfgang Eckert:Algerische Sahara. Ein Reisehandbuch, zweite überarbeitete und erweiterte Auflage. DuMont Buchverlag, Köln 1984,ISBN3-7701-1317-9.
Sabine Kebir:Algerien. Zwischen Traum und Alptraum., Mai 1998, 342 Seiten,ISBN3-612-26194-0.
Bernhard Schmid: Algerien – Frontstaat im globalen Krieg? Neoliberalismus, soziale Bewegungen und islamistische Ideologie in einem nordafrikanischen Land. Münster, 2005.ISBN3-89771-019-6.
Bernhard Schmid (2006):Das koloniale Algerien. Münster.ISBN3-89771-027-7.
Thomas Hasel: Machtkonflikt in Algerien (Nahost-Studien 3, hrsg. von Friedemann Büttner), 284 S., Verlag Hans Schiler, Berlin, 2002,ISBN3-89930-190-0.
Habib Souaidia: Schmutziger Krieg in Algerien – Bericht eines Ex-Offiziers der Spezialkräfte der Armee (1992–2000), Chronos-Verlag, 2001,ISBN3-0340-0537-7.
William Quandt: Société et pouvoir en Algérie, 1999, édité par Casbah.
Severine Labat: Les islamistes algeriens: Entre les urnes et les maquis. Paris, Edition du Seuil, 1995.
Werner Ruf: Die algerische Tragödie: vom Zerbrechen des Staates einer zerrissenen Gesellschaft. Münster, Agenda Verlag, 1997.
Khadija Katja Wöhler-Khalfallah: Der islamische Fundamentalismus, der Islam und die Demokratie. Algerien und Tunesien: Das Scheitern postkolonialer „Entwicklungsmodelle” und das Streben nach einem ethischen Leitfaden für Politik und Gesellschaft. Wiesbaden, VS Verlag für Sozialwissenschaften, 2004.
.svg)
.jpg)
.svg)
